Kategorija
Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao!
Kad su jedne večeri preda nj bili izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a četvrtom jedva zemlju doticali,
on reče: “Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu!” – i oni se izgubiše iz vida.
“Vratite mi ih!” – i on ih poče dodirivati po nogama i vratovima.
(Kur’an, sura Sād, ajeti 30.-33.)
* * *
U životu svakoga čovjeka, istinsku vrijednost predstavlja spoznaja – šta je to što čini sretnim, šta je to istinsko bogatstvo? Blizina i ispunjavanje želja onoga koga volimo, čini nas sretnim. No, kadkad se čovjek toliko zaokupi jednom željom onoga koga voli, da zaboravi na ostale želje bića kojeg ljubi. A voljeti nekoga znači u potpunosti mu se predati, u potpunosti mu biti na usluzi.
Ljubav prema dragome Bogu, može natjerati čovjeka da krene u sakupljanje novca, knjiga, zemljišta, u začinjanje i širenje porodice, budući da mu je to potrebno kako bi ispunio Božije naredbe: da pomogne vjeru, da pomogne drugome, da pomaže stalno, i onome koga zna i onome koga ne zna.
No, vrijeme, život, društvo i umor, čine svoje. Nerijetko čovjek bîva obmanut. Neosjetno, zaokupi ga novac, sakrije porodica, usisa posao, savlada veličina vlastite misli, jedan ibadet (način robovanja) dragome Bogu potpuno mu potisne druge obaveze.
Hazreti Sulejman (Solomon), alejhisselam, sin hazreti Davuda (Davida), alejhisselam, ljubio je konje, ne radi njih sâmih, već jer su ga nosili u činjenju dobra, bili mu velika ispomoć na Božijem putu. Ipak, toliko ga je zaokupilo divljenje tome sredstvu ispunjavanje volje uzvišenoga Gospodara, da je zaboravio klanjati ikindiju, zaboravio je na drugo sredstvo, zaboravio je na drugu Božiju naredbu.
Svoju ljubav prema dragome Bogu poistovjetio je sa ispunjavanjem jedne želje uzvišenoga Gospodara. Skoro se zaljubio u želju dragoga Boga, i time skoro istisnuo iz srca Onoga ko je tu želju izrazio. Išao je tako daleko, da je skoro otjerao Vlasnika želja iz svoga srca. A čim je Onaj koji je želio da hazreti Sulejman, alejhisselam, jaše na divnim konjima protjeran iz srca, i sâmi konji: se izgubiše iz vida.
U sumraku akšama, konji se, na tren, pokazaše kakvi stvarno jesu – skoro aveti. Ljepota i snaga konjâ, jasna je samo ukoliko konji stignu do cilja. Ako konj ne radi ili ne galopira, samo je sjena.
Svaka čovjekova želja treba voditi do Gospodara. I koliko god lijepa i plemenita bila, samo je sjena kojom se krijemo od vrućine na putu do Cilja. Ako zbog jedne želje, makar i želje uzvišenoga Boga, zaboravimo na ostale obaveze kojim nas dragi Bog veže, tada robujemo sebi, našoj ljubavi prema tom sredstvu prikučivanja Božijoj ljubavi i blizini.
Stoga nije čudno kada vjernik bez imalo ustručavanja grdi drugog vjernika, kada bez imalo stida i opreznosti kori i nasrće na druge ljude. Srce mu nije prazno, sigurno, nije bezosjećajan. Ali je svoje srce, vjerovatno ne znajući, okrenuo prema sâmoj želji a zaboravio je na druge ljude i stvari, koje uzvišeni Allah voli.
Hazreti Sulejman, alejhisselam, bio je odlučan: “Vratite mi ih!” – i on ih poče dodirivati po nogama i vratovima. Kako se prenosi, nakon što je naklanjao ikindiju, sabljom je posjekao konje. Neki kažu da je zamolio meleke da vrate Sunce, kako bi klanjao ikindiju na vrijeme. A potom je zatražio da mu dovedu konje. Neki, opet, kažu da je riječima “Vratite mi ih!”, odmah zatražio konje. U svakom slučaju, kao Božiji poslanik, nije dvojio – njegova ljubav je ljubav prema uzvišenom Bogu, nikako prema sredstvu kojim do Njega dolazi. Stoga je konje posjekao.
Ljubav prema dragome Gospodaru mora biti cjelovita: kako iskren i potpun vjernik ne može priznavati jedan dio Božije Knjige a nijekati drugi dio, tako ne može ni potpuno se posvetiti klanjanju, a zaboraviti na širenje dobra i mira među ljudima.
Ljubav prema drugome, pažnja prema starima i nemoćnim, izravno je proporcionalna, identična je, kvalitetu čovjekovog namaza ili posta. Ne može vjernik biti jak postač, a slab prijatelj, redovan u molitvi a neredovan u posjeti rodbini, neizmjerno udjeljivati a sa siromasima ne suosjećati. Kada bi čovjek znao, svaka nepravda, svako zlo, svaka laž, makar se desili i daleko od njega, odrazit će mu se i na namaz, i na post, i na činjenje dobra. Sve je kod potpunog vjernika povezano.
Vrijednost vjernikovog hoda kroz život ogleda se u ravnomjernosti i jednakoj pažnji prema svemu, jer sve svjedoči jedinoga Gospodara. A vjernikova mudrost i snaga ogledaju se u sposobnosti prepoznavanja i tjeranja aveti od sebe, makar i bile povezane s uzvišenim Gospodarom.
Istinsko bogatstvo za čovjeka nije ni brojnost porodice, brojnost imetka, broj toga dana obavljenih namaza. To čovjeku podiže ugled, ili kod drugih ljudi ili kod meleka. Istinsko bogatstvo, bogatstvo je srca, osjećaj duboko ukorijenjen u nama – osjećaj da vrući dahovi koje izbacujemo iz grudi izgovaraju Njegovo Ime: Allah, Allah.
* * *
Hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, rekao je:
Nije bogatstvo u velikom ugledu, već je bogatstvo bogatstvo duše.
(Buharija i Muslim, od hazreti Ebu Hurejre)