Autor
Napomena
Dopunjeno izdanje teksta postavljenog 31.03.2005.
Sulejman, alejhisselam, Allahov poslanik i vladar Israila
Sulejman, alejhisselam, bez sumnje je jedna od najznačajnih i najinteresantnijih (a za neke i najzagonetnijih) ličnosti svekolike ljudske povijesti. Naime, izuzetno je malo Allahovih stvorenja obdareno takvim blagodatima kojim je Svemogući obdario Svoga roba, Sulejmana, alejhisselam.
Sulejman, alejhisselam, je, prije svega, jedan od Allahovih vjerovjesnika i poslanika, poslat, poput svojega oca, Benu Israilu. Zatim, on je ujedno imao i emanet i odgovornost vlasti nad tim, kod dragoga Allaha odabranim, narodom. Razumio je, baš kao i njegov otac, Davud, alejhisselam, jezik ptica, kao i mrava, a uz to, kako se prenosi u predajama, i raznih drugih životinja, te imao vlast nad svima njima. Bilo mu je dato veliko materijalno bogatstvo: gomile zlata, srebra i dragulja, nepregledne ergele čistokrvnih prelijepih konja, a imao je i izvore tekućeg bakra.[1]
Osim toga, ono što je specifično za njegovu ličnost jeste i njegova vlast nad vjetrom i džinima. Dragi Allah, svemogući Stvoritelj mu je darovao posebnu mu'džizu da mu je bio potčinjen vjetar, tako da je vjetar puhao tamo gdje je to sin Davudov, alejhisselam, želio i snagom kojom je on želio. U tom smislu, Sulejman, alejhisselam, je mogao korištenjem vjetra, odnosno letenjem na vjetru, prebacivati na daleke udaljenosti sebe lično ili onoga koga je želio velikim brzinama.[2]
Sulejmanu, alejhisselam, je po odredbi dragog Allaha bila potpuno potčinjena i jedna skupina džina[3] koji su gradili pred njim sve što bi im on zapovjedio da grade: hramove, spomenike, velike kotlove, velike rezervoare za vodu i razne druge građevine. Neki od njih su bili i gnjurci koji su ronili po njegovu naređenju i iz morskih dubina izvlačili razne dragocijenosti. Jednom riječju, bili su mu potpuno potčinjeni i radili su sve ono što bi im on naredio. A, ako bi neki od džina samo pomislio da otkaže pokornost Allahovu poslaniku i miljeniku Sulejmanu, alejhisselam, on bi, voljom dragoga Allaha, odmah osjetio vrelinu Džehennema i trenutno bi napuštao takve misli.
A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo, po naredbi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo; i šejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge. Nad njima smo Mi bdjeli. (21:81,82)
A Sulejmanu (potčinismo) vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a i navečer rastojanje od mjesec dana; i učinili smo da mu iz izvora bakar rastopljen teče i da džini, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao poslušnost naređenju Našem, učinili bi smo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu izrađivali sve što god je htio: hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. "Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!" A malo je zahvalnih među robovima Mojim. (34:12,13)
Sulejmanove, alejhisselam, mu'džize koje se odnose na njegovu vlast nad vjetrom i džinima izazivaju interesovanje i raspaljuju maštu mnogih.
Postoje predanja prema kojima su sve navedene moći bile na neki način vezane za Sulejmanov, alejhisselam, prsten, tako da su ga mnogi tražili širom svijeta.[4] Bez ikakve namjere da olahko i brzopleto negiramo tačnost ovih predanja (što ovisi o pouzdanosti ljudi koji su ih prenosili i od vjerodostojnosti spisa u kojima su zapisana – a o čemu mi nismo kvalificirani donositi sud), želimo ovdje istaći naše mišljenje da je poenta upravo u tome da su te moći Allahov dar namijenjen Sulejmanu, alejhisselam, pa je veliko pitanje da li bi iko drugi osim njega imao pravo i pomisliti na to da ih koristi. Shodno tome, mi smo ubjeđeni da, ako bi neko čak i pronašao Sulejmanov, alejhisselam, prsten, taj ne bi mogao, niti bi imao pravo na to, da posjeduje sve one moći koje je na Zemlji posjedovao Allahov miljenik i poslanik, Sulejman, alejhisselam, osim, dakako, u slučaju ako bi mu to dragi Allah dopustio. Dragi Allah, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.
Poznat je primjer Muhammeda, alejhisselam, kada je jedanput, uz Allahovu pomoć, uspio savladati jednog snažnog džina koji ga je ometao u namazu, i svezati ga za jedan od stubova svoje džamije u Medini. Namjera mu je bila da porobi tog džina, kako bi ga svi vjernici mogli vidjeti i iz toga potrebne pouke izvući. Međutim, sjetio se kur'anskog ajeta kojim je od zaborava sačuvana dova, Sulejmanova, alejhisselam:
"Gospodaru moj", rekao je, "oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!" (38:35);
pa je odustao od prvobitne namjere da u svojoj vlasti sačuva tog džina i oslobodio ga je.
Moguće da je na ovaj način uspostavljen jedan sunnet, obaveza za sve sljedbenike Muhammeda, alejhisselam, da niko, čak i ako bi to bilo moguće, ne pokuša ostvariti vlast kakvu je imao Sulejman, alejhisselam, a dragi Allah da li je tako najbolje zna.
Izuzetno je velika opasnost koja leži u dubokim zabludama onih koji Sulejmanove, alejhisselam, moći nastoje dosegnuti primjenom magije (sihra). Takvi su potpuno skrenuli sa pravog puta, izlažući se krajnjoj opasnosti direktnog gubitka imana i stavljajući se na ivicu Džehennemskog grotla, jer Sulejmana, alejhisselam, neuzubillah, smatraju ''kraljem magije'' (kako se svojevremeno moglo pročitati u nekim brošurama) i vlastitu žudnju za moći iskazuju prakticiranjem sihra kako bi sebi potčinili džinski svijet. Oni su obmanuti lažima koje su šejtani širili o Sulejmanu, alejhisselam.
I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik - šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: "Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!" I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali! A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali! (2:102,103)
Dragi Allah, Uputitelj, Zaštitnik, Milostivi da ih na pravi put uputi i da nas sve skupa sačuva od te smrtne opasnosti!
Nakon ove digresije vraćamo se na opis Sulejmanovog, alejhisselam, života.
Veličina mubarek ličnosti Allahovog miljenika i poslanika, Sulejmana, alejhisselam, bi se vjerovatno ponajviše mogla vidjeti u činjenici da je on, iako posjednik tako velikih moći i bogatstava bio i ostao izuzetno pobožan, dobrodušan, čestit i jednostavan čovjek koga sve te moći i bogatstva nisu mogla uzoholiti niti iskvariti (a kako bi i mogao biti drugačiji jedan Allahov poslanik), niti pak zagospodariti njegovim srcem.
To je posebno vidljivo kroz sljedeći primjer: Jednog dana pred njega su bili izvedeni punokrvni konji. Prizor skladno stvorenih, prelijepih životinja u gracioznom hodu bio je opčaravajući za svakoga ko je to gledao, a komentar sina Davudova, alejhisselam, bio je:
"Umjesto da mislim na svog Gospodara, ja pokazujem ljubav prema blagu!" (38:32).
Mubarek stvorenje bremenito je, poput svih Ademovih, alejhisselam, sinova i kćeri, željama za užicima i ljepotama ovoga varljivoga i prolaznoga svijeta, ali ujedno i samo sebe kori, budući da je itekako svjesno i osvjedočeno da su razmišljanje o dragom Allahu i ljubav prema Njemu daleko, daleko superiorniji i ljepši od svih ljepota, blagodati i riznica Zemlje i nebesa. Plemeniti ajeti u cjelini glase ovako:
Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao! Kad su jedne večeri pred njeg izvedeni punokrvni konji koji na tri noge stajaše, a četvrtom jedva zemlju doticaše, on reče: "Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu!"; i oni se izgubiše iz vida."Vratite mi ih!"; i on ih poče gladiti po nogama i vratovima. (38:30-33)
Drugi primjer Sulejmanove, alejhisselam, skromnosti je njegov štap koji nije bio neki zlatni ili srebrni štap, optočen draguljima, već obični, jednostavni drveni štap. To nam je poznato iz slučaja kad mu je došao poziv od njegova Gospodara da Mu se vrati, a tijelo mu ostalo naslonjeno na štap koji je nakon nekog vremena crv rastočio (o ovome ćemo, ako dragi Allah da, kasnije više govoriti).
Prema tome, Sulejman, alejhisselam, najbolji nam je primjer kako je istinski Allahov rob svim svojim srcem, svojom cjelokupnom nutrinom, uvijek i isključivo okrenut svome Gospodaru, a samo svojom vanjštinom se nalazi na dunjaluku. Kod njega je sva ljubav predata Allahu dragome, a bogatstvo, vlast i ostale dunjalučke blagodati, ma kolike one bile, samo su u njegovim rukama, u njima on samo vidi zgodno sredstvo da se dragome Allahu još više umili, trošeći ih na Njegovu putu i čineći mnogobrojna dobra dijela.
Zaista je, srce Sulejmanovo, alejhisselam, što je svojstvo svih Allahovih poslanika i miljenika, najveću radost nalazilo u spominjanju, slavljenju i veličanju svoga Gospodara. On, kako mi pretpostavljamo a dragi Allah najbolje zna, nije mogao da uči Zebur onako lijepim i umilnim glasom kako je to činio mubarek mu otac, ali i njegova ljubav, srčanost, iskrenost i odanost prilikom učenja nisu zaostajale za Davudovim, alejhisselam. Njemu se pripisuju (dakako uz Davuda, alejhisselam) mnoge od Psalmi (pobožnih pjesama u slavu dragoga Boga) koje se nalaze u Starom zavjetu. Vjerovatno najpoznatija među Psalmima jeste ''Pjesma nad pjesmama'', za koju jevreji i kršćani navode da ju je spjevao Sulejman, alejhisselam, (Solomon, kako ga oni zovu). Ova pjesma i nama je posebno interesantna budući da smo mišljenja, a dragi Allah najbolje zna, da je u njoj iskazana Sulejmanova, alejhisselam, izuzetna ljubav prema dragome Allahu, kao i prema punini Allahova rahmeta (milosti) svim svjetovima manifestiranoj kroz stvaranje čovjeka odabrana za posljednjega od Njegovih vjerovjesnika i poslanika - Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Naime, u Pjesmi nad pjesmama se, u vanjskome smislu, pjeva o ljubavi između muškarca i žene - zaručnika i zaručnice, ali u njenom unutarnjem sadržaju Sulejman, alejhisselam, je, kako to nama izgleda a dragi Allah svakako najbolje zna, iskazao svoju izuzetno veliku i iskrenu ljubav prema dragome Allahu, Bogu jednome i jedinome, Svemilosnom, Samilosnom kao i prema obećanome Njegovu posljednjem poslaniku, ''Pečatu vjerovjesnika'', Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, tako što je simbolički predstavio sebe samoga kao zaljubljenu zaručnicu, a Muhammeda, alejhisselam, kao zaručnika. Dragi Allah najbolje zna.
O ovome želimo ovdje navesti i jedan citat iz teksta Rešida Hafizovića ''Poslanička navještenja 'radosne vijesti' o dolasku poslanika Muhammeda a.s.''[5]:
... U Starozavjetnoj knjizi ''Pjesma nad pjesmama'' (V,16) stoji (transkribovano sa hebrejskog jezika) sljedeći tekst:
''HIKKO MAMITTADIM VIKULLO MAHAMADIM ZEHDUDI VEZEM RAAI BENUTE YAPUS HALAM.'' Prevod: ''Njegova usta su najslađa; da, on je Muhammed, najvoljeniji. To je moj ljubljeni, to je moj prijatelj. O, kćeri jerusalimska.'' (Stari zavjet, Pjesma nad pjesmama, V,16).
Kralj Solomon je imenovao Poslanika koji je imao doći ''Muhamadim''. Na hebrejskom je sufiks ''lah'' upotrebljen radi izražavanja poštovanja, kao izraz ''Eloha'', što znači Bog, pomenut u Bibliji kao ''Elohim''. Otuda je sasvim jasno kako je Solomon pomenuo ime Poslanika koji je imao doći kao ''Muhammed''.
Ali, jedna greška je načinjena, namjerno ili nenamjerno, prevođenjem vlastitoga imena kao ''najvoljeniji''. Čak je i prevod ''najvoljeniji'' takav da izuzetno pristaje imenu plemenitog Poslanika. Prevod ovog istog stiha na hrvatsko-srpski jezik u izdanju Biblije od 1968. godine glasi ovako: ''Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti. Takav je dragi moj, takav prijatelj moj, o kćeri jerusalimske.'' ...
Prema tome, ako danas pogledamo ostatke Zebura koji su nekako ''preživjeli'' ljudski intervencionizam i ostali u okviru današnjeg Starog zavjeta, jasno se vidi kako su Davud i Sulejman, alejhimesselam, veliki ašici, zaljubljenici u Allaha, Uzvišenog i da im je svakako bilo nagoviješteno poslanje Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao Allahove milosti svim svjetovima.
Ovakvi zaljubljenici u dragoga Allaha svakako su obdareni i velikom mudrošću, pa je tako Sulejman, alejhisselam, bio i ostao primjer izuzetne mudrosti. Pripovijesti o njegovoj velikoj mudrosti stoljećima se prenose, a mi smo se za ovu priliku odlučili pomenuti jednu od njih, i to onu koja je, reklo bi se, najčešće navođeni primjer.
Ta nam pripovijest kazuje kako su jednoga dana do Sulejmana, alejhisselam, došle dvije žene koje su se sporile oko majčinstva nad jednom bebom. Obje su se nekako u isto vrijeme porodile, ali se nedugo potom desilo da je beba jedne od žena bila ubijena nakon čega su one zapale u žustru raspravu oko preživjeloga djeteta. Svaka je energično tvrdila kako je upravo ona njegova majka, a da je ubijena beba čedo one druge.
One se tako prepiraše pred Sulejmanom, alejhisselam, koji ih pažljivo promatraše u nastojanju da svojom vjerovjesničkom pronicljivošću prepozna majku djeteta i onda se, nadahnućem dragoga Allaha, dosjeti kako majčinsko srce reaguje kada vidi svoje čedo u opasnosti, pa ''presudi'' da se dijete mačem uzduž presiječe i da se svakoj od žena da po jedna polovica mrtve bebe. I doista, jedna od žena se hladno složila sa presudom, dok je druga gorko zaplakala i preklinjala da se dijete ne ubija već da se da njezinoj suparnici. Tako se Sulejmanovom, alejhisselam, mudrošću očevidno pokaza prava djetetova majka i on bebu presudom dade njoj.[6]
Osim svoje izrazite duhovne veličine, izražene u emanetu Allahovoga vjerovjesništva i poslanstva, kao i nadaleko poznate mudrosti, Sulejman, alejhisselam, bijaše i izuzetno sposoban državnik. Od mubarek oca naslijedio je snažnu i jedinstvenu državu koja se prostirala na ogromnim prostranstvima od Sirije pa sve do Egipta,[7] u kojoj su u bratskoj ljubavi i poštovanju bila ujedinjena sva plemena Israila, u kojoj je u svim segmentima Allahova riječ bila gornja (tadašnji Vjerozakon se dosljedno i potpuno primijenjivao) i u kojoj su cvjetali pravda, dobrota i milosrđe. On je, naravno, nastavio očevim stopama, pa se i pod njegovom vlašću činilo i naređivalo dobro, a suzbijalo zlo; preporučivali pravda i moral, a suzbijali nepravda i nemoral; cvjetali milosrđe, čestitost i poštenje, a bez ikakva kompromisa gušili zulum, nasilje, nepoštenje i kriminal. Iako je njegova mubarek vojska bila u ta vremena daleko najjača na čitavom svijetu, zasigurno nepobjediva,[8] Sulejman, alejhisselam, tu ogromnu silu nikada nije nepravedno koristio da tlači svoje susjede i bilo kome zulum čini. Jedino ju je angažirao u borbi na Allahovome putu, da Riječ Uzvišenoga nad svime gornja bude, da dobro, pravda i moral iskorijene zlo, nepravdu i nemoral, da vjera i istina nadvise nevjeru i laž. Tu nije imao nikakvih kolebanja i kompromisa.
Na emotivnom i intimnom planu takođe je bio poseban jer je imao, poput njegovog oca, veliki broj žena. Prenosi se u predajama da je imao oko hiljadu žena, što vjenčanih, što ropkinja.[9] Tako veliki broj životnih družica nije ga spriječavao da prema svima njima bude korektan i pravedan, i da niti jednoj od njih ne uskrati potrebnu ljubav, nježnost, pažnju i komunikaciju. Iako na prvi pogled ovo izgleda nemoguće za jednoga čovjeka, treba se samo sjetiti da su Sulejmanu, alejhisselam, date mnogobrojne moći, nedostižne običnim ljudima, pa za njega nije bilo nemoguće da bude valjan i čestit muž tako velikom broju žena. Svakom onom ko se iole razumije u hadise poznat je vjerodostojan hadis od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji bilježi Buharija (a koji se može naći i u nekim drugim hadiskim zbirkama) kako je samo za jednu noć Sulejman, alejhisselam, podijelio bračnu postelju sa sedamdeset (ili pak stotinu kako neki drugi sakupljači hadisa navode) svojih žena u želji da mu svaka od njih rodi sina mudžahida koji će se boriti na Allahovu putu. Međutim, kada je, prethodno, pred nekim svojim drugarima objelodanio tu svoju namjeru, zaboravio je da kaže: ''Ako Allah da.''; pa mu nijedna od žena nije zanijela osim jedne, a i ona je kasnije rodila sakato dijete.
Na planu ekonomije takođe je za njegova vladanja došlo do procvata i prosperiteta. Oformio je snažnu trgovačku flotu i uspostavio stalne morske trgovačke puteve, čime je u državnu kasu dolazilo sve veće bogatstvo. Znatno je razvio i ojačao i kopnenu trgovinu sa mnogim zemljama.
Posebno se isticao kao veliki graditelj budući da su mu potčinjeni džini gradili razne građevine od javne koristi, tako da je mubarek grad Jerusalem, njegova prijestonica, u ta davna vremena najvjerovatnije bio najblistaviji i najizgrađeniji grad na svijetu. A, vrhunac graditeljskih poduhvata Sulejmanovih, alejhisselam, svakako bi ponovna izgradnja svetog Allahova Hrama, mesdžida Bejtul-makdisa.
Allahov Hram, mesdžid Bejtul-makdis
Kako predanja kazivaju u četvrtoj godini svoje vladavine, Sulejman, alejhisselam, je započeo gradnju Bejtul-makdisa, Allahovoga svetog Mesdžida na istom mjestu gdje ga je nekad davno bio izgradio ili obnovio Jakub, alejhisselam. Iako je njegov otac već ranije uredio i pripremio mjesto za početak gradnje, odnosno, bolje rečeno, obnove Mesdžida, ukazala se potreba da se proširi prostor i solidnije naprave temelji, jer je Sulejmanova, alejhisselam, namjera bila da građevina bude najljepša i najsjajnija na čitavom svijetu. Zato je on otkupio još jedan dio zemljišta pored stare lokacije Mesdžida, veoma bogato plativši vlasnike. Nakon toga je naredio da se poruši sve što je do tada bilo izgrađeno, te da se više kopa u dubinu kako bi temelji bili što čvršći. Međutim, nakon nekog vremena naiđoše na vodu koja je jako izvirala i izbacivala sve ono čime bi je pokušavali zatrpati. Kako se prenosi u nekim predanjima Sulejman, alejhisselam, je taj problem riješio tako što je, nakon savjetovanja sa svojim drugovima, učenjacima Israila, uzeo jedan bakreni krčag i ispunio ga kamenjem. Na krčagu je napisao svjedočenje, isto onakvo kakvo je bilo ugravirano na njegovom poznatom prstenu: ''Nema drugoga boga osim Allaha, Jedinoga koji nema druga, a Muhammed je Njegov rob i Njegov Poslanik''. Potom je krčag bacio u vodu i ona je odmah prestala da kulja, pa su temelji, koje su nakon toga postavili, dobili potrebnu čvrstinu.
Glavninu graditeljskih radova izvršili su potčinjeni džini, ali su im u tom poslu, kako nam to predaje jasno kazivaju, pomagali i ljudi, pripadnici Benu Israila. I sâm Sulejman, alejhisselam, lično je, osim što je nadgledao radove, i aktivno učestvovao u gradnji, jer je, zasigurno, za njega bila najveća počast da vlastitim rukama učestvuje u ponovnom podizanju Allahovog Mesdžida na tom svetom mjestu. Kamenje kojim su gradili Hram bilo je tako vješto isklesano da se međusobno savršeno uklapalo osiguravajući zidovima veliku čvrstinu i stabilnost, a da ujedno nije bila potrebna nikakva daljnja obrada (prenosi se da se ni čekić, ni sjekira, ni bilo kakav gvozdeni alat nije čuo za vrijeme gradnje). Mesdžid bijaše dugačak oko 60 aršina,[10] širok oko 20 aršina i visok oko 30 aršina. Prozori su bili iznutra široki a izvana uski. Unutar Mesdžida, u njegovome vrhu nasuprot glavnih ulaznih vrata, bila je sagrađena posebna prostorija bez prozora gdje je bio pohranjen Zavjetni kovčeg Israila.[11] Prostorija je bila obložena čistim zlatom, a na njezinom ulazu su bila postavljena velika dvokrilna vrata od maslinovoga drveta. Kako predanja kažu, dragi Allah je dao, a On, Svemogući, najbolje istinu zna, da odmah do tih vrata niknu dva drveta. Sa jednoga je drveta, baš poput plodova, padalo zlato, a sa drugoga srebro. Ti plemeniti metali su korišteni za popločavanje Mesdžida i za oblaganje njegovih zidova. Kad se tome dodaju biseri i merdžani koje su džini izvlačili iz morskih dubina, te obloge od plemenitog maslinova i kedrova drveta, jasno je da Allahov Mesdžid, Bejtul-makdis, kojeg je podigao Sulejman, alejhisselam, u Jerusalemu, bijaše u to doba najljepša građevina na svijetu. Prenosi se da su mnogobrojne baklje bacale takvu svjetlost na plemenite metale i ostale dragocijenosti u oblogama poda, krova i zidova da je Mesdžid u mrkloj noći sijao poput punoga mjeseca.
Ali, sve te vanjske ljepote blistavoga mesdžida Bejtul-makdisa nisu ništa u poređenju sa njegovim unutarnjim duhovnim dragocijenostima i ljepotama čiju raskoš ljudska mjerila ne mogu obuhvatiti, a koje je dragi Allah, Svemilosni, Samilosni pohranio na tom svetom mjestu.
Prije svega drugog, Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) je jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji[12]gdje je u velikoj mjeri spušten Allahov bereket.
Hvaljen neka je Onaj koji je u jednome času noći preveo roba Svojega iz Hrama časnoga (minnel mesdžidil-harami) u Hram daleki (ilel-mesdžidil-aqsa), čiju smo okolinu blagoslovili, da bi smo mu neka znamenja Naša pokazali (ledhi barekna havlehu li nurijehu min ajatina). On, uistinu, sve čuje i sve vidi. (17:1)
Zatim, to mjesto je stotinama, pa čak i hiljadama godina bila kibla, prema kojoj su sljedbenici istinske Allahove vjere svakodnevno okretali svoja lica pri obavljanju namaza (molitve).
I konačno, Bejtul-makdis je oduvijek bio mjesto hodočašća, drugo po značaju nakon Mesdžidul-harama u Meki (Kaba), za sve sljedbenike Allahove vjere na Zemlji. Tako je bilo sve do izgradnje Mesdžida Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u Medini koji je postao drugo najsvetije mjesto na Zemlji, a Mesdžidul-aksa (Bejtul-makdis) će do Sudnjega Dana ostati treće najsvetije Allahovo mjesto na Zemlji.
Neke od blagodati koje uživaju hodočasnici koji zijarete Bejtul-makdis možemo uočiti iz sadržaja dove koju je Sulejman, alejhisselam, kako se to prenosi, učio na dan kada je završena izgradnja Mesdžida u njegovo doba.
Prvo želimo navesti hadis:
Kad je Sulejman sin Davudov sagradio Bejtul Makdis, zamolio je Allaha u tri navrata, tražeći od uzvišenoga Allaha mudrost, vlast kakvu niko neće imati nakon njega, te je zatražio od Allaha kada je završio s gradnjom džamije da joj priđe samo onaj ko hoće da klanja, te da ga Allah očisti od grijeha kao na dan kada ga je mati rodila, i sve mu je to dato. (hadis, govor Pejgambera, alejhisselam, prenosi Abdullah ibn Amr, a bilježi Nesai);
i nakon toga predanje koje prenosimo iz knjige ''Jerusalim Bejtul-makdis'' hafiza Mehmeda Karahodžića gdje je zabilježeno sljedeće:
... Pošto je Sulejman, alejhisselam, završio gradnju Mesdžida, obratio se Allahu, Uzvišenom sa dovom da mu da tri stvari: da se njegov hukm (presuda) slaže sa Njegovim hukmom, vlast kakvu niko osim njega neće imati, da svako ko uđe u Mesdžid samo sa namjerom da klanja, iz njega izađe čist od grijeha kao onog dana kad ga je majka rodila.
Onda se obratio okupljenom svijetu riječima da je ovo Mesdžid Allaha Uzvišenog kojeg je i sagradio po Njegovoj zapovijedi i da sve ono što se u njemu nalazi pripada Allahu. Svaki onaj koji bi pokušao da otuđi nešto iz njega spadao bi u one koji žele prevariti Allaha. Potom je naredio da dovedu dva ovna u široki prostor Harema, a dva bika pred Stijenu. Kad su to učinili, Sulejman, alejhisselam, se popeo na Stijenu i Allahu uputio ovu dovu:
''Allahu, Ti si ovu vlast i moć kao blagodat dodijelio meni i mome ocu i obasuo nas ni'metima i kerametima. Moga oca učinio si Svojim halifom na zemlji i sudijom među Tvojim robovima, a mene njegovim nasljednikom i halifom u njegovu narodu. Ti si Onaj koji me je odabrao za upravitelja ovog Mesdžida i odredio mi tu počast prije nego si me i stvorio. Tebi pripada zahvala za to dobročinstvo i moć. Allahu, molim Te da onome ko uđe u ovaj Mesdžid daš pet stvari:
da u njega ne uđe griješnik čineći tevbu (pokajanje), a da mu je Ti ne primiš i ne oprostiš grijehe;
da u njega ne uđe neko ko je u strahu tražeći od Tebe sigurnost, a da mu je Ti ne daš i ne oprostiš grijehe;
da u njega ne uđe bolesnik tražeći lijeka a da ga Ti ne izliječiš i ne oprostiš grijehe;
da u njega ne uđe neko iscrpljen žeđu iz mjesta gdje je velika suša a da mu Ti ne spustiš kišu na njegov kraj;
i da ne otkloniš Svoj pogled sa onoga koji uđe u njega pa sve do njegovog izlaska.
Allahu, ako si primio ovu moju dovu, neka znak toga bude primanje mojih kurbana.''
Pa se spusti vatra s neba i proširi duž čitavog horizonta, a onda se jedan plameni jezičak izdvoji, uze kurbane i podiže ih na nebo. Zatim je Sulejman, alejhisselam, dao da se zakolju tri hiljade krava i sedam hiljada ovaca, te došavši do mjesta koje je poznato kao prijestolje Sulejmanovo, uputio je dovu: ''Allahu, ko ovdje dođe pod teretom grijeha, oprosti mu, a onaj ko dođe pod pritiskom briga i tegoba, otkloni mu ih!''
Kad god bi Sulejman, alejhisselam, ušao u Harem, pogledom bi odmah tražio mjesto gdje sjede siromašni, slijepi, nijemi i bolesni, sjeo bi sa njima iz skromnosti i dignuvši pogled ka nebu, rekao bi: ''Siromah sa siromasima.'' ...[13]
U istoj knjizi se navode još neki fadileti i ljepote koje su vezane za Bejtul-makdis, a koje mi ovdje takstativno navodimo:
- strijela bi se vratila onome koji bi je odapeo prema Haremu;
- na jednim od vrata Bejtul-makdisa bio je postavljen pas od drveta. Kada bi neko opsihren prošao pored njega, on bi zalajao i sihr bi otpao;
- vrata koja bi, prilikom prolaska kroz njih, pritisla onog ko zulum čini;
- u mihrabu Bejtul-makdisa nalazio se štap kojeg su mogli dohvatiti samo potomci Allahovih poslanika, a ako bi neko drugi to uradio, ruka bi mu se zapalila;
- kada bi umro vladar Benu Israila, njegovi sinovi bi se zatvorili kod mihraba Bejtul-makdisa pa bi sutra onaj koji je bio dostojan vlasti osvanuo a ruka mu pomazana uljem;
- ulje spušteno sa neba usmjerilo bi se prema kandiljima i ispunilo ih. Potom bi se s neba spustila vatra na Maslinovu goru, pa prošavši kroz vrata Rahmeta stigla do Stijene i upalila kandilje. Tada bi potomci Haruna, alejhisselam, inače zaduženi da ovaj trenutak dočekaju budni i u ibadetu, rekli: ''Uzvišen je Milostivi, nema boga osim Njega.''
Na bazi navedenoga, naše je mišljenje a dragi Allah najbolje zna, da bi se Bejtul-makdisu možda mogao dodijeliti čak i atribut Bejtullaha.
Budući da izraz ''Bejtullah'' na arapskom znači ''Allahova Kuća'', nužno je odmah na početku sasvim jasno naglasiti da se ovo nikako ne smije shvatiti u smislu da, dragi Allah, neuzubillah, ''stanuje'' u bilo kakvoj kući ili građevini. On je, hvaljen i slavljen neka je, apsolutno iznad svakoga ograničenja u bilo kojem pogledu i apsolutno je iznad bilo kakve, i najsitnije, istovjetne sličnosti sa stvorenjima, pa se niko sa Njime ne smije izjednačavati (ve lem jekullehu kufuven ehad - i niko Mu dostojan nije![14]), niti se pak s Njegovim uzvišenim Atributima smiju izjednačavati, niti kvalitativno niti kvantitativno, bilo kakva svojstva karakteristična za Njegova stvorenja, kao što je boravak (stanovanje) na nekom ograničenom mjestu, u nekom ograničenom prostoru. Dragi Allah, koji je neograničen a određuje granice svemu ostalome, apsolutno je iznad toga. Ovo se mora jasno naglasiti da neko, ne dao dragi Allah, ne bi slučajno zapao u pošast antropomorfizma.[15]
Dakle, ono o čemu bismo na ovome mjestu željeli kazati nekoliko riječi jeste to da, mada se izraz ''Bejtullah'' u islamskoj tradiciji uvijek odnosi na Kabu (Mesdžidul-haram) u Meki, mi bi ga poželjeli dovesti u vezu, dakako i sa Muhammedovim, alejhisselam, časnim Mesdžidom u Medini, ali i sa Bejtul-makdisom (Mesdžidul-aksa) u Jerusalemu - a sve to u skladu sa ajetima Kur'ana prema kojima se ''Bejtullah'' općenito odnosi na sve mesdžide, odnosno, preciznije rečeno, na sva ona mubarek mjesta gdje se pada na sedždu dragome Allahu i obavlja namaz, gdje se uči časni Kur'an i spominju Allahova lijepa Imena.
U kućama koje se Njegovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime(fī būjutin ezinallahu en turfe'a ve juzkere fīhesmuhū) hvale Njega ujutro i navečer ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da spominju Allaha i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strijepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni. (24:36,37)
Dragi Allah najbolje zna, a mi navedene ajete Kur'ana razmijevamo u smislu da se Allahovom kućom, Bejtullahom, uz Mesdžidul-haram u Meki, može simbolički smatrati i svaki mesdžid, tj. svako čisto mjesto i građevina gdje se klanja namaz, gdje se uči Kur'an i gdje se čini zikrullah - pominjanje dragog Allaha i izgovaranjem Njegovih lijepih Imena i na bilo koji drugi način sa lijepom namjerom i iskrenom vjerom u srcu.
No, ovo su samo razmišljanja i pretpostavke, i ona nipošto ne smiju biti shvaćena u smislu da se misli reći kako su svi mesdžidi sveta mjesta i mjesta hodočašća izjednačena sa tri mubarek mesdžida. Ovim se samo želi podsjetiti na značaj svake mahalske džamije i na obavezu džematlija i mještana da joj prvo dadnu njezino osnovno pravo - da klanjaju i uče Kur'an u njoj, ali i da je održavaju čistom i na svaki drugi način vode brigu o njoj, jer će ih dragi Allah na Sudnjem Danu pitati kako su se oni odnosili prema Njegovoj kući koja stajaše u njihovoj mahali, tu odmah u blizini njihovih kućnih vrata.
No, Bejtullahom se mahalske džamije mogu smatrati, ponavljamo, više simbolički i u namjeri da se naglasi obaveza ispunjenja njihovih, gore rečenih, prava. A, ovaj mubarek atribut se u svome suštinskom smislu, Kur'an i Sunnet su tu sasvim jasni, može dodijeliti jedino Mesdžidul-haramu sa Kabom u Meki, Džamiji Muhammeda, alejhisselam, u Medini i Bejtul-makdisu u Jerusalemu.[16] Mi se u ovome kontekstu fokusiramo na Bejtul-makdis u želji da istaknemo da je Bejtul-makdis (kao Bejtullah) za Israil bio mjesto, medij i simbol blizine dragoga Allaha, Čije se prisustvo tu manifestira na način, jedinstven i poseban kako se nigdje drugdje ne manifestira[17] i oplemenjen jedinstvenim blagodatima robovima Njegovim kakve nigdje drugdje nisu prisutne. Upravo u tome posebnome manifestiranju prisustva dragoga Allaha i Njegove blizine najveća je svetost, najveći je značaj Bejtullaha, kako onoga u Meki, tako i onih u Medini i Jerusalemu.[18]
Za Israil je uz Bejtul-makdis i tamo pohranjeni Zavjetni kovčeg također bio mjesto, medij i simbol posebnoga manifestiranja Allahovoga prisustva i Njegove blizine, pogotovu kada se uzme u obzir prisustvo Sekine u njemu. Zbog toga je Zavjetni kovčeg bio najveća svetinja Bejtul-makdisa, a prostorija u kojoj je bio čuvan bila najsvetiji dio Mesdžida tako da je u tradiciji Israila ostala poznata kao Svetinja nad svetinjama.
Belkisa, kraljica od Sabe
Jedan od najinteresantnijih događaja iz života Sulejmana, alejhisselam, svakako je njegov susret sa Belkisom, kraljicom od Sabe. Saba je u ta vremena bila veoma moćno i razvijeno kraljevstvo na jugu Arabijskoga poluostrva, u području Jemena. Iako su uživali mnoge Allahove blagodati, nisu vjerovali u Njega, već su obožavali Sunce. Naravno da ta nevaljalština najvećih razmjera[19] nije mogla ostaviti Allahovoga vjerovjesnika i miljenika Sulejmana, alejhisselam, ravnodušnim, a on je za njih i njihovu ''vjeru'' saznao u veoma interesantnim okolnostima.
Naime, jedne prilike je Sulejman, alejhisselam, okupio svoje vojske, vjerovatno radi nekog pohoda ili vježbe. Pred njim su u stroju, sve četa do čete, stajali ljudi, džini i ptice. Izašao je iz Jerusalema i krenuo tamo gdje je bio naumio da ode. Na putu naiđoše na jednu dolinu u kojoj je bilo dosta mravinjaka. Tad se Sulejman, alejhisselam, još jedanput uvjerio u neizmjernu blagodat koju mu je dragi Allah podario, jer je jasno mogao da čuje i da razumije glas jednoga mrava koji je pozivao ostale pripadnike svoje vrste da se svi brzo sklone u svoje mravinjake ispred Sulejmanove, alejhisselam, vojske da ih oni ne bi pogazili a da to uopće i ne primijete. Allahov mubarek rob i miljenik se na to nasmijao i iz dubine srca zahvalio voljenom Gospodaru, Uzvišenom.
I sakupiše se Sulejmanu vojske njegove, džini, ljudi i ptice, sve četa do čete, postrojeni, i kada stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: "O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!" I on se nasmija glasno riječima njegovim i reče: "Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj koju si ukazao meni i mojim roditeljima, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!" (27:17-19)
Nakon nekog vremena zastali su i podigli logor. Tada Sulejman, alejhisselam, donese odluku da izvrši smotru svih prisutnih vojski. Vršeći smotru ptica uoči da je ptica pupavac (hudhud) odsutna bez da je od njega tražila dopuštenje za izostanak. Takvo neodgovorno ponašanje razljutilo ga je u prvi mah, ali ga je njegov urođeni osjećaj za pravdu naveo da sačeka i da vidi hoće li pupavac moći da opravda svoj izostanak prije nego se odluči da ga kazni.
I on izvrši smotru ptica, pa reče: "Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan? Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!" (27:20,21)
Nedugo nakon toga pupavac žurno doleti i donese izvještaj Allahovom vjerovjesniku o onome što je saznao i vidio. Naime, ptica je bila zakasnila na zborno mjesto jer je letila daleko iznad predjela Arabije, sve do Sabe. Tamo je vidjela kako ovo kraljevstvo obožava Sunce umjesto dragog Allaha, Gospodara svih svjetova. Vidjevši to pupavac odmah požuri da pronađe Sulejmana, alejhisselam, i izvijesti ga o tome.
I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče: "Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest. Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni; vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu, šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju pronaći Pravi put pa da se klanjaju Allahu, Koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i Koji zna ono što krijete i što na javu iznosite. Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!" (27:22-26)
To je, svakako, bilo više nego prihvatljivo opravdanje za Sulejmana, alejhisselam, koji, dosljedan svojoj, od dragoga Allaha postavljenoj, zadaći, nije nimalo oklijevao da se bori da Allahova Riječ nad svim gornja bude, tako da je odlučio da tom zlu odmah stane u kraj. Zadužio je pupavca da ponovo odleti u Sabu i njihovoj kraljici Belkisi dostavi njegovo pismo kojim ih poziva u islam, a time će se očevidno pokazati i to da li je ptica govorila istinu. Pupavac je odmah poletio sa Sulejmanovim, alejhisselam, pismom pričvršćenim za svoje tijelo. Doletivši do Belkisine palače, ptica je pronašla prostoriju u kojoj je kraljica boravila i tamo ostavila pismo na jednome vidnom mjestu. Nakon toga se malo izmakla i posmatrala kakva će biti njihova reakcija na primljeno pismo. Kad je kraljica uočila pismo i pročitala ga, shvatila je da je situacija veoma ozbiljna jer im Sulejman, alejhisselam, nije ostavljao mnogo prostora za manevar – morali su odmah prestati sa obožavanjem Sunca mimo Allaha, ili će on protiv njih povesti džihad na Allahovu putu. Pošto je nepobjedivost Sulejmanovih, alejhisselam, vojski bila nadaleko poznata, ona je pokušala napraviti jedan manevar putem izaslanja svojih izaslanika Sulejmanu, alejhisselam, sa veoma bogatim i skupocijenim darovima nebili ga malo odobrovoljila.
"Vidjećemo", reče Sulejman, "da li ti govoriš istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći!" "O velikaši", reče ona, "meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo od Sulejmana i glasi: 'U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!' O velikaši", reče ona, "savjetujte mi šta trebam u ovome slučaju uraditi, bez vas neću ništa odlučiti!" "Mi smo vrlo jaki i hrabri", rekoše oni, "a ti se pitaš, pa, gledaj šta ćeš narediti!" "Kada carevi osvoje neki grad", reče ona, "oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim, eto, tako oni rade. Poslaću im jedan dar i vidjeću sa čime će se izaslanici vratiti." (27:27-35)
Međutim, ovakva njezina taktika unaprijed je bila osuđena na propast, jer nema toga blaga na Zemlji i svih sedam nebesa, koje može navesti jednoga Allahovog vjerovjesnika i poslanika da napusti dosljedno slijeđenje Allahova puta.
I kad on pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče: "Zar da blagom pridobijete mene? Ono što mi je Allah dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete! Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjeraćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene." (27:36,37)
Iako je izrekao ovu prijetnju Sulejman, alejhisselam, je znao da neće biti potrebe za primjenom sile, jer mu je već bilo znano da će Belkisa doći u Jerusalem da mu se pokori i htio joj je pružiti očevidne znakove moći dragoga Allaha. U tom je smislu odlučio prebaciti njen prijesto iz Sabe kod sebe u Jerusalem - da se vidi hoće li ga ona prepoznati. Obratio se onima oko sebe i upitao ko je od njih u stanju da to učini:
"O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što dođu da mi se pokore?" "Ja ću ti ga donijeti", reče Ifrit, jedan od džina, "prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan." "A ja ću ti ga donijeti", reče onaj koji je učio iz Knjige, "prije nego što okom trepneš." I kad Sulejman vidje da je prijesto već pored njega postavljen, uzviknu: "Ovo je blagodat mog Gospodara, Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan, u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan, pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit. Promijenite izgled njena prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati!" (27:38-41)
I ovo je jedan izuzetno zanimljiv detalj iz Sulejmanovog, alejhisselam, života, budući da je očevidno da je jedan od njegovih bliskih saradnika bio Allahov miljenik (evlija) kome je bilo dato veliko znanje (imenovan je u gornjim ajetima kao ''onaj koji je znanje crpio iz Allahove Knjige'') i kome je bila data moć da može u treptaju oka prenositi predmete na velikim udaljenostima. U predajama je između raznih mišljenja najpoznatije ono koje kaže da je ta osoba bila Sulejmanov, alejhisselam, rođak koji se zvao Asif ibn Berhija. Za Asifa se kaže da mu je bila data izuzetno velika i rijetka blagodat da poznaje Allahovo najveće Ime (Ismullahi el-a'zam)[20] i da je baš na taj način uspio u treptaju oka prebaciti Belkisino prijestolje iz Sabe u Jemenu do Jerusalema. Dragi Allah najbolje zna.
U svakome slučaju, Sulejman, alejhisselam, je u tome odmah prepoznao blagodat od Allaha dragoga, ali i kušnju hoće li na tom daru biti zahvalan ili neće. Zahvalivši dragome Allahu na ovoj izuzetnoj blagodati, Sulejman, alejhisselam naredi da se unekoliko izmijeni izgled Belkisina prijestolja koje je, najvjerovatnije, bilo postavljeno u istoj dvorani u kojoj je bilo i njegovo prijestolje.
Nakon izvjesnoga vremena Belkisa, kraljica od Sabe, stigla je sa svojom pratnjom u Jerusalem da se pokori Allahovu robu i vjerovjesniku Sulejmanu, alejhisselam. Kad je ušla u dvoranu za audijencije, upitana je da li može prepoznati prijestolje koje je tamo vidjela odmah pored Sulejmanovog, alejhisselam. Bila je zbunjena činjenicom da je to prijestolje jako nalikovalo njenome, ali vjerovatno njena nevjerica u mogućnost da bi se ono moglo prebaciti na tako velikoj udaljenosti brže nego li je ona stigla, učinila ju je nesigurnom pa ga nije mogla sasvim prepoznati, već je samo rekla da prijestolje izgleda kao da je njeno. Sulejman, alejhisselam, je tada odlučio da joj pokaže još jedno znamenje. Pozvao ju je da uđe u jednu dvoranu koja je imala tako uglačan stakleni pod da je izgledalo kao da je u dvorani duboka voda:
I kada ona dođe, bi joj rečeno: "Je li ovakav prijesto tvoj?" "Kao da je on!", uzviknu. "A nama je prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani." A da nije ispravno vjerovala, nju su omeli oni kojima se ona, mimo Allaha, klanjala, jer je ona narodu nevjerničkome pripadala. "Uđi u dvoranu!", bi joj rečeno. I kada ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. "Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!", reče on. "Gospodaru moj,", uzviknu ona, "ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!" (27:42-44)
Prednji nam ajeti Kur'ana jasno kazuju kako je Belkisa, suočena sa mubarek ličnošću Sulejmana, alejhisselam, kao i sa očevidnim znakovima koji su joj pokazani, u svom srcu, Allahovom milošću, otkrila svjetlost istinske spoznaje i prihvatila islam, predavši se na taj način, zajedno sa Sulejmanom, alejhisselam, dragome Allahu, Gospodaru svih svjetova.
U predanjima se dalje kaže da je nakon toga Sulejman, alejhisselam, oženio Belkisu i vratio je u Sabu da kao njegov namjesnik i dalje vlada, ali sad prema uzvišenim propisima dragoga Allaha i u okrilju islama, istinske vjere čistoga monoteizma i potpune predanosti Njemu, jednome i jedinome Bogu. Tako se kraljevstvo u Jemenu oslobodilo tmina zablude i širka i okrenulo se ka svjetlosti istinske vjere, Allahovoga islama.
Iskušenje
Iako Sulejman, alejhisselam, baštini izuzetno veliku snagu, i duhovnu i materijalnu, kao i veliku deredžu (stepen) kod Gospodara svih svjetova, on nije bio pošteđen ljudskih uobičajenih slabosti i iskušenja. Samo je dragi Allah svemoguć i samo je On, hvaljen neka je, apsolutno lišen makar i najsitnije slabosti, ograničenosti i istovjetne sličnosti sa bilo čime stvorenim. A, čovjek je, makar to bio i Sulejman, alejhisselam, slab, siromašan, te slabostima i pogreškama sklon.
Jedna od kušnji koju je sin Davuda, alejhisselam, morao proći bila je i jedna, barem sa stanovišta nekih savremenih komentatora i tumača Kur'ana, prilično zagonetna kušnja, a koja je spomenuta u narednim ajetima časnoga Kur'ana:
Mi smo zaista stavili na kušnju Sulejmana i na njegovo prijestolje bacili tijelo (ljudsko), zatim se (Sulejman) obratio Bogu govoreći "Bože, Ti meni oprosti i podari mi vlast kakvu neće imati niko poslije mene! Ti uistinu, bogato daruješ!" I Mi smo dali da mu služe: vjetar, koji je prema zapovjedi njegovoj blago puhao onamo kuda je on htio, i šejtani, sve graditelji i gnjurci, i drugi u bukagije okovani. "Ovo je Naš dar, pa ti oslobodi ili zadrži, nećeš zbog toga odgovarati!" On je, doista, blizak Nama i čeka ga krasno prebivalište. (38:34-40)
U gornjim ajetima smo za Riječi dragoga Allaha: ''Ve lekad fetenna Sulejmane ve elkajna 'ala kursijjihi džeseden thumme enab kale Rabbi'gfirli ve hebli mulken la jenbegi li ehadin min ba'di'', koristili prevod Džemaludina Čauševića i Muhameda Pandže: ''Mi smo zaista stavili na kušnju Sulejmana i na njegovo prijestolje bacili tijelo (ljudsko), zatim se (Sulejman) obratio Bogu govoreći "Bože, Ti meni oprosti i podari mi vlast kakvu neće imati niko poslije mene''. Odatle vidimo kako je riječ o tome da je neko ljudsko tijelo bilo bačeno ili stavljeno na prijestolje Sulejmana, alejhisselam.
Ne postoji jedinstveno mišljenje komentatora Kur'ana o tome koje je, odnosno čije je, tijelo koje se našlo na prijestolju i u čemu je u stvari bila sadržana pomenuta kušnja. O tome su se kroz stoljeća iskristalisala različita mišljenja i tumačenja, a mi smo odlučili da tumačenja do kojih smo mogli doći ugrubo rasporedimo u dvije skupine.
Prvu skupinu činila bi tumačenja koja nam kažu da nije riječ o tijelu, odnosno osobi Sulejmana, alejhisselam, lično, već je riječ o nekome drugom. A, na pitanje ko je ta druga osoba, prema informacijama do kojih smo došli, komentari nam nude opet dva odgovora: prvi da je riječ o jednom Sulejmanovome, alejhisselam, djetetu i drugi da je riječ o tome da se pojavio dvojnik Sulejmanov, alejhisselam, koji je sjeo na njegovo prijestolje i tako mu za izvjesni period oduzeo vlast.
Ljubaznošću Kenana Čeme, čiji tekst u citatu koji slijedi navodimo, u prilici smo da o pomenutome ajetu prezentiramo komentar Ismaila Hakija koji je dio tefsira Ruhul-bejan:
... U komentaru na 34. ajet 38. sure, u kome se spominje tijelo, hazreti Ismail Hakki, između ostaloga, kaže sljedeće (slobodan prijevod u značenju):
Riječ ''džesed'' slična je po svome značenju riječi ''džims'' (također tijelo), ali je ipak posebnija. Prema čuvenome jezikoslovcu Halīlu riječ ''džesed'' koristi se samo za čovjeka, a ''džism'' i za čovjeka i za sve drugo što ima nekakvu materijalnost. Također, opet prema Halīlu, ''džesed'' se koristi za ono što ima neku boju, dok se ''džism'' koristi i za ono što nema boje, poput naprimjer vode i zraka.
Ismail Hakki dalje razmatra i razliku između ''džeseda'' i ''bedena'' (također tijelo), te potom kaže kako se u ajetu pod ''džesedom'' misli na kāleb (matricu, kalup, ljušturu) bez rūha (duha).
Naime, prenosi se da je Sulejman, alejhisselam, imao 300 žena,[21] a od dragog Allaha je bio darovan spermom stotine ljudi, tj. tolikom spolnom moći. Tako je jednoga dana hzr. Sulejman kazao: ''Noćas ću obići 70 svojih žena (tj. imati sa njima spolni odnos; ili je rekao 90, ili 99, ili 100), i svaka od njih rodit će po jednog borca na Allahovome putu'', ne rekavši ''ako Bog da!'' Njegov vezir Āsif sugerirao mu je da kaže ''ako Bog da!''; ali on ne reče. Te noći on zaista i obiđe žene koje je naumio obići ali samo jedna od njih zanese, a i ta koja zanese rodi pola djeteta (tj. defektno dijete), dijete sa jednim okom, jednom rukom i jednom nogom, pa ga babica baci na spomenuto prijestolje. Eto to je to tijelo koje se spominje u ajetu, dodajući kako je Alejhisselam kazao: ''Da je rekao ako Bog da, svi bi se borili na Božijemu putu.'' Također, navodi se da je pomenute riječi ''ako Bog da'' hazreti Sulejman ustvari zaboravio reći, a ne da ih namjerno nije kazao, ili da, pak, nije ni čuo svoga druga i vezira kad mu sugerira da ih kaže. Kada je sve već bilo gotovo, tada se povratio Bogu (enāb) shvativši u čemu je pogriješio.
Hzr. Ismail Hakki navodi još dva mišljenja na šta se moglo odnositi to ''tijelo''.
Prema drugom mišljenju riječ je također o jednome njegovom djetetu kog su šejtani, nakon što se ono rodilo, htjeli ubiti ili bar mentalno i fizički osakatiti, vjerujući da se tako mogu osloboditi tereta i teških poslova koje im je bio nametnuo Sulejman, a.s., a tu moć upravljanja džinnima podario mu je dragi Allah. Vjerovali su da će taj sin, ako bi poživio, nastaviti praksu svoga oca. Njihove planove hzr. Sulejman je prozreo i oblacima naredio[22] da ga nose (tog njegovog sina) i čuvaju, dok mu je vjetar donosio hranu, a sve iz straha da mu se šta ne desi. Upravo zbog toga straha, u kojemu se nije oslonio na dragoga Boga, Uzvišeni ga je iskušao time što je dijete umrlo u oblacima i njegovo mrtvo tijelo je spušteno na hazreti Sulejmanov prijesto. Također se kaže kako je toga sina jedinca digao u oblake i dao ga na čuvanje melekima iz razloga što su šejtani neprestano bili zauzeti poslovima na zemlji koje im je nametnuo hzr. Sulejman, tako da im na taj način on nije bio ''na očima''.
Prema trećem mišljenju misli se na Ifrīta (džina) koji je bio uzeo hazreti Sulejmanov prsten, a predstavljen je ''džesedom'' budući da je tek bio poprimio njegovu formu, tj. pokazao se u liku hzr. Sulejmana, nakon čega se on, Sulejman, alejhisselam, (po)vratio (enāb) svojoj vlasti, i to tek nakon 40 dana. Međutim, prema Ismailu Hakkiju ovo je malo vjerojatno, bar iz razloga što se šejtani ne mogu pokazivati u liku bilo kog vjerovjesnika, kako u snu tako i na javi. Također, ako se pretpostavlja da mu je prsten bio svjetlosne naravi, nije se mogao pokazati i održati na tijelu šejtana koji je temeljno mračne prirode, tim više što je znano da svjetlost kao takva prži šejtana. ...
Dakle, iz citata koji smo naveli vidimo kako je jedna mogućnost da je Sulejmanova, alejhisselam, kušnja bila sadržana u roditeljskoj tuzi zbog umrloga ili pak hendikepiranoga djeteta, a što je bilo uzrokovano njegovim trenutkom slabosti kada je zaboravio osloniti se na dragoga Allaha, a nesvjesno se oslonio na vlastite mogućnosti (u smislu mudroga plana da na oblacima zaštiti svog sina), ili pak kada je zaboravio da izvijesnost ostvarenja svoje plemenite želje da mu žene rode sinove koji će se boriti na putu dragoga Allaha, veže za dopuštenje, tj. odredbu dragoga Allaha da se tako doista i desi.
Druga je mogućnost izražena kroz predaje koje govore da je Sulejman, alejhisselam, bio u periodu od četrdeset dana lišen svoje vlasti. Ove predaje govore da je jedne prilike Sulejman, alejhisselam, skinuo prsten sa prsta, vjerovatno radi odlaska u toalet, i predao ga jednoj od svojih žena da mu ga pričuva. Međutim, jedan od džina je to primijetio, pa se ženi prikazao u liku Sulejmana, alejhisselam, i tako uspio od nje uzeti njegov prsten. Lišen prstena Sulejman, alejhisselam, je automatski bio lišen svojih moći i svoje vlasti, pa je bio prisiljen da napusti dvor i ode na morsku obalu da bi živio kao siromašni ribar, dok je pomenuti džin uzeo njegovu tjelesnu formu i takav (kao drugo tijelo sa Sulejmanovim, alejhisselam, likom) sjeo na prijestolje da vlada umjesto njega. Ali, njegovi postupci su bili daleko od Sulejmanove, alejhisselam, mudrosti, pravde i milosrđa, pa su ga vrlo brzo prozreli Sulejmanovi, alejhisselam, savjetnici, te ga učenjem Tevrata i Zebura otjerali sa prijestolja. On je u bijegu bacio prsten u more gdje ga je progutala jedna riba, koju je, čim je istekao rok u kojemu je bilo određeno da ovo iskušenje traje, uhvatio Sulejman, alejhisselam, i tako ponovo dobio svoju vlast i ostale blagodati.[23]
Po ovim je predanjima, dakle, Sulejmanovo, alejhisselam, iskušenje bilo sadržano u tome što je on sa kraljevskoga položaja preko noći bio srozan na položaj siromaha bez ikakvoga uticaja ili bogatstva, pa je morao naporno raditi za svaku koricu hljeba kojom se prehranio u narednih četrdeset dana. On je to prihvatio i podnio sa punom predanošću dragome Allahu i tako na najljepši način odgovorio na ovu kušnju, nakon koje je u cjelosti dobio natrag svoju deredžu kod dragoga Allaha i sve blagodati koje je ranije uživao.
Iz ranije navedenog citata vidljivo je kako Ismail Haki ovo smatra malo vjerovatnim navodeći između ostaloga i argument da se šejtan ne može prikazati u liku bilo kojega od vjerovjesnika dragog Allaha. Uz taj argument, inače izveden po analogiji iz vjerodostojnog hadisa gdje Muhammed, alejhisselam, kaže da se nijedan šejtan (po našemu tumačenju i džin, a dragi Allah najbolje zna) ne može prikazati u njegovu liku, ovakvo tumačenje nam ne izgleda isuviše vjerovatnim i zbog toga što nam ne izgleda logičnom zamisao da su sve one velike moći i blagodati koje je dragi Allah darovao Sulejmanu, alejhisselam, ovisile o tome hoće li njegov prsten sa ugraviranim Allahovim Imenom biti na njegovoj ruci ili ne. Naprotiv, mišljenja smo da je dragi Allah sve one moći, kada ih je već jednom odredio darovati Sulejmanu, alejhisselam, vezao za njega lično a ne za njegov prsten, tako da ih je on posjedovao bez obzira na to da li mu je prsten bio na ruci ili ne. Isto tako, u ajetu je prvo pomenuta kušnja i pokajanje, pa tek nakon toga Sulejmanova, alejhisselam, dova koju mu je dragi Allah prihvatio i podario vlast nad vjetrom i džinima: Mi smo zaista stavili na kušnju Sulejmana i na njegovo prijestolje bacili tijelo, zatim se (on, Sulejman) obratio Bogu govoreći "Bože, Ti meni oprosti i podari mi vlast kakvu neće imati niko poslije mene! Ti uistinu, bogato daruješ!" Iz ovoga je sasvim jasno da pomenuto iskušenje ne može biti vezano za gubitak vlasti koja je dobivena tek nakon što je ono okončano. Na bazi svega što je navedeno, nama ovo kazivanje izgleda teško vjerovatnim, a dragi Allah najbolje zna.
Druga skupina mišljenja o značenju ajeta o kome je riječ i o prirodi kušnje kojom je dragi Allah iskušao Sulejmana, alejhisselam, ubjeđuje nas da je riječ baš o Sulejmanovu, alejhisselam, tijelu koje je u stanju bolesti bilo ostavljeno ili zadržano na prijestolju.
Ovakva tumačenja se, naprimjer, mogu vidjeti iz prevoda Besima Korkuta koji ajete: ''Ve lekad fetenna Sulejmane ve elkajna 'ala kursijjihi džeseden thumme enab kale Rabbi'gfirli ve hebli mulken la jenbegi li ehadin min ba'di'',prevodi kao: ''Mi smo Sulejmana u kušnju doveli i njegovo bolesno tijelo na prijestolju zadržali, ali je on poslije ozdravio. Gospodaru moj, rekao je, oprosti mi i podari vlast kakvu niko, osim mene, neće imati''. Isti je slučaj i sa prevodom Enesa Karića: ''A Mi smo Sulejmana na kušnju stavili, i na prijestolje njegovo ga kao tijelo bacili, pa se on pokaja, i reče: Gospodaru moj! Oprosti mi, i vlast mi podari kakvu niko nakon mene neće imati!''; gdje je u napomeni rečeno kako to znači da je Sulejman, alejhisselam, bio iskušan bolešću.[24]
Dakle, prema ovim tumačenjima Sulejman, alejhisselam, je iskušan time što je neko vrijeme bio ophrvan bolešću. Tu je kušnju na najljepši način podnio i nakon što je isteklo vrijeme koliko je bilo određeno da bolest traje on je opet ozdravio.
* * *
U konačnici vidimo da su shvatanja i tumačenja ovoga iskušenja kojim je dragi Allah iskušao Svoga roba Sulejmana, alejhisselam, raznolika. Izgleda da su, barem kako mi to shvatamo, savremeni tefsiri skloniji tumačenju da je Sulejman, alejhisselam, bio iskušan bolešću pri čemu se njegovo bolesno tijelo nalazilo na prijestolju, dok su sa druge strane tradicionalni tefsiri više skloni tumačenju da je Sulejman, alejhisselam, bio iskušan smrću svoga djeteta čije je tijelo potom bilo bačeno ili stavljeno na njegovo prijestolje. Dragi Allah najbolje zna.
Smrt Sulejmana, alejhisselam
Baš kako je mubarek život Sulejmana, alejhisselam, na ovome svijetu u mnogočemu poučan, tako je i njegova smrt veoma značajna Allahova pouka. Naime, prisustvo njemu potčinjenih džina u zajednici Israila (izgleda da su ih za života Sulejmanova, alejhisselam, ljudi mogli vidjeti, a dragi Allah najbolje zna) vjerovatno je uticalo da se u narodu rašire kojekave priče o tome da džini posjeduju veliko znanje iz svijeta gajba (nevidljivoga), pa je, Allahovom Odredbom, na Ploči pomno čuvanoj (Levhi-mahfuzu) bilo zapisano da smrt Sulejmanova, alejhisselam, bude posebna pouka i džinima i ljudima.
Jednog dana Sulejman, alejhisselam, je izdao zapovijedi džinima šta da rade i otišao u svoj mihrab da se stojeći moli dragom Allahu. Naslonio se na svoj drveni štap i započeo sa zikrullahom, molitvama i dovama. U tome zanosu ljubavi prema Allahu i spominjanja, slavljenja i veličanja Njega, Jednog, Jedinog, iznenada se suočio sa prelijepom pojavom Allahova izaslanika, plemenitoga Azraila (meleka smrti) i sa radošću mu se odazvao. Duša Sulejmanova, alejhisselam, tako je u društvu Azraila nasmijana krenula u susret voljenom Gospodaru, a njegovo tijelo je ostalo u stojećem položaju naslonjeno na štap. Svakome ko bi pogledao izgledalo je kao da se u mihrabu, duboko koncentrisan, punim srcem moli Allahu dragome, tako da su džini nastavili raditi one poslove koje im je bio naredio.
Ovakvo stanje je potrajalo izvijesno vrijeme,[25] () sve dotle dok Odredbom dragoga Allaha ta situacija nije bila okončana. Crv koji se nalazio izvjesno vrijeme u unutrašnjosti Sulejmanovoga, alejhisselam, drvenog štapa rastočio ga je, pa se štap polomio i mubarek tijelo Allahovoga miljenika i vjerovjesnika palo je na zemlju. Tek tada su džini shvatili da su protekli period vremena sasvim nepotrebno naporno radili[26] i shvatili su da ne bi ostali toliko dugo u poniženju da su gajb mogli spoznati. Ovo je utjecalo da su se i ljudi, koji su sve to gledali, osvjedočili u to da džini ne mogu spoznati Allahove tajne, koje On, hvaljen i slavljen neka je, otkriva samo onome kome On hoće.
A kad smo odredili da (Sulejman, alejhisselam) umre, crv koji je bio rastočio štap njegov upozorio ih je da je umro, i kad se on srušio, džini shvatiše da ne bi na muci sramnoj ostali da su budućnost prozreti mogli (34:14)
Mubarek tijelo mu je ukopano u blizini Allahovoga Hrama, mesdžida Bejtul-makdisa u Jerusalemu.
Nakon Sulejmana, alejhisselam
Sve ono što smo naveli u ovome našem osvrtu na život i djelo Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, izražava činjenicu koju ističu mnogi objektivni historijski promatrači - da je za vlasti njih dvojice zajednica Israila doživjela svoj puni procvat i razvitak. U literaturi se mogu naći stavovi da je to doba bilo zlatno doba države i naroda Benu Israila, kako na materijalnom planu tako još i više (što je svakako značajnije) na duhovnom planu.
U doba Davudovo i Sulejmanovo, alejhimesselam, iskrena vjera, čestitost, poštenje, moral, milosrđe, dobročinstvo i čednost bili su rašireni, javno njegovani i favorizirani, dok su sve negativne osobine, suprotne ovim vrlinama, bile javno suzbijane i sankcionirane. Također se u tih stotinjak godina, koliko je trajao period njihovoga poslanstva i vlasti nad Israilom,[27] Allahov Zakon, tada izražen kroz Tevrat i Zebur, dosljedno, potpuno i čestito primijenjivao, tako da je u zemlji cvjetala pravda. Sva plemena Israila bila su ujedinjena u bratskoj ljubavi i povjerenju u jednu snažnu i čvrstu zajednicu, koja je ujedno bila i nepokolebljiva u borbi na Allahovu putu. Trudili su se, naprezali i borili do krajnjih granica vlastitih mogućnosti da Allahova Riječ gornja bude, prvo kod njih samih pa onda i dalje koliko su već mogli dosegnuti.
Za vlasti Davuda, alejhisselam, i pogotovo za vlasti sina mu Sulejmana, alejhisselam, nacionalna ekonomija je cvjetala, naročito u oblastima trgovine i građevinarstva, tako da se zajednica sve više razvijala i bogatila. Jerusalem je bio veoma izgrađen i lijep grad, najblistaviji i najsjajniji grad u ta vremena u regionu, a vjerovatno i na čitavoj Zemlji, sa veličanstvenim Mesdžidom, Bejtul-makdisom, što je u mrkloj noći kao pun mjesec blistao.
To veliko materijalno bogatstvo što je obilno punilo Bejtul-mal i državnu kasu bilo je ravnomjerno raspodjeljivano kroz efikasne sisteme zekata i javnog finansiranja tako da su svi pripadnici Benu Israila od njega imali koristi.
Kada se svemu ovome dodaju i mnogobrojne mu'džize koje su otac i sin na dar od dragoga Allaha, Gospodara svih svjetova, dobili, jasno je zbog čega su Davud i Sulejman, alejhimesselam, među najpopularnijim i najvoljenijim ličnostima kod Benu Israila i zašto je država Benu Israila u njihovo doba doživjela svoj vrhunac.
Kada je Sulejman, alejhisselam, preselio na ahiret u emanetu vlasti nad Israilom naslijedio ga je, kako se prenosi, njegov sin Ruhbuam (Roboam). Ako se međutim pitamo ko je i kada naslijedio Sulejmana, alejhisselam, u emanetu Allahovog vjerovjesništva,[28] to nam nije poznato. Bilo kako bilo, historija nam govori kako se kraljevstvo Israila nakon Sulejmanovoga, alejhisselam, preseljenja na bolji svijet, pocijepalo na dva dijela. Postoje različita mišljenja o tome koliko je vremena proteklo do tog raskola.
Oficijelna judeo-kršćanska tradicija kaže da je do ovog raskola došlo odmah po smrti Sulejmana, alejhisselam, i ona, sasvim neistinito i bezočno, njemu pripisuje krivicu za tu dekadencu i raskol, gnusno ga optužujući kako je svojim ropkinjama mnogoboškinjama svjesno dopuštao da se u njegovome domu, neuzubillah, mole svojim idolima!?[29] Biblijska tradicija ide i dalje od ovoga, pa čak govori i tu odvratnu blasfemiju da se on, lično, u svojoj starosti, neuzubillah, molio idolima!?
Allahu se dragome utječemo od svih ovih odvratnih neistina i nepravednih optužbi na Allahovog plemenitog roba i poslanika, i energično svjedočimo da je on apsolutno čist od svih ovih lažnih optužbi.
Međutim, kako laž nikada ne može opstati i uvijek biva istinom ugušena, tako nam riječi istine o Sulejmanu, alejhisselam, donosi Kur'an koji sasvim jasno ističe veliki ugled i značajan položaj koji Sulejman, alejhisselam, kod dragoga Allaha uživa, i brani Allahovoga miljenika od ovih optužbi:
On (Sulejman) je, doista, blizak Nama i čeka ga krasno prebivalište (38:40);
I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici ... (2:102).
Sa druge strane, za razliku od biblijske tradicije Ibn Kesir nam donosi predaju da je Ruhbuam vladao jedinstvenim carstvom Israila još punih sedamnaest godina nakon smrti svoga mubarek oca i da je tek nakon toga došlo do rascjepa.
S obzirom da je općepoznato kako je period Sulejmanove, alejhisselam, vladavine i vladavine njegova mubarek oca bio zlatno doba Israila, objektivno gledano apsolutno nije realno pretpostaviti da je odmah nakon Sulejmanove, alejhisselam, smrti u narodu Israila moglo biti nezadovoljnika njegovom vlašću,[30] osim maloga broja munafika. Naprotiv, sve objektivno govori da je narod izuzetno mnogo volio svoga mubarek kralja zbog bogatog i bezbrižnog života koji im je omogućio, a pogotovo zato što su svi bez imalo sumnje znali kako je on Allahov vjerovjesnik i miljenik. Iz svih ovih razloga mi prihvatamo predanje po kojem je Ruhbuam vladao još sedamnaest godina Israilom i da je tek nakon toga došlo do rascjepa carstva, a dragi Allah najbolje zna.
Uglavnom, historija nam kaže kako je carstvo Israila, nakon vremena vlasti Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, bilo podijeljeno na dva potpuno odvojena kraljevstva. Samo dva plemena (Juda i Benjamin)[31] su priznali vlast Ruhbuama i ostalih nasljednika iz loze Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, i oni su formirali državu po imenu Judeja na jugu. Preostala plemena su se pobunila i formirala sjevernu državu Izrael u kojoj je prvi vladar postao vođa ove pobune Jeroboam. Izrael je, vjerovatno, materijalno gledano, bio veći i moćniji, ali je ogromni značaj i ugled Judeje bio u tome što je njenom prijestonicom ostao sveti grad Jerusalem gdje su ostali Bejtul-makdis i Zavjetni kovčeg, pa je tu i dalje bio duhovni centar i centar hodočašća svih plemena Benu Israila.
Judeo-kršćanska tradicija kazuje da je vladar Izraela Jeroboam, u strahu da odlazak Israilćana iz njegove države na hodočašće Bejtul-makdisa u Jerusalemu ne okrene njihova srca prema Ruhbuamu, uveo idolopokloničku tradiciju klanjanja zlatnom teletu, vezavši to za ''tradiciju'' Samirije u podnožju Sinajske gore i u tu svrhu na teritoriji Izraela izgradio dva hrama sa idolom zlatnog teleta, jedan u Betelu i drugi u Danu, naredivši narodu da prestane hodočastiti Bejtul-makdis već počne hodočastiti ova dva ''hrama''.
Pošto smo se više puta očevidno uvjerili da su se, nažalost, u biblijske knjige uvukle mnoge neistine i teške potvore na neke čestite Allahove robove, mi nipošto ne smijemo slijepo prihvatiti kako ovakve navode o Jeroboamu, tako i one navode iste tradicije koje govore o Ruhbuamu kako je htio zlostavljati narod i tako ga isprovocirao na pobunu.
Na oprez nas upućuje činjenica da je Ruhbuam, budući da je on bio sin Sulejmanov, alejhisselam, odrastao u uslovima najljepšeg mogućeg vjerskog i svakog drugog odgoja i zato vjerujemo kako je on bio pobožan, čestit i plemenit čovjek, jer u suprotnome, zar je moguće i pomisliti da bi Sulejman, alejhisselam, dozvolio da nevaljali sin bude nasljednik njegovoga kraljevskog trona?! On bi to, sigurno, spriječio i još za svoga života imenovao drugu odgovarajuću osobu da bude njegov nasljednik u vlasti nad Israilom.
Zbog toga, mi smo mišljenja da je Ruhbuam bio čestit i plemenit čovjek i vladar, a dragi Allah najbolje zna.
A što se pak tiče Jeroboama, mada bi puna odgovornost za rascjep jedinstva države Benu Israila, pod pretpostavkom sasvim vjerovatne Ruhbuamove čestitosti, doista mogla pasti na njega i njegove sljedbenike, ipak moramo biti oprezni, pogotovo kad su u pitanju navodi da je uveo obožavanje zlatnog teleta, jer smo, još jednom to ponavljamo, svjedoci postojanja nekih apsolutnih neistina i teških potvora u biblijskim knjigama, i, također, nije lahko zamisliti da su pripadnici tolikog broja plemena Israila bili do te mjere iskvareni i udaljeni od svoje islamske tradicije da bi tek tako dopustili otvoreno idolopoklonstvo bez masovne pobune i svrgavanja otpadničkoga vladara.
Dakle, mada smo mi bliži mišljenju da je Ruhbuam bio na pravome putu i da je na Jeroboamu odgovornost za rascjep, ipak to ne možemo apsolutno tvrditi. Doista, treba biti oprezan u pogledu događaja u ovim vremenima. Dragi Allah najbolje zna.
U konačnici zaključujemo kako se neko vrijeme nakon prestanka vladavine Allahovih poslanika i vjerovjesnika Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, opet, nažalost, desilo to da po preseljenju nekog od Allahovih vjerovjesnika i poslanika na ahiret dođe do neshvatljive erozije vjere kod nekih njegovih sljedbenika, koji se obično rascijepe u razne skupine i sukobe se, čak i oružjem, jedne protiv drugih. Ta nesretna i teška događanja (nažalost ni ummet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ne mogaše ih izbjeći), uzročena ljudskom slabošću, griješenjem i nemarnošću, često su se dešavala kroz historiju ljudske civilizacije i kao da su postala neka zakonomjernost koja potvrđuje poruku Kur'ana da su, nažalost, srca većine ljudi sklonija stranputici negoli pravome putu.[32]
Dragi Allah zna nesumnjivu mudrost i ljepotu Njegove odredbe da se ovakve kušnje periodično dešavaju i da iskrenost, čistota i snaga vjere Ademovih, alejhisselam, sinova i kćeri ima svoje cikluse uspona i padova. Vjerske Knjige, a i historija, nam kazuju da će tako biti, ako dragi Allah da, sve do Sudnjeg Dana.
[1] Allahovom odredbom mu je tečni bakar iz zemlje izvirao pa ga je koristio onako kako je želio.
[2] Kur'an časni (34:12,13) nam navodi da je, leteći na vjetru, mogao u jednoj jedinoj noći ili danu preći rastojanje od mjesec dana kopnenog putovanja. Prema predanjima, Sulejman, alejhisselam, je običavao, skupa sa onima koji bi letjeli uz njega, sjesti na jedan ćilim koji bi onda vjetar ponio. Čini nam se veoma interesantim uočiti da je baš u ovoj istini mogući temelj svih legendi o letećim ćilimima koje su toliko prisutne u književnosti i tradiciji Orijenta, a dragi Allah najbolje zna.
[3] Nije nam poznato da li su svi džini koji su u njegovo doba živjeli na Zemlji bili njemu potčinjeni ili je to bila samo jedna skupina od džina, kao što nam nije poznato ni to koliko je bila brojna ta potčinjena skupina.
[4] Jednom prilikom smo čuli da su najtraženiji predmeti u cjelokupnoj historiji ljudske civilizacije: Zavjetni kovčeg Benu Israila, štap Mūsāa, alejhisselam, i prsten Sulejmana, alejhisselam.
[5] Objavljen je u Takvimu Islamske zajednice BiH za 1986. godinu, str. 77-96.
[6]Ovaj je znameniti događaj zabilježen u Starom zavjetu, u Prvoj knjizi o kraljevima, 3:16-28, ali je ta verzija nešto drugačija od verzije koju nam donose vjerodostojni hadisi koje bilježe Buhari i Muslim. Verzije se razlikuju u pogledu bebine smrti (Biblija kaže kako je njezina majka u snu legla na nju i tako je nehotice ugušila, dok hadisi navode da ju je usmrtio vuk), ali je najveća razlika u pogledu vremena kada se to desilo. Tako biblijsko kazivanje kaže da je Sulejman, alejhisselam, o ovom slučaju presuđivao za svoje vladavine, dok hadisi navode kako se to desilo za vlasti njegova mubarek oca, koji je bio donio svoju presudu, ali je i ovoga puta, baš kao i u onom slučaju sa ovcama, Sulejman, alejhisselam, bolje u sve to pronikao i pronašao pravi način da se objelodani majka živoga djeteta. Dragi Allah najbolje zna, a mi, prirodno, prihvatamo hadisku pripovijest kao tačnu, ali smo ovo kazivanje ipak naveli u ovome dijelu koji govori o vremenu nakon Davudove, alejhisselam, smrti jer nam je cilj da upravo ovdje naglasimo izuzetnu mudrost njegova mubarek sina.
[7] ''U nasledstvo svome sinu (David) je ostavio državu koja se prostirala od Damaska do Egipta i od istočnih krajeva Zajordanije do Sredozemnog mora'' (Zenon Kosidovski, ''Biblijske legende'', str. 296.). Ovo je jedan od izvora u kojima se navodi da se država Israila u doba vlasti Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, prostirala od Sirije do Misira, odnosno od rijeke Eufrat pa do rijeke Nil, saglasno obećanju koje je, prema Starom zavjetu (Postanak, 15:18), dragi Bog dao Abrahamu (Ibrahimu, alejhisselam) da će njegovi potomci živjeti u državi koja će se prostirati između ove dvije velike rijeke. Dragi Allah najbolje zna, a nama izgleda da uopće nema razloga sumnjati u to da se država Israila u doba Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, doista i prostirala na ogromnom prostoru između rijeka Eufrata i Nila, čime je ovo obećanje dragog Allaha Ibrahimu, alejhisselam, (smatramo da u taj dio Staroga zavjeta nema potrebe isuviše sumnjati, a dragi Allah najbolje zna) doista i bilo ispunjeno. Interesantno je ovdje uočiti kako Cionisti, koji su danas na osnovu terora i zločinačkih progona većinskoga palestinskog stanovništva uspjeli na tlu svete zemlje uspostaviti i proširiti tzv. državu Izrael (koja doista nema ništa zajedničko sa drevnom državom Israil), svjesno zaboravljaju na činjenicu da je pomenuto obećanje dragoga Allaha, kada su u pitanju Ibrahimovi, alejhisselam, potomci po lozi Ishakovoj, alejhisselam, još davno ispunjeno za vladavine Njegovih čestitih robova Davuda i Sulejmana, alejhimesselam. Oni ga i dalje smatraju neispunjenim i na tome grade vlastite snove i ambicije da uspostave Veliki Izrael na prostoru od Nila do Eufrata.
[8] Koja bi se vojska u tim vremenima, pa čak i dan danas, mogla ikoliko suprostaviti snažnim naletima moćnih i nevidljivih džina, nepreglednih jata ptica i čopora lavova, tigrova i drugih sličnih zvijeri, te razornim i silovitim udarima olujnoga vjetra – da ljudsku silu vojske Israila i ne pominjemo.
[9] Postoje različita mišljenja o odnosu broja Sulejmanovih, alejhisselam, vjenčanih žena i ropkinja. Tako jedni govore da je imao tri stotine vjenčanih žena i sedam stotina ropkinja, a po drugima je obratno - sedam stotina vjenčanih žena i tri stotine ropkinja. No, ova mišljenja se međusobno slažu u jednome: Sulejman, alejhisselam, je imao ukupno hiljadu životnih družica. Dragi Allah najbolje zna.
[10] Jedan aršin iznosi od 70 do 100 cm zavisno od toga koji ga narod definira.
[11] U judeo-kršćanskoj tradiciji ova prostorija je imenovana kao Svetinja nad svetinjama.
[12] Bejtul-makdis je najsvetije mjesto u svetom gradu Kudsu (Jerusalemu), koji je opet najsvetiji grad unutar svete zemlje Ken'an (današnja Palestina i dijelovi Sirije i Jordana).
[13]Hadži hafiz Mehmed Karahodžić, ''Jerusalim, Bejtul-makdis'', str. 29. i 30.
[14] Kur'an, 112:4.
[15]Antropomorfizam – pripisivanje dragome Allahu svojstava karakterističnih za Njegova stvorenja.
[16]Kur'an jasno govori o svetosti i berićetu Mesdžidul-harama i Kabe, Poslanikove džamije i Bejtul-makdisa, kao i općenito o svetosti gradova Meke, Medine i Kudsa (Jerusalema). Postoje i mnogi hadisi koji o tome govore tako da oko toga nema sumnje. Osim što su ovo tri najsvetija mesdžida na Zemlji, oni su, prema poznatome hadisu koji kaže da se jahalice spremaju samo za putovanje u Meku, Medinu i Kuds, i jedina mjesta hodočašća. Dragi Allah najbolje zna i Njega, hvaljen neka je, za oproštaj i uputu molimo, a naše je razumijevanje da ova činjenica ne znači i automatsku zabranu da se zijarete drugi poznati mesdžidi i znamenita mjesta na Zemlji, ali je svakako riječ upravo o tome da obilasci ostalih mjesta ostanu u kategoriji zijareta, a nikako ne hodočašća, tj. da to nipošto ne smije u srcima ljudi biti po značaju izjednačeno sa obilaskom tri sveta mjesta.
[17] Dragi Allah je apsolutno iznad svakoga ograničenja, pa tako za Njega, hvaljen i slavljen neka je, ništa nije nedostižno i nema ničega što može izmaći Njegovom prisustvu i apsolutnoj kontroli. No, na ovome mjestu mi želimo navesti naše shvatanje da je osjećaj prisustva dragoga Allaha na neki način specifično i naročito intenzivno izražen na svetim mjestima Mesdžidul-harama i Kabe u Meki, Muhammedove, alejhisselam, džamije u Medini i Bejtul-makdisa u Jerusalemu. Dragi Allah zna najbolje. Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo za oprost i uputu.
[18]Dakako, ako se misli na ''Bejtullah'' u vezi sa obredima Hadža, onda se to isključivo odnosi na Kabu, jer je Hadž voljom dragoga Allaha sve do SudnjegaDana usmjeren isključivo kaBejtullahu u Meki i još nekim svetim mjestima u blizini Kabe/Bejtullaha i oko Meke.
[19] Treba se podsjetiti da je širk – pridruživanje nekoga i nečega dragome Allahu i obožavanje toga grijeh najveći i zločin najteži.
[20] Poznat je hadis u kome Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kazuje da će dragi Allah onom ko Ga pozove Njegovim najvećim Imenom ispuniti svaku molbu.
[21] Najvjerovatnije se misli na broj vjenčanih žena bez ropkinja. Već smo naveli da je po predajama Sulejman, alejhisselam, imao ukupno hiljadu životnih saputnica, što vjenčanih što ropkinja. Dragi Allah najbolje zna (primjedba autora).
[22] U stvari najvjerovatnije je naredio vjetru, nad kojim mu je dragi Allah dao vlast, da na oblacima nosi njegovog sina, a dragi Allah najbolje zna (primjedba autora).
[23] Ovakvo se kazivanje pojavljuje u nekim tradicionalnim tefsirima Kur'ana, a veoma je interesanto uočiti da je ista pripovijest, uz izvjesne za ovu priliku nebitne razlike, zapisana i u Talmudu.
[24] Enes Karić u svojem prevodu Kur'ana u napomeni vezanoj za pomenuti ajet (38:34) kaže: ''U tefsirima se ističe da se Sulejman, a.s., razbolio. To mu je Bog, dž.š., dao kako bi mu pokazao da je bez Božije pomoći on samo puko tijelo''.
[25] Nije nam tačno poznato koliko je dugo Sulejmanovo, alejhisselam, tijelo ostalo u tom položaju.
[26] Sa preseljenjem Sulejmanovim, alejhisselam, na ahiret, prestala im je obaveza pokoravanja.
[27] Već smo rekli da se pretpostavlja da je Davud, alejhisselam, rođen oko 1047. godine prije Isāa, alejhisselam, a da je preuzeo vlast nad Israilom negdje oko 1010. godine prije Isāa, alejhisselam. Budući da znamo da je, sevepom Ademova, alejhisselam, poklona, on živio punih stotinu godina, to znači da je Sulejman, alejhisselam, (vjerovatno u dobi od četrdesetak godina, a dragi Allah zna najbolje) preuzeo vlast nad Israilom oko 947. godine prije Isāa, alejhisselam. Pošto nam predanja u koja se može imati povjerenja prenose da je Sulejman, alejhisselam, vladao 40 godina, onda bi to značilo da je on preselio negdje oko 907. godine prije Isāa, alejhisselam. Iz navedenoga bi se moglo zaključiti da su njih dvojica vladali zajedno otprilike 103 godine. Dragi Allah najbolje zna.
[28] Mi možemo sasvim osnovano pretpostaviti, mada ne sa potpunom sigurnošću, da je njegov sin Ruhbuam bio pobožan i čestit čovjek, ali nemamo nikakvih pouzdanih informacija na bazi kojih bi pretpostavili da je i on bio Allahov vjerovjesnik. Dragi Allah najbolje zna.
[29] Sasvim je osnovano pretpostaviti, pa čak i tvrditi, da bilo koji Allahov vjerovjesnik i poslanik ne bi volio u svome domu imati mnogobošce (osim sa namjerom da im se srca približe istinskoj vjeri) i pogotovo ne bi želio da mu mnogoboškinje djecu rađaju sve dotle dok ne postanu muslimanke. Prema tome, Sulejman, alejhisselam, sigurno nije tolerisao mnogobožačku praksu, a kamoli da je dopustio nekome da se idolima u njegovom mubarek domu moli, neuzubillah!
[30] Ovdje se uopće i ne osvrćemo na biblijske optužbe upućene Sulejmanu, alejhisselam, da je on, neuzubillah, raskošno živio rasipajući bogatstva dok je narod, opterećen mnogim daćama, živio u siromaštvu. Ovo je još jedan primjer bezočnih i gnusnih laži o ovom časnom vjerovjesniku koje su se, nažalost, uvukle u biblijske tekstove. Mi smo već do sada naveli sasvim dovoljno informacija o Sulejmanovoj, alejhisselam, skromnosti i trošenju bogatstava na Allahovom putu kroz finansiranje mnogih dobrih djela.
[31] Ovo je tradicionalna verzija koja se u vrelima pominje, ali se počesto pronalaze i informacije o tome da su neke skupine iz redova ostalih plemena također ostale lojalne vladarima iz Davudove i Sulejmanove, alejhimesselam, loze i da su se preselile u kraljevstvo Judeje. Isto tako, poznato je da israilsko pleme Levi zbog svoje svećenićke zadaće i posvećenosti isključivo vjerskim pitanjima nije imalo posebnih zemalja nego je bilo raspršeno među svim ostalim plemenima. Odatle je i veći dio pripadnika ovoga plemena (zbog sasvim osnovane pretpostavke da ih je, radi njihove obaveze da hizmete Bejtul-makdisu, bilo najviše u Jerusalemu) ostao u Judeji. Na kraju da pomenemo i to da se prenosi kako je pleme Šimun već bilo praktično asimilirano u pripadnike plemena Juda, tako da su u stvari i oni pod novostečenim imenom ostali u Judeji. Prema tome, nije riječ o tome da su u Judeji ostali bukvalno samo pripadnici plemena Juda i Benjamin. Ova dva plemena se pominju uglavnom u smislu da se naglasi da su jedino oni u cijelosti ostali lojalni vladarskoj lozi potomaka Davuda i Sulejmana, alejhisselam. A, zajedno s njima su tu bili i manje ili veće grupe pripadnika nekih drugih plemena, pogotovu Levita. Dragi Allah najbolje zna.
[32] Kur'an nam na više mjesta (vidi, naprimjer: 2:243, 6:116, 10:55, 10:60, 11:17) poručuje da su ljudi na dunjaluku većinom skloni nevjerstvu i stranputici.