Ka međureligijskome dijalogu bez straha

Govor o međureligijskome dijalogu već pri samome pomenu izaziva različite i oprečne reakcije kod ljudi- neki pristaju uz takvu ideju, neki ne iskažu određeni stav a neki, opet, apriorno je odbace. Stoga se, već odavno, osjeća istinska nužnost postojanja kako institucionalnoga pristupa ovome problemu tako i teoretskoga raspravljanja o samoj ideji a koja je, po našemu stavu, istinski zahtjev ovoga vremena sa kojim se sučeljavaju svi muslimani u Bosni i Hercegovini.

Naravno, historija međureligijskoga dijaloga svoje ishodište različito vremenski određuje u različitim tradicijama. Nesumnjivo je najutjecajnija i, do sada, najrazrađenija ona u okviru kršćanstva nazvana ekumenizam (oikoumene). U samome svomu oslovljavanju ova ideja smjera ka svóm naseljenome svijetu, što će reći ka svim tradicijama (bilo monoteističkim, bilo politeističkim) odnosno svim ljudima uopće (kako vjernicima tako i nevjernicima).

O odnosu temeljne prirode islama i međureligijskoga dijaloga kao aktualnosti koja se dešava oko nas ne želimo ništa reći ovaj put. Intencija ovoga teksta je samo skretanje pažnje muslimanima Bosne i Hercegovine na ovaj fenomen kao i podsticaj na razmišljanje o participaciji muslimana, konkretno Bošnjaka, u njemu. Naravno, ta razmišljanjā moraju se bazirati na samim Izvorima- Kur’anu i Sunnetu. Zaključci razmišljanā nikako ne smiju biti sravnjavani sa interpretacijskim tradicijama nastalim u okrilju islama već isključivo sa samim islamskim temeljima.

Jedan od najčešćih “problema” koji se kod muslimana Bosne i Hercegovine javlja (kada je riječ o međureligijskome dijalogu) jeste strah da bavljenjem kršćanstvom, jevrejstvom... sami muslimani mogu skrenuti sa Pravoga Puta (Aş- Şirāţ Al- Mustaqīm). Ovaj fenomen je, realno, razumljiv no, mislimo da muslimani novoga doba, doba čiji je povijesni početak označen posljednjim ciklusom Božijega Govora- ciklusom Kur’ana, moraju suočiti realnost vlastitoga bivanja sa realnošću bivanja uopće odnosno moraju posvijestiti da bivanje muslimanom nikako ne može biti ekskluzivističko prebivanje u vremenu već isključivo ontologističko motrenje povijesne datosti. Dakle, pošto islam jeste vjera jedina kod Boga dragoga priznata, pošto islam smjera svekolikome čovječanstvu a ne samo muslimanima-po-tradiciji, baštinicima samo određenoga geografsko- historijskoga prisustva islamskoga duha, biti istinskom posudom islamskoga duha prije svega podrazumijeva biti, poput islama kao takvoga, otvoren prema svima, prema cijelome čovječanstvu, prema svakoj posudi makar ona bila šuplja ili, pak, ocrnjena katranom. Islam je objavljen da svojim duhom ispuni, zacijeli, oplemeni i osvijetli svako korito rijeke, svaku trsku naja, svakoga povijesnoga habitusa. Islam je dar individui ne samo zajednici, islam smjera svakome etnosu ne samo samo/određenoj naciji. A nosilac duha mora biti poput dragocjene nutrine koju ugošćava.

Dakle, međureligijski dijalog je, za muslimane, ne samo poželjan već nužan proces. Promican u duhu islama on nije ideja “povlahivanja”, “pokaurenja”, “poćifučenja”. U našemu vremenu prepoznajemo njegovu dvostruku funkciju:

1. Međureligijski dijalog je prije svega komunikacija kultura, naroda i tradicija:

   “O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali! Od vas je kod Allaha najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji! Allah sve zna i obaviješten je.” (Kur’an, 49/13)

2. Međureligijski dijalog je i vid d‘awe čije izvršenje predstavlja kako lahkoću (Ġayr Al- Ĥarağ) muslimanu tako i ispunjenje svetoga zadatka obznanjivanja Božije Objave (Tablīġ Tanzīl Rabb):

“O poslaniče! Ti obznani šta ti se od Gospodara tvoga objavi! A ako to ne učiniš, tad poslanicu Njegovu ti obznanio nisi. A Allah će te od svijeta štititi, Allah na Pravu Stazu narod nevjernički neće uputiti.” (Kur’an, 5/67)

“Vjerovjesniku nema teškoće nikoje u onom što njemu Allah naredio je, jer takav je Allahov običaj bio i za one koji su bili i nestali prije- a naredba Allahova je odredba čvrsto određena!- za one koji su dostavljali Allahove poslanice, i od Njega strepjeli i nisu se bojali osim Njega nikog drugoga. A dosta je da će se pred Allahom račun sviđati.” (Kur’an, 33/38, 39)

Dakako, mogući su još mnogi pristupi, viđenja, razumijevanja ovoga fenomena. Kako bilo, mislimo da međureligijski dijalog ne treba predstavljati nikakav “bauk” muslimanima Bosne i Hercegovine. Sve što musliman treba da uradi jeste da jednostavno baštini Kur’an u punome smislu te riječi. Sve ostalo je područje Božije Volje- Ravnateljice. Zato: ka međureligijskome dijalogu- bez straha!