Kategorija
Autor
Jakub, alejhisselam
Kada je Ishak, alejhisselam, dosegao muževno doba njegov otac Ibrahim, alejhisselam, je počeo razmišljati o ženidbi svoga mlađega sina. Vjerovatno zbog toga što među njegovim sljedbenicima, što su bili uz njih, nije pronašao adekvatnu djevojku i što sina svoga nije želio ženiti iz nekog od susjednih plemena, on se odlučio da svoga sina oženi iz mjesta Haran. Allah najbolje zna kako je bilo ali mi osnovano možemo pretpostaviti da je Ibrahim, alejhisselam, opunomoćio jednoga od svojih drugova da ode u Haran i među tamošnjim djevojkama isprosi nevjestu za Ishaka, alejhisselam. Kada je izaslanik stigao u dotično mjesto on se, kao istinski vjernik, na dragoga Allaha oslonio po pitanju odabira nevjeste, tako da je, došavši do bunareva iz kojih su se stanovnici Harana opskrbljivali vodom i zatekavši tamo određeni broj djevojaka koje su crpile vodu, Allahu dragom uputio dovu da u slučaju da je među njima buduća Ishakova, alejhisselam, nevjesta istu prepozna tako što će ona, kada je zamoli za vodu, pristati da ga napoji vodom i to ne samo njega već i njegove deve, iako će on vodu tražiti samo za sebe. Tako je on prišao bunaru i zamolio prisutne djevojke da mu dadnu vode. Sve su se, postiđene, brzo udaljile, osim jedne koja je stidljivo, ali ipak odlučno, pristala i dala mu da se napije vode iz njene posude. Nije joj bilo teško da nakon toga, sama od sebe, napoji i njegove deve. To je bio više nego očevidan znak, još više pojačan i time što je djevojka bila veoma čestita i lijepa. Zvala se Rebeka i bila je kćerka Batuela. Ibrahimov, alejhisselam, izaslanik je otišao njezinom ocu i objasnio mu svrhu svoje posjete. Batuel je bio izuzetno počašćen time što je njegova kći zaprošena za Ishaka, alejhisselam, jer je Ibrahim, alejhisselam, važio za najuglednijeg i najbogatijeg čovjeka u čitavoj regiji. Njegova radost je još više porasla kada je izaslanik rastovario svoje deve i pokazao im bogate darove namijenjene porodici Ishakove, alejhisselam, nevjeste. Dogovor je na obostrano zadovoljstvo brzo sklopljen i izaslanik se sa Rebekom i njihovom pratnjom uputio nazad ka Ibrahimu, alejhisselam.
Vjenčanje je obavljeno uz veliko veselje čitave zajednice. Ishak, alejhisselam, i njegova žena su se voljeli i bili veoma sretni jedno uz drugo, ali su ipak bili izvijesno vrijeme na kušnji jer nisu mogli imati djece. Ta kušnja je okončana kada je Ishak, alejhisselam, ili pak Ibrahim, alejhisselam, (nije nam poznato koji od njih dvojice, ali to ovdje doista nije bitno) Allahu dragom dovu uputio nakon čega je Rebeka rodila dva sina blizanca. Stariji je dobio ime El Ajs (Ezav) a mlađi Jakub.
Godine su prolazile u mnogobrojnim Allahovim blagodatima Ibrahimovim potomcima, dječaci su zdravo rasli i napredovali,... a onda dođe trenutak kada je Jakub, alejhisselam, morao na duže vrijeme napustiti svoj dom.
Izvori kitabija (judeo-kršćanski spisi) hoće nas uvjeriti da je Jakub, alejhisselam, na prevaru izvukao od svoga oca blagoslov za sebe, a koji je Ishak, alejhisselam, namjeravao dati svome starijem sinu El Ajsu. Tako je on, po ovim izvorima, prevarivši ostarjeloga oca uzeo bratovljevo pravo i to je razbjesnilo El Ajsa. Majka njihova, u strahu da El Ajs u bijesu ne ubije Jakuba, alejhisselam, svome mlađem sinu savjetuje da se skloni u Haran kod njezina brata Labana tako da je on krenuo tamo i napustio svoj dom.
Ovako govore Kitabije.
A mi ovakvo kazivanje nikako ne možemo prihvatiti zbog toga što je Jakub, alejhisselam, Allahov odabranik i vjerovjesnik, a nezamislivo je takve stvari pripisivati Allahovom vjerovjesniku. Njega je, dakle, odabrao dragi Allah, Gospodar svih svjetova i počastio ga time da bude nakon svoga oca Njegov poslanik i vjerovjesnik:
I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha, klanjali, Mi mu (Ibrahimu) Ishaka i Jakuba darovasmo, i njih obojicu vjerovjesnicima učinismo (19:49);
I Lut mu jedini povjerova! A Ibrahim reče: "Ja se selim onamo kuda mi je Gospodar moj naredio, jer je On, uistinu, silan i mudar." I Mi smo mu Ishaka i Jakuba poklonili i potomcima njegovim vjerovjesništvo i Knjigu dali, a njemu na ovom svijetu lijep spomen sačuvali, a na onome će, doista, jedan od onih dobrih biti (29:26,27).
Navedeni ajeti sasvim jasno kazivaju da je Jakub, alejhisselam, kod dragoga Allaha odabran kao jedan od Njegovih vjerovjesnika, odnosno da je dragi Allah, Gospodar svih svjetova, Svemilosni, Samilosni prijatelju Svome, Ibrahimu, alejhisselam, darovao Ishaka, alejhisselam, kao mlađega sina i Jakuba, alejhisselam, kao unuka. Odavde je bez ikakve sumnje jasno da je Jakub, alejhisselam, svoj blagoslov dobio od Gospodara svoga, i nije mu bilo potrebno da ga traži od oca svoga. Isto tako, svakome je jasno kako je varanje staroga oca i uzurpiranje prava rođenoga brata jedan nemoralan čin i nezamislivo je da takvu stvar učini jedan Allahov odabranik i vjerovjesnik.
Prema tome, na ovome mjestu izražavamo našu duboku odlučnost u negiranju svih biblijskih iskaza koji mubarek ličnosti jednoga Allahovog vjerovjesnika pripisuju podli čin prevare vlastitoga oca i nemoralni čin uzurpacije prava rođenoga brata.
Koji je bio sevep koji je nagnao Jakuba, alejhisselam, da napusti svog oca i krene ka Haranu to nam nije poznato, ali je ovdje bitno samo to da se on našao na tome putu. Kad ga je zatekla noć Jakub, alejhisselam, se zaustavio i pripremio za konak. Uzeo je jedan obližnji kamen, stavio ga ispod glave i zaspao. Tada je usnio san u kome je vidio stepenice između neba i zemlje kojima je silazio i penjao se veliki broj meleka. Usnio je takođe i Gospodara svoga pa mu bi objavljeno: ''Ja sam Allah; nema drugoga boga osim Mene. Ovu Svetu zemlju Sam dao u naslijeđe tebi i tvome potomstvu. Ja sam uz tebe i čuvam te dok se ne vratiš na ovo mjesto, pa ću od njega učiniti kuću gdje ćeš Mi ibadet činiti''. Kad se probudio, još uvijek ustreptao od velike radosti, on se zavjetovao Allahu, Gospodaru svome da će na tome mjestu napraviti Njegov Hram i da će izdvajati desetinu od svega onoga što mu On podari. Kamen koji je bio pod njegovom glavom je obilježio uljem kako bi ga kasnije mogao prepoznati. To mjesto je nazvao ''Betel'' što znači ''Allahova kuća''.
Stigavši u Haran Jakub, alejhisselam, se smjestio u kući svoga daidže Labana. Laban je imao dvije kćeri Leu, koja je bila starija i Rahelu. Allahova Milost učinila je da se rodi iskrena ljubav između Jakuba, alejhisselam, i mlađe Labanove kćeri Rahele. Kad je Jakub, alejhisselam, zaprosio Rahelinu ruku, Laban je svoj pristanak uvjetovao time da mu mora sedam godina čuvati stoku. Tako se Jakub, alejhisselam, obavezao da ostane narednih sedam godina u kući svoga daidže čuvajući njegovu stoku. Nakon što je dogovor sklopljen Laban je organizirao vjenčanje i napravio veliku gozbu. No, on je bio čovjek koji je imao mudrosti ali ne i prave vjere koja bi tu mudrost usmjerila u pravcu čestitosti i dobronamjernosti, tako da ju je znao iskoristiti da prevari druge u svoju korist. To se desilo i ovog puta. Laban je iskoristio povjerenje koje je Jakub, alejhisselam, gajio prema njemu, pa mu je, iako su se bili dogovorili za Rahelu, po noći uveo stariju kćer Leu. Kitabije kažu da ga je prije toga i opio vinom, a dragi Allah najbolje zna kako je bilo. Uglavnom, Jakub, alejhisselam, se narednog jutra probudio sa Leom pored sebe. Kad je zatražio objašnjenje od Labana ovaj mu je odgovorio da je tako moralo biti radi lokalnog običaja da se mlađa kćerka ne može udati prije starije.
Ali, ova spletka nije mogla izmijeniti ono što je bilo zapisano u Allahovoj Knjizi po kojoj je upravo Raheli sudbinom bilo određeno da bude majka Jūsufu, alejhisselam, pa je tako Laban sklopio novi ugovor sa Jakubom, alejhisselam, i dao mu i svoju mlađu kćerku za ženu uz uslov da on po isteku prvih sedam godina ostane još narednih sedam čuvati njegovu stoku. Laban je bio radostan zbog ''dobro'' urađenog posla jer je dobio savjesnog i čestitog radnika na dugogodišnji rad, a bez velike plate, pa je svakoj od kćeri poklonio po jednu ropkinju. Lei je poklonio Zelfu a Raheli Belhu, ali ih one pokloniše svome mužu.
Tako se zbilo da je Jakub, alejhisselam, oženio i Leu i Rahelu i za to radio četrnaest godina u Labanovoj kući. Kasnije će Allahov Zakon zabraniti da čovjek istovremeno bude oženjen sa dvije rođene sestre, ali je tada, očigledno, takav brak bio dozvoljen. Nakon što je ispunio oba ugovorena roka, Jakub, alejhisselam, ostade još šest godina raditi za svoga daidžu tako da je on u Haranu ukupno proveo, kako nam predaje kažu, dvadeset godina. Za to vrijeme rodilo mu se dvanaest sinova i jedna kćerka. Lea mu je rodila sinove Rubila (Rubena), Šimuna, Levija, Judu, Izhara (Jisakara), Zebulona i kćerku Dinu. Rahela mu je rodila sinove Jūsufa i Benjamina. Belha, bivša Rahelina ropkinja, mu je rodila sinove Dana i Neftalija, a Zelfa, bivša Leina ropkinja, sinove Džada i Ešira.
Nakon dvadesetogodišnjega boravka u Haranu došlo je vrijeme da se Jakub, alejhisselam, vrati svome ocu Ishaku, alejhisselam. Tada je došlo na red pitanje podjele imetka između Labana i njegovih sinova sa jedne strane i njegovog zeta Jakuba, alejhisselam, i njegove čeljadi sa druge strane. Dogovoriše se da sačekaju još jednu godinu i da Jakub, alejhisselam, uzme sve šarene mladunce koji se ojanje i ojare u tom periodu, a svi ostali mladunci da ostanu Labanu i njegovim sinovima. Ali, ponovo dođe do spletke jer Labanovi sinovi tajno iz stada izdvojiše sve ovnove i jarce koji su bili šareni kako se ne bi ojanjilo niti ojarilo nijedno šareno mladunče. Međutim, dragi Allah, plemeniti i uzvišeni Gospodar svih svjetova iznad je svih spletki i On ne dozvoljava da se ostvare lukavstva podmuklih, tako da je Jakub, alejhisselam, dobio Objavu da nabere zelenih prutova badema i kestena i, možda, još nekih vrsta drveta, te da ih potom oguli i stavi u vodu gdje se stoka pojila. Bijaše to čudo koje je Allah dragi podario Svome vjerovjesniku jer je tim postupkom došlo do toga da su, ako ne svi mladunci onda najveći broj njih, te godine bili šareni.
Tako je Jakub, alejhisselam, dobio mnogo sitne stoke i uz to još dosta krupne stoke i drugoga imetka. Laban je sam sebi morao priznati da je ovoga puta nadmudren, pa se, mada mu je bilo krivo, ipak pomirio sa takvom raspodjelom.
Na putu povratka u svoj rodni kraj Jakub, alejhisselam, je doživio jedno tajnovito, ali i veoma interesantno iskustvo od velikoga značaja. Naime, jedne noći on se malo udaljio iz logora i susreo je, sasvim iznenada, jednog snažnog i lijepog mladića. Iz nekog razloga (ovdje nam zaista nije bitno kojeg) njih se dvojica započeše hrvati i baš u momentu kad Jakub, alejhisselam, pomisli da je savladao neznanca, ovaj ga je snažno zakačio po bedru i tako mu uganuo zglob u kuku radi čega je čitavoga života malo hramao na tu nogu. Ta povreda nije mogla umanjiti veliku snagu Jakuba, alejhisselam, pa se on hrabro nastavio hrvati sa isto tako snažnim neznancem i to je potrajalo sve dok zora nije zarudila. Tada je nepoznati mladić zatražio prekid ovog odmjeravanja snaga[1] tako da su prestali. Nepoznati mladić je rekao Jakubu, alejhisselam, da ubuduće treba koristiti ime Israil (Izrael). Kada je Jakub Israil, alejhisselam, začuđen svime što mu se te noći desilo, upitao neznanca ko je on i kako se zove, ovaj je iznenada nestao i on shvati da je to bio melek u ljudskom liku koji mu je prenio poruku od dragoga Allaha. Od tada je Jakub, alejhisselam, koristio i ime Israil. Od njegovih dvanaest sinova potiče dvanaest plemena, potomaka Ishakovih i Ibrahimovih, alejhimesselam, koji se svi jednim imenom zovu Benu Israil (Potomci Israilovi) ili kraće rečeno Israilćani (Izraelćani).
Vrativši se u svoj kraj[2] u svetoj zemlji Ken'an on se, Allahovom milošću, ponovo susreo sa ocem Ishakom, alejhisselam, i bratom El Ajsom. To je bio veoma dirljiv susret pun najlepših osjećaja i emocija, sličan onome koji će Israil, Jakub, alejhisselam, doživjeti nekoliko desetina godina kasnije kad se bude ponovo susreo sa sinom Jūsufom, alejhisselam.
Čim je formirao svoje domaćinstvo na zemlji svojih predaka, Jakub Israil, alejhisselam, je, moguće dobivši i Objavom uputu od dragoga Allaha, ponovo otišao na ono mjesto koje je prije dvadesetak godina nazvao Betel i pronašao onaj uljem obilježeni kamen. Riječ je o brdu Moria u Jerusalemu, jednome od svetih Allahovih mjesta na Zemlji gdje se nalazi i Časna stijena (Sahra). Tu je Jakub, alejhisselam, sagradio mesdžid Bejtul-makdis ili Mesdžidul-aksa, kako je ovo mubarek zdanje u Kur'anu imenovano. Ta Israilova, alejhisselam, građevina bit će kasnije srušena, ali će Bejtul-makdis, sveti Allahov Hram na istome mjestu biti ponovo sagrađen od strane njegova potomka Sulejmana, alejhisselam, koji će tu smjestiti Zavjetni kovčeg Benu Israila, a takođe će, mnogo stoljeća kasnije, sa istoga mjesta Resulullah, Muhammed, alejhisselam, krenuti na svoje nebesko putovanje, Mir'adž.
Zaista je onaj, ranije pomenuti, san jedan veliki Allahov dar Jakubu Israilu, alejhisselam, ali i velika pouka svima nama jer je moguće da je baš na tom mjestu postavljena, voljom dragoga Allaha, najkraća veza između Zemlje i nebesa, put kojim meleki silaze na Zemlju radi obavljanja zadataka kojima su zaduženi. Naše su pretpostavke, a samo dragi Allah, Sveznajući istinu zna.
Kad je Ishak, alejhisselam, dočekao trenutak svoga preseljenja na ahiret, oba sina su ga ukopala u špilji Makpela pored oca Ibrahima, alejhisselam, i majke hazreti Sare. U vjerovjesništvu ga je naslijedio Jakub Israil, alejhisselam, koji je, prirodno, postao novim vođom zajednice. Njegovi sinovi su živjeli pored njega, zasnivali svoje porodice i dobivali brojno potomstvo. Tako se počeo razvijati Allahov odabrani narod Benu Israil, narod kojega je uzvišeni Gospodar uzdigao nad sve ostale narode[3] i Svojom mudrošću, kao što smo ovdje već naveli, podijelio ih na dvanaest plemena prema Israilovim sinovima koji su njihovi rodočelnici.
Benu Israilu je, dragi Allah zna zašto, sudbinom bilo određeno da više stotina godina žive izvan svoje domovine, u Misiru (Egiptu)
Njihov prelazak iz Ken'ana u Misir vezan je za Jakubova, alejhisselam, sina, Jūsufa, alejhisselam.
Jūsuf, alejhisselam
Priča o Jūsufu, alejhisselam, ispričana je dvanaestoj suri časnoga Kur'ana i nazvana je najljepšom pričom (ahsenil-kasas), koja je sastavni dio Kur'ana koji je i sam najljepše kazivanje (ahsenil-kasas). Iz prethodnoga jasno se vidi naša sklonost da kur'anski izraz ahsenil-kasas, koji se sa arapskog prevodi kao najljepša priča, ili najljepše kazivanje, ili najljepša pripovijest, razumijevamo u smislu da se, dakako, odnosi na čitav časni Kur'an, ali ujedno i posebno na konkretnu suru, a dragi Allah najbolje zna. Prema tome, mišljenja smo da je dragi Allah pripovijest o životu Jūsufa, alejhisselam, imenovao najljepšom pripoviješću o veličanstvenim događajima iz zemaljske etape života jednoga od Njegovih miljenika i vjerovjesnika, događajima koji su puni svakojake ljepote i pouke, a, ponavljamo, On najbolje punu istinu o svemu zna. Njega, vječno hvaljen i slavljen neka je, molimo za oprost, nadahnuće i uputu.
Kako Allahov Govor uvijek u svemu mora imati prednost, a u imajući u vidu da je u ovoj suri ispričana najljepšim pripovijedanjem i u hronološkom redoslijedu haman čitava[4] životna priča Jūsufa, alejhisselam, mi i ne možemo imati drugoga izbora negoli da prvo priredimo dvanaestu suru Kur'ana u prevodu Besima Korkuta, da bi nakon toga pokušali da iznesemo neke naše impresije ove veličanstvene pripovijesti dragoga Allaha:
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
1. Elif Lam Ra. Ovo su ajeti Knjige jasne!
2. Objavljujemo je kao Kur'an na arapskom jeziku da biste razumjeli.
3. Objavljujući ti ovaj Kur'an, Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo iako prije njega nisi doista ništa znao:
4. Kada Jūsuf reče ocu svome: "O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše",
5. on reče: "O sinko moj, ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj.
6. I eto tako, Gospodar tvoj će tebe odabrati, i tumačenju snova te naučiti, i milošću Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. Gospodar tvoj, zaista, sve zna i mudar je."
7. U Jūsufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju.
8. Kada oni rekoše: "Jūsuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi.
9. Ubijte Jūsufa ili ga u kakav predio ostavite, otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti";
10. jedan od njih reče: "Ako baš hoćete nešto učiniti, onda Jūsufa ne ubijte, već ga na dno nekog bunara bacite, uzeće ga kakva karavana."
11. "O oče nas," rekoše oni, "zašto sumnjaš u naša osjećanja prema Jūsufu. Mi mu zaista želimo dobro.
12. Pošalji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi ćemo ga, sigurno, čuvati."
13. "Biće mi doista žao ako ga odvedete, a plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili"; reče Jakub.
14. "Kako će ga vuk pojesti, a nas ovoliko!" rekoše oni, "mi bismo tada zaista bili izgubljeni."
15. I kada ga odvedoše i odlučiše da ga bace na dno bunara, Mi mu objavismo: "Ti ćeš ih o ovome postupku njihovom obavijestiti, a oni te neće prepoznati."
16. I uveče dođoše ocu svome plačući.
17. "O oče naš," rekoše, "bili smo otišli da se trkamo, a Jūsufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo."
18. I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. "U vašim dušama je ponikla zla misao" reče on, ''i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite."
19. I dođe jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje. "Muštuluk!" viknu on, "evo jednoga dječaka!" I oni su ga kao trgovačku robu sakrili, a Allah dobro zna ono što su uradili.
20. I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su čekali da ga se oslobode.
21. I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj: "Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!" I eto tako Mi Jūsufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova, a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.
22. I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.
23. I poče ga na grijeh navoditi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i reče: "Hodi!" "Sačuvaj Bože!" uzviknu on, "vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti."
24. I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao; tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.
25. I njih dvoje prema vratima potrčaše, a ona razdera straga košulju njegovu, i muža njezina kraj vrata zatekoše. "Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio ženi tvojoj zlo učiniti" reče ona, "ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?"
26. "Ona je pokušala mene na grijeh navesti" reče Jūsuf. I poče svjedočiti iz porodice njezine jedan svjedok: "Ako je košulja njegova sprijeda razderana onda ona istinu govori, a on neistinu,
27. "a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže, a on govori istinu."
28. I kada on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: "To je jedno od vaših lukavstava, vaša su lukavstva zaista velika!
29. Ti, Jūsufe, ostavi se toga, a ti traži oproštaj za grijeh svoj, jer si zaista htjela zgriješiti!"
30. I žene u gradu počeše govorkati: "Upravnikova žena navraćala momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo da jako griješi."
31. I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi divane, dade svakoj od njih po nož i reče: "Izađi pred njih!" A kada ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše: "Bože, Bože!" uskliknuše, "ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!"
32. "E to vam je onaj zbog koga ste me korile" reče ona. "Istina je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, biće, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen."
33. "Gospodaru moj," zavapi on, "draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati."
34. I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, sve čuje i zna.
35. Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedužan, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu.
36. S njime su u tamnicu ušla još dva momka. "Ja sam sanjao da cijedim grožđe" reče jedan od njih. "A ja, opet'', reče drugi, "kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju. Protumači nam to, jer vidimo da si zaista dobar čovjek."
37. "Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem šta ćete dobiti" reče Jūsuf. "To je smo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje,
38. i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna.
39. O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni?
40. Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši, Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.
41. O drugovi moji u tamnici, jedan od vas će gospodara svoga vinom pojiti, a drugi će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Stvar je već odlučena o onom što ste pitali vas dvojica[5]."
42. A onome od njih dvojice za koga je znao da će spašen biti reče: "Spomeni me gospodaru svome!"; ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jūsuf ostade u tamnici nekolike godine.
43. I vladar reče: "Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši, protumačite mi san moj ako snove znate tumačiti?"
44. "Zbrkanih li snova!" rekoše oni, "mi snove ne znamo tumačiti."
45. I tada, poslije toliko vremena, sjeti se jedan od one dvojice, onaj koji se spasio, i reče: "Ja ću vam protumačiti san, samo me pošaljite!"
46. "Jūsufe, o prijatelju, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih, pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali."
47. "Sijaćete sedam godina uzastopno", reče, "pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti,
48. jer će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostaće jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati.
49. Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti."
50. I vladar reče: "Dovedite mi ga!" I kada Jūsufu izaslanik dođe, on reče: "Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: 'Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale, vlasnik moj dobro zna spletke njihove!'"
51. "Šta se dogodilo kada ste Jūsufa na grijeh navraćale?" upita vladar. "Bože sačuvaj!" rekoše one, "mi o njemu ništa ružno ne znamo!" "Sad će istina na vidjelo izaći" reče upravnikova žena, "ja sam njega na grijeh navraćala, on je istinu rekao.
52. Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan, iznevjerila jer Allah ne dâ da se ostvare lukavstva podmuklih.
53. Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je."
54. I vladar reče: "Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu"; i pošto porazgovara s njim, reče mu: "Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti."
55. "Postavi me", reče, "da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan."
56. I tako Mi Jūsufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio: milost svoju Mi dajemo onome kome hoćemo i ne dopuštamo da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.
57. A nagrada na onome svijetu je bolja za one koji vjeruju i koji se grijeha čuvaju.
58. I dođose braća Jūsufova i uđoše k njemu, pa ih on poznade, a oni njega ne poznadoše.
59. I kad ih namiri hranom potrebnom, reče: "Dovedite mi svoga brata koji je ostao s ocem vašim, zar ne vidite da punu mjeru dajem i da goste ne može biti bolje primam.
60. Ako mi ga ne dovedete, nećete više od mene hrane dobiti i ne dolazite mi!"
61. "Pobrinućemo se da ga nekako od oca njegova izmamimo, zaista ćemo tako postupiti"; rekoše oni.
62. A Jūsuf reče momcima svojim: "Stavite njihove stvari u tovare njihove, oni će ih, kad se vrate svojima, prepoznati i opet će se vratiti."
63. I pošto se vratiše ocu svome, rekoše: "O oče naš, više nam neće hranu davati. Zato pošalji s nama brata našega da bismo dobili hranu, a mi ćemo ga zaista čuvati."
64. "Zar da vam ga povjerim kao što sam prije povjerio brata njegova?"; reče on. "Ali, Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji!"
65. A kada otvoriše tovare svoje i nađoše da su im vraćene stvari njihove, oni rekoše: "O oče naš, šta možemo više poželjeti? Evo, vraćene su nam stvari naše, i hranom ćemo čeljad našu namiriti, i brata našeg ćemo čuvati, a i jedan kamilin tovar hrane ćemo više dobiti; to je neznatan tovar."
66. "Ja ga s vama neću poslati", reče, "dok mi se tvrdo Allahom ne zakunete da ćete mi ga doista vratiti, osim ako ne nastradate." I pošto mu se oni zakleše, on reče: "Allah je jamac za ono što smo utanačili!
67. "O sinovi moji," reče onda, "ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!"
68. I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna.
69. I kad iziđoše pred Jūsufa, on privi na grudi brata svoga i reče; "Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se zbog onoga što su oni uradili."
70. I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: "O karavano, vi ste, doista, kradljivci!"
71. Oni im pristupiše i upitaše: "šta tražite?"
72. "Tražimo vladarevu času", odgovoriše. "Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!"
73. Allaha nam", rekoše oni, "vi znate da mi nismo dosli činiti nered na Zemlji, i mi nismo kradljivci."
74. "A kakva mu je kazna ako ne govorite istinu?" upitaše.
75. "Kazna je onome u čijem se tovaru nađe, sam on", odgovoriše. "Eto tako mi kažnjavamo kradljivce."
76. I on poče s vrećama njihovim, prije vreće brata svoga, a onda izvadi čašu iz vreće brata svoga. Mi poučismo Jūsufa da tako varku izvede. On po vladarevu zakonu nije mogao uzeti kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji.
77. "Ako je on ukrao", rekoše oni, "pa i prije je brat njegov krao!" I Jūsuf im ne reče ništa. "Vi ste u gorem položaju" pomisli u sebi, Allah dobro zna kako je bilo to o čemu govorite.
78. "O upravniče," rekoše oni, "on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednoga od nas umjesto njega! Mi vidimo da si ti dobar čovjek."
79. "Sačuvaj Bože," reče, "da uzmem nekoga drugog do onoga u koga smo naš predmet našli! Tada bismo zaista bili nepravedni!"
80. I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se u stranu da se posavjetuju. "Zar ne znate", reče najstariji među njima, "da ste se ocu svom Allahom zakleli, a i prije Jūsufa upropastili. Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji.
81. Vratite se ocu svome pa recite: O oče naš, sin tvoj je ukrao; mi tvrdimo samo ono što smo vidjeli, a mi se nismo mogli onoga što je bilo suđeno sačuvati.
82. Pitaj grad u kome smo boravili i karavanu s kojom smo došli. Mi zaista govorimo istinu!''
83. "Nije tako", reče Jakub, "u dušama vašim je ponikla zla misao, i ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je."
84. I okrenu se od njih i reče: "O Jūsufe, tugo moja!", a oči su mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten.
85. "Allaha nam," rekoše oni, "ti toliko spominješ Jūsufa da ćeš teško oboljeti ili umrijeti!"
86. "Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate", reče on.
87. "O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jūsufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost."
88. I kad oni iziđoše pred Jūsufa, rekoše: "O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju."
89. "A znate li", upita ih on, "šta ste s Jūsufom i bratom njegovim nepromišljeno uradili?"
90. "A da ti nisi, uistinu, Jūsuf?" povikaše oni. "Da ja sam Jūsuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio, pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine."
91. "Allaha nam," rekoše oni, "Allah te je nad nama uzvisio, mi smo doista zgriješili."
92. "Ja vas sada neću koriti", reče, "Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!"
93. Ovu košulju moju odnesite i na lice moga oca je stavite, on će progledati, i svu čeljad svoju mi dovedite!"
94. I kada karavana napusti Misir, otac njihov reče: "Ja zbilja osjećam miris Jūsufov, samo ne recite da sam pomatuhio."
95. "Allaha nam," rekoše oni, "ti i sada kao i prije griješiš."
96. A kad glasonoša radosne vijesti dođe, on stavi košulju na lice njegovo i on progleda. "Zar vam ne rekoh,'' reče, "da ja znam od Allaha ono što vi ne znate."
97. "O oče naš," rekoše oni, "zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili."
98. "Zamoliću Gospodara svoga da vam oprosti", odgovori on, "jer On prašta i On je milostiv."
99. I kad iziđoše pred Jūsufa, on privi roditelje svoje na grudi i reče: "Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!"
100. I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu se svi pokloniše, pa on reče: "O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je zaista milostiv onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!
101. Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!"
102. Eto, to su neke nepoznate vijesti koje Mi tebi objavljujemo, a ti nisi bio s njima kada su se oni odlučili, i kada su onako lukavi bili.
103. A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici.
104. Ti od ovih ne tražiš nagradu za Kur'an, on je samo opomena svim svjetovima.
105. A koliko ima znamenja na nebesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću!
106. Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.
107. Zar mogu biti sigurni da ih nevolja, kao Allahova kazna, neće stići ili da ih čas suđeni neće iznenaditi, a da oni to neće ni primijetiti?
108. Reci: "Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim."
109. A Mi smo i prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objave objavljivali. Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skončali oni prije njih, a onaj svijet je doista bolji za one koji se budu Allaha bojali, zar se nećete opametiti!
110. I kada bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomišljali da će ih lašcima proglasiti, pomoć Naša bi im došla; Mi bismo spasili one koje smo Mi htjeli, a kazna Naša ne bi mimoišla narod nevjernički!
111. U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.
Nastavit će se, ako dragi Allah da.
[1] To nije bila borba između neprijatelja već prijateljsko odmjeravanje snaga.
[2] Današnje područje grada El Halila (Hebrona) u Palestini.
[3] Vjerovatno su oni, uz neke od braće svoje - potomaka Ismaila, alejhisselam, u Meki, u ta vremena jedini u širemu regionu, a možda i na čitavoj Zemlji, bili muslimani. Dragi Allah najbolje zna.
[4] Dragi Allah najbolje zna veličanstvenu ljepotu Njegove odredbe da kur'ansko kazivanje prestane sa dolaskom Jakuba, alejhisselam, i svih njegovih sljedbenika u Misir.
[5] Ovdje smo odstupili od prevoda Besima Korkuta koji daje prevod: ''Ono što ste pitali samo to znači.''; prihvatajući prevod Enesa Karića: ''Stvar je već odlučena o onom što ste pitali vas dvojica.''