Kategorija
Autor
1. Dokazi vezani uz njegovu ličnost (njegovo porijeklo i životopis)
Čitav Poslanikov, s.a.v.s., život bijaše jednim velikim znakom njegove istinitosti i pravog puta. Mnogobrojne sire (životopisi) hazreti Pejgambera, s.a.v.s., pisane s velikom pažnjom, ljubavlju i čuvanjem autentičnosti, to nam jasno svjedoče. Nedostižna mudrost, istrajnost, nepokolebljivost, savršena odmjerenost, pravičnost, itd., bijahu karakteristike koje obilježiše njegov život na dunjaluku.
Posljednji Allahov Poslanik, pejgamber Muhammed, s.a.v.s., bijaše rođen u uglednoj gradskoj porodici tad najštovanijeg arapskog plemena Kurejš, od oca Abdullaha i majke Amine. Oca je izgubio još dok bijaše u majčinoj utrobi, dok mu je majka preselila na ahiret kad mu bijaše šest godina.
Poslanikova, s.a.v.s., uzlazna linija seže sve do Ismaila, a.s., sina Ibrahimova, a.s., koji i sagradiše Kabu u dolini tad nenastanjene Mekke. Kazivanje o Hadžerinu dolasku u neplodnu dolinu Mekke sa sinčićem Ismailom, izviranje vode Zemzem, Ismailova spremnost na žrtvovanje i otkup kurbanom, te konačno gradnja/obnova prvog hrama na Zemlji je uglavnom poznato. Tako se porodična linija Poslanikova, s.a.v.s., izravno veže uz hazreti Ismaila, preko njega uz Nuha, a.s., a od Nuha do Adema, a.s.
Jedan velik znak vezan je i uz Pejgamberova, s.a.v.s., oca Abdullaha i djeda Abdul-Muttaliba. Naime, dok je Abdul-Muttalib imao samo jednog sina, po imenu Harisa, zavjetovao se Bogu da ako mu podari desetero sinova i svi stasaju u mladiće, jednog će žrtvovati pred Kabom. Godine su prolazile, i odista, rodi mu se desetero sinova. Najmlađi bijaše Abdullah, Poslanikov, s.a.v.s., otac. Usto, on bijaše njegovo najljepše i srcu najpriraslije dijete. Svi ga neizmjerno voljahu. Otac obavijesti sinove o svome zavjetu i oni mu se pokoriše. Žrtveni sin trebao je biti određen bacanjem strelica (kocke). Mnoštvo svijeta se okupi. Strelica pade na Abdullaha. Rodbina Abdul-Muttalibova i ostale Kurejšije nedadoše mu da zakolje sina, te bi donesena odluka da se na jednu stranu stavi Abdullah a na drugu deset deva, pa između njih ponovo baca strelica. Ako padne na deve, one će na njegovo mjesto biti žrtvovane, a ako padne na Abdullaha, dodaće se još deset deva, i tako stalno po deset deva sve dok strelica ne padne na deve i Bog bude zadovoljan. Tek kada je broj deva dostigao stiotinu, strelica s Abdullaha pade na njih, te one bijahu na njegovo ime žrtvovane. Nakon ovog događaja krvarina kod Arapa poče iznositi stotinu deva.
Upravo na svoje porijeklo od pejgambera Ismaila, a.s., i ovaj događaj vezan uz oca Abdullaha, Poslanik, s.a.v.s., ukazuje riječima: „Ja sam sin dvaju kurbana.“ Ono što Allah, dž.š., odredi ima i da se desi.
2. Dokazi vezani uz njegovu ličnost (njegova pojavnost i lik)
Hazreti Pejgamber, s.a.v.s., bijaše izrazito lijep, dostojanstven, prodorna pogleda, onih osobina koje su imali i svi prethodni Božiji poslanici. Ipak, govor o njegovoj pojavnosti i liku prepustimo onima koji su imali čast živjeti u njegovo vrijeme.
- Umm Ma'bed el-Huzaija opisujući svome mužu Poslanika, s.a.v.s., kad je prošao pored njezina šatora u vrijeme Hidžre pripovijeda: „Nenadmašna čistoća. Plemenitog, svijetlog i vedrog lica. Lijepa ponašanja. Nije krupan, nevelike glave. Lijep i privlačan. Oči crne. Dubok pogled okružen gustim dugim trepavicama. U njegovu glasu promuklost. Duga vrata. Krupnook. Surmook. Dugih lijepih obrva, ni tankih ni debelih. Veoma crne kose. Kada šuti, nadmašuje ga dostojanstvo i staloženost, a kada govori nadahnjuje ga blistavost i elegancija. najljepši i najelegantniji čovjek iz daljine, a još ljepši i privlačniji iz blizine. Čistog rasuđivanja. Prijatna rezona. Dar govora kao niska perli. Odmjeren. Umjeren. Ni nizak da je neprimjetljiv, ni visok da je nametljiv. Od trojice je najočitiji. Moćan. Ima drugove koji su ljubazni i ponizni. Kad govori, slušaju. Kad naredi, utrkuju se da izvrše naredbu. Uslužuju ga, poštuju ga i odani su mu. Obljubljen i uvijek okružen. Nije namršten, ni namrgođen. Druželjubiv. Lijepog ophođenja. Pažljiv prema sagovorniku.“
- Hazreti Alija opisujući Vjerovjesnika, s.a.v.s., kaže: „Nije bio previsok, a ni nizak dežmekast. Bio je umjerene građe. Nije imao kovrđavu kratku kosu, a niti skroz dugu i opruženu. Imao je loknastu napola kovrđavu kosu. Nije bio debeo. Nije imao isturenu butrastu vilicu. Imao je okruglasto lice, bjeličaste pune puti. Krupne crne oči, duge, guste trepavice, velika pleća, lijepo građene ruke i noge bez malja i bez malja po tijelu. Debelih prstiju na nogama i rukama. Kada se kreće, kao da korača nizbrdo. Kada bi se okrenuo, okrenuo bi se cijelim tijelom. Među plećima je imao poslanički pečat, isti biljeg kao što su ga imali i prethodni poslanici. Imao je jak stisak ruke. Odvažnog držaja. Iskrenog i tečnog govora. Bio je čovjek koji poštuje ugovor i dogovor. Blage je naravi, plemenitog ponašanja. Ko ga vidi iznenada osjeća strahopoštovanje. Ko se druži s njim voli ga i cijeni. Ko god ga je opisivao, rekao bi: 'Niti sam vidio prije njega, a niti poslije njega nekog da mu je ličio', s.a.v.s.“ (Predanje bilježe et-Tirmizi i Ibn Hišam)
- Enes ibn Malik, r.a., kazuje: „Bio je širokih dlanova. Imao je svjež ten, ni bijel ni taman, Imao je crnu kosu, a možda samo dvadesetak bijelih dlaka i u glavi i u bradi.“ Ebu Džuhajf i Abdullah ibn Busir dodaju kako je imao mali sijedi čuperak ispod donje usne. (Predanje bilježi el-Buhari)
- Ebu Hurejre, r.a., kazuje: „Nisam nikad ništa ljepše u životu vidio od Allahova Poslanika, s.a.v.s. Kao da Sunce plovi njegovim licem. Nisam nikoga vidio da može brže ići od Allahova Poslanika, s.a.v.s. Kao da zemlja juri ispod njega, a mi se umaramo da ga stigemo, a on neumoran.“ (Predanje bilježe et-Tirmizi)
- Džabir ibn Emret, r.a., kaže: „Noge su mu bile u skladu s ostalim dijelovima tijela. Smijao se samo osmijehom. kad bi ga pogledao, rekao bi: 'Surmedanske oči, ali bez surme.'“ (Predanje bilježe et-Tirmizi)
- Ibn Abbas, r.a., kazuje: „Imao je razmaknute prednje zube. Kad bi govorio, zubi su blještali izmeu usana kao niska bisera.“ (Zabilježeno u Miškatul-mesabih a prenosi ed-Darumejje)
- Enes, r.a., govori: „Nisdam nikad dotakao n svili ni kadifu mekšu od Poslanikove, s.a.v.s., ruke. Nikada nisam osjetio miris znoja, niti kakvog zadaha“, dok u drugoj verziji stoji: „Ni amber ni misk nisu bolje mirisali od mirisa Poslanikove, s.a.v.s., kože.“ (Predanje bilježe el-Buhari i Muslim)
3. Dokazi vezani uz njegovu ličnost (njegov karakter)
Uzvišeni kaže:
Ti si odista (Moj Poslaniče) uzvišene ćudi (el-Kalem, 4.) –
dok Pejgamber, s.a.v.s., u jednom hadisu za sebe veli: „Gospodar moj me odgojio i odgoj moj usavršio.“
S tim u vezi, Poslanikovi, s.a.v.s., ashabi (drugovi) u mnogobrojnim predanjima, opisujući Pejgambera, s.a.v.s., zabilježiše kako bijaše blag i tolerantan, sklon oprostu kad treba, strpljiv u nedaćama, krajnje plemenit. Nikada se nikome nije svetio zbog sebe lično. Osveta bi dolazila samo zbog zloupotrebe Allahovih svetinja, tj. bila je samo radi Allaha, dž.š. Rijetko se kad ljutio, a vrlo brzo mirio. Posjedovao je veliku darežljivost i plemenitost prema slabijim i nejakim. Dijelio je svima za koje je znao da su siromašni. Ibn Abbas, r.a., veli: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., bijaše najdarežljiviji čovjek, posebno uz mjesec ramazan, kada ga je najviše posjećivao Džibril...“ (Predanje bilježi el-Buhari)
Bio je hrabar, neustrašiv i smio. Smatran je najhrabrijim čovjekom. Prisustvovao je mnogim teškim situacijama iz kojih su bježali čak i oni najhrabriji, ne jedanput. Bijaše postojan, nepokolebljiv. Išao je u susret problemu, a nije bježao od njega. Hazeti Alija kaže: „Kada bi smo se našli lice u lice s neprijateljem, obuzeo bi nas strah, groznica, ugledali bi se na Poslanikovu, s.a.v.s., bogobojaznost i neustrašivost. On je bivao najbliži do neprijatelja.“ (Predanje bilježi Kadi Ijjad) Enes pripovijeda: „Jedne noći u Medini ljude je probudio strašan glas. Oni pohrliše prema tom glasu, pa ih susrete Poslanik, s.a.v.s., vračajući se. Otišao je prije njih da vidi šta je to. Jahao je neosedlanog konja Ebu Talhe. Oko vrata mu je visila sablja. Govorio je: 'Ne brinite se, ne brinite se!'“ (Hadis bilježe el-Buhari i Muslim)
Mnoga predanja svjedoče nam o njegovu stidu i obazrivosti. Tako npr. Ebu Se'id el-Hudri veli: „Bio je stidljiviji od zbunjene djevice. Kada mu nešto ne bi bilo po volji, to se očitavalo na njegovu licu.“
Nikada nije piljio nekome u lice. Uvijek je imao spušten pogled. Duži mu je bio pogled u zemlju nego pogled u nebo. Pogled mu je posjedovao moć zapažanja. Nije sa sagovornikom razgovarao o bestidnim stvarima i omrznutim temama. Nije zapamćeno da je neko od njega prenio nešto ružno. Nije direktno nikoga kritikovao. Moglo se čuti da kaže: „Šta misliš da neko učini tako i tako?“
Hazreti Aiša o njegovoj skromnosti pripovijeda: „Popravljao je sebi nanule, šio odjeću i radio kućne poslove kao što i vi radite. Bio je čovjek kao i svaki drugi, čistio bi svoju odjeću, muzao svoju ovcu i sebe opsluživao.“
Ko bi sjeo do njega radi neke svoje potrebe, strpljivo bi ga saslušao, i nikada on prvi nije prekidao sagovornika. Ko bi šta zatražio od njega, ako je mogao dao bi mu, a ako ne bi imao, utješio bi ga lijepim riječima.
4. Dokazi vezani uz njegovu ličnost (savršenstvo njegova uma)
U jednom vjerodostojnom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Prvo što je Allah stvorio bijaše Um", Um hazreti Pejgamberov, s.a.v.s. Na drugom mjestu, obračajući se Džabiru, r.a., Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Prvo što je Allah stvorio je duh (rūh) tvoga Vjerovjesnika, o Džabire". U drugoj verziji istog hadisa stoji i: „Prvo što je Allah stvorio jeste moja svjetlost."
Njegovi suvremenici bilježe kako se Allahov Poslanik, s.a.v.s., odlikovao čistim arapskim lijepim izražavanjem. Govor je odisao rječitošću. U tome je bio nenadmašan. Sposobnost koja se ne da poreči. Njegova tečnost govora bila je dar Allahov. Čistoća jezika, razboritost riječi, jasno značenje. Neopširan. Koncizan. Isticao se originalnom mudrošću. Poznavao je arapske dijalekte. Svakom plemenu bi se obraćao na njegovu jeziku. Posjedovao je snagu i širinu beduinske rječitosti i oštrinu jezika. Posjedovao je stil i metod gradskog izraza u načinu ophođenja sa ljudima te klase.
Evo kako je Hind, kći Ebu Hala, opisala Allahova Poslanika, s.a.v.s., gdje između ostalog kaže: „Često je bio tužan. Uvijek je o nečemu razmišljao. Nije imao slobodnog vremena. Nije volio besposlen govor. Dugo je šutio. Počinjao bi i završavao govor vrlo razgovjetno, punim ustima a ne stisnutim vilicama. Govorio bi sažeto, ne preopširno, a ni nedorečeno. Nije koristio prazne rečenice. Govor mu nije bio štur i suhoparan.“
***
Jednom riječju, njegova plemenita osobnost u sebi je sukusirala sve poslaničke tradicije prije sebe, zahvalnost Nuha/Noe, čestitost Davuda/Davida, skrušenost Sulejmana/Solomona, predanost Ibrahima/Abrahama, pravičnost Ismaila/Išmaela, ljubav Isaâ/Isusa. U jednom poznatom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Data mi je punina (univerzalnost) riječi.“ Takve bijahu i njegove mu'džize.
Nastavit će se, ako Bog da!