Libanon

Geografija

Libanon je jedna od najmanjih arapskih država. Čini je nešto više od 10.000 kvadratnih kilometara, što je pet puta manje od Bosne i Hercegovine. Zemlja je smještana na istočnim obalama Sredozemlja, južno i zapadno od Sirije a sjeverno od Izraela i Palestine. Glavni grad je Bejrut.

Kako libanonska povijest, struktura stanovništva i društveno uređenje, tako i njezin krajolik specifičan je u odnosu na sve druge arapske zemlje. To je brdovita i zelenita zemlja. Iako je zemlja mediteranska, libanski masivi, koji se uzdižu preko 3000 m nadmorske visine, skoro cijelu godinu su prekriveni snijegom. 

Povijest

U Starome vijeku područje današnjeg Libana zauzimala je čuvena Fenicija i narod Feničana, narod zemlje kedrova. Sječa kedrovine za pravljenje najboljih brodova Staroga vijeka dovela je skoro do izumiranja tog plemenitog drveta koje je danas zaštićeno libanonskim zakonom, a i zaštitni je znak zemlje. U Starome vijeku područje Libanona bilo je jednom od vrlo važnih provincija Rimske imperije.

U 7. stojeću, za vrijeme vladavine hazreti Omerove, na područje današnjeg Libanona prodire islam, otkad i počinje masovnije nastanjivanje Arapa na ta područja, uglavnom priobalna, no tek od vremena abbasijskih halifa područje Libanona smatrat će se sastavnim dijelom muslimanskog carstva.

Za vrijeme križarskih ratova (11.-13. stoljeće) na tom području s manjim i većim prekidima vladaće križarske kneževine evropskih osvajača. Tripoli, Bejrut i Sidon nakon višegodišnje opsade od strane križara pali su 1124. godine. Veliki broj današnjih kršćana u Libanu potiče od vremena križarskih ratova.

Od početka 15. stoljeća pa sve do kraja prvog svjetskog rata Libanon će biti dio Osmanskog Carstva. Pod pritiskom zapadnih zemalja sultan u drugoj polovici 19. stoljeća daje autonomiju Libanonu u kojem je tada većinu činilo kršćansko maronitsko stanovništvo. Nakon raspada Carstva Liga naroda dodijelila je Libanon Francuskoj kao mandatno područje.

Nakon drugog svjetskog rata Libanon je postao nezavisna republika. U 1960-ima doživio je ekonomsku ekspanziju sa snažnim financijskim sektorom i turizmom usredotočenim u Bejrutu, tada poznatu kao Parizu Istoka. Osjetljiva međunacionalna ravnoteža narušena je u 70-ima nakon što je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) premjestila svoj štab u Libanon.

Od 1975. do 1990. trajao je građanski rat u kojem su sudjelovale islamske i kršćanske frakcije (najznačajnije su bile tzv. kršćanske Falange), te arapski PLO i Hizbollah te Izrael, koji 1982. ulazi s vojskom i u Bejrut.

Početkom 90-ih uspostavljena je djelomična politička stabilnost. Sirijske vojne snage kao garant mira raspoređuju se po zemlji. Tu će ostati sve do 2005. godine. Do povlačenja Sirije iz Libanona došlo je nakon serije demonstracija (uglavnom od strane libanonskih kršćana) i međunarodnog pritiska nakon atentata na popularnog političara Refika Haririja.

Stanovništvo

Većina stanovništva izjašnjava se kao Arapi. No pitanje udjela pojedinih vjera i naroda u ukupnom stanovništvu politički je vrlo osjetljivo pa službenih popisa stanovništva nije bilo još od 1932. Te godine Libanon je imao oko 800.000 stanovnika, od čega su kršćani činili 51%. Danas se procjenjuje da Libanon ima skoro 4.000.000 stanovnika, od čega kršćana danas nema više od 30%.

Među kršćanima najznačajniji su Maroniti, povezani s Katoličkom crkvom, ali s vlastitim patrijarhom i liturgijom. Maroniti potiču još od predislamskog vremena. Ostali su Grko-katolici i Grko-ortodoksi. Grko-katolici potomci su tzv. Melkita koji su u Libanonu pronašli utočište za vrijeme abbasijskog hilafeta. Njihovo središte grad je Zahle u dolini el-Bikā’.

Muslimani, s druge strane, također nisu homogeni. Sunnije i šiije skoro podjednako su zastupnjeni. I u Parlamentu imaju jednak broj mjesta. Hezbollah (dosl. „Božija stranka“ – ustvari preuzeti kur’anski pojam „Hizb Allāh“ ili „Hizbullāh“) je iz šiijskih redova, inače utemeljen 1982. kao izraz otpora izraelskoj okupaciji juga Libanona.

I sam odnos muslimana i kršćana u Parlamentu je podjednak. Zamjetan je procenat i Druza, sekte proizašle iz ismailizma. U Libanonu su se nastanili oko 1020. godine. Sebe smatraju muslimanima iako u svome učenju odstupaju od mnogih temeljnih islamskih načela i propisa. To je izuzetno izolirana zajednica koja nastanjuje vrleti Libanona i Sirije.

Društveno uređenje

Iako ne postoji državna religija, politika zemlje je zasnovana na religijskom predstavništvu. Iako je primjerice porodično i personalno pravo Libanona uređeno prema vjerskom zakonu svake od priznatih vjerskih grupa, što će reći da civilnog porodičnog prava uopće nema, Libanon je zemlja u kojoj je demokracija najviše izražena u odnosu na ostale arapske zemlje.

No kao i Palestina, svojevremeno i Bosna, tako i Libanon pozornica je prelamanja interesa moćnih svjetskih sila, instrument koji uvijek može se lahko iskoristiti za vlastite državne ciljeve. Patnja običnog građanina najmanje je bitna. Razlog se vjerovatno krije upravo u strukturi stanovništva.