Kategorija
1. Uvod
Govoriti o Ebu Hanifi zahtijeva poznavanje njegova života i djela koje je dao u burnom vremenu od 80. 150. g. po Hidžri. Uz to je potrebno proučavati i osnivače drugih pravnih škola u islamu i ocjenjujući njihov doprinos, dati jednu realnu ocjenu Ebu Hanife.
Ebu Hanife je bio i ostao gigant ljudskog uma, veliko ljudsko srce i nepokolebljiv vjernik. Do svoje smrti ostao je vezan za vjeru kojoj je poklonio sve što je imao. Svojim primjerom i riječima je dokazivao put istine, način kako se ona brani i kako joj se pripada. Vjera islam je tekla venama njegovog života, bila mu radost i utjeha u svim životnim situacijama, rasprostranila mu srce učinivši ga najdarežljivijim čovjekom njegovog doba, oslobodivši mu um načinivši ga misliocem prvog reda u fikhu, akaidu i drugim disciplinama.
Ako smatramo Ebu Hanifu kao čovjeka, mislioca i naučnika, a naročito kao nepokolebljivog vjernika, onda će kratka rasperava o njemu biti blijeda slika onog što se o njemu može i treba da kaže. On je bio bezgranično plodan, zapravo univerzalan i ono što o njemu znamo nije ni izdaleka dovoljno da bi nas zadovoljilo u proučavanju njegovog života i rada.
Mnogi misle da je Ebu Hanife bio samo pravnik i da se uglavnom bavio rješavanjem šerijatsko-pravnih pitanja, osporavajući njegov doprinos na drugim područjima nauke. Ovoj zabludi nasjedaju i mnogi ozbiljni naučnici i istraživači. Ima takvih koji misle, da se Ebu Hanife drugim naukama zanimao do dvadesete godine svog života, a da je onda sve to ostavio i počeo se baviti samo šerijatsko-pravnim pitanjima. To je, najblaže rečeno, nepravedno prema ovom misliocu.
Ebu Hanifa je bio i veliki akaidolog, veliki borac zaispravno vjerovanje i neumorni braniloac učenja ehli sunneta vel-džemata. Neumorno je branio pravo islamsko učenje ne ostavljajući ni jedno pitanje nerazriješeno, u njegovo rješavanje unoseći svu svoju sposobnost i znanje. U svom “Fikhulekeber”-u, mada sažeto, kratko i jednostavno ali zaista genijalno iznosi učenje ehli sunneta vel-džemata, argumentovano, braneći svaku misao, sveku riječ... Nije ostavljao po strani ni jedan gorući problem, a da ga nije iznijeo na Medžlis svojih slušalaca i učenika i njemu sa svih aspekata, iz svih uglova prilazili i konačno donijeli takvo rješenje kom se nije mogao naći prigovor.
Zbog toga Ebu Hanifu možemo smatrati prvim naučnikom koji je dao osnove rješavanju pojedinih akaidoloških problema, a ujedno razradio mnoga pitanja, naučno ih obradivši, što je u akaidološkoj nauci od izuzetnog značaja.
2. Biografija
Njegovo puno ime je: El-imam Ebu Hanife En Nu’man b. Sabit b. Zevti b. Man, Rođen je u Kufi 80. g. po H. (699.) Mada je rođen i njegov otac i majka na arapskom tlu njemu se pripisuje nearapsko porijeklo jer mu je djed po većini njegovih biografa iz Perzije doveden u arapska prostranstva kao rob, tu oslobođen, postao član plemena Teimullah orodivši se sa njima, gdje se rađa Sabit otac velikog Ebu Hanife (Djed Azamov je iz plemena Kabil, po nekima, Babil ili Enbar – v. Ibn Halikan, II/163.- Unuk Imami Azama Ismail b. Hammad smatra da njegov djed nije bio unuk roba, i da potječe od ugledne slobodnjačke porodice iz Perzije – v. Ibn Halikan, II/163. – Po jednoj verziji Ebu Hanifa vuče lozu od pravednog perzijskog vladara Noširevana – v. Muhammed Džemauluddin, Islamski velikani, str. 64.)
U njegovo doba Kufa je bila poznati naučni centar gdje su na glas izašli mnogi naučnici, naročito iz šerijatskog prava, među kojim se ističe Hammad b. Ebi Sulejman, kasnije učitelj Imami Ebu Hanife.
Imami Azam početne nauke uči kod poznatog naučnika Ša’bije, a kasnije prelazi međšu slušaoce Hammada da bi za kratko vrijeme, zahvaljujući bistrini uma i konstruktivnim pitanjima i diskusijom bio zapažen od svog učitelja, te ga on smješta namjesto neposredno do sebe.
Abdul-Halim Džundi veli: “ Imami Azamova medresa u koju je on išao bila je ovaj svijet, a univerzitet-džamija” (el-Džundi, Enu Hanife, str. 11.), želeći istaći veliku vrijednost njegova uma kojim je on od svoje rane mladosti skupljao znanje sa svih strana (shodno hadisu: “Mudrost je izgubljena stvar vjernika, gdje je nađe nek je uzme.”), da je slušao učenije od sebe i da je za kratko vrijeme statsao za slušanje predavanja u džamiji koja je bila islamski univerzitet. Ebu Ehvesw El-Kebir, istraživač života Imami Azama smatra da je Imami Azamučio pred 4000 tabi’ina. To svjedoči njegovo zanimanje za nauku. Ne treba zaboraviti da je imao susret i sa nekoliko ashaba Božijeg Poslanika, što je obogatilo znanje velikog imama.
Hammad b. Sulejman je proslavio kufansku školu jer je oko sebe okupio takve kapacitete, kakv je bio Ebu Hanifa, da su i poslije njegove smrti nastavili njen razvoj i napredovanje.
Ebu Hanife je bio nerazdvojan od svog učitelja Hammada. Koliko ga je volio i svom sinu je njegovo ime dao. Sa njim je i dan i noć provodio. Nijedno pitanje nije došlo a da ga Ebu Hanife ne bi na svoj, njemu svojstven, način obrađivao tražeći mišljenje svog učitelja. Pitanja koja bi Hammad obrađivao na svojoj katedri bila su aktuelna i značajna što ima veliku važnost za razvoj šerijatskog prava, a i drugih disciplina. Ovaj veliki naučnik je svojim učenicima usađivao osobine kakve je i sam imaop i davao im jednu živu nauku islama koja je bila sastavni dio njegova života. To je bilo i sa Imami Azamom. Ibrahim En-Neh’i govoreći o nerazdvojsnosti Imami Azama od svog učitelja Hammada, navodi njegovu darežljivost i pobožnost: “Hammad je bio pojam u asketizmu i pobožnosti. Ramazanom bi za svaki ioftar ugostiopo pedeset ljudi, a na bajram bi obukao siromaha više od toga broja...” (Salih b. Bustami dodaje: “... i dao bi im po 100 dirhema”.).
Hammad je u očima svog učenika Ebu Hanife bio najveći učenjak. Kad je jednom prilikom pitan, ko je po njegovom mišljenju najbolji pravnik, on je rekao: “Ja nisam vidio boljeg učenjaka u šerijatsko-pravnim pitanjima od Hammada.”
I Hammad je volio svog učenika Nu’mana. Uvidjevši u njeg visok talenat, slobodu duha i naučnu opreznost, za kratko vrijeme ga počašćuje najbližim mjestom do sebe. Po svom službenom odlasku u Basru ostavlja njega za svog zastupnika, koji, za kratko vrijeme rješava šezdeset novih prispjelih pitanja. Po povratku Hammada iz Basre Ebu Hanife mu podnosi izvještaj sa popisom pitanja i njegovih odgovora. Učitelj je bio ponosan na svog učenika. (Hazim Šabanović navodi da su se razišli u dvadeset pitanja – v. Hazim Šabanović, A ko je bio Ebu Hanife)
Neki autori su pokušali registrovati razilaženja između Hammada i njegova učenika Ebu Hanife. Ima ih koji osporavaju Ebu Hanifi sve fetve u vremenu njegova učitelja, ali svakako ti nisu u pravu jer ako bolje razmotre Ebu Hanifine odgovore i fetve njegovog učitelja, vidjet će snagu rezobovanja kod Ebu Hanife koji govori argumentima i dubokom umnom pronicljivošću. Kao primjer, da navedemo jendu fetvu, koja se smatra prvim pitanjem u kom se Enu Hanife razišao u mišljenju sa svojim učiteljem:
Jednom prilikom izašao Ebu Hanife sa svojim učiteljem Hammadom radi klanjanja dženaze jednom čovjeku, pa pošto su to obavili, priđe im jedan čovjek i upita Hammada:
”Šta misliš, ja putujem na devi, Sunce se primiče zalasku a ja nisam kljanjao ikindiju namaz, a nemam abdesta?”
Hammad mu odgovori:
“Uzmi tejemum!”
Međutim, ovaj se čovjek s nepovjerenjem okrenu Ebu Hanifi, pa i njemu postavi isto pitanje, an šta mu on odgovori:
“Putuj do pred sami zalazak Sunca, moguće je da ćeš u tom vremenu naići na vodu za abdest, pa ako ne naiđeš na vodu tek onda uzmi tejemum.”
Ovaj čovjek, kako bilježi Abdul-Halim el-Džundi, se uvjerio u ispravnost fetve Ebu Hanife jer je od početka ikindijskog vremena do pred zalazak Sunca naišao na vodu kojo se abdestio, a da prije toga nije upotrijebio tejemum. (Abdul-Halim, str. 15.)
Ovim je usvojeno jedno pravilo u hanefijskom fikhu, da se čovjek mora držati općeg pravila, u ovom slučaju nema abdesta, sve do momenta dok kojeg postoji i najmanja nada da će doći do njegove realizacije, a onog momenta, kad više ne budu postojale teoretske šanse za njegovurealizaciju, prelazi se na pomoćna sredstva, u ovom slučaju natejemum, jer je vrijeme ikindijskog namaza, ili bilo koga drugog, na izmaku. To znači u izboru se ide od boljeg ka slabijem.
Ebu Hanife se sve do smrti svog učitelja nije od njega odvajao, a li ni jednog momenta nije bio uspavanog uma već je svaku riječ i rješenje svog učitelja do u najsitnije detalje pretresao tražeći nove mogućnosti ili potvrđujući izrečeno. Nije bio mukallid odnosno mitolog bez uma već istinski mislilac i naučnik. Ta osobina kod Ebu Hanife je činila srećnim njegovog učitelja Hammada i znao je da će u njemu imati dostojnog zastupnika na svojoj katedri.
Među učitelje Ebu Hanife možemo uzeti i neke ashabe sa kojima se on susreo, slušao ih i od njih zapamtio određen broj hadisa. Neki stručnjaci hadisa ne prihvataju one hadise koje prenosu Ebu Hanifa smatrajući da je bio premlad prilikom susreta sa ashabima pa da njegovo prenošenje hadisa nije sigurno. Međutim, većina strunjaka hadisa prihvata prenošenje hadisa i od djeteta ukoliko je to dijete oštroumno, i da je svjedočenje takvog djeteta sigurnije nego prenošenje zaboravna odrasla čovjeka.
Po opće prihvaćenom mišljenju Imami Azam se susreo sa sljedećim ashabima:
Enes b. Malik, Abdullah b. Ebi Evfa, Sehl b. Sa’d Es-Saidi i Ebu Tufejl Amir b. Vasileh.
Prema mišljenju Sujutije, Ebu Hanife se susreo sa sedam ashaba i to:
Enes b. Malik, Abdullah b. Hars, Abdullah b. Enes, Abdullah b. Ebi Evfa, Vasileh b. Ebil-Eskut, Ma’kil b. Jesar, i Abdullah b. Mes’ud. (Hašim El-E’zami, Tarihu hajati Ebi Hanifeh en-Nu’man, r.a., str. 39., poglavlje - Ebu Hanifeh tabi’ijjun bil-ittifak)
Hejtemi navodi i sljedeće ashabe sa kojima se susreo Ebu Hanife:
Aiša binti Adžred, Saib b. Hallad b. Suvejd, Saib b. Jezid b. Seid,Abdullah b. Besiret, Muhammed b. er-Rebi’, Abdullah b. Dža’fer, i Ebu Umaneh. (El-Hejtemi, Hajratul-hisan fi menakibil-imamil-Azam, str. 21-22.)
Nema sumnje da se Ebu Hanife susreo sa nekim ashabima, mada ima razilaženja za pojedine da su umrli u godini njegova rođenja, pa čak i prije.
Ne daje se precizan broj ni za hadise koje prenosi Ebu Hanife. Kod jednih je pedeset, a kod drugih veći ili manji. Važno bi bilo kada bi se ovo posebno proučilo, i sa te ga strane bolje i vjerodostojnioje upoznali.
Postoji i nekoliko hadisa koji, prema mišljenju mnogih stručnjaka hadisa se odnose na Ebu Hanifu. Tako Taberanija u svojoj zbirci hadisa bilježi i ovaj hadis:
“Lev kanel-ilmu indes-surejja le tenavelhu ridžalun min ebnai faris.”
“Kada bi znanje bilo kod zvijezde Danice dohvatili bi ga Perzijanci.”
Po Muslimovoj verziji je:
“Lev kanel imanu indes-surejja...”
“Kada bi vjerovanje bilo kod zvijezde Danice...”
Hafiz hadisa Dželaluddin es-Sujuti veli: “Ovo je siguran dokaz da se hadisom obveseljava Ebu Hanife.”
Dejlemija donosi ovaj hadis, za kog također tvrde da se odnosi na Ebu Hanifu:
“Hajrul-‘adžemi Farisun.”
“Najbolji nearap je Perzijanac.”
U nekim manje vrijednim zbirkama hadisa se donosi i sljedeći hadis za kog stručnjaci hadisa kažu da je lažan:
“Jekunu fi ummeti redžulun jukalu lehu Ebu Hanifeten - Nu’man, huve siradžu ummeti ila Jevmil-kijameh.”
“Među mojim sljedbenicima će se jedan čovjek zvati Ebu Hanife. On je svjetilja mojim sljedbenicima do Sudnjeg dana.” (El-Hejtemi, str. 13-15.)
Do smrti Hammada b. Sulejmana njegov najvjerniji učenik Ebu Hanife se od njeg nije odvajao. Svaki dan je od svog učitelja naučio po tri pitanja. (El-Džundi, str. 13.)
Hammad je umro 120. godine po H. ne imenovavši javno svog zastupnika na katedri, ostavljajući to na volju učenika i slušalaca, mada je jedno vrijeme njegov učenik Azam vršio ulogu predavača u odstutnosti svoga učitelja.
Katedra je ponuđena Ismailu sinu Hammada koji je bio veliki naučnik, ističući se naročito u istoriji i književnosti. Rezultati koje pokazuje ne zadovoljavaju. Poslije njega mjesto zauzima Musa b. Kesir koji nije bio stručnjak u fikhu mada je bio poznavalac nekih drugih disciplina, a na Hammadovoj katedri se nije mogao zamisliti predavač koji nije dobar poznavalac fikha. Zbog tog nedostatka on napušta katedru. Za njim dolazi ponuda Ebu Bekru en-Nehšeliji, pa Ebu Burdetu koji odbijaju. Tada se nađe za shodo da treba katedru zauzeti Ebu Hanife jer je on imao sve odlike koje su potrebne predavaču Hammadove katedre. (El-Džundi, str. 16.)
Ebu Hanife prihvata ponudu, stupa na katedru dajući joj sve od sebe. Zbog velike odgovornosti a i nestabilne situacije možda bi i on odbio, ali “da se ne ugasi svjetlo znanja” on prihvata, smatrajući da će na taj način zaraditi nagradu kod Allaha, dž.š. Kufanska škola iz njegova doba postaje rasadnik znanja i naučnika, među kojima su najpoznatiji naučnici: Imami Jusuf, Imami Muhamed i Imame Zafer.