Kazivanje o Il-jāsu i El-jeseu, alejhimesselam

 

 

Kada je riječ o životu i djelu ove dvojice mubarek Allahovih vjerovjesnika javlja se jedna nedoumica povijesne prirode zato što se u vrelima njihovo življenje i djelovanje stavljaju u različite vremenske i geografske odrednice.

Naime, koliko smo mi prema našim skromnim mogućnostima mogli primijetiti, neka muslimanska vrela nam govore da su Il-jās i El-jese, alejhimesselam, živjeli u vremenu nakon Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, a prije Samuela, alejhisselam, dok nas opet druga (isto tako muslimanska) vrela hoće ubijediti da su oni živjeli u vremenu nakon Sulejmana, alejhisselam.

Isto tako, po nekima oni su živjeli i djelovali u gradu Balbeku u današnjem Libanu, a po drugima im je zavičaj i područje djelovanja bio prostor sjevernoga kraljevstva Izrael.

Sa druge strane, sva judeo-kršćanska vrela bez izuzetka mubarek ličnosti Il-jāsa i El-jesea, alejhimesselam, prepoznaju kao Iliju (Elijaha u tradiciji judaizma) i Elizeja, te tvrde da su oni živjeli nakon Sulejmana, alejhisselam, u kraljevstvu Izrael u vremenu vladavine zloglasnog vladarskog para - kralja Ahaba i kraljice Izabele.

No, kako izgleda sva se danas poznata mišljenja slažu u tome da su Il-jās i El-jese, alejhimesselam, živjeli u periodu nakon Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, a prije Mesiha Isāa, alejhisselam, kao i u tome da su oni boravili i djelovali na prostoru Šama. Razlike se javljaju samo u vremenskom lociranju unutar tog perioda, kao i u geografskom lociranju unutar Šama.[1]

U tome smislu, kazivanje o Il-jāsu i El-jeseu, alejhimesselam, pokušat ćemo, ako dragi Allah da, sistematski temeljiti na onome što je sigurno uz napomenu da su nama nekako bliža mišljenja koja kažu da su oni živjeli nakon Sulejmana, alejhisselam, zbog čega o njima i kazujemo nakon kazivanja o njemu, a dragi Allah najbolje zna.

U skladu sa rečenim počinjemo sa kur'anskim svjedočenjem o njima.

 

 

 

 

Časni Kur'an Il-jāsa i El-jesea, alejhimesselam, pominje u sljedećim ajetima:

 

I Mi mu (Ibrahimu, alejhisselam) poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo, a Nuha smo još ranije uputili, i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna - eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Il-jāsa, svi su oni bili dobri, i Ismaila i El-jesea i Junusa i Luta, i svima smo prednost nad svijetom ostalim dali. (6:84–86)

 

I sjeti se Ismaila i El-jesea i Zulkifla, svi su oni bili dobri. (38:48)

 

A o zadaći koja im je bila stavljena u zadatak obavještavaju nas sljedeći ajeti:

 

I Il-jās je bio poslanik. Kad on reče narodu svome: "Zar se ne bojite što se Ba'lu klanjate, a najljepšega Stvoritelja ostavljate, Allaha, Gospodara svoga i Gospodara vaših predaka drevnih?" Oni ga lašcem nazvaše i zato će, sigurno, u vatru svi oni biti bačeni - samo neće oni Allahovi robovi koji su Mu bili odani. I sačuvasmo mu spomen u naraštajima kasnijim: "Nek je u miru Il-jās!" Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a on je bio rob Naš, vjernik. (37:123-132)[2]

 

Prema tome, Kur'an časni nam jasno svjedoči da su Il-jās i El-jese, alejhimesselam, dobri Allahovi robovi koje je On, hvaljen neka je, milošću obasuo, za Svoje vjerovjesnike ih odabrao, prednost im nad ostalim ljudima darovao i spomen im u budućim naraštajima sačuvao.

Isto tako, ajeti nas jasno obaviještavaju o tome da je u Il-jāsovome, alejhisselam, narodu bilo rašireno obožavanje božanstva zvanoga Ba'l,[3] pa je suština njegove misije bila u tome da svoj narod opominje da se okanu obožavanja Ba'la, koji nije ništa drugo do fiktivno ime koje je u cijelosti produkt ljudske mašte, ili je pak u najboljemu slučaju to samo slabašno stvorenje - potpuno o Stvoritelju ovisno i bez ičega božanskoga u sebi.

Umjesto obožavanja lažnog božanstva, Il-jās, alejhisselam, ih je pozivao da se vrate izvornoj vjeri svojih čestitih predaka - jedinoj istinskoj vjeri koja ljude poziva da se svi iskreno predaju Stvoritelju svih svjetova, dragome Allahu, Bogu jednome i jedinome, Koji nikakvoga ortaka niti djeteta nema.

Kako vidimo, samo je jedan dio Il-jāsova, alejhisselam, naroda povjerovao njegovim riječima i krenuo za njim, dok su ga ostali nazvali lašcem i suprostavljali mu se zbog čega će se na budućemu svijetu svi oni morati suočiti sa bolnom kaznom.

Navedeno se može, bez ikakve sumnje, uzeti za potpunu istinu o Il-jāsu i El-jeseu, alejhimesselam.

Osim toga, budući da se u mnogim izvorima tako govori, može se uzeti kao tačnim i to da je El-jese, alejhisselam, bio Il-jāsov, alejhisselam, pomagač i da ga je on kasnije naslijedio, i do kraja svoga mubarek života istrajao u zajedničkoj im vjerovjesničkoj misiji pozivanja na pravi put njihova naroda.

Ovo bi, dakle, bilo ono što se osnovano može uzeti za istinito kazivanje o životu i djelu Il-jāsa i El-jesea, alejhimesselam, a dragi Allah najbolje zna.

Međutim, u izvorima se može naći i dosta drugih informacija o njihovim mubarek ličnostima, ali se tu javljaju razlike koje upravo i izazivaju povijesnu nedoumicu koju smo pomenuli na početku ovoga kazivanja. No, u želji da i ova ostala izviješća o Il-jāsu i El-jeseu, alejhimesselam, ne ostanu zanemarena u ovom kazivanju (pogotovo zbog toga što nikako ne možemo biti sigurni da i u njima nema u značajnoj mjeri istine), odlučili smo da u nastavku pokušamo prema našoj interpretaciji navesti dvije od mogućih verzija zbivanja koja se u izvorima vezivaju za njihove mubarek ličnosti – dakako, uz napomenu da dragi Allah najbolje zna kako je doista bilo.

 

 

 

 

Drevni grad Balbek nalazi se u sjevernom Šamu, sedamdesetak kilometara sjeverno od Damaska. Današnja turistička atrakcija koja obiluje dobro očuvanim ruševinama raznih rimskih građevina u drevna je vremena bila centar u kome je bio raširen kult obožavanja božanstva Ba'la.

Obzirom na Svoju milost beskrajnu i pravednost savršenu koja zahtijeva da nijedan narod ne bude kažnjen a da prije toga ne bude opomenut i pozvan na pravi put, dragi je Allah narodu Balbeka poslao jednoga između njih kao Svoga vjerovjesnika da ih opominje kako bi se sačuvali od propasti i zaradili Džennet.

 

... Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (17:15)

 

Odabranik dragoga Allaha bijaše Il-jās, alejhisselam, čovjek ugledna roda[4] i veoma omiljen među narodom Balbeka. On ih je istrajno i neumorno danonoćno pozivao da razmisle i da shvate da Ba'l nije ništa drugo do samo jedno od fiktivnih imena što ih je iznjedrila mašta njihovih predaka – dakle fikcija bez ikakve egzistencije ili u najboljemu slučaju slabašno stvorenje poput njih samih i koje je apsolutno nedostojno obožavanja. Objašnjavao im je da istinski Bog može biti samo Jedan i da uz Njega nikako ne može biti drugoga boga, te da je odatle prava vjera sadržana samo u predanome i iskrenome obožavanju Stvoritelja, jednoga i jedinoga Boga koji je sve što postoji stvorio i nad čime ima apsolutnu i isključivu vlast. Upozoravao ih je na žestinu kazne koja čeka one koji su uporni u odbijanju pokornosti dragome Bogu, ali ih i ohrabrivao stalno im ponavljajući da je Njegova milost veća od Njegove srdžbe i da će, zasigurno, ona stići svakoga onoga ko se iskreno pokaje i čvrsto prihvati Allahovu vjeru bez obzira na to koliki mu raniji grijesi bili. Podsticao ih je smjerno da prihvate Allahovu vjeru - jedinu istinsku vjeru sadržanu u potpunoj predanosti samo dragome Allahu (islam) objašnjavajući im da je ona lahka i da se tako malo traži od njih, a za uzvrat im se daje ništa manje do vječnost u blaženstvu i sreći neprolaznoj.

Izvijestan broj ljudi je povjerovao Il-jāsu, alejhisselam, i krenuo pravim putem, ali, nažalost, većina naroda nije htjela povjerovati. Ta zabludjela većina ga je neko vrijeme tolerisala, ali ga ubrzo, čim vidješe da neće odustati od svoje misije, počeše ugoniti u laž, prkositi mu, sve mu više prijetiti i čak otvoreno progoniti. U neprijateljstvu prema Il-jāsu, alejhisselam, naročito su se isticali bogatiji i ugledniji članovi društva – prije svih kralj Balbeka i njegova žena, koji su nadaleko bili poznati po svome zlu i okrutnosti.

Kada su progoni bili toliko učestali da je već i Il-jāsov, alejhisselam, život došao u pitanje, on se, uz dopuštenje dragoga Allaha, za izvijesno vrijeme sklonio u jednu pećinu. Tu su mu, kako nam predanja kazivaju, gavranovi donosili hranu. Bijaše to jedna od plemenitih mu'džiza kojim ga je obdario Gospodar svih svjetova.

Ovu mu'džizu ljudi nisu mogli vidjeti jer se dešavala u osami pećinskog skloništa, ali je Il-jās, alejhisselam, pokazivao i razne druge ''otvorene'' mu'džize kako bi narod mogao jasno prepoznati istinu i izvući odgovarajuću pouku. Vjerovatno najpoznatije među njima su Il-jāsovo, alejhisselam, umnožavanje hrane[5] i naročito njegovo oživljenje, uz dozvolu dragoga Allaha, umrloga sina jedne čestite žene.[6]

Kad isteče vrijeme koliko mu je bi određeno da ostane u pećini, Il-jās, alejhisselam, je nastavio svoju vjerovjesničku misiju jednakom istrajnošću i upornošću kao i prije. 

Nevjernicima u međuvremenu stiže Allahova jasna opomena zbog njihovog upornog odbijanja da se odazovu pozivima Njegovoga vjerovjesnika i zbog stalnih progona kojima su ga izlagali – značajno im se umanjila nafaka i ujedno ih je pogodila strahovita suša, te tako nastupiše vremena teške gladi i svakovrsne oskudice. Ali, ova je oskudica pogađala samo nevjernike budući da je malobrojne vjernike Il-jās, alejhisselam, tajno posjećivao u njihovim domovina i ostave su im, milošću dragog Allaha, sevepom tih posjeta bile krcate hranom i pićem. I to bi jedna od Il-jāsovih, alejhisselam, mu'džiza i znamenje očevidno za sve one koji su to mogli uočiti.[7]

Nevolje koje svakodnevno zbog teške oskudice moradoše trpjeti natjeraše ohole nevjernike da se za pomoć obrate Il-jāsu, alejhisselam. On je iskoristio tu zgodnu priliku da im još jedanput pokaže kako su se i Ba'l i sva ostala božanstva koja su zajedno s njim obožavali u toj nevolji pokazali onakvima kakvi doista i jesu – fikcije ili eventualno samo slaba i ovisna stvorenja, sasvim nemoćna da pomognu i samima sebi a kamoli onima koji im se mole. A, sa druge strane ova im je teška oskudica, to im Il-jās, alejhisselam, stalno ponavljaše, još jedanput potvrdila da im svaka pomoć i opskrba mogu stići jedino od Stvoritelja koji stvara sva stvorenja, Opskrbitelja koji opskrbljuje sve što je On stvorio sa svim onim što im treba – jednoga Boga, Allaha dragoga. Kada mu narod njegov obećanje čvrsto da će pravim putem ubuduće ići dade, Il-jās, alejhisselam, je uputio dovu dragome Allahu i ubrzo se, pred svima koji su tome činu prisustvovali, na osušenu zemlju spusti obilna i blagotvorna kiša. Uz ovu kišu se, milošću dragoga Allaha, ponovo spustio i Njegov bereket, pa je zemlja počela rađati raznovrsnim plodovima tako da teška oskudica ostade samo opominjućom uspomenom – ili je barem tako trebalo biti.

Il-jās, alejhisselam, je i u ovim novim povoljnim okolnostima nastavio sa izvršenjem svoje vjerovjesničke zadaće. U tome mu se, u prvo vrijeme kao njegov učenik a potom i kao nasljednik u vjerovjesništvu, pridružio i El-jese, alejhisselam. Različita su mišljenja o tome kada su se i kako Il-jās i El-jese alejhimesselam, upoznali.

Po jednima, El-jese, alejhisselam, je Il-jāsov, alejhisselam, amidžić, pa se tako on s njime po rodbinskoj liniji poznavao i družio najvjerovatnije još od malih nogu.

Po drugima, El-jese, alejhisselam, je onaj sinčić čestite vjernice kojeg je nakon smrti oživio Il-jās, alejhisselam, uz dopuštenje dragoga Allaha.

Po trećima, Il-jās, alejhisselam, je u vrijeme kada je već bio u zrelome dobu ili čak i u starosti prepoznao duhovnu veličinu u mladome El-jeseu, alejhisselam, i uzeo ga je za svoga učenika.

Dragi Allah najbolje zna kako je doista bilo, ali izgleda da ne treba sumnjati u to da se El-jese, alejhisselam, još kao mladić pridružio Il-jāsu, alejhisselam, da bi uz njega učio i da bi mu hizmetio na Allahovu putu. U godinama koje su slijedile njih su dvojica zajedno prostranstvima njihove zemlje hodili uzduž i poprijeko, a kada bi ustrebalo i preko njenih granica, i svugdje su narod opominjali i pozivali ga na pravi put. Izvijesno vrijeme nisu imali prevelikih problema, ali su nakon toga, kad u srcima većine ljudi izblijediše sjećanja na tešku oskudicu i obećanja što ih tada dadoše dragome Allahu i vjerovjesniku Njegovom i kad se u velikoj mjeri vratiše krivovjerju, njih dvojica ponovo bili na meti raznih poruga, omalovažavanja i otvorenih progona. Po nekim vrelima progoni su postali toliko ozbiljni da su se Il-jās i El-jese alejhimesselam, opet morali za neko vrijeme skloniti iz Balbeka, pa su utočište pronašli u jednoj pećini na brdu Kasijun iznad Damaska.

Ali, i nakon ovoga izgnanstva njih dvojica su se, onda kada je to dragi Allah odredio, ponovo vratili izvršenju svoje zadaće. Nastavili su hoditi putem dragoga Allaha i na sve su strane narod opominjali sve dotle dok ne dođe vrijeme da se Il-jās, alejhisselam, povuče.

Različita su, također, i mišljenja o tome šta se tačno zbilo sa Il-jāsom, alejhisselam. Na temelju onoga što smo mi u nama raspoloživim izvorima mogli pronaći izgleda da se javljaju uglavnom tri verzije mogućih zbivanja.

Prema prvoj verziji Il-jās, alejhisselam, je u času kad mu je bilo suđeno jednostavno poput svih drugih ljudi umro kako bi u kaburu čekao proživljenje na Sudnjem Danu.

Po drugoj verziji on nije umro već je po volji dragoga Allaha skriven od ljudi kako bi u zakrivenosti (gajbu) nastavio svoj dunjalučki život sve dok ne dođe vrijeme kad mu je suđeno da preseli na ahiret. Po ovoj je, dakle, verziji Il-jās, alejhisselam, još uvijek na Zemlji, s tim da mu nije data besmrtnost već mu je znatno produžen život sve dotle dok ne učini sve ono što mu je suđeno da učini - izgleda u posljednjem vremenu pred Sudnji Dan kad će i on uzeti učešća u velikim događajima u vrijeme povratka Isāa, alejhisselam, na Zemlju, a dragi Allah najbolje zna. Ovo je u skladu sa nekim muslimanskim predanjima o tome da su još uvijek živa četiri vjerovjesnika – Il-jās i Hidr, alejhimesselam, na Zemlji i Idrīs i Isā, alejhimesselam, na nebu. Neki učenjaci ove predaje smatraju vjerodostojnim a neki ih pobijaju, pri čemu i jedni i drugi iznose određene argumente. Ali, na bazi ajeta časnoga Kur'ana (o čemu smo nešto više govorili u osvrtu na život hazreti Hidra) sasvim je jasno da Il-jās, alejhisselam, ma koliko mu dunjalučki život trajao, nikako ne može biti izuzetak od odredbe dragog Allaha da svaka duša mora okusiti smrt. To međutim ne mora značiti da mu zaista čas smrti nije određen tek pred Sudnji Dan. Dragi Allah najbolje zna.

Po trećoj verziji Il-jās, alejhisselam, je na vatrenome konju ili kočijama živ uznešen na nebo i tamo će boraviti sve do zadnjeg vremena pred Sudnji Dan kada će biti vraćen na Zemlju. Prema tome, i prema ovoj verziji očekuje se povratak Il-jāsa, alejhisselam, na Zemlju da dadne svoj doprinos velikim događajima koji će se desiti u vrijeme povratka na Zemlju Isāa, alejhisselam. Ova je verzija u znatnoj mjeri prisutna u muslimanskoj vjerskoj tradiciji, a sasvim je prihvaćena od strane jevreja i kršćana, tako da je čak i dio njihove službene teologije.[8]

Dragi Allah najbolje zna kako se sve doista zbilo, a ono što se doima vjerodostojnim jesu, ponavljamo, predanja koja govore da je nakon Il-jāsovoga, alejhisselam, iščeznuća vjerovjesničku misiju po volji dragoga Allaha nastavio El-jese, alejhisselam.[9]

I El-jese, alejhisselam, je istrajno širio istinite Riječi dragog Allaha i putem Njegovim neumorno hodio na sve strane pozivajući ljude u vjeru Allahovu i opominjujući ih. Baš kao i njegov učitelj Il-jās, alejhisselam, i on narodu pokazivaše mnoge mu'džize o kojima će, ako dragi Allah da, biti više govora u kazivanju po drugoj verziji, a za ovu priliku pomenut ćemo samo dvije – jedne je prilike, uz dozvolu dragog Allaha, El-jese, alejhisselam, oživio jedno umrlo dijete i jedne je druge prilike umnožio hranu - sa malo je hljebova nahranio veliki broj ljudi.

Ali, bez obzira na svu očevidnost znamenja što su ih ljudi, i preko njegovih mu'džiza i na druge načine, od dragoga Allaha dobivali, El-jeseu, alejhisselam, se odazvao samo manji broj njih. Većina naroda Balbeka je ostajala uporna na putu krivovjerja i griješenja.

Ne obazirajući se na to, El-jese, alejhisselam, ih je i dalje uporno pozivao na pravi put sve dok nije, u dobi od sedamdeset pet godina kako predanja kazuju, prošao kapijom smrti u blizinu svoga voljenoga Gospodara.

 

 

 

 

Povijest nas uči kako je u devetom i osmom stoljeću prije Mesiha Isāa, alejhisselam, na prostorima Šama bio prilično raširen kult božanstva imena Ba'l. Taj su idol obožavali mnogi tamošnji narodi, a ista se idolopoklonička praksa, nažalost, bila poprilično raširila i među plemenima Israila koja su živjela na teritoriji sjevernog kraljevstva.

Biblija za ovo krivovjerje otvoreno optužuje već i samoga osnivača kraljevstva Izrael Jeroboama za koga kazuje da je, u želji da narod odvrati od hodočašća u Jerusalem (da im se srca ne okrenu Ruhbuamu), podigao dva hrama sa idolima zlatnog teleta u Betelu i u Danu i da se svim silama trudio da svi njegovi podanici umjesto Bejtul-makdisa počnu hodočastiti ova dva ''hrama''. Mi smo već govorili o ovome i istakli smo razloge zbog kojih (mada se doima da su Ruhbuam i drugi vladari Judeje iz Sulejmanove, alejhisselam, loze bili valjana strana za razliku od Jeroboama i njegovih) želimo izbjeći da Jeroboama izričito optužujemo za uvođenje idolopoklonstva među plemena Israila.

Ali, ono što se kako izgleda može uzeti za izvijesno jeste to da su se u sjevernome kraljevstvu Izrael počeli širiti elementi mnogoboštva i idolopoklonstva – u prvo vrijeme manje, skrivenije i marginalnije ali kasnije sve više i otvorenije, sve dok neki vladari nisu počeli otvoreno propagirati kult božanstva Ba'la. Vrhunac se desio za vlasti kralja Ahaba koji je pod uticajem svoje žene Izabele otišao dotle da je dao pobiti veliki broj učenjaka, pobožnjaka i čestitih svećenika Israila da bi se umjesto njih sistematski dovodili iz stranih zemalja svećenici kulta Ba'la.[10]

U tome vremenu dragi je Allah odabrao Il-jāsa, alejhisselam, i poslao ga kao Svoga vjerovjesnika Israilu da ih poziva na pokajanje i povratak istinskoj vjeri. Vidjevši dobro da riba od glave vonja, Il-jās, alejhisselam, se odlučio usmjeriti ka glavi - direktno se obratio zločinačkom vladarskom paru Ahabu i Izabeli i gromkim ih riječima upozorio da se oboje što prije pokaju, vrate na pravi put i da iskorijene sve elemente krivovjerja i mnogoboštva koji su se njihovom zaslugom već dobrano bili proširili širom kraljevstva zbog toga što ih je narod, što od straha što zaveden njihovom propagandom, u velikoj mjeri slijedio.

Poput svih oholih silnika Ahab i Izabela su sa nipodaštavanjem i podsmjehom primili sve Il-jāsove, alejhisselam, opomene i drsko su mu okrenuli leđa. Il-jās, alejhisselam, ih je nakon toga upozorio da će dragi Allah zbog odbijanja riječi Njegovog vjerovjesnika dati za kaznu, i još jednu opomenu, da kraljevstvo Izrael bude pogođeno žestokom sušom – ni kap kiše niti rose neće biti s neba spuštena sve dok on lično, onda kada to Svemogući odredi, ne uputi kišnu dovu. Ahab i Izabela su se ispočetka smijali ovim riječima, ali kad su se nakon nekoga vremena uvjerili da im je kraljevstvo doista pogođeno sušom obuzeo ih je bijes.

Tada je Il-jāsu, alejhisselam, Objavom bilo naređeno da napusti Izrael da bi izmakao gnjevu zločinačke vlasti. Sklonio se u jednoj pećini gdje su mu gavranovi redovno donosili hranu, a i vode je imao sasvim dovoljno.[11] Bijaše to jedna od mu'džiza koje je Svemogući darovao Il-jāsu, alejhisselam.

Kad je po volji dragoga Allaha isteklo vrijeme koliko mu je bilo određeno da ostane u pećini, Il-jās, alejhisselam, je otišao u grad Sareptu (ili Careptu) kod Sidona gdje je, opet po odredbi Svemogućeg, našao novo utočište u domu jedne pobožne i čestite hudovice.

Ona mu je, dakako uz strogo poštivanje Zakona dragoga Allaha o odnosima između muška i ženska, činila hizmet dijeleći s njim sve ono što je imala od hrane i pića, a Il-jās, alejhisselam, joj je na najljepši način odgovarao - sevepom njegova boravka u njenoj kući dragi Allah je dao da joj se krčag sa uljem i vreća sa brašnom nikada nisu praznili koliko god da je uzimala ulja i brašna. Bijaše to još jedna od Il-jāsovih, alejhisselam, mu'džiza.

A i jednu je od najvećih mu'džiza kojima je bio obdaren, Il-jās, alejhisselam, također učinio u domu te hudovice kada joj je sin jedinac umro i onda bio voljom dragoga Allaha ponovo oživljen sevepom njegove dove.

Interesantno je na ovom mjestu pomenuti predanja koja pominje hafiz Karahodžić, a koja kažu da je taj oživljeni sin upravo El-jese, alejhisselam. Po tim je predanjima, dakle, Il-jāsa, alejhisselam, primila El-jeseova, alejhisselam, majka, pa je El-jese, alejhisselam, još od ranoga djetinjstva postao Il-jāsovim, alejhisselam, učenikom da bi ga kasnije po volji dragoga Allaha naslijedio u vjerovjesništvu.[12] Dragi Allah najbolje zna.  

Nakon što je tri ili tri i po godine po Allahovoj odredbi u Izraelu bila suša, Il-jāsu, alejhisselam, je Objavom naređeno da se vrati u Izrael i ponovo stane pred kralja Ahaba i opet ga pozove na pravi put. Il-jās, alejhisselam, je u nadi da je trogodišnja suša možda opametila Ahaba i Izabelu i omekšala im srca, otišao pred njih, ali je ustanovio da su oni popustili samo toliko da pristanu na njegov prijedlog da se javno izvrši proba čiji je bog istinski Bog - Il-jāsov, alejhisselam, Gospodar ili Ba'l.

Ovaj neobični dvoboj bijaše zakazan na gori Karmel. Toga dana se na Karmelu, pred očima čitavoga naroda, Il-jās, alejhisselam, sam samcat suočio sa četiri stotine i pedeset Ba'lovih svećenika. Dogovor je bio da svaka strana prinese po jednoga junca kao žrtvu na oltaru, prvo svećenici pa onda za njima i Il-jās, alejhisselam, s tim da ne pale vatru već da umjesto toga zazivaju svako svoga boga/Boga da spusti s neba vidljiv plamen koji će spaliti ponuđenu žrtvu – bit će to jasan znak koja od strana obožava istinskoga Boga a koja fiktivno božanstvo.

Ba'lovi obožavatelji prvi prinesoše svoju žrtvu i potom dugo zazivaše njegovo ime i moljaše ga da spusti plamen s neba na njihovu žrtvu, ali se ništa ne desi. Nakon nekoliko sahata uzaludnih obreda idolopoklonici konačno moradoše priznati svoj neuspjeh, pa dođe red na Il-jāsa, alejhisselam.

Il-jās, alejhisselam, pažljivo podiže žrtvenik, zakla svog junca za kurban i postavi ga na njegovo mjesto. Potom je iskopao rov oko žrtvenika i nakon toga je i kurban i žrtvenik poljevao sa tolikom količinom vode da je pomenuti rov u cijelosti bio ispunjen vodom. Kad je sve bilo spremno, Il-jās, alejhisselam, je uputio dovu dragome Allahu da primi njegov kurban da bi se haman istoga trena s neba, pred očima svih posmatrača, spustio plamen koji je u cijelosti spalio i kurban i žrtvenik i sva je voda iz rova isparila. Vidjevši to, veći dio prisutnih pade na sedždu i posvjedoči da je Il-jās, alejhisselam, vjerovjesnik istinskog Boga, Jednog, Jedinog, Allaha dragoga.

Tada je Il-jās, alejhisselam, podigao svoje ruke i proučio kišnu dovu. Ubrzo se nebo ispunilo gustim oblacima i obilna kiša je pala prvi put nakon tri preduge godine suše.

Osvjedočivši se preko ova dva očevidna znamenja, veliki broj prisutnih je prepoznao istinu koja je, i ovog puta slijedeći vječnu zakonitost uspostavljenu po volji dragog Allaha, nadjačala laž.[13] A pravedna kazna, kako Stari zavjet kaže, stiže sve Ba'love svećenike koji ljude pozivaše putu laži i propasti, obzirom da su svi oni bili pobijeni.[14]

No, i nakon tako očevidnoga znaka Ahab i Izabela ostadoše tvrdokorni u grijesima i opačini - čak štaviše Izabela je bila puna bijesa i željna osvete za smrt Ba'lovih svećenika. Istina, njoj i njezinom poročnome mužu donekle su vjerovatno bili suženi putevi kojima su mogli nauditi Il-jāsu, alejhisselam, jer ga je izvijestan broj ljudi već počeo gledati sasvim drugim očima i u njemu više nisu kao prije kada su bili zaluđeni režimskom propagandom vidjeli zlokobna i osvetoljubiva čarobnjaka koji je svojom kletvom donio uništavajuću sušu čitavome narodu, već su ga prepoznali kao miljenika i vjerovjesnika dragog Allaha. Ali, on i dalje nije bio lišen opasnosti koja mu je prijetila zbog toga što su krivovjernici i dalje bili u većini.[15] U takvoj situaciji Il-jās, alejhisselam, se izgleda opet morao za neko vrijeme skloniti – kako Biblija navodi prvo u Judeju a potom na Sinajsku goru (Horeb po Bibliji), a dragi Allah najbolje zna.

Međutim, i ovaj je drugi Il-jāsov, alejhisselam, odlazak sa prostora Svete zemlje bio kratkotrajan, tako da se tamošnji idolopoklonici, krivovjerci i licemjeri nikako ne mogaše kutarisati njegovih gromkih opomena i poziva na pravi put. Dakako, ni nevaljali vladarski par ne bi izuzetak - istinite, britke i beskompromisne Il-jāsove, alejhisselam, riječi javno su ih opominjale za svaku njihovu nevaljalštinu ma koliko da su je oni nastojali sakriti.

Njegove su im riječi nagovijestile i ponižavajuću smrt koju su njih dvoje svim svojim zločinima sami sebi bili pripremili.

Naime, jedne prilike Ahab je poželio da podigne vrt pokraj svoga dvorca, pa je u tu svrhu htio da kupi obližnji vinograd. Međutim, vlasnik vinograda Nabot nije bio voljan da se odrekne vinograda koji se u njegovoj porodici već dugo nasljedstvom prenosio sa oca na sina,[16] a Ahab nije mogao da mu ga javno, koristeći carsku silu, otme. Zato je Izabela preko nekih svojih povjerljivih ljudi izdejstvovala da Nabot bude lažno optužen – ljudi su neki protiv njega lažno svjedočili da je hulio na dragoga Boga i govorio protiv kralja, pa je siroti Nabot potpuno nevin bio osuđen na smrt i kamenovan, a njegov vinograd je zvanično dat u vlasništvo kralju Ahabu. Ali, dragi je Bog o ovome spustio Objavu Il-jāsu, alejhisselam, koji dođe do Ahaba i obavijesti ga da će i njegovu krv psi lizati na istome mjestu gdje su lizali i krv šehida Nabota, te da će psi i Izabelino mrtvo tijelo izjesti. Tako se i desilo. Ahab je tri godine nakon toga bio teško ranjen u nekom boju i umro je vozeći se kolima natrag u svoj dvor, a kad su poslije sluge prale ta kola bilo je tu nekoliko pasa koji su lizali Ahabovu krv. A, Izabelu je deset godina nakon toga tadašnji vladar Izraela pogubio tako što ju je bacio sa zidina pa su psi izjeli njezino mrtvo tijelo.

Nakon Ahabove smrti na prijestolje Izraela sjeo je njegov sin Ahazja (Ohozija). Ali, ni sin nije bio ništa bolji od oca jer je i on bio srca sklona idolopoklonstvu. Jedanput je Ahazja pao sa dvorskoga balkona i povrijedio se. Bez imalo sabura i razmišljanja, a pod velikim uticajem priča o iscijeljiteljskim ''moćima'' ekronskog božanstva Ba'l Zebuba koje su se među idolopoklonicima prenosile, Ahazja je poslao svoje izaslanike da mu se obrate i izmole zdravlje za svog kralja. Njih je na putu presreo Il-jās, alejhisselam, i žestoko ih prekorio zbog toga čina otvorenoga otpadništva od istinske vjere (islama). Izaslanici su se postiđeni vratili u prijestonicu Samariju, a oholi kralj se, čuvši šta se desilo, razbijesnio i poslao vojnike da uhapse Il-jāsa, alejhisselam. Ali, kad su mu oni prišli, na njih se oborio oganj sa nebesa i spalio ih. Ahazja je ponovo slao svoje vojnike na Il-jāsa, alejhisselam, ali su i oni doživjeli istu sudbinu. Na kraju je Il-jās, alejhisselam, došao na Ahazjin dvor i u lice mu izrekao veliku grdnju zbog njegova otpadništva i tad mu, kako Biblija veli, rekao još i to da će za kaznu ubrzo umrijeti. Ahazja je doista ubrzo umro, i to nakon samo dvije godine vladavine.

Iz navedenoga se jasno vidi koliko je Il-jās, alejhisselam, imao posla sa nevjernim i griješnim pripadnicima svog naroda – kako sa onima iz viših društvenih slojeva u čijim su rukama bili vlast, moć, bogatstvo i uticaj, tako i sa onima iz nižih društvenih slojeva koji su slijedili uglednike i moćnike u griješenju i nevaljalštinama. Ali, on je bez obzira na sve to čestito istrajno i odgovorno izvršavao svoju vjerovjesničku misiju u godinama koje su slijedile. A, ono što ga je zasigurno veoma radovalo bila je činjenica da je među narodom bio izvijestan, Bogu dragom hvala vjerovatno ne tako malehan da bi bio beznačajan, broj čestitih ljudi, vjernika koji su ga odano slijedili.

U međuvremenu je, možda dvadesetak godina nakon što je tamo bio prvi put, Il-jās, alejhisselam, ponovo posjetio Sareptu u Sidonu da se vidi sa El-jeseom, alejhisselam, i njegovom čestitom majkom. Ali, kad je tamo stigao saznao je da je ona već umrla a da se njen sin naselio u jednoj kolibici izvan grada gdje je živio jednostavnim i čednim životom. El-jese, alejhisselam, je izrastao u stasitoga mladića izuzetne fizičke ljepote i još ljepšega odgoja i ponašanja, pa su za njim brže kucala mnoga djevojačka srca. Osjetivši njihove strastvene, a nerijetko i pohotne, poglede, El-jese, alejhisselam, je želio da se od svega toga skloni, pa je i u tome vjerovatno bio jedan od razloga što se preselio u kolibicu izvan gradskih zidina. Ali, ni tamo nije mogao da nađe istinskog mira. Upravo u vrijeme kad mu je Il-jās, alejhisselam, došao on je bio na iskušenju. Naime, prenosi se da se kći lokalnog vladara u njega bila žestoko zaljubila i odredila mu rok u kome je morao odgovoriti na njezinu ljubavnu ponudu, a u slučaju da odbije lahko je mogao biti uhapšen ili čak ubijen. No, izlaz mu je stigao baš preko Il-jāsa, alejhisselam, - u najkraćem je roku i u tajnosti da ga vladar i njegova kći ne bi otkrili izmirio sve svoje obaveze i krenuo sa njim da mu bude učenik i pomagač na putu dragoga Allaha.[17]

Od tad Il-jās i El-jese, alejhimesselam, neumorno opominjaše i na pravi put smjerno pozivaše ljude širom Svete zemlje, kako kraljevstva Izraela, tako i Judeje. Njih dvojica su zajedno hodili putevima Gospodara svih svjetova sve dok nije došao trenutak kada im bi suđeno da se rastanu.

Već smo u kazivanja po prvoj verziji opširnije govorili o različitim predanjima o tome kako je Il-jās, alejhisselam, završio svoj boravak na ovome prolaznome svijetu, a ovdje bi ponovo pomenuli samo jedno od njih. Dragi Allah najbolje zna.

Kada je došlo vrijeme da Il-jās, alejhisselam, bude uznesen na nebo on je skupa sa El-jeseom, alejhisselam, otišao do rijeke Jordan nedaleko od grada Jerihona - moguće na isto ono mjesto gdje je Israil pod vodstvom Jošue ibn Nuna stupio na tlo Svete zemlje. O nekim značajnim i veoma poučnim događajima koji se tada desiše sadržajno nas informiše predaja koju navodimo u sljedećem citatu:

 

... Allah, dželle-dželahu, je naredio Il-jāsu, alejhisselam, da ide u Judeju, kako bi tamošnji zabludjeli narod pozvao na Pravi put. Trebao je, koliko je god moguće, mesdžida obnoviti i za ibadet očistiti, te raštrkane muslimane oko sebe skupiti. Il-jās, alejhisselam, je, ispunjen radošću i novom nadom, došao u Jerusalim. Želio je svoje posljednje dane provesti u Jerusalimu, što su osjećali i svi muslimani u gradu. Ipak, morao je krenuti ka Jerihonskoj dolini, mjestu gdje su sinovi Israilovi pod vodstvom Jušaa, alejhisselam, prvi put kročili na tlo Svete zemlje. Promatrajući dolinu, koja se pred njime prostirala, on s uzdahom reče:

''Šta se ovo desilo sa odabranim narodom?''

Pošto noć nije smio provesti u ovome gradu, svoje korake je, prema naredbi Allaha, dželle-dželahu, usmjerio ka Jordanskoj dolini. Na putu je rekao El-jesau, alejhisselam:

''Sine moj, nije li za tebe preteško da me na ovakvom putu slijediš u korak?''

''Ne, moj učitelju'' – odgovori El-jesa, alejhisselam, - ''Od tebe se neću odvojiti niti te napustiti osim po volji Gospodara Svemoćnog.''

Kad su došli do rijeke Jordan, njihovi tajni pratioci povikaše:

''Predaj se, Il-jāse! Sad nemaš gdje pobjeći. Pred tobom je rijeka koju ne možeš preći, a iza tebe mi, koji smo ti put presjekli!''

Il-jās, alejhisselam, ništa ne odgovori već skinu pojas sa svog ogrtača i njime udari po rijeci. Rijeka se razdvoji i kroz nju, po suhome tlu, prođoše Il-jās, alejhisselam, i El-jesa, alejhisselam. Bezbožni pratioci ostadoše zapanjeni pred ovim čudom.

 

... A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći. (Et-Talak, 2)

 

Nije li Allah, dželle-dželahu, sličnu mu'džizu dao Mūsāu, alejhisselam, kad je svojim štapom rastavio Crveno more i sinove Israilove proveo kroz njega, a faraonovu vojsku potopio? Ali, šta ovi idolopoklonici znaju o životima ranijih Poslanika, alejhimusselam?

Il-jās, alejhisselam, i El-jesa, alejhisselam, skloniše se u jednu pećinu.

Il-jās, alejhisselam, je prvi put osjetio umor od stalnih progona. Molio je Allaha, dželle-dželahu, da ga sačuva od toga da ga njegov narod ne ubije. U tom trenutku nije se bojao za sebe, već je želio da od ovog posljednjeg velikog grijeha – ubistva pejgambera – budu zaštićeni. Tad mu se ukaza melek Džibril i reče:

''Donosim ti radosnu vijest, Il-jāse. Gospodar je čuo i primio tvoju dovu!''

Il-jās, alejhisselam, se potom obrati El-jesau:

''Moj sine, Gospodar me poziva sebi. Ima li nešto što bih ti mogao ostaviti?''

''O, moj učitelju, Allahov poslaniče! Tvoja čista duša je sad spremna za povratak. Ne želim ništa osim dvostruku tvoju duhovnu savršenost.''

''Traži nešto lakše, jer to što si izabrao je najteže. Ipak, ti si svoje naslijeđe sam odabrao i s njim ćeš živjeti. Prvo, bit ćeš svjedok moga odlaska s ovoga svijeta, a drugo, tvoj život će isto kao i moj biti ispunjen borbom i tegobama.''

''Oboje je velika čast za mene'' – hrabro odgovori El-jesa, alejhisselam.

I dok su oni tako razgovarali na nebu se pojavi jedna svjetlost u kojoj Il-jās, alejhisselam, prepozna lik vatrenog konja. Melek mu reče:

''Nemoj se bojati ove vatre! Ona će se spustiti pred tebe, a ti se na nju popni i sjedi! Ovaj vatreni konj će te odnijeti u Božansku blizinu gdje te čeka mjesto za tebe već pripremljeno!''

Vatreni konj je samo za jedan tren dodirnuo zemlju i odmah se stijena, na koju se spustilo kopito nebeske jahalice, pretvori u prah i pepeo. Ne oklijevajući nijednog trena, učinio je sedždu prema Jerusalimu i svoj je pojas i ogrtač predao El-jesau, alejhisselam. Potom je sjeo na vatrenog konja koji ga je odnio u nebeske visine. Il-jās, alejhisselam, je, stamen u svojoj vjeri i srca potpuno predanog svom Gospodaru, mogao ovu nadzemaljsku vatru podnijeti.

Pred ovim prizorom El-jesa, alejhisselam, je gotovo izgubio svijest, pa je Allah, dželle-dželahu, osnažio njegovo srce da bi to mogao podnijeti. Tada mu se pojavi melek Džibril, alejhisselam, koji mu saopći da ga je Allah, dželle-dželahu, odabrao za poslanika. Pun zahvalnosti pao je na sedždu Allahu, dželle-dželahu, zbog najčasnije dužnosti koja jednom čovjeku može biti dodijeljena.

Sustigavši ga, progonitelji su pomislili da je to Il-jās, alejhisselam, zbog ogrtača i pojasa koje je imao na sebi. Ali, shvativši da se radi o njegovome učeniku, upitaše ga za Il-jāsa, alejhisselam. Saznavši istinu oni nisu htjeli da povjeruju, već su tri dana i noći pretraživali cijelu oblast. Naposljetku, jedan od njih reče:

''Ako je Il-jās i nestao, bojim se da njegova snaga i umijeće nisu prešli na ovoga mladića! Zar ne vidite da nosi njegov ogrtač i pojas?''

Ovim riječima njegovi prijatelji nisu pridavali nikakve pažnje, već se neobavljena posla vratiše u grad ostavivši na miru El-jesaă, alejhisselam.

Vijest o nestanku Il-jāsa, alejhisselam, brzo se proširila po cijelome Israelu i Judi. Jedni su bili mišljenja da je to sihr, a drugi da je neopažen utekao preko rijeke Jordan. Sva njihova nagađanja bila su daleko od istine. Prepoznavši na El-jesau, alejhisselam, znakove poslanstva, raštrkani mu'mini se počeše okupljati oko njega. ...[18]

 

Nakon Il-jāsova, alejhisselam, iščeznuća, njegovu je vjerovjesničku misiju nastavio El-jese, alejhisselam, koji u međuvremenu i sam bi od dragoga Allaha odabran i počašćen pejgamberlukom.

Tako je u narednim godinama i El-jese, alejhisselam, baš poput svoga učitelja, hodio širom Svete zemlje i zabludjeli narod neumorno i istrajno pozivao da se okane krivovjerja i idolopokloničkih uvezenih običaja, i iskreno se vrati dragom Allahu i izvornoj vjeri svojih čestitih otaca koji su, slijedeći Ibrahima, alejhisselam, samo dragog Allaha, Boga jednoga, obožavali i nikoga i ništa Mu nisu pridruživali.

Razna nas predanja obaviještavaju o mnogim mu'džizama koje je on u tim prilikama milošću dragoga Allaha pokazivao, a mi ćemo, ako dragi Allah da, za ovu priliku pokušati da neke od njih na sistematski način kategoriziramo i pomenemo.

Prvo da pomenemo predanja koja nam kažu kako je i El-jeseu, alejhisselam, baš kao Il-jāsu, alejhisselam, prije njega i Isāu, alejhisselam, nakon njega, bila data mu'džiza da je po odobrenju dragoga Allaha mogao oživjeti tek umrle osobe. Prenosi se tako da je on uspio oživjeti umrloga sina jedne čestite porodice.

Isto tako, poznata je predaja koja nam opisuje kako je El-jese, alejhisselam, izliječio sirijskog vojskovođu Na'mana od gube – čim se Na'man, nakon prethodne nepovjerljivosti u riječi ''israilskog proroka'', ipak odlučio da prihvati njegov savjet i okupa se sedam puta u rijeci Jordan, odmah mu je čitavo tijelo postalo zdravo kao u djeteta.[19] Na'man je tada prihvatio islam, pa je on tako bio dvostruko spašen – i od teške bolesti na dunjaluku i od propasti na ahiretu.

El-jese, alejhisselam, je pokazivao i mu'džizu umnožavanja hrane. Poznata su takva dva slučaja – prvi kada je nekoj siromašnoj ženi umnožio ulje kako bi ga ona prodala i tim novcem vratila dugove i tako sačuvala svoje sinove da zbog tog duga ne padnu ropstvo; i drugi kada je za vrijeme velike gladi sa malo hljepčića nahranio veliki broj odraslih ljudi.

U par je prilika također El-jese, alejhisselam, otrovnu i nezdravu vodu i hranu učinio prijatnom i zdravom – prvi put kad je zagađene izvore u okolici Jerihona sipajući so u njih, uz dopuštenje dragog Allaha, učinio pitkim i zdravim; i drugi put kad je jelo skuhano od gorkih i nezdravih plodova (koje je u stvari zbog toga bilo i otrovno) sipajući brašno u njega, uz dopuštenje dragoga Allaha, učinio zdravim, ukusnim i prijatnim.

On je, također, svojim mu'džizama pomagao svoj narod u ratu protiv neprijatelja i to uglavnom iz dva razloga: da bi vjernici muslimani, ali i svi drugi ljudi, sačuvali svoje živote, slobodu i imetak; i da bi to bilo jasno znamenje svima, i vladajućim krugovima i ostalom svijetu, da im pomoć nije nikako mogla doći od nekih izmišljenih božanstava već da im je došla isključivo od dragoga Allaha, Živoga, jednoga i jedinoga Boga osim Kojega drugoga boga nema. Tako je El-jese, alejhisselam, u više navrata unaprijed obavještavao svoj narod o planovima njihovih neprijatelja i oni su ih zahvaljujući tome uvijek uspijevali osujetiti, što je neprijateljske vladare dovodilo haman do ludila i do paranoičnoga lova na špijune među dvorskom svitom i najvišim vojnim zapovjednicima.[20] A, jedne je druge prilike, kad zajedno sa nekim vjernicima nikako nije mogao izbjeći da se priključi vojnom pohodu koji su protiv Moaba zajedničkim snagama organizirali izraelski, judejski i edomski kralj, El-jese, alejhisselam, čitavu vojsku spasio od smrti od žeđi u pustinji i uz to im još i omogućio da pobjede u tom ratu. Naime, kada je kompletna udružena vojska bila na ivici smrti od žeđi u bezvodnoj pustinji tri kralja se obratiše El-jeseu, alejhisselam, za pomoć. On je iskoristio tu priliku da ih ponovo upozori da im pomoć može doći samo do jednoga i jedinoga istinskoga Boga – Allaha dragoga i da Mu se oni trebaju iskreno pokajati zbog svih svojih grijeha i vratiti se Njegovoj istinskoj vjeri, a onda im je rekao da iskopaju više rupa u pustinji i potom strpljivo čekaju. Oni su iskopali te rupe i nakon nekoga vremena sve su se one napunile vodom iako na nebu nije bilo ni oblačka niti je s njega pala i jedna jedina kap kiše, a to je mjesto bilo od pamtivjeka bez ikakvih izvora ili podzemnih voda. Tako se čitava ekspedicija sa svim svojih jahalicama do mile volje napila vode. A, kad su moapski izvidnici to promatrali u njihovim očima bila je vizija da su pomenute rupe bile pune krvi i uz to im je izgledalo da je vojske bilo puno manje. Kad su o tome obavijestili svoga kralja svi su zaključili da je došlo do obračuna među neprijateljskom vojskom pa su se te rupe napunile krvlju izginulih. Vjerujući tako da protiv sebe imaju znatno oslabljenu vojsku Moabljanji su brzopleto napali i onda u tom boju bili do nogu potučeni. Njihov kralj je poginuo a preživjeli ostatak vojske je u potpunom rasulu pobjegao sa bojnog polja.

I navedene je, kao i sve druge, mu'džize El-jese, alejhisselam, kako smo ranije rekli, pokazivao uvijek sa namjerom da to bude jasno znamenje svima da se pokaju, poslušaju njegove pozive i vrate se u okrilje milosti dragoga Allaha.

Međutim, baš kao što to bi slučaj i kod njegova učitelja Il-jāsa, alejhisselam, samo je manji broj ljudi slijedio El-jesea, alejhisselam. Većina njih su bili nemarni i sve su njegove riječi, savjete i opomene potpuno zanemarivali. Čak štaviše nerijetko su ga i progonili.

Ali, bez obzira na sve to El-jese, alejhisselam, bijaše istrajan u svojoj vjerovjesničkoj zadaći i sve do svoje smrti neumorno opominjaše i pozivaše na pravi put sve one do kojih je njegov glas mogao doći. U tome bijaše sevep da se milošću dragoga Allaha izvijestan broj ljudi odazvao i spasao od propasti, ali je većina i dalje istrajavala u griješenju. Isti su se degenerativni procesi odvijali i nakon El-jeseove, alejhisselam, smrti što je vodilo ka postepenom odumiranju i urušavanju kraljevine Izrael u decenijama koje su slijedile, te je u konačnici rezultiralo i njezinim potpunom nestankom pod osvajačkom čizmom Asirskoga carstva.

 

 

 

 

Nekih dvije stotine godina nakon smrti Sulejmana, alejhisselam, sjeverno kraljevstvo Izrael palo je pod vlast Asirije.

Povijest nam kazuje da su izraelski kraljevi postepeno sve više postajali politički ovisni o asirskim carevima sve dok 722 godine prije Isāa, alejhisselam, car Sargon II nije potpuno porazio izraelskog kralja Osiju i stavio čitav Izrael pod svoju vlast:

 

... Oštra klasna borba oslabila je sitne i izolovane države Izrael i Judeju. Dugotrajni ratovi sa susjednim narodima i državama najzad su iscrpli njihove snage. Najteži udarac zadali su Izraelu Asirci. Još u IX vijeku p.n.e. Salmanasar II preduzimao je osvajačke pohode na Siriju i Palestinu. Konačno je potukao Izrailjsko carstvo asirski car Sargon II. 722. godine on je zauzeo Samariju i odveo u zarobljeništvo izrailjskog cara Osiju, oteravši zajedno sa njim 27.290 Izrailjaca, zarobljenih i preseljenih u Mediju i Mesopotamiju. Na njihovo mjesto naselio je u Izraelu vavilonske i aramejske koloniste koji su od sada ''vladali Samarijom i počeli živjeti u njezinim gradovima.'' Tako je srušeno Izrailjsko carstvo. ...[21]

 

I vjerska predanja nam ovo potvrđuju, i uz to još dodaju da je osnovni uzrok ovog slabljenja i konačnog pada Izraela bio u vjerskom nemaru kako narodnih masa, tako još i više vladajućih krugova. Kako su se Izraelci sve više udaljavali od islama ne mareći za opomene Allahovih vjerovjesnika i dopuštajući da elementi krivovjerja i idolopoklonstva pronalaze mjesta u njihovim srcima i u njihovom svakodnevnom životu, tako su se u njihovoj zajednici sve više javljali i razni drugi oblici nemorala, pokvarenosti, korupcije i nepravde. Sve je to kontinuirano kvarilo njihovo društvo i iznutra podrivalo njihovu državu sve dok se ona nije poput kule od karata srušila pred silom Asirskog carstva.

Politička vlast Asirije nad Izraelom dovela je do promjene vjerske i nacionalne strukture stanovništva jer su mnogi Izraelci odvedeni kao sužnji u asirske zemlje dok su se istovremeno mnogi Asirci doseljavali u Izrael. Tako se vremenom na prostorima Svete zemlje pojavio, uslovno rečeno, novi narod Samarjani (Samaritanci) koji je nastao krvnim i genetskim miješanjem Israila sa Asircima, a čija je vjerska tradicija sadržavala elemente vjere Israila izmiješane sa elementima asirskih religija.

Sevepom ovoga praktično je iščeznula krvna i genetska posebnost većine od izvornih plemena Israila – zadržala su je samo: plemena Juda i Benjamin, pleme Šimun koje je već bilo potpuno asimilirano u pleme Juda, te još i izvijestan broj pripadnika drugih plemena koji su, svako iz svojih razloga, boravili u Judeji (naročito je to bio slučaj sa svećeničkim plemenom Levi koje je, verovatno, većinom živjelo u Jerusalemu radi svojih obaveza koje su imali u pogledu hizmeta Bejtul-makdisu). Osim navedenih, praktično su se sva ostala plemena Benu Israila nakon pada sjevernog kraljevstva pod vlast Asirije najvećim dijelom izmiješala krvno i genetski sa svojom semitskom braćom.[22]

Jedna od posljedica ovoga bila je i ta da je vremenom cjelokupan narod Benu Israila bio imenovan prema najbrojnijemu od preostalih plemena. Čitava nacija tako dobi nova imena - sva izvedena iz imenice ''Juda'', kao što su: Judejci, Jehudije, Jevreji, Židovi itd.

Međutim, ovo novo imensko određenje naroda Israila nikako nije značilo da su se svi oni koncentrirali isključivo u Judeji. Naprotiv i dalje su, istina ne tako brojni kao ranije ali ne ni beznačajni, bili prisutni u Galileji, pa čak i u Samariji. To je prevashodno bilo zbog toga što su se vremenom ostaci sjevernih plemena Israila (oni koji nisu bili raseljeni i nisu se utopili u mnoštvu novopridošlih naroda) povezali sa svojom braćom u vjeri i asimilirali se u cjelinu židovskoga naroda, ali i zbog toga što su i neki stanovnici Judeje iz raznih razloga migrirali na sjever.