Islam i nenasilje

Napomena
Riječ je o prijevodu iz knjige "World without violence", koju je priredio dr. Arun Gandhi. Autor: Ali Asghar. Prijevod: Samir Beglerović

1. Islam, selam, "džihad"

Nasilje u ime religije, nešto je što Gandi ne mogaše prihvatiti. »Nikada Bog«, rekao bi on, »ne bi naredio nekome da ubije nekoga, bez obzira na razlog.

            Islam, nasuprot uvriježenoga mišljenja, nije religija nasilja. Ustvari, riječ »islam« znači predanost Volji Boga i rad na miru.

            Arapska riječ za mir je »selam«. Kada muslimani pozdravljaju jedni druge, zazivaju mir – »Esselamu alejkum«, što znači – »mir s tobom«. To je pozdrav kojega bi također i nemuslimani trebali upotrebljavati kako bi producirali atmosferu mira. Pravi musliman je, stoga, onaj koji se podredi Božanskoj Volji i svojim djelovanjem radi za mir.

            Allah, po učenju muslimana, je Svemilosni i Samilosni – er-Rahman i er-Rahim. Onaj ko je svemilostan i samilostan ne može biti i nasilan, niti može naredti nasilje. Jedinu silu koju Samilosni može narediti jeste sila za uklanjanje patnje i nepravde. To Allah podrazumijeva pod pojmom »džihad«. Nešto ćemo reći o ovome kasnije.

            Allah je Pravedni - el-'Adil – i to isto vjernicima propisuje. Kur'an časni vjernicima kaže: »Vi pravedno potupajte, to je bogobojaznosti bliže!« (5:8) Također, Kur'an naređuje muslimanima da ne mrze. U istome ajetu se kaže: »Nek vas mržnja prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni budete!«

            Muslimanu nije dozvoljeno upotrijebiti nasilje prilikom pozivanja u islam. »U vjeru nema prisile«, kaže se u Kur'anu, »a Put ispravnosti se raspoznaje od zablude. Ko ne vjeruje u đavola, a vjeruje u Allaha – taj se najčvršćeg prihvatio užeta! Tom užetu nema prekidanja! A Allah sve čuje i sve zna.« (2:256)

            Stoga je jasno, neko se može čvrsto prihvatiti »užeta« samo ako je »vjerovanje (din)« prihvaćeno unutranjom pobudom a ne prisilom. Ako su sila ili prisila u bilo kojemu obliku upotrebljeni - uže će pući.

            Mevlana Muhammed Ali, poznati prevodilac Kur'ana, kaže: »Sve bedastoče rečene o Poslaniku, da je nudio mač kao izbor Arapima paganskoga doba, odbačene su ovim ajetom. Opetovano je muslimanima rečeno da nema niti sile niti prisile u vjeri.« (Holy Quran, Lahore, 1973., str.111, fusnota 342.) Mevlana također veli: »Tvrdnja da se ovaj ajet odnosi na prve konvertite te da je poslije derogiran, u potpunosti je besmislena.« (Ibid.)

            Kur'an jasno definira metodologiju promicanja kada kaže: »A ti Putu Gospodara svoga pozovi mudrošću i savjetom lijepim i s njima ti raspravljaj na način najljepši (16:125, podvlačenje autorovo)

            Kur'an također zabranjuje muslimanima uznemiravanje onih koji vjeruju u božanstva a ne u Allaha. Kaže se: »Ne psujte one koje mnogobošci, mimo Allaha, prizivaju, da ne bi i oni psovali Allaha iz odmazde i neznanja!« (6:108) Kur'an naučava tolerantnost i uvažavanje njihovoga vjerovanja kada se obraća muslimanima riječima: »A da je Allah htio, On bi vas sve jedne vjere stvorio, ali je On htio da vas iskuša, u onom što vam je objavio. Zato, u dobru se natječite, Allahu ćete se svi vratiti.« (5:48)

            Ako Kur'an zagovara filozofiju toleriranja i uvažavanja, kako da, istodobno, naučava upotrebu nasilja prilikom pozivanja islamu? Allah uspostavio je Zakon za zajednicu muslimana kako bi koegzistirala u harmoniji s drugim zajednicama i činila dobra djela.

            Mit da Kur'an naučava nasilje javio se mnogo kasnije. Razlozi nastanka ovoga mita mogu biti pronađeni u historijskim knjigama, ne u Kur'anu. Kur'an pravi razliku između vjere, koja uključuje način vjerovanja i obrede za to vezane, i sociološko-političkoga miljea u kojemu osoba živi. Za nasilje počinjeno iz sociološko-političkih razloga ne treba, ustvari, smatrati vjeru odgovornom.

           

Islam naučava da onoj osobi koja vjeruje u Boga, Sudnji dan, i koja čini dobra djela za vrijeme svoga života, biva data naknada shodno njenim djelima, bez obzira kojoj religiji pripadala. Niti jedna religij ne može biti tolerantnija od ove. Stoga je pogrešno reći da islam osuđuje sva vjerovanja. Kur'an konstantno govori da Poslanik ne donosi neku novu vjeru, već da potvrđuju Istinu koja je već objavljivana (musaddiqan li ma bejne jedejhi). On nije donosilac nove Istine, stoga nema razloga pobijanja prethodnih Objava koje donesoše drugi poslanici.

2. Da li je islam religija nenasilja

 Pa je li islam, dakle, religija nenasilja? Iskreno, odgovor je i da i ne. Islam ne naučava upotrebu nasilja ali je ni ne isključuje. Život je pun proturječnosti i one se odražavaju u, moglo vi se reći, kontekstualnoj teologiji. Kako bi bila u skladu sa životom, kur'anska teologija poznaje sociološko-političke pritiske života. Stoga, normativno, Kur'an se suprotstavlja nasilju, ali ga kontekstualno i dozvoljava.

       Da bi se razumjela ova dilema, moraju se istražiti sociološko-ekonomski i sociološko-politički uvjeti u kojima obitava određena religijska grupa. Hinduizam, naprimjer, je nenasilna religija i to u idealnome smislu te riječi. Ipak, u kontekstu uvjeta koji bijahu, Gospodin Krišna moraše izazvati Arjunaa na borbu ratom makar to značilo i ubijanje njegove rodbine i prijatelja.

       Rat, stoga, može biti opravdan sociološko-političko-ekonomskim uvjetima ali definitivno ne promicanjem religijskoga učenja. U ovome svjetlu ima biti motren koncept »džihada« u islamu. »Džihad« je rat protiv ugnjetavanja i eksploatacije ljudi ali ne može biti »džihada radi širenja islama«.

Objašnjavajući ajet u kojemu Kur'an oziva muslimane da se »bore u ime Allaha«, Mevlana Muhammed Ali kaže: »dok je većina vjernika, koji su mogli, pobjegla iz Mekke (grada u kojemu su muslimani bili ugnjetavani) ostavljajući iza sebe nemoćne i one koji ne mogaše takav put podnijeti. Ti muškarci, žene i djeca i dalje su bili proganjani i ugnjetavani od strane Mekkelija, te moraše biti spaseni. Rat za njihovo izbavljenje, koji je uslijedio, može biti oslovljen 'borbom u ime Allaha'.« (Holy Quran)

Niko ne može a da ne zaključi da je koncept »džihada« u islamu pogrešno shvaćen, i to u dobroj mjeri i zbog toga što su i sami muslimani pomogli u formiranju pogrešnoga stava. Mnoge muslimanske vođe, koji bijahu žedni vlasti, vodiše agresorske ratove u ime »džihada« a podržavaše ih neznalice i pogrešno obaviješteni muslimani. Ništa nije dalje od učenja islama kao to.

Također se treba prisjetiti da je islam bio i svojevrsni revolucionarni pokret koji je za cilj imao i spas ugnjetavanih i iskorištavanih, pružanje vjere i produciranje pravednoga društva. Islam postavljen je na četiri temelja: 'adl, ihsan, rahmet i hikmet – pravda, dobročinstvo, samilost i mudrost. Niti jedan od ovih temelja ne može voditi ka nasilju.