Kategorija
Autor
Bismillahir-Rahmanir-Rahim!
Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil-‘ālemin!
Allahumme salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā Āli Muhammed!
S Božijom dozvolom, dočekali smo i drugi dan blagoslovljenoga mjeseca muharrema. Ostalo je još osam dana do Dana Ašure. Vjernici su u mjesecu muharemu sjetni jer ih sve podsjeća na hazreti Pejgambera, alejhisselam, ali su i tužni jer se sjećaju zločina koji se desio na Kerbeli kada su zvjerski mučeni i ubijeni hazreti Husejin, unuk hazreti Muhammeda, alejhisselam, i veliki broj Ehli-Bejta, porodice hazreti Poslanika islama, alejhisselam.
Ovi dani tuge i sjete, matem, podsjećaju vjernike na realnost života koji žive, realnost znatno obojenu ljudskim djelovanjem, ljudskim faktorom. Stoga vjernici razmišljaju kako bi to najbolje moglo biti izvedeno da se svi ljudi pomire, ujedine, počnu utrkivati u činjenju dobrih djela? Jer prepustili se insan trendovima oko njega, svijet će ubrzo biti ispunjen isključivo nepravdom i bolom.
Neki od vjernika i poste ovih deset dana matema; muslimani-šiije poste jer je hazreti Muhammed, alejhisselam, tako radio (Sunnet), s tim da ne poste i deseti dan, već se samo uzdrže od jela i pića do ikindije, u znak sjećanja na vrijeme preseljenja na ahiret hazreti Husejina i članova Ehli-Bejta.
Muslimani-sunnije tradicionalisti poste ovih deset dana, ko je u mogućnosti postiti, jer je tako radio i hazreti Muhammed, alejhisselam. Neki od njih tokom mjeseca muharrema čine dove uzvišenome Allahu pred duše hazreti Husejina i Ehli-Bejta i mole Ga da uputi sve ljude na Pravi put (Sirat Mustekīm).
Derviši poste ovih deset dana matema, također jer je to hazreti Poslanikov, alejhisselam, Sunnet. Tokom posta uče salavate na hazreti Husejina i članove Ehli-Bejta, i mole Uzvišenoga Allaha da sve ljude uputi na Pravi put ali i da njih uputi i omogući im da prepoznaju Husejina svoga vremena, da se ne suprotstave, ne daj Bože, bilo kojemu iskrenome Božijemu robu koji je njihov suvremenik.
Sve ovo daje predivnu boje mozaiku muslimanskoga bića, i čovjeka nuka na razmišljanje o Stvoritelju i o ljudskome odgovoru na premilosni Božiji poziv na voljenje i međusobni zajednički život u miru:
O vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni.
(el-Bekara, 208.)
Jučer smo, s Božijom pomoći, pročitali prvih šest ajeta sure Tūr i malo o njima progovorili, shodno mogućnostima.
Ako Bog da, danas ćemo pročitati i malo se osvrnuti na narednih jedanaest ajeta koji upozoravaju nevjernike na loš završetak ukoliko se za svoga života ne pokaju i ne okrenu svome jedinome Gospodaru.
Već smo rekli da i ova kur’anska sura plijeni i svojim ritmom – sedž‘om: vet-Tūr, ve Kitābim-mestūr, fī rekkim-menšūr; potom sedž‘ naglo mijenja formu, riječi dobivaju određeni član: vel-bejtil-ma‘mūr, ves-sakfil-merfū‘, vel-bahril-mesdžūr.
Sada, u drugoj cjelini, kako smo je mi nazvali, govori se o nevjernicima i njihovome lošem završetku, pa se i forma sedž‘a ponovno mijenja.
kazna Gospodara tvoga sigurno će se dogoditi
(ajet 7.)
Iako neki ljudi sada žive bezbrižno i osjećaju se sigurnim, neka znaju da će se Sudnji dan sigurno desiti. Ajeti se, konkretno (hāss) odnose na pripadnike plemena Kurejš a koji su odbili dati prisegu hazreti Pejgamberu, alejhisselam, veli hazreti Ibn Abbas. Mubarek Allahov rob pozivao ih je vjeri ali su odbili poslušati. Štaviše, fizički su mu se suprotstavili i, iako ih je većina znala da je hazreti Muhammed Emin, alejhisselam, izuzetno pošten, dobroćudan i istinoljubljiv, ipak su ga i vojno napali, a njegove pristalice mučili najstrašnijim mukama.
Ashabi, Poslanikovi, alejhisselam, prijatelji i njegovi prvi i najbolji učenici vjerovali su snagom kakvu mi nikada nećemo osjetiti ali su mučenja i progoni bili tako jaki da su, kao i učenici svih drugih polsanika, alejhimusselam, zapitkivali hazreti Pejgambera, alejhisselam, kada će sve to prestati, kada će pravda pobijediti:
Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli:
“Kada će već jednom Allahova pomoć!?”
Eto, Allahova pomoć je zaista blizu.
(el-Bekara, 214.)
Griješe, i te kako, oni koji misle da je ovo dokaz slaboga imana (vjerovanja) ashaba. Naprotiv, ovime se daje poruka nama, s njima, sada, u ovom našem vremenu, ona nema ništa; želi nam se poručiti da su i ashabi bili samo ljudi, kao što su i poslanici bili samo ljudi. Njihova veličina i herojstvo nisu dio nekih njihovih nadnaravnih moći, već je upravo izraz njihove ljudskosti omogućio da ih Kur’an, nije mala stvar, spominje, i da im se mi divimo.
Nisu imali super-snagu, nisu bili bogataši, nisu imali fizičku moć u društvu, ali su imali vjeru, onakvu kakvu samo ljudskost oblikovati može, i držali su se zajedno. Vjerom su slijedili Kur’an i Muhammeda, alejhisselam, a zajedništvom su društvo, koje im je skoro sva moguća zla nanijelo, preporodili, socijalno ga stabilizirali, i usmjerili u najljepšemu pravcu – zajedničkome življenju vjere uz natjecanje u činjenju dobrih djela.
Ovaj ajet dolazi kao odgovor na zakletve s početka ove sure. Iako je Jedini premilostan prema Svojim stvorenjima, a ništa ga na to ne može obvezati, ljudi Mu ne vjeruju, prelijepe valove milosti negiraju i uzvraćaju na najgori način. Jedini ih zato ne kažnjava, već ih opominje. Kazna koja je ovdje spomenuta ustvari je događaj koji će se desiti na Sudnjemu danu.
niko je neće moći otkloniti
(ajet 8.)
Nema te osobe, nema te sile, koja će spriječiti Allahovu kaznu. Ali opet, Jedini nam i tu popušta pa svoju Svemoć, ustvari jedinu istinsku moć, ponovno ograničava i daje nama, Svojim stvorenjima, da na nju utičemo. Jer, kako smo vidjeli, kazna koja se spominje desit će se na Sudnjemu danu, ali ako se popravimo, prestanemo druge mimo Njega obožavati, prestanemo Poslanika, alejhisselam, vrijeđati, na njega i na uzvišenoga Allaha lagati, ako prestanemo druge uznemiravati i nad svima se uzdizati i visoko mišljenje o sebi gajati, tada će Allahova kazna na Sudnjemu danu biti od nas otklonjena.
Jednostavno, nema te stvari koju rob, iako je samo rob, sluga, ne može uraditi, samo ako voli, poštuje i obožava uzvišenoga Gospodara, i ako se pokorava Šerijatu hazreti Muhammeda, alejhisselam.
Okrećući se uzvišenome Allahu, svi, hama baš svi, problemi mogu biti riješeni, bez obzira u kakvom se teškom položaju čovjek nalazio. Kako, ne mora biti odgovoreno niti se, najčešće, dešava da osoba to shvati, jednostavno, vjerom problemi bivaju otklonjeni.
Ko prouči Ajetul-Kursijju (255. ajet sure el-Bekara) i završne ajete iz sure el-Bekara (284., 285., i 286. ajet)kod briga, Allah, dž.š., će mu otkloniti te brige.
(hadis prenosi Ebu Katade)
Kao da nam ovim ajetima Uzvišeni želi skrenuti pažnju na međusobnu povezanost stvari i događaja u svijetu, sve je povezano, ali je samo jedan istinski Uzročnik, Uzrok svih uzroka (Musebbibul-esbāb).
Izraz “otkloniti” (dāfi‘), kako kaže hazreti Ismail Hakki, koristi se za otklanjanje stvari prije nego što su se dogodile, dakle za sprečavanje. Kao što smo rekli, Uzvišeni nam daje mogućnost da se spasimo Njegove kazne, ako se promijenimo.
S druge strane, da je upotrebljen izraz “podignuti” (rāfi‘), značilo bi da jednostavno nevjerniku, koji je sada živ, nema spasa. Ali, kako smo vidjeli, Jedini je Sebi propisao da će Njegova milost nadvladati Njegovu srdžbu, pa nam je, elhamdulillah, ipak dao mogućnost da se sačuvamo kazne.
O veličanstvenosti Božijega oprosta odnosno Njegove milosti, koja djeluje na čovjeka, pa se čovjeku otvori stvarnost, vidi da je sve što Uzvišeni govori hakk (istina), pa se prepadne jer zna da je grješnik, a Uzvišeni mu na to uzvrati najljepšom nagradom, govori nam i događaj koji o sebi prenosi hazreti Džubejr ibn Mut‘im (Mut‘am):
“Otišao sam u Medinu da razgovaram s Allahovim Poslanikom, alejhisselam, oko zarobljenika sa Bedra. Kada sam došao, klanjao je u džamiji sabah. Učio je suru Tūr, a glas mu je odjekivao i širio se i izvan džamije.
Kada je došao do ajeta “kazna Gospodara tvoga sigurno će se dogoditi”, kao da mi se srce raspade. Nisam se smio s mjesta pomaći jer sam očekivao da mi se kazna sruši na glavu. I, Allaha mi, u tome trenu jedino što mi je ušlo u srce bio je islam.
Allahu ekber!
na Dan kad se nebo silno uzburka
(ajet 9.)
Kada se nebo počne okretati oko stanovnika koji ga posmatraju, pa se ljudi od silnoga straha uskomešaju. Ovi ajeti govore o vremenu kada čovjek više ništa ne može uraditi za svoju sudbinu. Knjiga dobrih i loših djela se zatvara, oni živi doživit će užasan strah na Zemlji, potom će i oni umrijeti pa će svi ljudi u strahu i strepnji nijemo stajati i čekati da dođu na red, da saznaju hoće li biti od srećnih ili, ne daj Bože, od nesrećnih.
a planine s mjesta pomaknu!
(ajet 10.)
Već smo spomenuli, da planine služe da se Zemlja učvrsti, da ne bi bilo potresa, a poslanici, alejhimusselam, i njihovi stvarni duhovni nasljednici u vremenu kada nema poslanika, ljude učvršćuju u vjeri. Pred konačan obračun, neće više biti poslanika, alejhimusselam, na Zemlji. Neće biti ni njihovih duhovnih nasljednika, pa će se ljudi okrenuti vlastitim procjenjivanjima – šta je to dobro, a šta loše.
I što vrijeme više odmiče, čovjek postaje sve ubjeđeniji da je ono što misli ispravno. Časni Kur’an nam govori da ljudi koji će živi dočekati Smak svijeta, tumarat će ne znajući šta je vjera. Ali, kako opravdati nas koji živimo sada; kako ću opravdati to što pošto-poto želim svoj stav odbraniti, kada mi je samo bitno dokazati da sam u pravu? Planine još stoje na Zemlji, nisu se pomakle, još ima živih istinskih duhovnih nasljednika hazreti Pejgambera, alejhisselam.
Molim li Allaha dovoljno da mi pokaže, da me uputi na tu osobu, ili imam neki “svoj kont”, svoju struju ili društvo, iz kojega svakog kritikujem i napadam? Ako se, neuzubillah, i ne bojim odgovornosti za to, pa minumum što mogu učiniti kao musliman jeste da drugima svoj stav pošto-poto ne nametnem.
Već smo nekoliko puta rekli, bīt je da Allahov Riječ bude gornja, a ne moja. Držimo se u međusobnim susretima Šerijata, a ostavimo po strani razmišljanja koja nas dijele, razmišljanja puna sumnji i pretpostavki, polovičnih zaključaka, a uglavnom prazna od istinskoga uvjerenja:
O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, nekā sumnjičenja su, zaista, grijeh.
(el-Hudžurāt, 12.)
Teško na taj Dan onima koji su poricali,
koji su se, ogrezli u laž, zabavljali!
(ajeti 11., 12.)
Jedini nas ponovno upozorava, na tren prestaje opisivati strahote koje čekaju nepokornike na Sudnjemu danu. Govori nam da se kanimo poricanja Njegovih ajeta, da se prođemo laganja i zabavljanja.
Konkretno (hāss), ajeti se odnose na Ebu Džehla i njegovo društvo, veli hazreti Ibn Abbas, koji su poricali istinitost poslanstva hazreti Muhammeda, alejhisselam, koji su o njemu najgnusnije laži iznosili, a svoj život ispunili lokanjem, dernečenjem, bludom i perverzijama.
Opća poruka ajeta (‘āmm) govori nama. Širimo mržnju prema drugima, a kažemo da slijedimo Poslanikov, alejhisselam, Sunnet. Teško nam je, “ne leži nam”, u svoju kući dovesti siromaha i nahraniti ga, ili sa njim sjesti i nešto pojesti u gradu, nekako je to ispod našega nivoa. A, istodobno, kadgod nam se ukaže prilika jest ćemo i zaljevati nemilice, za nekoliko minuta ostat će na stolu samo kosti, kao da su tuda prošli neki silni termiti.
Nije Muhammed, alejhisselam, bio ni grub, ni željan hvalospjeva, niti je bio tvrdoglav, niti je želio biti uvijek u pravu; to smo ja i ti, mi smo takvi. Samo smo na sebe obukli “uniformu” islama, naoružali se bradama, ćulasima, ahmedijama, misvakom, diplomama i knjigama, pa se vlastitim očima pogledali u ogledalo i učinili se sami sebi – Poslanikovim, alejhisselam, nasljednikom.
Guska ima jedno od najljepših i najdebljih perja ali joj je duša uletiti u blatnjavu lokvu. Samo, jer ima dosta perja, prljavština i vlaga se u njoj sakriju pa drugima nije mrsko gledati je. Samo neugodan miris koji se osjeti kada je ćerupaju otkrije mjesta na koje je odlazila.
na Dan kada će grubo u vatru džehennemsku biti gurnuti:
“Ovo je vatra koju ste poricali.
Pa, je li ovo čarolija, ili vi ne vidite?
Pržite se u njoj, isto vam je trpjeli li ne trpjeli, - to vam je kazna za ono što ste radili.”
(ajeti 13.-16.)
Ovi opisi su toliko strašni da se čovjek ježi kada ih čita i o njima razmišlja. Nije nikome pretjerano drago spominjati ih i tumačiti. Božija kazna je strašna, nevjerovatna i neopisiva, i to je dovoljno.
Meleki, koji se zovu zebānijje, gurnut će ih u Vatru, kazuje hazreti Ibn Abbas, vući će ih po zemlji nadole okrenutih lica. Tu Vatru, čiji je samo jedan jedini plamićak dovoljan da čovjek od straha umre, nepokornici su negirali na Ovome svijetu. Govorili su da je sve to samo vradžbina. Ali, kada se suoče sa istinom, vide da nema nikakve vradžbine.
Naš narod veli: Kako si posijao tako ćeš i požnjeti. Nevjernik koji sebi dozvoli luksuz da se ne promijeni na Ovome svijetu, da ostane slijep i pored silnih Božijih dokaza, bit će slijep i na ahiretu.
Sve je gotovo, više uopće nije bitno hoće li pokušati trpjeti kaznu ili ne, kazna je žestoka i nema spasa.
Dok smo živi i pri pameti, imamo mogućnost da se pokajemo i promijenimo. Kada umremo, gotovo je. Valja se pameti dozvati.
Jedini, naš Gospodar, ponovno nas tješi pa nam počinje opisivati šta nas čeka ako se promijenimo, ako Ga počnemo štovati. Jedini nam počinje kazivati o jednoj predivnoj, najboljoj, generaciji muslimana, o ashabima, prije svega o hazreti Ebu Bekru Siddiku.