Kategorija
Bismillahir-Rahmanir-Rahim!
Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil-‘ālemine!
Allahumme salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā Āli Muhammed!
Dragome Allahu velika hvala, dočekasmo i deseti dan blagoslovljenog mjeseca muharrema, Dan Ašure. Već smo prethodnih godina govorili o značaju ovoga datuma, i u daljnjoj i u bližoj prošlosti, odnosno iz vremena do hazreti Muhammedovog, alejhisselam, poslanstva, i iz vremena nakon hazreti Muhammedovog, alejhisselam, poslanstva. Prvo se odnosi na mnoštvo mubarek događaja vezanih za Allahove, dželle šanuhu, hazreti poslanike i vjesnike, alejhimusselam, a drugo vrijeme odnosi se na ubistvo našeg hazreti Huseina i velikoga broja članova hazreti Muhammed-pejgamberove porodice – Ehli Bejta.
Nažalost, zadnjih godina Dan Ašure širom svijeta obilježen je svirepim i nimalo opravdanim ubistvima muslimana, ubistvima čiji se počinioci također nazivaju muslimanima. Od prošle godine, i s početkom ove godine, počeo je pravi međumuslimanski rat, koji je krenuo sa ekstremistima a sada se u njega uključuje i sve veći broj ljudi običnih vjernika. Kako kaže naša izreka: „Sve je lahko dok ne padne kap krvi”; sada se muslimani maksimalno uključuju u rat, nošeni bolnim emocijama.
I u našoj zemlji mogu se čuti i pročitati za vjernika neshvatljivi stavovi pojedinaca, koji u svojoj percepciji islama pronalaze opravdanja za neselektivne akcije, zločine, ubistava, u džamijama, tekijama i na ulicama; mučenje otetih i mrcvarenje njihovih leševa, granatiranje mubarek mjesta čak i škola.
Naša tradicionalna ulema, šejhovi i hodže, gajila je uvijek simpatije prema svim muslimanima, bili oni tradicionalisti, derviši, šiije ili modernisti, samo ako se nisu agresivno nametali drugima. S otvaranjem bosanskohercegovačkog društva, u našu zemlju došli su i drugačiji svjetopogledi, stavovi koji druge muslimane nisu posmatrali kao „drugačijeg brata u vjeri“ već kao neprijatelja, i društva i vjere.
Tako je još davno počelo na Istoku, prvo nazivanjem drugih muslimana nevjernicima (tekfīr), a potom, što je naročito dobilo krila ulaskom stranih vojski zemalja Evrope i SAD-a prepunih zločinaca i bivših zatvorenika, podučavanjem štampom, polujavnim predavanjima i internetom, kako je ne samo dozvoljeno ubiti drugačijeg muslimana (kitāl) već se za takvo što dobiva sevap i osigurava mjesto u Džennetu. Neuzubillah. Mjera se sve više gubi, život donosi svoje, nedužnom krvlju svoje braće u vjeri, priznavali ih oni ili ne, prljaju se sve grupe – i sunnije, i šiije, i modernisti... svi.
I tako, u tome strahu, ne samo za živote nevinih koji će se okupiti u džamijama i tekijama da obilježe Dan Ašure već i za duše ljudi koji bi ih mogli pokušati ubiti, očekujemo ovu Ašuru. Neka ovo bude i sjajna prilika da na našim namazima, u našim dovama u svim prilikama, molimo dragoga Allaha za jedinstvo svih muslimana, za pomirenje i međusobnu ljubav. Amin!
Ovo je nemoguće postići bez izravne Allahove, dželle šanuhu, podrške:
I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali je Allah sjedinio, - On je zaista silan i mudar.
(el-Enfāl, 63.)
Svako od nas treba razmisliti: Izbor knjiga koje čitam, predavanja na koja idem, društva s kojima sijelim, da li u meni bude mržnju, ili me ispunjavaju ljubavlju? Da li osjećam u svome srcu ljubav prema uzvišenom Gospodaru koja me savlađuje, unižava pred Njim na namazu, koja me je toliko ispunila da hodim zemljom pognute glave, da izbjegavam razgovore s drugima, da sam miran i drugima samo mir želim:
A robovi Milostivoga su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih neznalice oslove, odgovaraju: „Mir vama (selām)!“
(el-Furkān, 63.)
Ili, pak, osjećam neku usilnost u meni, nešto što me konstantno tjera na agresivno ponašanje; što me tjera da se miješam u razgovore ljudi, bilo da smatram kako sam stručan u temi koja se raspravlja, bilo da se ubacujem u razgovor bez prethodnog poziva, pitanja upućenog baš meni? Da li se drugima namećem svojom snagom i razvijenošću tijela, ljepotom, prostrijelnim pogledom, ili, pak, svojom smirenošću, snagom duha, toplinom i blagošću? Uzvišeni Allah upoređuje dvije grupe u Kur’anu časnome, pa za jednu kaže:
Kad ih pogledaš, njihova tijela (edžsāmuhum) te ushite; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove, - međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih.
(el-Munāfikūn, 4.)
A za drugu grupu, uzvišeni Allah veli:
Oni koji poslije njih dolaze – govore: „Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, Dobri (Reūf), Samilosni (Rahīm)!“
رَبَّنَا اغْفِرْ لَنَا وَ ِلإِخْوَانِنَا الَّذيِنَ سَبَقُونَا بِلإْيِمَانِ وَ لاَ تَجْعَلْ فِى قُلُوبِنَا غِلاًّ لِلَّذِينَ ءَامَنُوا ربَّنَا إِنَّكَ رَءُوفٌ رَحِيمٌ.
Rabbena’gfir lenā ve li ihvāninellezīne sebekūnā bil īmāni ve lā tedž’al fī kulūbinā gillen lillezīne āmenū, Rabbenā inneKe Re’ūfur-Rahīm
(el-Hašr, 10.)
Neka nam ovo bude dova ovoga mjeseca muharrema i ove Nove hidžretske godine, ne bi li nam dragi Allah dovu uslišio i mir podario. Amin! I da dragi Allah podari mir i sigurnost cijelome čovječanstvu, amine, jā Erhamer-rāhimīn!
Ovaj deseti dan mjeseca muharrema govorit ćemo malo o jednom vjerskom prvaku, koji je žrtvovao cijeli svoj život tragajući za spoznajom, tuđincu, garibu, koji je došao izdaleka, samo da bi susreo čovjeka kojega je hazreti Isa (Isus), alejhisselam, obećao, najavio i muštuluk havarijunima (apostolima) uzeo, rekavši:
A kada Isâ, sin Merjemin (Marijin), reče: „O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći.“
(es-Saff, 6.)
Riječ je o hazreti Selmanu Farisiju, Selmanu Perzijancu, radijallahu anhu. Koristit ćemo se djelom „Hil'jetul evlijā'“ (Ukras evlijâ), autora hazreti Ebu Nuajma Isfahanija, te djelom „el-Futūhātul Mekkijje“ (Mekkanska otkrovenja), autora hazreti šejhul ekbera Ibn Arebija. Predaje i hazreti Pejgamberove, alejhisselam, hadise koje navedemo samo sa prenosiocem, preuzete su iz „Hil'je“, a za hadise preuzete iz drugih djela, inšallah navest ćemo izvor.
U časnome Kur'anu, uzvišeni Allah kaže prokletom Iblisu:
„Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim ('ibādī), osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.“
(el-Hidžr, 42.)
Svaki rob ima neko pravo kod drugoga roba, svaki čovjek, htio ovaj to priznati ili ne, ima svoje pravo kod drugog čovjeka. Govoreći o Lijepim Allahovim Imenima nekoliko smo puta naglasili kako je uzvišeni Allah povezao sve na svijetu, svakoga uputio na svakoga. U jednome hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
Svaki musliman ima kod drugog muslimana šest svojih prava (hakk): kada ga susretneš, da mu nazoveš selam. Kada te pozove, da mu se odazoveš. Kada od tebe zatraži savjet, da ga posavjetuješ. Kada kihne i zahvali Allahu, da mu odgovoriš. Kada se razboli, da ga obiđeš. I kada umre, da ga ispratiš.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Buharija i Muslim, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
Ovo, dakle, nisu edebi, lijepo ponašanje, već pravâ, hakkovi, koje svako od nas ima kod svakog drugog. Shodno ovim hakkovima, svaki vjernik mora odvojiti dio svoga vremena za druge ljude, makar htio to vrijeme provesti, naprimjer, u ibadetu dragome Allahu. Tuđa prava su čovjekova obaveza, stoga i po tome pitanju čovjek se ne može potpuno posvetiti samo robovanju uzvišenom Bogu – dragi Bog mu u zadatak stavlja vezanje i vođenje računa o drugim ljudima.
Ukoliko neko želi u potpunosti se posvetiti dragome Gospodaru, nemati ništa s bilo kim drugim, mora se odreći ne hakkova drugih koji su pri njemu, a što je najčešći slučaj, već svih svojih hakkova koji su pri drugim Božijim robovima. Nerijetko se čuje kako se ta i ta osoba posvetila samo dragome Allahu, ništa neće ni s kim da ima. No, želi li stvarno biti na tome mekamu potpunog posvećenja dragome Bogu, mora zaboraviti i na svoja prava koja ima kod drugih ljudi. Tako, naprimjer, ako se razboli, ne ide doktoru, ako zatreba kakvu pomoć, naprimjer pri padu, u nevolji, ne obraća se nikome. Ako zatreba hranu i vodu, ne traži ni od koga drugog.
Hazreti Šejhul Ekber susreo je, kako kaže, veliki broj ovih ljudi. Toliko su se odvojili od svijeta, da se sami, a žive po planinama i u šumama, brinu za svoju odjeću. Žive sâmi, skoro goli, tek prekrivaju svoje avrete (stidna mjesta). Hazreti Ibn Arebi bio je jedno vrijeme s njima, ali mu je na kraju rečeno kako ga drugi ljudi trebaju te da, analogno tome, nije oslobođen tuđih hakkova.
Ovo se može činiti čovjeku čudno, no, kao i mnogi drugi, i ova stanja (hâlovi) nešto su stvarno, nešto što zadesi čovjeka, ni na koji način ne mogu se oponašati, imitirati. Svako oponašanje je zavaravanje.
Čovjekova prava kod drugih ljudi idu shodno čovjekovom hâlu, načinu života koji živi. Hakk koji potražuje kod drugih ljudi, izravno je vezan za njegovu ličnost, za njegovo biće. Tako je osnovna odlika nevjernika nevjera, pa hakk koji potražuje kod drugih ljudi jeste uputa; osnovna odlika nevoljnika je nevolja, tako hakk koji potražuje kod drugih ljudi jeste pomoć. I slično. Onoga trena kada osoba više ne bude imala svog prethodnog hakka (naprimjer nevjernik postane vjernik), od tada dobiva novi hakk kod istih ili drugih osoba (u našem primjeru nevjernika koji je postao vjernik, novi hakkovi su mu onih šest prava koja je hazreti Muhammed, alejhisselam, naveo u navedenom hadisu). Tako onaj kvalitet koji je pri nekome, postaje veza koja ga veže s drugim ljudima.
Koliko je čovjek sebe udaljio od uzvišenoga Gospodara, toliko je vezan za šejtana, kod sebe, shodno nevjeri kao osnovnom kvalitetu svoga bića, ima, uvjetno rečeno, hakkove šejtana. Prljavština duše naprosto priziva šejtana da se smjesti u srce čovjeka; zavist kod čovjeka raduje šejtana, pohlepa raduje šejtana, mržnja, srdžba, samohvala, oholost... sve su to stvari pomoću kojih čovjek jača svoju vezu s prokletim šejtanom a slabi vezu s uzvišenim Allahom. Tako se ljudi mogu podijeliti u četiri kategorije: onaj nad kim šejtan nema vlast, oni nad kojima šejtan nema vlast, oni nad kojima šejtan nema vlast jer su vezani svojim hakkovima za prve dvije kategorije, i oni ljudi koji su u šejtanovoj vlasti.
Prva kategorija odnosi se samo na hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam. U Kur'anu se kaže:
da bi ti Allah ranije i kasnije krivice oprostio, da bi blagodat Svoju tebi potpunom učinio, da bi te na pravi put uputio.
(el-Feth, 2.)
Druga kategorija ljudi jesu članovi hazreti Ehli Bejta, koji se izravno oslanjaju na hazreti Muhammeda, alejhisselam. U Kur'anu se veli:
Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova (Ehlul Bejt), grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.
(el-Ahzāb, 33.)
Treća kategorija jesu vjernici koji su, iskrenim naporom u čišćenju svoje duše i glačanju svoga srca, učinili da im osnovna kvaliteta njihova bića bude sklonija uzvišenom Allahu, hazreti Muhammedu, alejhisselam, i hazreti Ehlu Bejtu, negoli prokletom šejtanu. Ti njihovi napori mogu biti različiti: od namaza, pokoravanja Šerijatu, donošenju salavata, do pomaganja drugima, izdržavanjem i građenjem džamija, tekija, mostova, hair česmi i slično. U jednome hadisu, kaže se:
Graditelji Allahovih kuća, oni su Allahovi ljudi (ehlullāh).
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Bejheki, prenoseći ga od hazreti Enesa)
Na ovu treću grupu, odnosi se dio ajeta:
„Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim ('ibādī)“
a na četvrtu kategoriju odnose se riječi:
„osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih (gāvūn).“
Uz Alejhisselamovo čisto biće, uzvišeni Allah vezao je oprost svake prethodne krivice, uz biće hazreti Ehli Bejta uzvišeni Gospodar vezao je sklonost ka hazreti Muhammedu, alejhisselam, i učinio ih sâmom bîti duhovne čistote; uz biće Njegovih iskrenih robova ('ibādullāh) vezao je sklonost ka hazreti Muhammedu, alejhisselam, i hazreti Ehli Bejtu i sačuvao ih šejtanove vlasti. Stoga, kako god hazreti Ehli Bejt potrebuje hazreti Muhammeda, alejhisselam, svaki vjernik potrebuje hazreti Ehli Bejt i hazreti Muhammeda, alejhisselam. Svako od nas, ako Bog da, ima svoja prava kod hazreti Ehli Bejta i kod hazreti Muhammeda, alejhisselam, a s njima se mogu upariti samo čisti. Tako bi se moglo govoriti o kategoriji ljudi koji nisu članovi Ehli Bejta shodno krvnom srodstvu sa hazreti Pejgamberom, alejhisselam, ali koji se ubrajaju u članove Poslanikove, alejhisselam, porodice, shodno svojoj duhovnoj čistoti i plemenitosti.
Moguće je da je neko krvno vezan za Poslanika, alejhisselam, ali da nije pobožan, čak i da počini kakav grijeh. Ipak, s obzirom da ipak u sebi ima ono „sjeme“ Poslanikove, alejhisselam, dobrote i ljepote, makar bio i grješnik, ne smiju ga vjernici kuditi. Njegov status je, kaže hazreti Šejhul Ekber, kao status grješnika koji se pokaje pred sudijom, i, kada se zakon sprovede, zabranjeno je vjernicima da ga kude. Grijeh koji može zadesiti hazreti članove Ehli Bejta odnosi se na grijeh koji zadesi njihovu ovozemaljsku egzistenciju, bîvanje u ovom prolaznom vremenu (sūra), a ne na grijeh suštine njihovih bića (ma'nā). Stoga, „odstranjenje grijeha i potpuno čišćenje“ desit će im se na Drugome svijetu, bit će proživljeni čisti.
Svako vrijeme ima člana Ehli Bejta koji i duhovno i krvno pripada hazreti Ehli Bejtu. Oni su kutbovi toga mekama i preko njih dolazi se na deredžu bîvanja duhovnim članom hazreti Ehli Bejta. Jedan od ljudi koji je preko kutbova hazreti Ehli bejtskoga mekama svojom plemenitošću, žrtvom, učenošću i trudom ubrojen u članove hazreti Muhammedove, alejhisselam, porodice jeste hazreti Selman Farisi. Jedne prilike, hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je:
Četverica su prvaka: ja sam prvak Arapa, Suhejb je prvak Bizantinaca, Selman je prvak Perzijanaca, a Bilal je prvak Abesinaca.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Enes)
Hazreti Selman Farisi rođen je u Džejju, pokraj Isfahana, u Perziji, današnjem Iranu, kao Rūzbeh, kako navode neke predaje. Njegov narod obožavao je idole iz Balka, grada u Šamu. Hazreti Selman osjećao je da religija njegovoga naroda nije istinska vjera. Jednoga dana, uzvišeni Allah ubacio mu je u srce pitanje: „Ko je Gospodar nebesa i Zemlje?“ Hazreti Selman nije znao odgovor, stoga se uputio do jednoga svećenika. Upitao ga je:
„U kojoj vjeri mogu naći odgovor na pitanje: Ko je Gospodar nebesa i Zemlje?“
„Zar želiš promijeniti vjeru svojih predaka?“, upita svećenik.
Hazreti Selman reče:
„Meni treba odgovor na ovo pitanje.“
Svećenik ga uputi na jedan samostan u Mosulu. Tamo, kako je rekao, živi jedan pobožan isposnik, i dobro učen. On bi mu mogao dati odgovor na pitanje za kojim hazreti Selmanovo srce žudi.
Otišao je do toga samostana i predstavio se kršćanskom monahu:
„Ja sam sa istoka. Da li bi prihvatio da se družim s tobom, i da ti hizmetim, a ti mene da naučiš onome što je tebe naučio dragi Bog?“
Svećenik odgovori:
„Bih.“
Tako hazreti Selman u potrazi sa spoznajom, prihvati se obaveze koja se nije naplaćivala, i posveti se hizmetu, pomaganju, ne bi li hizmetom, radom, došao do spoznaje. Kako se kod nas kaže: „Sve do čega se dođe bez truda, toga brzo i nestane.“
Nakon tri godine hizmeta, te posta po danu a ibadeta po noći, monahu se prikučila smrt. Kada je bio na samrti, hazreti Selman sjede pored kreveta i pođe plakati. Monah ga upita:
„Selmane, zašto plačeš?“
„Ostavio sam zemlju svoju u potrazi za dobrom (hajr), Allah, dželle šanuhu, nagradio me druženjem s tobom. Lijepo si me pripazio i dosta toga naučio što je tebi dao dragi Allah. A sada, kada ti se smrt prikučila, ne znam gdje da idem.“, odgovori hazreti Selman.
„Vidi, imam brata. Pređi Arapsko more (verā'el džezīra) i idi kod njega. Prenesi mu od mene selam. Reci mu da mu oporučih da te pripazi i pouči onome što zna. On je na hakku.“
Kada je monah umro, hazreti Selman pođe to tog drugog monaha. Kada ga je poznao, shodno opisu, reče mu:
„Tvoj brat, taj i taj, šalje ti selam.“
„Šta se desilo?“, upita monah.
„Umro je“, reče Selman i ispriča mu sve što se desilo. Monah ga prihvati kod sebe. Tako je hazreti Selman ponovno učio, stalno produbljivao spoznaju, i konstantno hizmetio.
Nakon tri godine, i ovome monahu prikuči se smrt. Hazreti Selman ponovno sjede pokraj njega i, kao što je to učinio prošli put, zaplaka. Monah ga upita:
„Selmane, zašto plačeš?“
Hazreti Selman odgovori:
„Tvoj brat uputio me na tebe. Dobro si me pripazio i poučio onome što je tebi dragi Allah dao. Sada umireš, a ja ne znam gdje ću dalje.“
Na ove riječi, monah mu kaza:
„Imam jednog brata, živi u 'Ammūrijji (u Maloj Aziji), on je bizantijski mudrac. Otiđi do njega i prenesi mu od mene selam.“
Kada je monah ispustio dušu, hazreti Selman ode u potragu za trećim monahom, mudracem. Kada ga je pronašao, reče mu:
„Donosim ti od tvoga brata selam.“
Monah odgovori:
„Alejkumusselam. Šta se desilo?“
Hazreti Selman sve mu ispriča, te mu prenese vasijet (oporuku) monaha da ga ovaj prihvati kao učenika. I treći monah pristade, te hazreti Selman nastavi sa hizmetom, ne bi li mu dragi Allah podario još veću spoznaju.
I trećemu monahu približi se smrt. Kada je bio na samrti, hazreti Selman zaplaka te, kada ga upita razlog plača, hazreti Selman objasni kako mu je bilo lijepo sa njim, dosta toga je naučio, ali da ne zna gdje da ide sada. Monah mu brižljivo reče:
„Nemaš gdje. Niko učeniji nije ostao na pravoj vjeri hazreti Isa (Isusa), alejhisselam, sina hazreti Merjeme (Marije). No, pojavit će se Allahov vjesnik u zemlji Tihame. Iz doma je hazreti Ibrahimovog (Abrahamovog), alejhisselam. Nadao sam se da ću ga dočekati ali evo, neću. Valjda ti ako Bog da hoćeš. Ti ostani u mojoj ćeliji i čekaj da neko prođe ovuda, neki trgovac.“ A tuda su prolazili trgovci koji bi iz Hidžaza išli za Šam – Siriju, Palestinu i Liban. „Upitaj ih: 'Da li se pojavio kod vas neko ko tvrdi da je Božiji Poslanik?' Kada ti kažu da se pojavio, znaj da je to onaj koga je najavio, kao radosnu vijest, hazreti Isa, alejhisselam.
On ima znakove svoga poslanstva. Među plećima nalazi mu se pečat vjesništva (Hātemun-nubuvva). Jede ono što mu dadne kao hedija, dar, a ne jede sadaku.
Njegov narod govori mu neuzubillah da je sihirbaz (čarobnjak), da je lud (medžnūn), da je vrač (kāhin).“
Kada je monah umro, hazreti Selman ostade u ćeliji u iščekivanju trgovačke karavane. Jednoga dana čuo je nekog pred ćelijom. Zaustavio je čovjeka i upitao ga:
„Ko ste, odakle ste?“
Čovjek odgovori:
„Mi smo trgovci iz Medine. Živimo od trgovine. Ali pojavio se jedan čovjek, tvrdi da je Allahov poslanik. Njegovi sugrađani otjerali su ga iz rodnog grada. Prepali smo se da će nam presijecati put do Šama, ali on zavlada našim gradom.“
Hazreti Selman ga upita:
„Pa šta kažu za njega, kako ga doživljavaju?“
„Ma govore da je lud, da je sihirbaz.“, odgovori trgovac.
„Aha“, reče hazreti Selman, „to su znakovi koji me upućuju na tog vašeg čovjeka. Da li bi me mogli prebaciti s vama u Medinu?“
„A šta ćeš nam za to dati?“, upita trgovac.
Hazreti Selman nije imao novca. Sve je podredio traganju za spoznajom, za istinskom vjerom, vjerom u kojoj će mu se smiriti srce. Sav život hizmetio je, ne naplaćujući ništa. Ponudio je čovjeku jedino što je mogao, slično kao što je uradio hazreti Hidr, alejhisselam:
„Pa evo, bit ću ti rob.“
Čovjek pristade i povede hazreti Selmana sa sobom.
U Medini, život mu je bio težak. Radio je na plantaži palmi, zalijevajući palme kao što ih deve zalijevaju – noseći vodu na svojim leđima. Od toga su mu leđa i stomak prekrili čirevi. Nije znao jezika, nikada nije učio arapski. No, kada dragi Allah to dadne, jednog dana naišao je na jednu Perzijanku, jednu staricu, koja je radila isti posao. Kada je vidio da ga razumije, upitao je:
„Znaš li, kako mogu doći do toga čovjeka kojeg tražim? Reci mi.“
Žena odgovori:
„Ako Bog da sutra će proći pored tebe rano, kada krene na sabah, jutarnji namaz.“
Hazreti Selman plaho se obradovao. Sakupio je hurme, i čim je svanulo, otiđe do hazreti Pejgambera, alejhisselam. Bilo ga je strah da ga okruženje na prepozna, da ne shvate šta hoće. Stoga, kada su ga upitali gdje će, odgovorio je:
„Ma nešto me muči stomak.“
Kada je prišao, vidio je hazreti Muhammeda, alejhisselam, i hazreti ashabe oko njega. Hazreti Muhammed, alejhisselam, primijeti kako se hazreti Selman maltene privlači. Znao je kako hazreti Selman hoće da vidi taj „pečat poslanstva“ na njegovim plećima. Zbaci, hazreti Muhammed, alejhisselam, svoj ogrtač sa sebe i hazreti Selman ugleda mubarek pečat.
„Allahu ekber!“, reče u sebi, „Ovo je prvi znak.“
Drugo jutro, uradio je isto što i prvo. Kada je došao do hazreti Muhammeda, alejhisselam, prinese mu hurme. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, upita ga:
Šta je ovo? Sadaka, ili hedija?
Hazreti Selman objasni mu nekako da je to sadaka. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, reče:
Daj ovo njima.
Hazreti ashabi, radijallahu anhum, koji bijahu oko njega posjedali, uzeše hurme i jedoše. Muhammed, alejhisselam, ne okusi nijednu.
„Allahu ekber!“, reče u sebi, „Ovo je drugi znak.“
Treće jutro, hazreti Selman ponovi sve isto, ali ovaj put objasni da su hurme koje daje hazreti Muhammedu, alejhisselam, dar, hedija. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, pođe jesti i pozva hazreti ashabe da mu se pridruže. Hazreti Selman zaleti se prema Poslaniku, alejhisselam, i pođe ga ljubiti i grliti. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, upita ga:
Šta ti je?
Nekako, hazreti Selman ispriča svoju priču.
Uvjetovao si im da im budeš rob, stoga se sada od njih otkupi.
U razgovoru, hazreti Muhammed, alejhisselam, pogodi se sa hazreti Selmanovim vlasnicima da će ga otkupiti za tri stotine palmi i četrdeset oka zlata.
Hazreti Muhammed, alejhisselam, reče:
Sádi!
I hazreti Selman zasadi.
Otiđi i baci kofu u bunar, potom ju podiži dok se podiže. Kada se napuni, izvuci je i poprskaj s njome korjene palmi.
Hazreti Selman uradi kako mu je hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao, a palme niknuše tako brzo kako nikada nisu nikle. Vlasnici rekoše:
„Subhanallah! Nikada nismo imali ovakvog roba. Stvarno ima nešto u njemu.“
Okupiše se ljudi, a hazreti Pejgamber, alejhisselam, vlasnicima dade nekoliko zlatnih zrnca. U njima je bilo četrdeset oka zlata.
(Ova priča, i hadisi u njoj, bazirana je na dvije predaje, od koje prvu prenosi hazreti Amir ibn Vaila od hazreti Selmana Farisija, a drugu hazreti Ebu Tufejl Bekrī od hazreti Selmana)
Hazreti Selman bio je plaho vrijedan i učen. Hazreti Alija plaho ga je cijenio. Hazreti Zādān el-Kindī priča:
„Sa još jednim prijateljem bio sam kod hazreti Alije, jednoga dana. Svi koji tada bijahu tu, plaho su se s njim mubarek opustili, i šalili su se. Onda ga upitaše:
'Zapovjedniče vjernih, pričaj nam o svojim drugovima.'
Hazreti Alija im reče:
'O kojim mojim drugovima?'
'O hazreti ashabima Alejhisselama.'
'Svaki ashab hazreti Muhammeda, alejhisselam, moj je prijatelj.', reče hazreti Alija. 'O kojem hoćete da vam pričam?'
Rekoše mu:
'O onima za koje čujemo da ih na najljepši način spominješ, da na njih salavat najčešće donosiš. Pričaj nam o hazreti Selmanu Farisiju.'
Hazreti Alija reče:
'Ko je od vas poput hazreti Lukamana Hakima? Taj čovjek, hazreti Selman, od nas je, Ehli Bejta. Sakupio je znanja prvih generacija, i posljednjih generacija. Čitao je prethodne Božije Knjige i posljednju Božiju Knjigu. On je more neiscrpno.'“
Hazreti Muhammed, alejhisselam, pobratimio ga je sa hazreti Ebu Derdaom. U podužem hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je, između ostaloga:
Selmane, ti si od nas, od hazreti Ehlu Bejta (ente minnā Ehlel Bejt)! Allah ti je dao znanje prvih i znanje posljednjih, Knjigu prvih i Knjigu posljednjih.
Potom je hazreti Muhammed, alejhisselam, pobratimio hazreti Selmana i hazreti Ebu Derdâa. (Hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Taberani i Hakim, prenoseći ga od hazreti Amra ibn Avfa)
Hazreti Pejgamber, alejhisselam, i hazreti ashabi, plaho su voljeli hazreti Selmana. Podsjetit ćemo se na jedan događaj, iz teških vremena. Muslimane je očekivala opsada, a, kako se to još može razumjeti, i u takvim uvjetima uvijek bi nalazili vremena izraziti međusobno poštovanje i ljubav, a malo se i našaliti.
Naime, kada je hazreti Pejgamber, alejhisselam, obilježavao hendek koji se valja iskopati, za vrijeme Bitke Ahzab, obilježio je sve do mjesta Mezhidž. Potom je svakoj grupi odredio da iskopa četrdeset lakata. Hazreti Muhadžiri (muslimani iz Mekke) odmah rekoše:
„Selman je naš!“
Hazreti Ensarije odmah povikaše:
„Selman je naš!“
A hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, tada reče:
Selman je naš, od Ehli Bejta.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Hakim, prenoseći ga od hazreti Kusejra ibn Abdullaha el-Muznīa, od od hazreti svoga oca, a on od hazreti svog oca)
Kada se oženio, hazreti Selman sjeo je sa suprugom na postelju i rekao joj:
„Moj voljeni (hazreti Muhammed, alejhisselam) oporučio mi je šta da radim, kako da se ponašam. Hoćeš li i ti uraditi onako kako mi je voljeni oporučio?“
„Hoću“, odgovori mu supruga.
Tada hazreti Selman i ona ustadoše i klanjaše dva rekata nafile namaza.
Hazreti Selami el-'Adželīu došao je jednom u posjetu sestrić. Zamolio ga je da odu do hazreti Selmana, jer bi ga volio vidjeti i uručiti mu selam. Krenuše tako tražiti hazreti Selmana. Kada su ga pronašli, Selama reče:
„Selmane, ovo je moj sestrić. Došao mi je iz pustinje u zijaret (posjetu). Hoće da te vidi, samo da ti nazove selam.“
Hazreti Selman odgovori:
„Ve alejkumusselam!“
Hazreti Selama reče:
„Sestrić mi kaže da te plaho voli.“
Hazreti Selman odgovori:
„Dabogda njega dragi Allah volio!“
Hazreti Haris ibn Umejra ispričao je sljedeće:
„Bio sam na jednome putovanju, i nekako se najednom nađoh pored jednoga čovjeka. Na sebi je imao pohabanu odjeću, uštavljenu crvenu kožu koja ga grebaše. Okrenuo se, pogledao me i išaretio mi rukom:
'Hodi, Abdullahu.'
Ustao sam i rekao nekome:
'Od kuda me ovaj čovjek zna?'
Rekoše mi:
'To je Selman.'
Ušao je u svoj dom, obukao bijelu košulju, prišao mi, uzeo za ruku i upitao za zdravlje.
'Robe Božiji', upitah ga lijepo, 'Nikada me prije nisi vidjeo, niti sam ja vidjeo tebe. Niti ti mene poznaješ, niti ja poznajem tebe.'
On mi odgovori:
'Ma kako se ne poznajemo. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, moja duša poznala je tvoju dušu čim je ugledala. Zar nisi ti Haris ibn Umejra?'
'Jesam', rekoh.
'Čuo sam hazreti Pejgambera, alejhisselam, da kaže:
Duše (ervāh) združena su vojska. One koje se međusobno prepoznaju u ime Allaha, zbliže se, a one koje se međusobno ne prepoznaju u ime Allaha, raziđu se.
odgovori mi hazreti Selman.“
Hazreti Atija ibn Amir priča:
„Vidjeo sam jednom hazreti Selmana kako se ustručava hrane koju je upravo jeo. Govorio je:
'Dosta mi je, dosta mi je. Čuo sam hazreti Allahovog Poslanika, alejhisselam, da kaže:
Oni koji su najsitiji bili na dunjaluku, bit će najgladniji na ahiretu. Selmane, uistinu je dunjaluk zatvor za vjernika (sidžnul mu'min) a džennet za nevjernika (džennetul kāfir).
Mejmun ibn Mihrān prenosi od jednog čovjeka od potomaka Abdul Kajsa:
„Vidjeo sam Selmana kako predvodi jednu izvidnicu, kao zapovjednik. Jahao je na magarcu, na sebi je imao šalvare, a dvije uzde tresle su se. (Kada ga je vidjela) vojska pođe govoriti:
'Evo zapovjednika (emīr)!'“
Hazreti Ibn Ševzeb prenosi da bi hazreti Selman potpuno brijao glavu, svu. Jednom su ga upitali:
„Zašto to, Ebu Abdulahu (Selmane)?“
On im odgovori:
„Pravi život je život na ahiretu.“
Hazreti Abdullah ibn Burejda prenosi da je hazreti Selman zarađivao od svojih ruku. Kada bi šta zaradio, otišao bi na pijacu i kupio mesa ili ribe. Potom bi pozvao gubave te bi zajedno jeli.
Kako prenosi hazreti Ebu Osman en-Nehdī, hazreti Selman Farisi rekao je:
„Volim jesti od truda svojih ruku.“
Također Ebu Osman prenosi da je hazreti Selman rekao:
„Kada bi samo ljudi znali kolika je Allahova pomoć slabašnom, ne bi se zalijetali na visok položaj.“
U predaji koju prenosi hazreti Sabit el-Benānī, kaže se da je jedne prilike hazreti Ebu Derda poveo hazreti Selmana da mu isprosi jednu djevojku iz plemena Lejs. Hazreti Ebu Derda ušao je u kuću te počeo hvaliti hazreti Selmana. Naveo je njegove fadilete, njegov stari život i način kako je prihvatio islam. Tada im reče kako bi želio oženiti ga s konkretnom djevojkom iz njihovoga plemena. Na to, suplemenici rekoše:
„Ne bismo željeli oženiti Selmana. Ali, htjeli bismo tebe oženiti.“
I obećaše tu djevojku hazreti Ebu Derdau. Hazreti Ebu Derdau bijaše neugodno te, nakon što je izašao, reče hazreti Selmanu:
„Selmane, nešto se desilo, a krupno je pa me stid i reći ti.“
Hazreti Selman mu odgovori:
„Reci, šta je bilo?“
Hazreti Ebu Derda ispriča mu šta se desilo. Na to, mubarek hazreti Selman reče:
„Moj Ebu Derda, ja bih se trebao stidjeti pred tobom. Htio sam je zaručiti a uzvišeni Allah odredio je tebi.“
Jednom su hazreti Ešas ibn Kajs i hazreti Džerir ibn Abdullah ibnul Bedžlī došli kod hazreti Selmana. Uđoše, nazvaše mu selam, pozdraviše ga te upitaše:
„Jesi li ti Selman Farisi?“
Hazreti Selman odgovori:
„Jesam.“
„Jesi li ti ashab hazreti Pejgambera, alejhisselam?“, upitaše ponovo.
„Ne znam“, odgovori hazreti Selman.
Njih dvojica se malo zbuniše i pomisliše, da nisu možda pogriješili, došlo kod pogrešnog čovjeka.
„Ja sam taj kojeg tražite, ne brinite. Jesam vidjeo hazreti Muhammeda, alejhisselam, družio se s njim. Ali je Alejhisselamov prijatelj (ashab) samo onaj ko je sa njim u Džennetu. Šta trebate?“
„Dolazimo od tvoga brata iz Šama“, rekoše.
„A kojeg to?“, upita hazreti Selman.
„Ebu Derda“, odgovoriše njih dvojica.
„A gdje je hedija koju mi šalje?“, upita ih.
„Nije po nama poslao nikakvu hediju“, odgovoriše.
„Bojte se Allaha i ispunite svoj emanet (ono što vam je povjereno)!“, reče hazreti Selman, „Nikada mi nije došao niko od njega a da mi hazreti Ebu Derda nije poslao hediju.“
Zbunjeni, njih dva rekoše:
„Da ne bude problema. Imamo nešta imetka sa nama, pa uzmi koliko misliš da treba.“
Hazreti Selman im reče:
„Ne želim novac već onu hediju koju je poslao po vama.“
„Boga nam, nije ništa poslao po nama!“, odgovoriše, „Samo je rekao: 'Među vama ima jedan čovjek, kada bi hazreti Pejgamber, alejhisselam, ostao na samo s njime, niko drugi ne bi ga se ticao. Kada ga sretnete, prenesite mu od mene selam.'“
Tada hazreti Selman reče:
„Pa kakvu sam drugo hediju od vas očekivao osim te? Koja je hedija ljepša od selama, pozdrava koji je kod Allaha dragoga lijep, mubarek.“
A možemo zamisliti kako bi izgledalo kada bismo posjetili jedni druge te, umjesto uobičajenoga voća, sokova i slično uručili „samo“ selam. Također, iz ove predaje vidimo još najmanje dvije stvari kojih su se pridržavali i naši stari. Prvo, odlazili bi na veoma dalek put, samo da upoznaju nekoga ko je blizak sa hazreti Pejgamberom, alejhisselam. Niti im je to bilo „bez veze“, niti bi žalili zdravlja, vremena i novca.
I drugo, uvijek je ljepše pozvati se na nekoga iz svoga grada, koga znamo, ne bi li se odmah uspostavilo kakvo-takvo poznanstvo između nas i onoga koga prvi put zijaretimo (posjećujemo).
Mejmun ibn Mihrān prenosi da su se jedne prilike hazreti Huzejfe i hazreti Selman zadesili kod jedne Nabatejke (Libanke). Upitaše je:
„Ima li ovdje kakvo čisto mjesto da tu klanjamo?“
Nabatejka im odgovori:
„Očisti svoje srce, pa klanjaj gdje god hoćeš.“
Njih dvojica rekoše jedan drugome:
„Ovo valja shvatiti kao mudrost koja dolazi iz srca nevjernika.“
U jednome hadis-i šerifu, hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:
Kada bi iman bio do Vlašićke Plejade (surejjā), dokučio bi ga čovjek iz Perzije.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Buharija i Muslim, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
Vlašićka Plejada označava predivnih sedam zvijezda vidljivih golim okom na nebu. Tako bi Arapi izražavali nečiju i fizičku ali nadasve duhovnu ljepotu. U jednom drugom hadisu, hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:
Džennetski sejjidi (prvaci) ljudi u muževnom dobu jesu Ebu Bekr i Omer. A Ebu Bekr u Džennetu je poput Vlašićke Plejade na nebu.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Hatib, prenoseći ga od hazreti Enesa)
Sedam zvijezda Vlašićke Plejade oznaka je za Univerzalnu Prirodu čovjeka (tabī'a), odnosno za prirodu utiskanu u čovjekovu dušu. Tako, svakome je dato da može doseći onaj stepen razvijenosti svoje duše koji hoće, za koji se potrudi.
Sedam je zvijezda, poznato je da ima sedam svojstava, kvaliteta, duše: duša sklona zlu, duša koja sebe kudi, nadahnuta duša, smirena duša, zadovoljna duša, duša s kojom je dragi Allah zadovoljan, i čista, savršena, duša. Ključ ove posljednje duše nalazi se kod hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam. Ovo svojstvo, i sedmi mekam na kome se osoba toga kvaliteta nalazi, postiže se samo ukoliko se s tim složi hazreti Muhammed, alejhisselam.
I na ovaj način kao da je hazreti Pejgamber, alejhisselam, izrazio svoju ljubav prema hazreti Selmanu Farisiju, i pohvalio njegovu učenost i duhovnost, prebivanje na sedmom mekamu.
U predaji koju bilježi Ibn Nedždžar i Dejlemi, prenoseći ju od hazreti Ibn Omera odnosno hazreti Ibn Abbasa, hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je još:
Ko od Perzijanaca prihvati islam, taj je Kurejšija.
Kada je bio na samrtnoj postelji, hazreti Seid ibn Sevka otišao mu je s još nekoliko prijatelja u posjet. Dok su sjedili, hazreti Selmanu je malo pozlilo. Reče svojoj supruzi:
„Šta si uradila s onim miskom (mirisom) kojeg smo donijeli iz Belnedžera?“
Supruga mu odgovori:
„Evo ga, tu je.“
Hazreti Selman reče joj:
„Ubaci ga u vodu, a potom malo protrljaj jedan dio o drugi. Potom namiriši oko moje postelje. Sada će nam doći jedan narod, nisu ni ljudi ni džini.“
Supruga tako i uradi, a hazreti Seid i ostali prijatelji izađoše iz sobe. Tada mu je uzvišeni Allah uzeo plemenitu dušu.
U drugoj predaji koju prenosi hazreti Selmanova supruga Bekira, kaže se:
„Kada se hazreti Selmanu približila smrt, zovnuo me, a ležao je u jednom čardaku ('ullijja) koji imaše četiri ulaza. Reče mi:
'Bekira, otvori mi ovo četvero vrata. Danas će mi doći posjetioci, a ne znam na koja će od ovih četiri vrata htjeti ući.'
Zatražio je miska, i rekao mi:
'Pomješaj ga u zdjelicu.'
Tako i uradih, a on mi reče:
'Zamiriši njime oko moje postelje. Potom se malo udalji, ali ostani, da me vidiš u postelji.'
Tako i uradih kad ono, već ispusti dušu, izgledalo je kao da spava na postelji.“
Postoje dvije predaje o tome gdje je hazreti Selman Farisi, Selman Perzijanac, sahranjen. Prva govori o drevnom mezopotamskom gradu Ktezifonu, današnjem Me'adu u Iraku. Po vijestima, turbe hazreti Selmana u ovome gradu napadnuto je i srušeno 26. februara 2006. godine. Druga predaja govori o mjestu Lidd, u Palestini.
Spomenut ćemo još, da postoje mišljenja kako je hazreti Selman Farisi za svoga života preveo Kur'an na perzijski jezik. Ovo nikada nije dokazano, ali, ako bi bilo tačno, tada je on, mubarek, prva osoba koja je Kur'an prevela na neki jezik.
Ostavio je svim muslimanima i svim ljudima dosta toga u emanet. Na svakome od nas je da razmisli kako se i prema tom njegovom emanetu, njegovom hakku koji ima kod svakoga od nas, odnosimo.
Allah rahmet ejle ve radije 'anhu.