Mevlud i pojam bid’ata

Prije nekoliko dana stigla mi je iz Bejruta jedna knjiga pod naslovom Časni mevlud Poslanikov od el-Munāvija. Knjiga je došla, uz još neke knjige, preko mog ahbaba Samira Beglerovića. Imali smo kod njega jedan fin sohbet (sijelo, druženje). On je uzeo da pogleda knjigu i svidjela mu se. Prvo što je uočio bijaše Uvod kojeg je priredio Salāhud-dīn el-Hevvārī, posvetivši ga pojmu bid’ata (novotarije), pa mi reče kako bi bilo izvrsno to prirediti za Znake. Sjetivši se kako je prva mubarek noć, Lejlei-regaib, na samom pomolu, te kako se i uz nju, nažalost, vežu bespotrebne diskusije, prihvatih Samirov prijedlog.

Kad se sve te diskusije sažmu vidi se kako im je ishodište pojam bid’ata, novotarije u vjeri. Već desetak i više godina svjedoci smo bespotebnih trzavica u našim džematima oko toga šta to valja a šta ne valja u našoj višestoljetnoj muslimanskoj tradiciji. Jedna od tih stvari, koja se obično uzima i za primjer, jeste Mevlud, obilježavanje rođenja posljednjeg Božijeg Poslanika, Muhammeda, a.s.

Jezički, bid’a(t) je novouvedena, novoproizvedena stvar. Terminološki, bid’a je ono što je uvedeno u vjeri nakon što je ona upotpunjena, ono što ne uzakonjuje slovo Kur’ana niti propisuje časni Poslanik, a.s. Ta pitanja možda i ne bi bila toliko problematizirana da Poslanik, a.s., nije rekao: Men ahdese fī emrinā hāzā mā lejse minhu fe-huve redd – „Onaj ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) nešto što nije od nje to će biti odbačeno (od uzvišenog Allaha).“ Tu je i hadis: Kullu muhdesetin bid’a... – „Svaka novouvedena stvar je bid’a....“

Različitim, odnosno krutim tumačenjima ovih hadisa kovitla se prašina koja bode oči i zameće put ispravnoga hoda. Metodologija tumačenja hadisa istrgnutih iz konteksta dokazano je pogrešna, čak i vrlo opasna. Toga su itekako bili svjesni i ashabi nakon Poslanikova, a.s., preseljenja na ahiret.

Radi ilustracije navest ćemo tri primjera:

1. U vrijeme vladavine hazreti Omerove uvodi se džematile klanjanje teravih-namaza od 20 rekata. U Poslanikovo, a.s., vrijeme teravih-namaz klanjao se pojedinačno i to od 8 rekata. Za tu novouvedenu praksu Omer, r.a., je rekao: Ni’metil-bid’atu hāzihī – Što li je ova bid’a lijepa!“ To je rekao jer bijaše stvar od hajra (dobra), jedan lijep način okupljanja muslimana, a nazvao ju je bid’atom jer nije postojala u Poslanikovo, a.s., vrijeme. Niko od ashaba to nije problematizirao.
2. Također u vrijeme vladavine hazreti Omerove granice islamske države su proširene. Osvojeni su Irak i Sirija. Sve do tog osvojenja običaj je bio da se ratni plijen dijeli među borcima. Uporište za to bilo je u 41. ajetu sure el-Enfāl. Tako se postupilo i nakon osvojenja Hajbera u vrijeme Poslanikova, a.s., života. Međutim, Irak je bio poljoprivredna zemlja, a Iračani više vični poljprivredi nego trgovini, za razliku od Arapa iz Hidžaza koji su bili okrenuti trgovini a nezainteresovani za poljoprivredu. Hazreti Omer je shvatio da bi podjela zemlje među borcima mogla štetiti razvoju poljoprivrede, jer novi vlasnici neće znati da je obrađuju, pa će se okrenuti trgovini i preprodaji, od koje će imati koristi samo pojedinci. Zbog toga je odlučio da zemlju ostavi njenim vlasnicima. U tome su ga podržali Osman, Alija, Talha i Ibn Omer, r.a.
3. U vrijeme vladavine trećeg halife, hazreti Osman uvodi učenje drugog ezana na džumi, a dotad se učio samo jedan ezan. Tako je ostalo i do naših dana.

Ashabi, tabi’ini i većina eminentnih učenjaka kasnijeg perioda hadise o pokuđenosti bid’ata razumijevali su na način da je neprihvatljivi bid’at onaj koji se kosi s osnovama Šerijata, kao što je npr. bid’at negiranja Kadera (Božijeg određenja), bid’at proglašavanja nevjernikom onog ko počini veliki grijeh, itd.

U tom smislu trebalo bi razumijevati i Mevlud, obiježavanje Lejlei-regaiba i drugih mubarek noći, zajednički zikr nakon namaza, zajednička dova nakon namaza, itd. Da takve stvari mogu biti itekako pohvalne i Jedinome drage više nego jasno potrđuje i sljedeći hadis: Men senne fil-islāmi sunne hasene fe-lehū edžruhā... – Ko uspostavi, uvede u islamu neki lijep običaj (doslovno sunnet, u značenju i zakon), imat će nagradu za njega, čak i nagrade onih koji ga budu iza njega  praktikovali bez da se u njihovim nagradama išta umanji, a ko uvede u islamu neki loš običaj, nosit će za njega teret ali i teret svih onih koji ga budu primjenjivali iza njega bez da se u njihovim teretima išta umanji.“ Hazreti Pejgamber nije rekao: „Ko oživi neki već postojeći običaj“, već „ko uspostavi, uvede“.

Prema tome bid’at se može podijeliti na bid’a hasene (lijepa, pohvalna bid’a) i bid’a sejji’e (loša bid’a). Kad se stvari ovako postave onda i riječ „novotarija“, koja kao da nosi negativan prizvuk, nekako više ide uz ovaj drugi bid’at, dok bi se onaj prvi, lijepi bid’at, možda mogao prevoditi kao „novina“.

***

Konkretno, učenje Mevluda prvi je uveo el-Muzaffer Ebū Se’īd Kevkeberī početkom sedmog stoljeća po Hidžri. To je brzo među muslimanima širom svijeta postao omiljen način sjećanja na hazreti Pejgambera, a.s., obično kroz forme stihova kojima se iskazivala ljubav prema Poslaniku i oživljavala njegova sīra (životopis). Zato se Mevlud neće učiti samo 12. rebī’ul-evvela, dana u kojem je rođen Muhammeda, a.s., već i u svakoj drugoj finoj prilici kojom se želi približiti Stvoritelju, na svadbi, pri rođenju djeteta, prispjeću s hadža, itd.

Tu novouvedenu praksu pozdravio je veliki broj istaknutih učenjaka, znalaca hadisa i tesavvufa. Tu bi trebalo istaći bar Hafiza Ibn Hadžera el-Askalānīja i Hafiza Dželālud-dīna es-Sujūtīja, učenjake na koje se skoro svako od muslimana voli pozivati.

Izgleda da je upravo ključni problem pitanje autoriteta. Zasigurno je to gorući problem današnjih muslimana. Pitanje autoriteta, na jedan lijep način, već je načeo Samir Beglerović u tekstu o vrednotama mjeseca redžeba. Neke druge prilike, ako Bog da, tu temu možda i šire elaboriramo.