Kategorija
Autor
Uzvišeni Allah kaže u časnome Kur'anu:
„Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima nije dao.“
(sura el-Ahzab /„Saveznici“/, ajet br. 4.)
Kako bi se mogao orijentirati u ovome životu, na ovome svijetu, čovjeku je nužno orijentirati se razumom. Realnost svake pojave, konačno – i sâmog ljudskog života, mogu biti potvrđene razumom. Početak čovjekovoga upoznavanja sa okruženjem, početak spoznajnog procesa, događa se uglavnom korištenjem sposobnosti „prihvatanja“ (primanja) informacija o drugome te mogućnosti uvezivanja tih podataka u jedinstven, smislen sistem.
Međutim, ta prva spoznaja nije i konačna. Sve što se pojavljuje, što se vidi i osjeća fizičkim čulima, posljedica je djelovanja osnovnih karakteristika svoje suštine koja je skrivena, do koje se ne može doći čisto upotrebom logičkih operacija, odnosno pukim sakupljanjem informacija.
Iz toga razloga, slijédeći naputke Kur'ana i Sunneta, vjerski prvaci prepoznali su ulogu srca kao središnjeg organa koji povezuje: „izvanjsku“ spoznaju (zâhir) kao logički uređen sistem informacija dobivenih preko fizičkih čula, i „unutarnju“ spoznaju (bâtin) kao uređeni sistem osjećaja i saznanja dobivenih preko duhovnih organa spoznaje. Drugim riječima, srce se razumijeva kao sasvim konkretan fizički organ, ali koji prvenstveno funkcionira kao fizička pojava duhovnog organa.
Način i kvalitet spoznaje, dolaska do saznanja, nisu uslovljeni samo karakteristikama onoga što želimo saznati već su posljedica duhovnoga stanja osobe. Neka pojava ili neka osoba koju želimo shvatiti imaju, nesumnjivo, svoje karakteristike, ali kvalitet našega spoznavanja te pojave ili osobe zavise od našeg duhovnog stanja, od našeg „ogledala“ koje koristimo: ukoliko je ogledalo krivo, ni slika koja se na njemu pojavljuje ne može biti autentična.
Svaka karakteristika čovjekovoga ponašanja posljedica je onoga što se u njemu nalazi, i pokazuje, otkriva istinsko svojstvo te osobe. Tako se događa da jedno govorimo i želimo, ali da se ponašamo sasvim drugačije. Jedne prilike hazreti Hatim Esamm rekao je:
„Ko tvrdi četvero, a bez drugo četvero, njegove tvrdnje su laž. Ko tvrdi da voli dragoga Boga a ne kloni se onoga što je dragi Bog zabranio, ta njegova tvrdnja je laž. Ko tvrdi da voli blagoslovljenoga Vjesnika a prezire siromahe i one koji nemaju baš ništa, ta njegova tvrdnja je laž. Ko tvrdi da voli Džennet a ne dijeli sadaku (milostinju), ta njegova tvrdnja je laž. Ko tvrdi da se boji Vatre (pakla) a ne kloni se grijehâ, ta njegova tvrdnja je laž.“
Da bi čovjek promijenio svoje ponašanje, svoj odnos prema drugome, nekoj pojavi ili osobi, obaveza mu je prepoznati „izvor“ te sklonosti koju osjeća a koju želi promijeniti, a zatim krenuti u borbu sa samim sobom kako bi se izliječio, izbacio, ili makar umanjio snagu, te karakteristike svoje duše.
Svaki pokret, svaka gesta, svaka riječ vjernika, zapravo su odraz njegovog unutarnjeg stanja: čistote duše i uglačanosti srca kao duhovnog organa. Tako svako djelo, kako god se činilo neznatno, ima veliku vrijednost. I jednako tako, odnos prema svakom čovjeku, bio on vjernik ili ne, pripadao istoj tradiciji ili ne, pokazatelj je stepena autentičnosti prezentiranja vjere te zrelosti i potpunosti ljubavi prema dragome Bogu i blagoslovljenome poslaniku Muhammedu, alejhisselam.
Blagoslovljeni poslanik Muhammed rekao je u jednome trenu:
إِتَّقِ اللهَ وَلاَ تَحْقِرَنَّ مِنَ الْمَعْروُفِ شَيْئاً، وَلَوْ أَنْ تُفَرِّغَ مِنَ دُلُوكٍ فيِ إِنَاءِ الْمُسْتَسْقِي وَأَنْ تَلْقَى أَخَاكَ وَوَجْهُكَ إِلَيْهِ مُنْبَسِطٌ. وَإِيَّاكَ وَإِسْبَالَ اْلإِزَارِ الْكَعْبَيْنِ فَإِنَّ إِسْبَالَ اْلإِزَارِ مِنَ الْمًخِيلَةِ وَلاَ يُحِبُّهَا اللهُ وَإِنِ امْرَؤٌ شَتَمَكَ وَعَيَّرَكَ بِأَمْرٍ لَيْسَ هُوَ فِيكَ فَلاَ تُعَيِّرْهُ بِأَمْرٍ هُوَ فِيهِ وَدَعْهُ يَكُونُ وَبَالُهُ عَلَيْهِ وَأَجْرُهُ لَكَ وَلاَ تَسُبَّنَّ أَحَداً.
Budi bogobojazan, i nipošto ne potcjenjuj ništa što je dobro, makar da otpuhneš prašinu sa posude iz koje neko pije, i da sretneš svoga brata veselog lica. Čuvaj se da ne spustiš ogrtač ispod nožnih članaka jer je spuštanje ogrtača ispod nožnih članaka znak uobraženosti a Allah ne voli uobraženost. Ukoliko te neko jako grdi i uvrijedi te za nešto što objektivno ne postoji, nemoj da bi ti njega uvrijedio za nešto što ima osnova već ga pusti, neka bude, do njega je, ali nagrada tebi pripada. I nipošto nemoj nikoga psovati!
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe Ebu Davud i Ebu Davud et-Tajâlisî, prenoseći ga od hazreti Džabira ibn Selima)