Kategorija
Autor
Majka siromaha
Supruga šehida sa Bedra, Poslanikovog rođaka Ubejde ibn Harisa, Zejneb kćerka Huzejmina bijaše poznata po svojoj darežljivosti i mnogobrojnim dobročinstvima prema siromasima. Zbog ovakvih plemenitih svojstava ova čestita vjernica je već neko vrijeme nosila nadimak ''Majka siromaha'', a milošću dragoga Allaha uz ovaj ona je dobila i daleko ljepši naziv ''Majke vjernika''.[1]
Otprilike godinu dana nakon šehadeta njezinog muža u bici na Bedru, Muhammed, alejhisselam, je zatražio Zejnebinu ruku, a ona je na to sa mu'minskom radošću pristala, postavši tako četvrta Poslanikova supruga. Na ovaj način Muhammed, alejhisselam, je postao blizak Zejnebinom narodu, beduinskom plemenu Amir koje je živjelo na području Nedžda južno od teritorija plemena Benu Sulejm. Tako je uskoro u posjetu Muhammedu, alejhisselam, stigao starješina Amirija Ebu Bera, u to vrijeme starac u poznim godinama svojega života. Tom prilikom Ebu Bera je jasno naglasio da kod njega nema nikakvog protivljenja prema islamu niti neprijateljstva prema muslimanima. Iako starac tada nije primio islam, ipak je zatražio od Muhammeda, alejhisselam, da njegovom narodu pošalje nekoliko muslimana koji bi ih poučavali islamu. Poslanik je bio oprezan u vezi sa ovim predlogom zbog toga što je osjećao bojazan da bi životi tih vjernika mogli biti ugroženi s obzirom na dobro znanu opasnost od beduinskih plemena iz Nedžda, koja su konstantno iščekivala povoljnu priliku za napad na granice Medine. Ali, kad je Ebu Bera jasno istakao da zaštitu koju on kao starješina Amirija pruži nijedno pleme iz Nedžda neće oskrnaviti, Poslanik je pristao da pošalje misionare Benu Amiru. Za tu značajnu misiju Muhammed, alejhisselam, je odabrao četrdeset muslimana koji su se isticali po svojoj pobožnosti i plemenitom moralu i stavio ih pod zapovjedništvo Hazredžije Munzira ibn Amra. U toj grupi, između ostalih, bili su i Amir ibn Fuhejra, oslobođeni rob hazreti Ebu Bekra koji je bio Poslanikov saputnik prilikom Hidžre i Haris ibn Simma heroj sa Uhuda.
Međutim, Ebu Bera je imao jednog nećaka koji je žudio da što prije zauzme njegovo mjesto plemenskog starješine i koji je gajio neprijateljske osjećaje prema muslimanima, tako da je on pokušao iskoristiti situaciju i, uz osudu Ebu Berāa zbog datih garancija Muhammedu, alejhisselam, navesti Benu Amir da napadnu islamske misionare, vjerovatno u nadi da će se tako najlakše uspjeti nametnuti za njihovog novog starješinu. Ali, kako većina Benu Amirija ostade vjerna Ebu Berau i odbi njegovu inicijativu, razočarani nećak obavijesti dva sulejmijska roda koji su već ranije bili u sukobu sa muslimanima i uspjede ih navesti da napadnu misionare.
Sulejmije su tako poslale veliki broj konjanika koji su iznenada napali četredesetericu ashaba na izvoru Ma'una gdje su oni bili ulogoreni. Iako su među muslimanima mnogi bili veoma hrabri i srčani borci, oni su bili potpuno ubijeđeni da im garancije Amirija pružaju sigurnu zaštitu i uopće nisu očekivali da će biti napadnuti, pa se zbog toga nisu uspjeli adekvatno suprostaviti iznenadnom napadu mnogo nadmoćnijeg neprijatelja. Njih trideset osam su, nakon kraće borbe, postali šehidima. Preostala dvojica su bili Haris ibn Simma i Amr iz kinanijskog roda Damra, koji su bili odveli kamile na ispašu. Kada su se Haris i Amr vratili i vidjeli šta se desilo, Amr je bio mišljenja da se odmah vrate u Medinu i o masakru izvijeste Muhammeda, alejhisselam, ali je Haris bio toliko povrijeđen zbog smrti svoga bliskog druga Munzira ibn Amra da je sam napao Sulejmije i uspio njih dvojicu ubiti prije nego što su i on i Amr bili zarobljeni. Obojica su očekivali šehidsku smrt, ali ih je ponašanje neprijatelja iznenadilo. Jasno se moglo očitovati kako su Sulejmije prilikom tog napada nešto doživjeli, nešto što ih je pokolebalo u njihovim ranijim namjerama, tako da su poštedili Amra, a Harisa, iako je on maločas ubio dvojicu njihovih drugova, čak upitaše šta da učine sa njim. Junačko srce Harisa ibn Simmāa nije imalo druge želje osim da postane šehid u borbi protiv njih sviju, tako da ih je on samo zamolio da ga puste da ode do Munzirovog tijela, uzme njegovo oružje i potom se bori protiv sviju njih. Vjerovatno zadivljeni njegovom ''fanatičnom'' hrabrošću, Sulejmije su, začudo, pristali. Tako se Haris ibn Simma sam suprostavio svim prisutnim Sulejmijama i u toj neravnopravnoj borbi uspio ubiti još dvojicu od njih prije nego je i sam postao šehidom. [2]
Nakon svega toga Amr je vjerovatno bio sasvim ubijeđen da i on nikako ne može izbjeći šehidsku smrt, ali ga opet Sulejmije ne htjedoše pogubiti, već zatražiše od njega da ih povede do svakog od tijela njegovih poginulih drugova i kaže im njegovo ime.
Ovako čudno i pomirljivo ponašanje napadača bilo je sasvim jasno znamenje da se u njihovim srcima nešto prelomilo, a šta je to bilo što je toliko uticalo na Sulejmije Amru je postalo jasno kada je, tokom obilaska tijela njegovih drugova šehida, primijetio da nema tijela Amira ibn Fuhejre. Kada su ga upitali o njemu rekao je da je Amir ibn Fuhejra jedan od najboljih među ashabima i čovjek koji je bio počastvovan da zajedno sa Ebu Bekrom bude pratilac Muhammeda, alejhisselam, prilikom Hidžre. Tada je progovorio jedan od Benu Sulejmija po imenu Džebbar koji je lično ubio Amira i opisao začudni događaj koji je toliko uticao na sve njih. Naime, Džebbar je tokom napada prišao Amiru sa leđa i zario mu koplje koje mu je probilo tijelo i izašlo na prsa. Tada je Amir, zadnjim dahom, jasno uzviknuo: ''Pobijedio sam, tako mi Boga!'' Džebbar je bio začuđen ovakvom izjavom, jer mu nije bilo jasno kako se njegov protivnik u momentu svoje pogibije mogao osjećati pobjednikom, kada po svakoj logici, status pobjednika pripada njemu koji ga je ubio. Čim je začuđeni Džebbar izvukao svoje koplje iz Amirovog mubarek tijela, ono se odmah, pred ukočenim očima svih Sulejmija, počelo uzdizati i nestalo je u nebeskim visinama. Amr im je objasnio da ta pobjeda o kojoj je govorio šehid Amir ibn Fuhejra predstavlja momenat osvjedočenja sigurnog ulaska u okrilje neizmjerne milosti dragog Allaha i ulaska u Njegov Džennet kog je On za vjernike pripremio. Džebbar je tada primio islam, a vjerovatno i još neki od njegovih saplemenika, dok su svi ostali i dalje prepričavali među svojim narodom ovo veliko čudo koje su svojim očima vidjeli. To je bio početak procesa prihvatanja islama među plemenom Benu Sulejm. Naravno, nakon svega Sulejmije su oslobodile Amra i rekli mu kako su ih za napad podstakle Benu Amirije, ali je tu došlo do nesporazuma jer oni nisu znali da je Ebu Beraov nećak uputio poruku u svoje lično ime, bez pristanka svoga plemena. Tako je i Amr dobio pogrešnu informaciju i on je, vraćajući se u Medinu, ubio dvojicu Amirija u želji da osveti svoje poginule drugove.
Kada je saznao šta se desilo, Muhammed, alejhisselam, je objasnio kako su meleki odnijeli Amira ibn Fuhejru u Illijjun, jednu od najviših bašči u Džennetu[3] i potom rekao da su svi zajedno dužni isplatiti krvarinu najbližoj rodbini dvojice ubijenih Amirija zato što oni nisu prekršili sporazum o zaštiti muslimana i ubijeni su nepravedno. Međutim, pitanje je bilo hoće li pleme Benu Amir odustati od osvete i prihvatiti krvarinu, pa se zbog toga Poslanik odlučio obratiti židovskom plemenu Benu Nadir, koji su imali dugogodišnje prisne veze sa Amirijama, kako bi oni kod njih posredovali da prihvate ponuđeni krvarinu.
Benu Nadir
Tako se Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u društvu sa Ebu Bekrom, Omerom, Alijem i još nekim ashabima uputio ka utvrdama Židova Benu Nadirija i tamo se sastao sa njihovim starješinom Hujejom i ostalim uglednicima ovog plemena. Izložio im je nastali problem i zamolio ih da posreduju kod Benu Amirija i tako mu pomognu platiti krvarinu. Židovi su odgovorili da pristaju i u znak dobre volje pozvali Poslanika i njegove drugove da ostanu na gozbi. Hujej je ostao u njihovom društvu neko vrijeme i potom se povukao, navodno da bi dao potrebne instrukcije za pripremu gozbe. Muhammed, alejhisselam, i njegovi drugovi ostadoše tako sami sjediti u hladovini ispod jedne od židovskih utvrda u tim trenucima potpuno nesvjesni velike opasnosti u kojoj su se nalazili, jer su se Židovi već bili odlučili da iskoriste povoljan momenat i ubiju Muhammeda, alejhisselam.
Već smo govorili o osjećajima većine Židova prema Muhammedu, alejhisselam, kao i o razlozima njihovog neprijateljstva prema njemu i muslimanima, tako da ovom prilikom to nećemo ponavljati, već ćemo samo napomenuti da su Benu Nadirije u situaciji kada se Poslanik, u društvu samo nekoliko svojih drugova, nalazio pred njihovim vratima, pomislili kako je konačno kucnuo čas da se s njim definitivno obračunaju. Hujej i ostale glavešine Benu Nadira su na brzinu organizirali zavjeru, a njihov poziv na gozbu imade razlog samo u tome da kod sebe zadrže Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, dovoljno dugo da bi mogli pripremiti i izvršiti atentat.
Međutim, ponovo to ponavljamo, Židovi kod Muhammeda, alejhisselam, nikada nisu prepoznali krucijalnu stvar: Allahov odabir njega lično za Svoga poslanika i zato nisu ni mogli znati da nemaju nikakve šanse da svoju urotu i ostvare, jer je dragi Allah iznad svih ljudski spletki:
... oni spletke prave, ali to čini i Allah, a Allah je najbolji u tome! (8:30)
Tako se spletka Židova okrenula protiv njih samih budući da je njihova zločinačka zavjera dragom Allahu bila oduvijek poznata i On ju je svojom ''spletkom'' poništio. U tom smislu je Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, dok je on sa svojim drugovima sjedio čekajući povratak židovskih starješina i početak gozbe, došao melek Džibril, vidljiv samo njemu, i obavijestio ga o židovskoj zavjeri protiv njega. Poslanik je odmah, navjerovatnije po Džibrilovoj uputi, a dragi Allah najbolje zna, bez riječi ustao i krenuo pravo svojoj kući. Kada su ashabi nakon izvjesnog vremena primijetili kako se Muhammed, alejhisselam, ne vraća, na prijedlog Ebu Bekra odlučiše krenuti za njim. Tako su Židovi ostali praznih šaka, a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i njegovi drugovi uspjeli, milošću dragoga Allaha, izmaći u sigurnost.
Kad ashabi dođoše u Muhammedovu, alejhisselam, kuću, on im objasni šta se desilo i potom posla Evsiju Muhammeda ibn Meslemu do boravišta plemena Benu Nadir da im prenese njegovu poruku:
... Dok su sjedili ispred jedne tvrđave, Poslaniku dođe Džibril, vidljiv samo njemu, i reče mu da Židovi smjeraju da ga ubiju pa se mora odmah vratiti u Medinu. Zato on ustade i bez riječi napusti društvo, a svi su mislili da će im se ubrzo ponovo pridružiti. Ali kada se on nakon izvjesnog vremena ne vrati, Ebu Bekr predloži ostalim ashabima da i oni krenu, i tako oni ostaviše Židove i krenuše Poslanikovoj kući. On im objasni šta se desilo, a onda posla Muhammeda ibn Meslemu u pleme Beni Nadir, uputivši ga šta će im reći. On pohita ka njihovim tvrđavama, a neki od njihovih starješina mu izađoše u susret.
"Božiji Poslanik", reče on, "poslao me je vama da vam kažem: 'Vašom namjerom da me ubijete, raskinuli ste sporazum koji sam sklopio sa vama.''' Potom, nakon što im je opisao svaki detalj njihove zavjere, kako mu je Poslanik naložio, on im prenese suštinu njegove poruke: '''Dajem vam deset dana da napustite svoju zemlju', rekao je Poslanik. 'Koga god se nakon toga vidi, glava će mu biti odsječena.''' "Sine Meslemin", rekoše oni, "nismo nikad ni pomislili da bi nam jedan Evsija mogao donijeti takvu poruku." "Osjećaji se mijenjaju," odgovori on. ...[4]
Kad su dobili ovu poruku većina Židova iz plemena Benu Nadir bila je jako uplašena, ali na njihovu veliku štetu ne zbog onoga zbog čega su oni zaista i trebali biti u velikom strahu: zbog njihova otvorenog neprijateljstva prema Božijem vjerovjesniku a time ujedno i prema dragome Bogu, već su se oni bojali muslimanske vojske koja će tražiti osvetu za zavjeru protiv Poslanika i pokušaj njegovog podlog ubistva:
Oni se više boje vas (O, muslimani) nego Allaha, zato što su oni ljudi bez razuma. (59:13)
U takvom unutarnjem stanju većina Benu Nadirija je započela sa hitnim pripremama za selidbu iz Oaze, ali ih njihov starješina Hujej uspjede nagovoriti da ostanu i prihvate borbu protiv Muhammeda, alejhisselam, obećavajući im sigurnu pomoć od strane Židova iz plemena Benu Kurejza kao i njihovih beduinskih saveznika, pripadnika velikog plemena Gatafan iz Nedžda. Osim ovoga, Benu Nadirije su dobili i poruku od Ibn Ubejja koji im je bio obećao pomoć ako budu napadnuti i da će, ako oni budu protjerani, on i svi njegovi sljedbenici skupa s njima napustiti oazu. Ovim činom su Ibn Ubejj i njegovi istomišljenici još jednom jasno potvrdili svoje licemjerstvo, što je i ovjekovječeno ajetima Kur'ana:
Zar ne vidiš kako licemjeri govore svojim prijateljima, sljedbenicima Knjige koji ne vjeruju: "Ako budete protjerani, mi ćemo, sigurno, s vama poći i kad se bude ticalo vas, nikada se nikome nećemo pokoriti; a ako budete napadnuti, sigurno ćemo vam u pomoć priteći" - a Allah je svjedok da su oni, zaista, lašci: ako bi bili protjerani, oni ne bi s njima pošli; ako bi bili napadnuti, oni im ne bi u pomoć pritekli; a ako bi im u pomoć pritekli, sigurno bi pobjegli, i oni bi bez pomoći ostali. (59:11,12)
Ovi ajeti su mogli biti sasvim jasno upozorenje Benu Nadiru da neće dobiti nikakve pomoći protiv Poslanika, ali oni ih, vjerovatno sa izuzetkom sasvim malo njih, uopće nisu smatrali Božijim govorom, već samo, neuzubillah, izmišljenim govorom Muhammedovim, alejhisselam, pa su ostali potpuno gluhi na ovo upozorenje.
Tako je Hujej poslao svoga brata Poslaniku sa porukom da im ne pada na pamet da napuste svoja boravišta, što je u stvari bila jasna objava rata. Židovi su se odmah povukli u svoje utvrde i tamo zabarakadirali, računajući da tako mogu izdržati dok im u pomoć ne dođu njihovi saveznici, kada bi svi zajedno napali muslimane da ih potpuno unište.
Čim je dobio objavu rata od Benu Nadirija, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je odmah okupio vojsku. Barjak je predao Aliju ibn Ebi Talibu i onda su svi zajedno krenuli ka utvrdama plemena Benu Nadir u južnom dijelu Medine. Židovi su bili dobro utvrđeni pa je Muhammed, alejhisselam, odustao od direktnog napada i odlučio se na taktiku blokade. Tako su muslimani do nastupanja noći potpuno opkolili utvrđenog neprijatelja i započela je opsada.
U početku se Židovi uopće nisu brinuli zbog te blokade jer su bili potpuno ubijeđeni da im je pomoć na putu. Ali, ta njihova očekivanja su bila uzaludna, jer, baš kako časnim Kur'anom i bi najavljeno, Ibn Ubejj nije ništa poduzeo da im pomogne, a takođe niti Benu Kurejza niti Benu Gatafan im nisu poslali pomoć. Kako je vrijeme odmicalo Benu Nadirije su uvidjeli da im pomoć neće ni doći i u takvim okolnostima lažna slika njihovog jedinstva se poče gubiti, a sve više se pokazivati stvarna slika njihovog stanja izražena u dubokoj podijeljenosti njihovih srca:
Oni se više boje vas nego Allaha, zato što su oni ljudi nerazumni. Samo u utvrđenim gradovima ili iza zidina, oni se protiv vas smiju skupno boriti. Oni su junaci u međusobnim borbama. Ti misliš da su oni složni, međutim srca su njihova razjedinjena, zato što su oni ljudi koji nemaju pameti. Slični su onima koji su, tu, nedavno, svu pogubnost postupaka svojih iskusili - čeka ih nesnosna patnja;[5] slični su šejtanu kad kaže čovjeku: "Budi nevjernik!"; pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: "Ti se mene više ne tičeš, ja se, zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim!" Obojicu ih na kraju čeka vatra, u kojoj će vječno boraviti, a to će biti kazna za sve nevjernike. (59:13-17)
Nakon nekih deset ili više dana Muhammed, alejhisselam, je dobio uputu od dragoga Allaha na koji način će slomiti volju neprijatelja i okončati opsadu. U skladu s tim Poslanik je naredio da se posiječe nekoliko palmi koje su stajale nadomak zidina i njihovi plodovi bili na dohvatu neprijatelja:
To što ste neke palme posjekli ili ih da uspravno stoje ostavili, Allahovom voljom ste učinili, i zato da On nevjernike ponizi. (59:5)
Ovaj potez je bio ključan za okončanje sukoba:
... Kako su se nade opkoljenih ljudi gasile, tako je među njima rasla netrpeljivost. Još od ranije ovo su pleme razdirali neprijateljstvo i gorčina; a sada, kad su bili potpuno odsječeni od spoljnjeg svijeta i bez ikakva znaka da će im pomoć stići s bilo koje strane, stanje je postalo nesnošljivo. To se pogotovo pokazalo kad je, nakon deset ili više dana, Poslanik naredio da se posiječe nekoliko palmi koje su se mogle dohvatiti sa zidina. U izvjesnome smislu, to i jeste bila žrtva, jer je on bio svjestan da to područje zapravo njemu pripada. Ipak je to urađeno s Božijim dopuštenjem,[6] koje se moglo shvatiti i kao naredba, a za posljedicu je imalo trenutno slamanje neprijateljskog otpora. Oni su se ponosili svojim palmama koje su im bile jedan od glavnih izvora prihoda; i kada bi sada bili primorani napustiti svoju zemlju, i dalje bi ih smatrali svojima, jer su imali razloga nadati se da će u skoroj budućnosti imati priliku povratiti ih. Kurejšije su bili obećali da će iskorijeniti islam iz oaze. Ali ako bi palme bile uništene, trebalo je mnogo godina da nove narastu. Samo ih je nekoliko posječeno, ali koje će razmjere ovo uništavanje zadobiti? Hujej je Poslaniku uputio poruku da će oni napustiti svoju zemlju, ali mu je Poslanik ogovorio da on više nije spreman dozvoliti im da sa sobom u izgnanstvo ponesu svoju imovinu. Poručio im je: "Napustite svoju zemlju i ponesite sa sobom sve što vam kamile mogu ponijeti, izuzev oružja i ratne opreme."
Hujej je prvo odbio, ali su ga njegovi saplemenici prisilili da prihvati; pa su nastavili pripreme koje su naglo prekinuli dvije sedmice ranije. Na kamile su natovarili kućna vrata, pa čak i prozorske grede; i kad je sve bilo spremno, krenuli su na sjever putem za Siriju.
Niko od živih nije upamtio tako veličanstven karavan. Dok su se kretali kroz gužvu na trgovištu Medine, kamile su išle jedna za drugom, a kako je koja prolazila izazivala je čuđenje kako zbog sjajne opreme, tako i zbog bogata tovara. Prekrasne zavjese na nosiljkama za žene bile su razmaknute da bi se istakle žene u svojim haljinama od svile ili brokata, ili pak kadife, zelene ili crvene boje, uglavnom sa obiljem ukrasa od najfinijeg zlata, optočenog rubinima i smaragdima i drugim dragim kamenjem. Znalo se da su Beni Nadir bogato pleme, ali su bili rijetki oni koji su do ovog trenutka uspjeli vidjeli makar i mali dio njihova bogatstva, izuzev njih samih. Išli su uz muziku daira i frula i ponosno pokazivali da iako su za sobom ostavili palme, na drugom mjestu, gdje su se sada uputili, čekaju ih isto tako dobre. Mnogi od njih su se zaustavili i nastanili na svojim posjedima u Hajberu, a ostali su nastavili put na sjever i nastanili se u Jerihonu ili na jugu Sirije. ...[7]
Tako su Židovi Benu Nadirije, baš poput Židova iz plemena Benu Kajnuka, protjerani iz Medine, što im je bila ovosvjetska kazna od dragoga Allaha zbog njihovog hroničnog neprijateljstva prema čovjeku koji je od Njega, Boga dragoga Lično, odabran za Njegovog posljednjeg poslanika, a upravo taj Božiji odabir podiže židovsko otvoreno neprijateljstvo prema Muhammedu, alejhisselam, na nivo suprostavljanja Bogu svemogućem:
Allaha hvali sve što je na nebesima i što je na Zemlji. On je Silni i Mudri! On je prilikom prvog progonstva iz domova njihovih protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali. Vi niste mislili da će otići, a oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste obdareni! Da nije bio već odredio da će biti protjerani, Allah bi ih još na ovome svijetu kaznio; ali, njih na onome svijetu čeka patnja u ognju zato što su se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljali; a onoga ko se Allahu suprotstavi Allah će, zaista, strahovito kazniti. (59:1-4)
Bogati palminjaci i sva ostala materijalna bogatstva koja ostadoše iza Benu Nadirija odredbom dragoga Allaha prepuštena su Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, da ih on pravedno raspodijeli ljudima rukovodeći se naputkom plemenite Objave:
A vi niste kasom tjerali ni konje ni kamile radi onoga što je Allah od njih, kao plijen, darovao Poslaniku Svome, nego, Allah prepušta vlast poslanicima Svojim nad onima nad kojima On hoće; Allah sve može. Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima - da nebi prelazilo iz ruku u ruke bogataša vaših; ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite; i bojte se Allaha jer Allah, zaista, strahovito kažnjava - i siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu - to su, zaista, pravi vjernici - i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se učuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti. Oni koji poslije njih dolaze govore: "Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!" (59:6-10)
Poslanik je u skladu sa ajetima Kur'ana izvršio ovu raspodjelu. Tako je on jedan dio zadržao za sebe odakle je ubirao redovne prihode za lične potrebe i potrebe svoje najuže porodice: Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu, i bližnjim njegovim; veliki dio su dobili oni muhadžiri koji su pri napuštanju Meke bili sasvim lišeni svojih imetaka, a na taj način je umanjen teret i ensarijama koji su još od Hidžre svu svoju imovinu dijelili na pola sa svojim pobratimima iz Meke: i siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu; dio su dobila i dvojica ensarija: Ebu Dudžana i Sehl ibn Hunejf zbog njihovog izuzetnog siromaštva: i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; svi prinosi od preostalog dijela imovine Benu Nadirija išli su direktno u Bejtul-mal za potrebe siročadi, siromaha, putnika i razne druge šerijatski određene potrebe: i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima - da ne bi prelazilo iz ruku u ruke bogataša vaših.
Poslanikove ženidbe
Plemeniti ajeti časnog Kur'ana jasno nam kazuju da je svrha čovjekovog stvaranja, svrha njegove cjelokupne egzistencije, u tome da on svim svojim bićem robuje dragome Allahu u smislu da Mu u cijelosti bude predat:
Džine i ljude Sam stvorio samo zato da Mi potpuno predani robuju[8] (51:56)
Kur'an časni jasno kazuje i to da je u svojoj biti ovaj svijet lišen istinske ozbiljnosti i da on predstavlja samo varljivu igru i zabavu:
Život na ovome svijetu je samo igra i zabava, a onaj svijet je, zaista, bolji za one koji se Allaha boje. Zašto se na opametite? (6:32)
Dok je vjera, predanost dragome Bogu, uistinu stvar od najvećeg značaja za čovjeka i odatle su propali ljudi koji vjeru uzimaju neozbiljno, koji vjeru uzimaju za igru i zabavu:
I stanovnici vatre dozivaće stanovnike Dženneta: "Prolijte na nas vode ili nešto od onoga čime vas je Allah obdario!" - a oni će reći: "Allah je to dvoje nevjernicima zabranio, kojima je vjera njihova bila igra i zabava i koje je život na Zemlji bio obmanuo." - Sada ćemo Mi njih zaboraviti, zato što su zaboravljali da će na ovaj Dan pred Nama stajati i zato što su dokaze Naše poricali." (7:50,51)
Međutim, to ne znači da dunjaluk treba biti sasvim zanemaren:
... i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine." (28:77)
Dakle, suština vjere je da čovjek mora biti u cjelini orjentiran ka budućem svijetu, tj. ahiret uzimati kao sveukupni cilj svoga bitisanja na dunjaluku, koji je u stvari ništa drugo do ahiretska njiva, mjesto gdje čovjek zarađuje vlastitu poziciju u vječnosti budućega svijeta. Ali, i ta ''njiva'' je data od dragoga Allaha, pa odatle i ona ima svoj značaj, tako da čovjek mora nešto od sebe posvetiti i dunjaluku. Prema tome, dragi Allah od čovjeka očekuje da čuva ravnotežu između ahireta i dunjaluka. Istina, ta ravnoteža ne znači jednakost u značaju ahireta i dunjaluka, jer je ahiret istinski, ''ozbiljni'' svijet, a dunjaluk samo igra i zabava. Ahiret u toj ravnoteži dakako ima prednost, ali ni dunjaluku ne smije biti uskraćen njegov dio.
Pošto je Muhammed, alejhisselam, milost dragoga Allaha svim svjetovima, on mora biti primjer i u pogledu očuvanja pomenute ravnoteže. U tom smislu Poslanik je uvijek isticao da mu je najveća radost u namazu, u direktnoj komunikaciji sa dragim Allahom, ali da on isto tako ima i svoja dunjalučka zadovoljstva, a naročito, kako nam to veli poznati vjerodostojni hadis, žene i mirise.
Muhammedova, alejhisselam, ljubav prema ženama naročito u današnjem vremenu, vremenu koje karakteriše rastuća seksualna izopačenost izražena kroz homoseksualizam, lezbijstvo, sodomiju i razne druge oblike nastranosti, predstavlja primjer zdravog odnosa muškarca prema ženama, odnosa ljubavi i naklonosti normalnog muškarca prema ženama lišenog perverzije i bludničenja, a smirenog u nježnosti bračne zajednice.
Bez ikakve namjere da plemenitoga Poslanika ''pravdamo'' (jer svjedočimo njegovu savršenu ljudsku narav oblikovanu i odgojenu od strane dragoga Allaha Lično), ipak ćemo nekoliko redaka posvetiti onim svojstvima njegove izražene ljubavi prema ženama, koja su nerijetko od strane modernog čovjeka faktor pogrešnog razumijevanja, a to su razlika u godinama bračnih partnera, višeženstvo i posjedovanje ropkinja.
I ovdje je, kao i u svemu ostalom, plemeniti Poslanik istinski primjer svim ljudima. Vezano za razliku u godinama između bračnih partnera, Muhammed, alejhisselam, nam svojim primjerom jasno kazuje da mi ne smijemo sami sebi, mimo propisa dragoga Allaha, određivati ''dopuštenu'' razliku u godinama između bračnih partnera. Tako je on oženio hazreti Hatidžu koja je bila znatno starija od njega,[9] a i hazreti Aišu koja je bila znatno mlađa od njega. U ovom kazivanju o životu Muhammeda, alejhisselam, već smo o razlici u godinama između bračnih partnera opširnije govorili kada smo govorili o Muhammedovoj, alejhisselam, ženidbi sa hazreti Aišom, pa ovdje više nećemo govoriti o tome, već ćemo, ako dragi Allah dadne, pokušati ponešto kazati o Poslanikovom višeženstvu i o njegovom posjedovanju ropkinja.
Muhammed, alejhisselam, je u svojem dunjalučkom životu stupio u brak sa ukupno jedanaest žena. Prema predanjima to su: Hatidža kći Huvejlidova iz kurejšijskog roda Esed, Sevda kći Zem'ina iz kurejšijskog roda Amir, Aiša kći Ebu Bekrova iz kurejšijskog roda Tejm, Hafsa kći Omerova iz kurejšijskog roda Adi, Zejneb kći Huzejmina iz plemena Amir iz Nedžda, Umm Selema kći Ebu Umejje iz kurejšijskog roda Mahzum, Zejneb kći Džahšova iz plemena Esed (kći Poslanikove tetke Umejme), Džuvejrija kći Harisova iz plemena Benu Mustalik, Umm Habiba kći Ebu Sufjanova iz kurejšijskog roda Benu Umeja, Safija kći Hujeja iz židovskog plemena Benu Nadir, Mejmuna kći Harisova iz plemena Amir (polusestra Zejnebe kćeri Huzejminove). Hatidža je preselila na ahiret prije nego što se Resulullah, Muhammed, alejhisselam, oženio drugom ženom, a Zejneba kći Huzejmina je preselila na ahiret samo nekoliko mjeseci nakon udaje, tako da Muhammed, alejhisselam, u isto vrijeme nije imao više od devet žena. Osim vjenčanih žena Poslanik je imao i dvije ropkinje: Rejhanu iz židovskog plemena Benu Kurejza i Mariju koju mu je na dar poslao vladar Misira (Egipta) Mukavkis. Do sada smo već govorili o Poslanikovim ženidbama sa Hatidžom, Sevdom, Aišom, Hafsom i ''Majkom siromašnih'', Zejnebom kćeri Huzejminom, a o ostalim Poslanikovim mubarek suprugama ćemo, ako dragi Allah da, govoriti kasnije.
Jedanaest supruga i dvije ropkinje u stalnoj bračnoj i porodičnoj vezi – takvo nešto nezamislivo je za modernoga čovjeka, a nažalost ima mnogo i onih koji to, manje ili više otvoreno, kritikuju. A, da li je moderni čovjek u pravu?! Da li su njegova shvatanja o ''dopuštenom'' i ''nedopuštenom'' broju vjenčanih supruga opravdana i ispravna?! Ovo su pitanja nad kojima bi se svako trebao zamisliti, jer, ako čovjek, pogotovo onaj koji kaže kako vjeruje u dragoga Boga, makar iole ozbiljno pomisli na to da je On, dragi Bog Lično, dozvolio višeženstvo i tolerirao posjedovanje robova, pa može li, i smije li, onda čovjek dati sebi za pravo da kaže da, neuzubillah, svemogući i apsolutno nepogrešivi Bog griješi što takve stvari dopušta!!? A, ako čovjek koji se osjeća jevrejom ili kršćaninom kaže kako je kod dragoga Boga jedino monogamna bračna zajednica dopuštena i blagoslovljena, onda on strahovito griješi i proturječi Starom Zavjetu gdje se jasno i očevidno kaže kako je npr Ibrahim, alejhisselam, (Abraham) istovremeno bio u braku sa Sarom i njezinom ranijom ropkinjom Hadžerom koju mu je poklonila da bi sa njom mogao imati potomstvo, gdje se jasno navodi da je Jakub, alejhisselam, (Jakov) bio istovremeno u braku sa dvije rođene sestre, Leom i Rahelom, i još u vezi sa dvije ropkinje Zelfom i Belhom, pri čemu su mu njih četiri rodile ukupno dvanaest sinova i jednu kćer, gdje se govori da je Davud, alejhisselam, (David) imao veliki broj žena i ropkinja, a sin njegov Sulejman, alejhisselam, (Solomon) hiljadu žena (sedam stotina kneževskih žena i tri stotine inoča, tj. ropkinja).
Dakle, odavde je svakome ko iskreno u dragoga Boga vjeruje, bilo da se on osjeća jevrejom, kršćaninom ili muslimanom, jasno da su višeženstvo i veza sa ropkinjama nešto što je bila praksa mnogih Božijih vjerovjesnika i poslanika, nešto što su prakticirali mnogi Božiji miljenici i odabranici, nešto što je dragi Bog oduvijek tolerirao i dopuštao – pa ako je to tako, onda je svakom iskrenom vjerniku jasno kako višeženstvo i veza sa vlastitim ropkinjama nisu, i nikako ne mogu biti, nemoralni i zabranjeni.
A što se tiče robovlasništva općenito, ovom prilikom ćemo samo napomenuti da je institucija posjedovanja robova u islamu bitno drugačija i daleko, daleko milostivija i bolja od uobičajenih normi historijski prisutnih u robovlasničkim zajednicama. Ova razlika vidi se već i iz samog imenovanja takvih osoba zato što je Muhammed, alejhisselam, uvijek preporučivao da onaj ko posjeduje u svome vlasništvu druge ljude, njih nikako ne naziva svojim robovima, već svojim momcima i djevojkama kako bi se oni tako ljepše osjećali i njihova čast bila sačuvana.
Suština institucije robovlasništva u islamu oduvijek je bila sadržana u tome da je to kušnja dragoga Boga kako robovima tako i njihovim vlasnicima, pri čemu i jedni i drugi imaju svoja prava i svoje obaveze. Tako se od robova traži da budu strpljivi i poslušni svojim vlasnicima, dok se njihove vlasnike upozorava kako su i oni sami robovi dragoga Boga – pa kako se oni budu odnosili prema ljudima u njihovoj svojini, na identičan način će se i njihov ''vlasnik'', dragi Bog, odnositi prema njima samima. Odatle je u islamu svakom robovlasniku jasno da je upravo u njegovom najvećem interesu da prema svojim robovima nastupa na najljepši način, sa puno pažnje, milosrđa, blagosti, darežljivosti, pravde i razumijevanja, a uz to ga mnogi ajeti Kur'ana i Poslanikovi hadisi stimulišu da oslobađa svoje momke i djevojke i uz to ih obilato dariva, obećavajući mu za taj plemeniti čin veliku nagradu od dragoga Allaha i oprost nekih njegovih grijeha.
Osim toga, lijep odnos prema robovima i njihovo oslobađanje u islamu su i zakonski regulirani. Tako je Kur'anom i Sunnetom za neke grijehe propisan otkup kroz oslobađanje robova[10] i općenito su propisana prava robova (pravo na vjeru, život, čast, adekvatne uslove stanovanja i opskrbu, lijep odnos itd), prava koja im njihovi vlasnici moraju pružiti.
U tom smislu časni Kur'an jasno propisuje muslimanima da moraju, između ostalih, dobročinstvo činiti i onima koji su u njihovom posjedu:
I Allahu se klanjajte, i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi i siromasima, i komšijama bližnjim i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima-namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu ... (4:36);
i preporučuje im plemeniti čin oslobađanja robova:
Pa, zašto on na blagodatima zahvalan bio nije? A šta ti misliš kako se može na blagodatima zahvalan biti? Roba ropstva osloboditi. (90:11-13)
A, plemeniti hadis preporučuje kako se musliman robovlasnik u mnogim slučajevima treba prema svojim momcima i djevojkama odnositi kao i prema samome sebi:
... Jedne prilike je el-Ma'rūr susreo hazreti Ebu Zerra. Hazreti Ebu Zerr imao je na sebi pola komada nove odjeće, a njegov sluga, koji je išao pored njega, također pola komada nove odjeće.
''Ebu Zerre, ako bi uzeo komad nove odjeće od svoga roba pa ga obukao, imao bi jednu novu halju. Zašto to ne uradiš?'', upita ga el-Ma'rūr.
Hazreti Ebu Zerr odgovori:
''Posvađao sam se jednom s jednim čovjekom. Mati mu je bila nearapkinja, te sam se za to uhvatio. Uvrijedio sam ga govoreći kako mu je mama 'crnčuga'. Teško mu je to palo pa se on požalio hazreti pejgamberu Muhammedu, alejhisselam, na mene. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, upita me:
Ebu Zerr, jesi li ga uvrijedio kudeći mu mamu? Ti si osoba u kojoj još ima džahilijeta (neznanja). Braća vaša, nad kojima imate vlast, Allah je dao da vam budu u vlasti. Pa ko bude imao u vlasti svoga brata, neka ga hrani onim što i sâm jede, neka ga oblači onim što i sâm nosi. I nemojte ih opterećivati onim što ne mogu izdržati! A ako ih već time opteretite, onda im i pomozite. (hadis bilježi Buharija)
Komentirajući ovaj hadis, rahmetli zamjenik rektora univerziteta ''el-Azhar'' u Kairu dr. Mūsā Šāhīn Lāšīn kaže:
''Pohvalno je (mustehab) darivati hizmećara i slugu. Nije uvjet (potpuno) izjednačiti sebe i slugu ali se ta jednakost ipak traži u jelu i oblačenju. Zabranjeno je kuditi roba, vrijeđati njegove pretke. Ovo se odnosi i na hizmećare, poslugu i bespomoćne. Prema njima treba biti dobar i nježan.
Nježan treba biti prema svemu što se posjeduje, uključujući i životinju. Musliman se ne smije uzdizati nad drugim muslimanom, makar ovaj bio i rob.
Izričito se zabranjuje opterećivanje roba nečim što taj rob ne može podnijeti. Vlasnik robu i hizmećaru treba pomagati, barem u slučajevima kada ih je preopteretio.''
(iz knjige: dr. Mūsā Šāhīn Lāšīn, el-Menhelul hadīs, el-Azher, Kairo, bez godine izdanja, tom I, str. 23.-26.) ...[11]
Toliko o ovome, a sada se želimo vratiti kazivanju o Muhammedu, alejhisselam.
Iz činjenice da je dragi Allah Muhammedu, alejhisselam, dopustio da u isto vrijeme bude vjenčan sa više od četiri žene, dok je to svim ostalim ljudima zabranjeno,[12] jasno se vidi kako je Poslanik kod Gospodara svih svjetova privilegovan u odnosu na ostale ljude. Ali, to nikako ne znači da je on, neka je beskrajna milost dragoga Allaha na njega, izuzet od obaveze striktnog i dosljednog poštovanja Allahovog Zakona. Naprotiv, odgovornost i obaveza njegova da cjelokupnim svojim bićem živi po Šerijatu su znatno veće od ostalih ljudi. Poslanik u tome mora biti primjer svima ostalima. Dakle, ovo izuzimanje u pogledu dopuštenosti većeg broja žena samo je plemeniti dar koji mu je podario dragi Allah, Onaj Koji najbolje zna kolika je njegova ljubav prema ženama i Koji hoće da Svoga miljenika podari na način Koji odabere. Ali, i ovo dopuštenje plemenitom Poslaniku da svoju ljubav prema ženama na ovom svijetu zadovolji više nego drugi ljudi ima svoju granicu, jer dragi Allah nikome, pa ni Muhammedu, alejhisselam, na ovom svijetu ne dopušta neograničeno zadovoljavanje želja i strasti:
Odsada ti nisu dopuštene druge žene, ni da umjesto njih neku drugu uzmeš, makar te i zadivila ljepota njihova, osim onih koje postanu robinje tvoje. A Allah na sve motri. (33:52)
Tako, u svome dunjalučkom životu Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nije oženio niti jednu ženu mimo onih jedanaest koje smo ranije pomenuli, niti je imao ropkinja osim Rejhane i Marije.
Druga godišnjica Bedra
U mjesecu Ša'banu 4. godine po Hidžri, odnosno nešto nakon nove 626. godine po Mesihu Isau, alejhisselam, hazreti Fatima rodi drugog sina. Muhammedu, alejhisselam, se toliko svidjelo ime Hasan koje je dao njegovom starijem bratu, da on dječaku dade ime Husein što ima značenje ''mali Hasan'', odnosno ''mali ljepotan''.
Otprilike u isto vrijeme razboljela se Poslanikova supruga Zejneba kćerka Huzejmina, ''Majka siromaha'' i nakon kraće bolesti preselila na ahiret. Muhammed, alejhisselam, joj je klanjao dženazu i ukopao je nedaleko od mezara njegove kćerke Rukajje.
Nekih mjesec dana kasnije umro je i Poslanikov rođak Ebu Selema od posljedica rane koju je zadobio na Uhudu. Ebu Selemina žena, Umm Selema ostala je tako hudovicom u dobi od nekih dvadeset i devet godina i sa djecom koju je trebalo podizati i odgajati. Kad je istekao propisani rok od četiri mjeseca i deset dana nakon smrti njenog muža, Umm Selemi dođe Muhammed, alejhisselam, i predloži joj da se uda za njega. Ona je bila u strahu da nije dovoljno dobra da bi imala izuzetnu čast Poslanikove žene, majke vjernika, i kazivala je kako je njezino najbolje doba već prošlo, kako je majka siročićima koje treba izdržavati i kako je pretjerano ljubomorna. Poslanik joj je na to odgovorio da je on stariji od nje, da će se o njenoj djeci brinuti dragi Allah i Njegov vjerovjesnik i da će Mu uputiti dovu da od nje otkloni njezinu pretjeranu ljubomoru, tako da je Umm Selema dala svoj pristanak. Nakon vjenčanja Poslanik ju je smjestio u hazreti Zejnebin stan. Prenosi se da je hazreti Aiša neko vrijeme bila ljubomorna zbog izrazite ljepote hazreti Umm Seleme, ali i pored toga odnosi između njih dvije, i između svih ostalih majki vjernika, bijahu krajnje korektni i veoma srdačni, zahvaljujući činjenici da su sve one bile izuzetno jake vjernice i nijedna od njih sebi nije dopuštala da ju izvijesni osjećaji ljubomore, u takvim uslovima neizbježni, navedu da na bilo kakav način naruši poštovanje, ljubav i harmoniju unutar mubarek Poslanikove porodice.
Ubrzo je došlo vrijeme druge godišnjice bitke na Bedru, vrijeme za kad su, nakon bitke na Uhudu, Muhammed, alejhisselam, i Ebu Sufjan dogovorili novu bitku na izvorištu Bedra. Ovaj dogovor je bio općepoznat širom Arabije i svi su iščekivali da vide šta će se desiti, tako da je ovo bilo pitanje časti i ona strana koja se nebi pojavila na Bedru bila bi izuzetno osramoćena u očima čitave Arabije. Obje strane su ovo odlično znale, a dragi Allah je vjerovatno htio, a On najbolje zna, da oholi nevjernici i poricatelji Njegovih riječi budu poniženi i osramoćeni. Tako se zbilo da je ta godina bila sušna, pa se mekanski konji i deve uz put nisu mogli napasati, a kurejšijske zalihe stočne hrane su bile prilično presahle. U takvim uslovima Ebu Sufjanu i ostalim mekanskim starješinama nikako se nije išlo na tako dalek i zahtjevan put, ali su s druge strane svakako htjeli izbjeći sramotu u koju bi zapali ako ne odu, pogotovo zbog toga što je Ebu Sufjan bio taj koji je predložio ovu bitku. Razmišljali su kako da izbjegnu odlazak, a ujedno sačuvaju svoju čast i shvatili da bi najbolje bilo kada bi mogli potplatiti nekog mudrog i rječitog čovjeka da on ode u Medinu i navede muslimane da odustanu od odlaska na Bedr. Plan je bio da oni obavezno okupe vojsku i teatralno izađu iz Meke i onda se, nakon samo par dana putovanja, vrate nazad, navodno zbog toga što su ''saznali'' kako je Muhammed, alejhisselam, odustao od nove bitke. Ovaj plan im je izgledao veoma dobar, ali su znali da sve ovisi o govorničkom umijeću i vještini čovjeka koji bi bio poslat u Medinu da zastraši muslimane i navrati ih da odustanu od pohoda. U to vrijeme u Meki se zadesio Nuajm ibn Mesud, jedan od prvaka gatafanijskog roda Ešdže', čovjek nadaleko poznat po svojoj izuzetnoj mudrosti, lucidnosti i rječitosti, pa su mu kurejšijske starješine ponudile nagradu od čak dvadeset deva ako navede muslimane da odustanu od odlaska na Bedr te godine. Nuajm je prihvatio ponudu i zaputio se u Medinu. U medinskoj oazi se Nuajm ibn Mesud predstavljao kao čovjek koji dobronamjerno želi upozoriti muslimane na veliku opasnost koja im prijeti i koristio svaku priliku da slikovito opiše izuzetnu snagu i brojnost vojske koja se u Meki upravo priprema da krene na Bedr, pri čemu bi uvijek na kraju neizostavno uputio dramatično upozorenje: ''Zato ostanite ovdje i ne idite na njih. Tako mi Boga, mislim da se niko od vas živ izvući neće!'' Nuajmove riječi su naročitog odjeka imale u ušima munafika i medinskih Židova, koji su mu, jako obradovani očekivanim sigurnim uništenjem Muhammeda, alejhisselam, nesvjesno pomogli da tu priču proširi širom oaze. Tako se ova izmišljenja priča prenosila od usta do usta i kod mnogih lahkovjernih ljudi imala istinskog efekta. Ovo je uticalo da se u Medini i među vjernicima proširi razmišljanje o potrebi odustajanja od namjeravanog pohoda na Bedr.
Nuajm ibn Mesud je sa izuzetnim zadovoljstvom posmatrao kako njegov plan ima sve više uspjeha, ali, baš u trenucima kada je pomislio da je potpuno uspio, sve se poput kule od karata srušilo zahvaljujući samo jednoj jedinoj izjavi Muhammeda, alejhisselam, koji je, kada je uvidio da su stvari otišle predaleko, osnažen mubarek Riječima Svemilosnog:
Zato se bori na Allahovom putu, pa makar sam bio, a podstiči i vjernike; Allah će zaustaviti silu onih koji ne vjeruju, Allah je jači i kazne Njegove su strožije. (4:84);
jednostavno rekao da će on krenuti na Bedr, pa makar išao i sam. Nuajm je tako ostao bez nagrade, ali on u svome srcu uopće nije osjećao niti ljutnje niti ozlojeđenosti. Naprotiv, bio je duboko dirnut ne samo snagom Poslanikove harizme među muslimanima i njegovom izuzetnom pojavom, već i svim onim što je vidio i osjetio boraveći tih dana u Medini. Oazu je napustio sa klicom islama duboko usađenom u svome srcu.
Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je tako u planirano vrijeme krenuo iz Medine sa vojskom od nekih hiljadu i pet stotina ljudi. Nakon nekoliko dana putovanja stigli su na Bedr. Mnogi od muslimana su se nadali da će imati vremena da trguju na bedranskom sajmu koji se upravo u to vrijeme održavao, pa su sa sobom ponijeli i svoju trgovačku robu.
U međuvremenu, Kurejšije su u skladu sa svojim planom izašli iz Meke i nakon par dana putovanja vratili se nazad, ali su ipak doživjeli veliku sramotu jer je njihov protivnik, protivno njihovim očekivanjima, otišao na Bedr i tamo boravio čitavih osam dana, čekajući njihov dolazak i unosno trgujući. Svi ljudi koji su bili prisutni na bedranskom sajmu širom Arabije su pričali kako je Muhammed, alejhisselam, održao datu riječ i sa vojskom izašao na Bedr, dok su Kurejšije svoju riječ pogazile. Kada su vijesti o njihovoj sramoti došle do Meke, kurejšijske vođe su žestoko korile Ebu Sufjana što je uopće ugovarao taj susret, a kod svih njih je porasla želja da organiziraju novi i konačni napad na Medinu.
Pohod ''Zat er-Rika'' i pohod na Dumetul-Džendel
Nekih mjesec dana nakon drugog pohoda na Bedr, ili prije njega,[13] u Medinu stigoše vijesti da se opet beduini iz Nedžda spremaju napasti na oazu. Poslanik je odmah okupio vojsku od nekih četiri stotine ashaba i zajedno sa njima krenuo da još jedanput suzbiju ''opasnost iz Nedžda''. Ovaj pohod je u historiji islama ostao poznat kao pohod ''Zat er-Rika'',[14] a on nije ostao upamćen po bici, jer do nje vjerovatno nikada nije došlo,[15] već po nekim začudnim i interesantnim događajima koji su do nas došli preko svjedočenja Džabira ibn Abdullaha, jednog od učesnika tog pohoda:
... Od Džabira b. 'Abdullaha se prenosi sljedeće: ''Pošao sam s Božijim Poslanikom tamo za Nahlu, u pohodu Zat er-Rika', a jahao sam na svojoj slabašnoj devi. Kada je Poslanik ispratio i posljednje ljude, svi su se kretali naprijed, a ja sam počeo zaostajati. Na kraju me sustigao i sam Božiji Poslanik. ''Šta je s tobom Džabire?''; upitao me je. ''Ova deva me usporava, Božiji Poslaniče!''; odgovorio sam. ''Daj neka klekne!''; rekao je i sam sišao sa svoje deve. ''Daj mi taj štap iz ruke'', kazao je, ''ili mi s drveta otkini drugi!'' Zatim je uzeo štap i nekoliko puta je pucnuo njime. ''Uzjaši!'', rekao je, ja sam uzjahao i deva je krenula. Tako mi Onoga koji ga s Istinom posla, nakon toga je njegova deva čak smetala mojoj devi u hodu!'' [16] ...[17]
... Jedan od ensarija koji je krenuo sa ovom grupom bio je Abdullahov sin Džabir. Kasnije je imao običaj da priča o događaju koji se zbio u jednom od njihovih logorišta. ''Bili smo sa Poslanikom kad jedan ashab donese ptiče koje je uhvatio, a onda je doletjela ptica i bacila se u ruke onome što joj je uzeo mladunče. Vidio sam kako se na licima ljudi pojavi izraz čuđenja, a Poslanik reče: 'Čudite li se ovoj ptici? Uzeli ste joj mladunče i ona se brižno spustila na njega. A ja se Bogom kunem da je vaš Gospodar još milostiviji prema vama nego što je ptica prema svome mladunčetu.' [18] Rekao je tom čovjeku da vrati ptiče tamo gdje ga je i našao.
Rekao je još i ovo: ''Bog ima stotinu milosti, a jednu je od njih spustio među džinne, i ljude, i stoku, i zvijeri. Baš uslijed toga oni se lijepo ophode i milostivi su jedni prema drugima. I stoga je divlje stvorenje nježno prema svome potomstvu. A devedeset devet milosti Bog je ostavio Sebi kako bi na dan ponovnog oživljenja pomoću njih pokazao milost prema Svojim robovima.'' [19] ...[20]
... Od njega (Džabira ibn Abdullaha) je također zabilježeno i ovo: ''Bili smo s Božijim Poslanikom, sallellahu 'alejhi ve sellem, u pohodu Zat er-Rika', tamo u Nahli, i tom prilikom je jedan naš čovjek ranio ženu nekog mnogobošca. Kad je Poslanik sa svojom karavanom otišao otud, stigao je njen muž koji je negdje bio odsutan i kada je saznao za to zakleo se da se neće proći dok ne počini krvoproliće među Muhammedovim ljudima! Tako se odmah zaputio tragom Božijeg Poslanika.
Poslanik se u međuvremenu bio zaustavio na jednom mjestu. ''Ko će vas štititi ove noći?''; upitao je i odmah su se javila dvojica ljudi – jedan muhadžir i jedan ensarija. ''Mi ćemo, Božiji Poslaniče!''; rekli su. ''Budite tamo na ulazu u klanac!''; kazao je Poslanik. Kad su stigli tamo, ensarija je upitao muhadžira: ''Koji dio noći želiš da ti prepustim – prvi ili drugi?'' ''Pusti mi prvi dio'', odgovorio je ovaj. Potom se muhadžir opružio i utonuo u san, dok je ensarija ustao i započeo klanjati.
Utom je izbio onaj čovjek. Ugledavši ensariju, zaključio je da je on u stvari njihova straža, te je potegao strijelu i zabio je u njega. Zatim ju je izvadio i ponovo ga ubo njome, no on je i dalje stajao uspravno! Potom ga je ubo i treći put, pa opet izvadio i opet ubo! Ovaj je tada učinio ruku', pa sedždu, a onda je probudio onog drugog. ''Diži se!''; rekao mu je. ''Ja sam gotov!''
Ovaj je skočio i – vidjevši da ih je dvojica, onaj čovjek je shvatio da je nezavidnoj situaciji, te se dao u bijeg. Ugledavši ensariju tako krvava, muhadžir je uzviknuo: ''Da Bog sačuva! Zašto me nisi probudio čim te prvi put udario?!'' ''Učio sam kur'ansku suru'', odgovorio je ovaj, ''i nisam je htio prekinuti dok je ne završim, no kad me udario više puta učinio sam ruku' i evo, javio ti! Ali, Allaha mi, da se nisam pobojao za granicu koju mi je Poslanik naredio da je čuvam, on bi mi prije prekinuo dušu no što bi me natjerao da prekinem suru!'' ...[21]
Prema nekim predajama prilikom pohoda ''Zat er-Rika'' objavljeni su kur'anski ajeti o namazu u slučaju opasnosti, a dragi Allah najbolje zna:
Nije vam grijeh da molitvu na putovanju skratite, i kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti. Nevjernici su vam, doista, otvoreni neprijatelji. Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju. A kada namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći. A u sigurnosti obavljajte namaz u potpunosti, jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju. (4:101-103)
Nekako u to vrijeme Muhammed, alejhisselam, je organizirao još jedan pohod, ovog puta na sjever, do oaze Dumetul-Džendel koja se nalazi na granici sa Sirijom, otprilike na pola puta između Crvenog mora i Perzijskog zaljeva.
Oaza Dumetul-Džendel je bila od strateškog značaja za Medinu, kao i za Hidžaz u cjelini, jer je baš tuda prolazio trgovački put iz Sirije, a u posljednje vrijeme su u Medinu stizale vijesti o stalnim pljačkaškim napadima lokalnih beduinskih plemena na karavane sa raznim robama za Medinu. Sistematičnost i kontinuitet tih napada, od kojih je Medina već počela da osjeća konkretne posljedice u smanjenoj opskrbi brašnom, zejtinom i drugim potrebnim robama, jasno su ukazivali na to da su beduini sa sjevera bili u dogovoru sa Kurejšijama iz Meke i da se zbog toga moralo računati čak i na stalno prisutnu opasnost od njihovog direktnog napada na Medinu. Muhammedu, alejhisselam, bilo je jasno da se muslimani toj rastućoj opasnosti sa sjevera moraju brzo i efikasno suprostaviti. Okupio je vojsku od hiljadu ljudi i krenuo na sjever. Putovali su noću a odmarali se danju tako da su udaljenost od nekih pet stotina milja između Medine i Dumetul-Džendela prešli izuzetno brzo. Uspjeli su potpuno iznenaditi pljačkaše i rastjerati ih.[22] Ovim pohodom Muhammed, alejhisselam, je uspio trajno ukloniti opasnost za snabdjevanje Medine, jer su pljačkaši na svojoj koži osjetili novi kvalitet muslimanske vojske iz Medine – njezinu sposobnost da se iznenađujuće brzo može prebaciti bilo gdje u Arabiji i udariti žestokom snagom.
Najveći značaj ovog pohoda bio je upravo u tome što su muslimani uspjeli otići dalje od Medine nego ikada ranije i efikasno dejstvovati protiv neprijatelja. Sada su i beduinska pljačkaška plemena u sjevernoj Arabiji i sva ostala neprijateljski raspoložena plemena prema muslimanima uvidjeli kako muslimanska vojska sve više postaje najjača vojna sila u čitavoj Arabiji, jedinstvena, snažna i sa fascinantnim borbenim moralom. Sve je to imalo korjen u vjeri koja je trajno ujedinila njihova srca:
... i On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio - On je zaista silan i mudar. (8:63)
Hazreti Selman
U vrijeme druge godišnjice Bedra i ovih pohoda protiv beduinskih plemena plemenita kušnja odanog Allahovog roba Perzijanca Selmana el Farisija dosegla je svoj vrhunac. On je godinama strpljivo podnosio svoj robovski status još od onog vremena kada je bio izdan od strane ljudi kojima je platio da ga dovedu u Arabiju. Ali, od kako je Muhammed, alejhisselam, stigao u Medinu, Selmanu je sve teže bilo podnositi činjenicu da je upravo onaj kojeg je godinama iščekivao i radi kojeg se i uputio u Arabiju toliko blizu njega, a istovremeno i toliko daleko, budući da su ga robovske obaveze od njega isuviše odvajale. Selman el Farisi nije imao nikakve mogućnosti da učestvuje niti u bici na Bedru, niti u bici na Uhudu, a uopće je izuzetno rijetko mogao boraviti sa Muhammedom, alejhisselam, i svojom braćom po vjeri. Naravno, Allahovom čestitom robu nije bilo ni na kraj pameti da izgubi strpljenje i pokuša bijeg, budući da je dobro znao kako je robovlasništvo oduvijek bilo kanonizirano Allahovim zakonom, ali mu je odvojenost od Poslanika, na koju ga je njegov robovski položaj bio osudio, sve više zadavala veliku duševnu bol. U takvom stanju Selman je upućivao dragome Allahu dove da mu bude omogućena sloboda i priključenje vjernicima koji slijede Njegovog poslanika. Kakav je bio odgovor dragoga Allaha na dove Njegovog odanog roba kazuju nam vjerodostojni hadisi koje bilježe Ahmed, Ibn Sa'd, et-Taberani i drugi gdje se, uz izvijesne manje razlike u verzijama, prenosi ista pripovijest po kojoj je Selman upitao svoga vlasnika koliko bi iznosila cijena njegove slobode. Njegov židovski vlasnik mu je, najvjerovatnije u želji da mu potpuno onemogući slobodu, odredio za njega nedostižnu cijenu slobode - morao je zasaditi čak tri stotine mladica palmi koje se, sve do posljednje, moraju primiti i još je morao platiti, kako se prenosi, četrdeset oka (preko 51 kg) zlata. Selman je otišao do Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i rekao mu o tome. Poslanik je zatražio od muslimana da, svako prema mogućnostima, Selmanu dadnu mladice palmi i ubrzo se sakupilo svih potrebnih tri stotine mladica. Muhammed, alejhisselam, je tada rekao Selmanu da iskopa svih tri stotine rupa i pozove ga kad završi. Kada je poziv stigao, Poslanik je u društvu nekih ashaba otišao na imanje Selmanovog vlasnika i svojeručno zasadio sve mladice, osim jedne, koju je zasadio neki od njegovih drugova. Sve mladice su se primile osim te jedne, ali kada ju je Muhammed, alejhisselam, izvadio i ponovo svojom mubarek rukom posadio, i ona se primila. Za plaćanje drugog dijela cijene Poslanik je Selmanu dao jedan grumen zlata veličine kokošijeg jajeta. Kad ga je začuđeni Perzijanac upitao kako on može isplatiti toliku količinu zlata samo sa jednim tako malehnim grumenom, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mu uze grumen iz ruku, stavi ga u svoja mubarek usta dotaknuvši ga jezikom i potom ga vrati Selmanu, rekavši mu da će mu to biti sasvim dovoljno. I zaista, Selman je iz tog jednog grumena uspio izmjeriti čitavu traženu količinu zlata, a na kraju je i njemu ostalo onoliko koliko je njima dao.
Tako je Selman el Farisi ponovo došao do svoje slobode i uspio ostvariti ono na šta ga je uputio posljednji od mudraca kojima je svojevremeno odano služio[23] – prepoznao je i posvjedočio obećanog posljednjeg Allahovog vjerovjesnika, posvetivši čitav svoj daljnji život na ovom svijetu služenju dragome Allahu i slijeđenju Muhammeda, alejhisselam.
Mi smo je za tebe udali
Suština islama, vjere koju je dragi Allah čovjeku odredio prirodnom i prema kojoj ga je i stvorio, izražava se u nužnosti njegovog potpunog predavanja i pokoravanja dragom Allahu, Bogu, Jednom, Jedinom. Dakle, u islamu nema mjesta čovjekovoj proizvoljnosti u pogledu određivanja propisa kojih će se u življenju pridržavati – čovjek, ako je vjernik, u svemu će slijediti Allahov uzvišeni Zakon. U tom smislu on sebi neće, ne može i ne smije dati za pravo da zabranjenim smatra ono što je dragi Allah dozvolio i obratno, odnosno da istim smatra ono što je kod dragoga Allaha različito i obratno.
U vrijeme Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, među Arapima je važilo nepisano, ali općeprihvaćeno, pravilo po kojem su usvojeni sinovi u svemu izjednačavani sa rođenim sinovima iako su, genetski gledano, oni sasvim različiti. Tako su se i svi propisi vezani za rođene sinove redovno i bez ikakve razlike primijenjivali za usvojene sinove. Ljudi su, dakle, istim smatrali ono što je kod dragog Boga različito i sve propise, koje je dragi Allah odredio za jedan slučaj, primijenjivali i u drugom, i pored njihovih očitih razlika. Zato je stigla Odredba dragoga Allaha da vjernici uoče tu svoju pogrešku i shvate da oni ne smiju izjednačavati ono što je kod Njega različito. Naravno, u svemu tome primjer pouke opet nije mogao biti niko drugi do Resulullah, Muhammed, alejhisselam.
Zejneba kći Džahšova, kći Poslanikove tetke po ocu Umejme, bila je udata za Zejda, Muhammedovog, alejhisselam, usvojenog sina. Jedne prilike Muhammed, alejhisselam je htio da nešto popriča sa Zejdom i svratio je njegovoj kući. Međutim, Zejd je bio odsutan, a Zejneba je, u silnoj želji da pozdravi Poslanika, radosno izašla na kućna vrata, potpuno zaboravivši da nije bila adekvatno obučena za izlazak izvan svoje kuće. Tako se desilo da je njena kosa bila otkrivena kada je ustreptala od velike sreće stajala na kućnim vratima, a blistavi osmjeh je još više istakao izuzetnu ljepotu njezinog lica i očiju. Taj iznenadni prizor izuzetne ženske ljepote je bio svojevrstan šok za Muhammeda, alejhisselam, koji ga je dotakao duboko u njegovo mubarek srce. Ovo stanje iskrene zadivljenosti Zejnebinom ljepotom trajalo je samo par trenutaka, nakon čega se Poslanik brzo pribrao, skrenuo svoj pogled i, uz ljubazan pozdrav svojoj rodici Zejnebi, vratio se nazad, poluglasno izgovorivši riječi slavljenja dragoga Allaha Koji raspolaže ljudskim srcima. Ali, iako je Muhammed, alejhisselam, pomenute riječi izgovorio ''sebi u njedra'', Zejneba ih je ipak čula. Kada se kasnije Zejd vratio doma, ona mu je ispričala o Muhammedovoj, alejhisselam, posjeti i o riječima koje je izgovorio. Zejd je odmah otišao Poslaniku i, naslućujući o čemu je riječ, predložio mu da se razvede od svoje žene kako bi joj omogućio da se, po isteku zakonski propisanog roka, ona uda za Muhammeda, alejhisselam, što bi i za nju, Zejd je to dobro znao, bila najveća radost i sreća. Muhammed, alejhisselam, je u tim trenucima zaista osjećao iskrenu ljubav prema Zejnebi, ali on to ipak odluči zatomiti u sebi. Razlog je bio u tome što je osjećao izvijestan strah od reakcije ljudi u Medini, jer je vjenčavanje ranije supruge usvojenog sina kod svih Arapa bilo omrznuto i smatrano zabranjenim, mada za to nije bilo nikakvog osnova, s obzirom da je usvojeni sin, i genetski i po svakom drugom osnovu, dalek poočimu isto onoliko koliko i svi ostali ljudi.
Poslanik je tako Zejdu odgovorio: ''Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!''; ali je ipak bio savršeno svjestan da dragi Allah zna ono što je u njegovom srcu, kako njegovu iskrenu ljubav prema Zejnebi, koja se tako nenadano rodila da je to upućivalo na kader, Allahovu odredbu direktno iz Levhi mahfuza, tako i neopravdan strah od reakcije ljudi u situaciji kad je preče bojati se kakva će biti Allahova reakcija. Da se sve ovo zbilo sa znanjem dragoga Allaha i po Njegovoj odredbi jasno upućuju ajeti Objave:
A kad ti reče onome kome je Allah milost darovao, a kome si i ti dobro učinio: ''Zadrži ženu svoju i boj se Allaha''! – u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti i ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš. ... (33:37)
Međutim, iako im je Muhammed, alejhisselam, izričito rekao da sačuvaju brak, i Zejd i Zejneba su znali da njihov brak već duže vrijeme ne funkcionira na pravi način, tako da se njih dvoje ubrzo sporazumno razvedoše.
Kad je Poslanik za to čuo, najvjerovatnije mu zbog toga nije bilo pravo, ali je odlučio da više ništa oko toga ne poduzima. Tako je prošlo nekoliko mjeseci sve dok nije došlo vrijeme da se ispuni ono što je dragi Allah odredio da se ima ispuniti:
A kad ti reče onome kome je Allah milost darovao, a kome si i ti dobro učinio: ''Zadrži ženu svoju i boj se Allaha''! – u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti i ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš. I pošto je Zejd s njom živio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici nebi ustručavali više da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu – kako Allah odredi, onako treba da bude. (33:37)
Ovako su glasili ajeti Kur'ana koje je tom prilikom Muhammed, alejhisselam, primio dok je u svojoj kući razgovarao sa svojim ukućanima. Čim se Objava završila, Poslanik je upitao svoje ukućane ko će da odnese radosnu vijest Zejnebi da ju je dragi Allah direktno sa neba vjenčao za Svoga poslanika. Selma, sluškinja koja je dugo boravila u Poslanikovoj mubarek porodici tako da se smatrala članom njihovog domaćinstva, otrčala je da Zejnebi donese radosne vijesti. Čim je Zejneba to čula, pala je na sedždu, slaveći i veličajući Boga dragoga. Zatim je sa sebe skinula svoj srebreni nakit i darovala ga Selmi na muštuluk. S obzirom da je direktno Kur'anom časnim objelodanjeno kako je Zejneba kćerka Džahšova nova Poslanikova mubarek supruga, nije bilo potrebe organizirati bilo kakvu ceremoniju vjenčanja – Zejneba je prosto dovedena u svoj novi dom.
Na ovaj način se voljom dragoga Allaha napravila razlika između usvojenih i stvarnih sinova i jasno je istaknuto da propisi koji važe za stvarne sinove ne važe za usvojene i da ljudi nemaju pravo proizvoljno intervenisati u Allahovom Zakonu smatrajući dopušteno zabranjenim i obratno:
Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta.
A kad ti reče onome kome je Allah milost darovao, a kome si i ti dobro učinio: ''Zadrži ženu svoju i boj se Allaha''! – u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti i ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš. I pošto je Zejd s njim živio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustručavali više da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu – kako Allah odredi, onako treba da bude. Vjerovjesniku nije teško da čini ono što mu Allah odredi jer takav je bio Allahov propis i za one koji su prije bili i nestali, a Allahova zapovijed je odredba konačna, za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali. A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati!
Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik, a Allah sve dobro zna. (33:36-40)
Da ubuduće nebi bilo zabune, ajeti Kur'ana su naglasili da se usvojeni sinovi moraju zvati po svojim stvarnim očevima, a ne po svojim poočimima:
Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao, a ni žene vaše, od kojih se ziharom rastavljate, materama vašim nije učinio, niti je posinke vaše sinovima vašim učinio. To su samo vaše riječi, iz usta vaših, a Allah istinu govori i na Pravi put izvodi. Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši. Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je. (33:4,5)
Naravno, sve ovo nimalo ne utiče na odnose između poočima i posinaka i na njihovu međusobnu ljubav, jer dragi Allah voli one koji usvajaju siročad i koji čine dobra djela, i one koje vole svoje poočime i pomajke i paze ih poput vlastitih roditelja.
Tako od tada Zejda više niko nije zvao Zejd ibn Muhammed, već su ga svi zvali Zejd ibn Harisa.
Nastavit će se, inša'Allah ...
[1] Kur'anski naziv za mubarek Poslanikove supruge kojim se ističe njihov ugled, ali i naglašava trajna zabrana njihove udaje za bilo koga drugog nakon braka sa Poslanikom.
[2] Ibn Hišam opet navodi predaju da je Haris ibn Simma bio jedan od tridesetosmorice koji su bili ubijeni u prvom napadu, a da je ovdje riječ o ashabu po imenu El Munzir b. Muhammed b. 'Ukbe. Međutim, mi smo se ovdje držali onoga što navodi Ebu Bekr Siradžuddin. Dragi Allah najbolje zna.
[3] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 220., odnosno na str. 247. u Ljiljanovom izdanju.
[4] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 221., odnosno na str. 248. u Ljiljanovom izdanju.
[5] Prenosi se da se ovo odnosi na židovsko pleme Benu Kajnuka. Dragi Allah najbolje zna.
[6] Kur'an. 59, 5.
[7] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 222.-223., odnosno na str. 249.-250. u Ljiljanovom izdanju.
[8] Originalni izraz na arapskom glasi: Ve ma halaqtul džinne vel inse ila li ja'budun. Zato što glagol ja'budun, koliko mi znamo, u ovom kontekstu znači potpuno predano svim svojim bićem robovati dragome Allahu, mi smo odstupili od prevoda Besima Korkuta koji ovo prevodi: ''Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju'' i ponudili navedeni prevod (interpretaciju) ovog plemenitog ajeta, a dragi Allah najbolje zna.
[9] Većina predaja govori da je ona bila starija od njega petnaestak godina, ali ima i predaja da je bila starija samo nekoliko godina. Dragi Allah najbolje zna.
[10] To se odnosi i na onoga ko nema robova – ako se konkretni šerijatski propis odnosi na njega dužan je, prema svojim mogućnostima, vlastitim novcem otkupiti neke robove od njihovih vlasnika i darovati im slobodu.
[11] Citat je priredio Samir Beglerović, da ga dragi Allah na obadva svijeta milošću Svojom obuhvati i naljepšom nagradom nagradi.
[12] Allahov propis za sve ljude, osim Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, je da u isto vrijeme mogu biti vjenčani maksimalno sa četiri žene.
[13] Nije sigurno da li se pohod o kome je ovdje riječ desio prije ili poslije drugog pohoda na Bedr. U literaturi su zastupljena oba ova mišljenja, a dragi Allah najbolje zna.
[14] Kako je u literaturi navedeno, ova sintagma na arapskom ima značenje ''krpnjača'' i ovaj pohod je tako nazvan zato što su na tom mjestu, po jednima ashabi krpili svoje zastave, a po drugima što su muslimani tu krpama omotavali stopala jer su im noge bile izranjavane od oštrog kamenja. Ima i mišljenja da je pohod nazvan po istoimenom drvetu koje se na tom mjestu nalazilo, a dragi Allah najbolje zna.
[15] Vjerovatno su se beduini, čim su čuli da je krenula vojska iz Medine, razbježali prije nego što ih je Muhammed, alejhisselam, uopće pronašao. Postoje i predaje da su se dvije vojske suočile, ali da su osjetile veliki strah jedna od druge pa su se vratile svaka u svom pravcu bez sukoba. Postoje i predaje da su muslimani uspjeli iznenadnim žestokim napadom toliko prestrašiti beduine da su se oni razbježali glavom bez obzira, a da nisu ni pružili nikakva ozbiljna otpora. Prema svim ovim predajama nije bilo ozbiljne bitke na ovom pohodu, a dragi Allah najbolje zna.
[16] Džabirova deva je počela tako brzo ići da ju je mubarek Poslanikova deva počela usporavatu u daljnjem ubrzavanju.
[17] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str 162.
[18] Muhammed ibn Umer el-Vakidi (Muhammad ibn 'Umar al-Waqidi), ''Kitabul-megazi (Hronika bitaka)'', str. 487. ili 398.
[19] Muslim, XLIX, 4.
[20] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 226., 227. odnosno na str. 254. u Ljiljanovom izdanju.
[21] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str 164.
[22] Nije sasvim poznato da li je tom prilikom bilo bitke ili su se beduini razbježali čim su primijetili da je Muhammed, alejhisselam, stigao sa vojskom u tu oazu. Uglavnom, moglo bi se reći da su muslimani tim pohodom potpuno eliminirali opasnost od budućih beduinskih napada na karavane.
[23] O Selmanovom životu je govoreno prilikom kazivanja o Hidžri.