Kategorija
Autor
Izlazak
Nakon što se ispunio rok, određen od strane Allaha, Živog, Vječnog, u kojem su Egipćani dobivali opomene i šansu za spasenje, došlo je, konačno, vrijeme izlaska Benu Israila iz Misira i prestanka njihove dugotrajne kušnje i patnje koju su tamo podnosili. Nije nam poznato šta je to, konkretno, navelo Faraona i njegove glavešine, do tada tako tvrdoglave i uporne u inatu, da popuste i dozvole izlazak Benu Israila iz Egipta. Moguće da im je Allah dragi jednostavno u tom vremenu smekšao srce, ili su im dosadile stalne pritužbe i molbe njihova naroda da puste Israilćane ne bi li tako prestale tegobe koje su ih sustizale. Samo dragi Allah zna kako je uistinu bilo, i samo On, Sveznajući, zna da li ima i koliko ima istine u onome što je u starozavjetnoj Knjizi izlaska zapisano po ovom pitanju, a što smo se mi odlučili ovom prilikom spomenuti zbog značaja koji tom događaju pridaje tradicija Judaizma.
Naime, u Starom zavjetu (Izlazak, 11-13) zapisano je da je Bog (Allah, odnosno Jahve, kako je On tamo imenovan) poslao posljednju u nizu opomena i kazni Faraonu i njegovu narodu, kaznu koja je bila tako žestoka da je odmah skršila svaku njihovu želju za daljnjim inatom i odbijanjem izvršenja onoga što je od njih traženo. Riječ je o usmrćenju prvorođenog djeteta svake porodice u Egiptu. Musa, alejhisselam, je dobio Objavu u kojoj mu je rečeno da će određene noći umrijeti prvorođeno dijete u svakom domu egipatskom, od Faraonovog prvorođenog sina koji ga je na prijestolu trebao naslijediti, pa sve do prvorođenog sina najsiromašnije porodice njegova naroda. Tada je naređeno da svako domaćinstvo Benu Israila, do utvrđenog dana, pripremi po jedno muško, jednogodišnje jagnje ili kozle, bez mahane, koje mora zaklati kada nastupi suton tog dana i obavezno njegovom krvlju obilježiti dva dovratnika i nadvratnik njihovog doma. Morali su ga ispeći i te noći čitavo pojesti i to uz beskvasni hljeb i gorko zelje. Pri tome su morali biti i potpuno spremni za putovanje. Kada je nastupila ponoć melek Azrail (Knjiga izlaska kaže da je to bio Bog, lično, ali mi smo, bez sumnje, ubijeđeni da je to bio melek Azrail jer je, prema onome što nalazimo u Kur'anu i hadisima, njemu stavljeno u dužnost usmrćivanje ljudi kada dođe njihov edžel, a i zbog toga što smo se uvjerili da se u starozavjetnim tekstovima dešava da se melek zamijeni sa otjelovljenim Bogom, neuzubillah, Allahu se utječemo od ovoga, pa se bojimo da bi i ovdje mogao biti takav slučaj, a Allah istinu zna) se spustio u Misir i uzeo dušu prvorođenog djeteta u svakom domu čija ulazna vrata nisu bila krvlju obilježena. Te noći se strašan jauk boli razlegao čitavim Egiptom, jer nije bilo kuće u kojoj neko nije umro. Faraon je tada konačno, i sam skrhan bolom zbog smrti svoga sina, dao dozvolu Benu Israilu da napuste Egipat.
Evo, ovako govori Knjiga izlaska o tom događaju u Egiptu, a vjerska tradicija Judaizma, pomenutu noć slavi kao blagdan Pashe (Pesaha) što se može prevesti kao ''praznik prolaska, zaobilaženja''. Ovako su ga nazvali zato što je smrt te noći zaobilazila domove Benu Israila i, prolazeći mimo njih, harala egipatske domove.
Ponavljamo, s obzirom na to da Kur'an Časni uopće ne govori o pomoru prvorođene djece Misira, isto tako, niti u hadisima, barem koliko je nama trenutno poznato, nema podataka o tome, a imajući u vidu osvjedočenu činjenicu (molimo vidjeti Kur'an Časni, 5:13) da je ljudski intervencionizam u Bibliji zaklonio ili izmijenio istinite riječi Allahovih Knjiga Tevrata, Zebura i Indžila, mi zaista izražavamo veliku rezervu u istinitost ovakvog odvijanja događaja, a dragi Allah najbolje zna.
Ono što pouzdano znamo je to da su Musa i Harun, alejhimesselam, jedne prilike, vjerovatno u stanju ogorčenja zbog tolikog stepena oholosti, poricanja istine, i raznih drugih iskvarenosti Faraona i glavešina njegovih, uputili dragome Allahu dovu protiv njih:
I Musa reče: "Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!" "Uslišena je molba vaša!"; reče On, "a vas dvojica na Pravome putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!" (10:88,89)
Vidimo da je ova dova primljena, pa u tom smislu možemo osnovano pretpostaviti da je Faraonov pristanak da Israilćani mogu poći, ujedno bio i početak propasti njegove, velikaša njegovih, i cjelokupne vojske njegove. Ovo kažemo zbog toga što je odlazak Israilćana bio uzrok velike srdžbe Egipćana, koja se pojavila kratko nakon toga, i koja ih je navela da krenu u fatalnu potjeru za njima. Njihova srdžba i odluka o potjeri, dodatno su bile motivirane još jednom značajnom činjenicom, a to je da su Israilćani sa sobom ponijeli veliku količinu misirskog zlata.
Nije nam baš sasvim jasno kako se desilo da Benu Israil dođu u posjed tako velikog materijalnog bogatstva, a koje je ranije pripadalo Egipćanima. Knjiga izlaska kazuje da je Israilćanima putem Objave bilo naređeno da od svojih misirskih komšija u zajam zatraže zlatnike, zlatni nakit i razne druge dragocijenosti izrađene od zlata, a da je Bog omekšao srca Egipćana, pa su im oni dragovoljno sve te dragocijenosti dali u zajam. Moguće da se tako zaista i desilo da bi se ispunila Allahova odredba da Faraon i vojska njegova kasnije krenu u potjeru za njima, kada su vidjeli da su im izmakli sa svim tim silnim bogatstvom, a Allah dragi jedino zna kako je doista bilo.
U svakom slučaju može se reći da su Benu Israil to veliko materijalno bogatstvo stekli sa Allahovim znanjem i dopuštenjem, na što upućuju sljedeći ajeti časnoga Kur'ana:
I Mi ih (Egipćane) izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi (26:57-59).
Zemlja i sva njezina bogatstva vlasništvo su samo dragog Allaha i On to u naslijeđe daje od Svojih robova kojima On hoće, pa su tako, ma koji način sticanja konkretno bio u pitanju, Israilćani to zlato, bez ikakve sumnje, dobili na halal način.
Nakon što je Faraon dao dozvolu za odlazak, Musa i Harun, alejhimesselam, okupili su cjelokupan narod Benu Israila i krenuli u pravcu Ken'ana. Kolona je bila veoma dugačka i brojala je, kako se prenosi, oko šest stotina hiljada ljudi, ne računajući žene i djecu. Svi su, koliko nam je poznato, išli pješice ili na zaprežnim kolima (dakle, uglavnom nisu koristili jahalice) i vodili su sa sobom svoju, i krupnu i sitnu, stoku. Takođe su ponijeli i tijelo Jusufa, alejhisselam, jer im je u sjećanju bila duboko utisnuta njegova oporuka da mu tijelo ponesu u Ken'an kada dođe vrijeme da napuste Misir. Tu oporuku su držali u sjećanju i prenosili sa jedne generacije na drugu za svo vrijeme koje su proveli u Misiru (prenosi se da je proteklo oko četiri stotine i dvadeset šest godina, računato prema sunčevom kalendaru, od dolaska Benu Israila u Misir u vrijeme Jakuba i Jusufa, alejhimesselam, pa do njihovog izlaska otuda u vrijeme Musaâ i Haruna, alejhimesselam, a dragi Allah zna koliko su oni zaista tamo ostali), pa su je Musa i Harun, alejhimesselam i ispunili. Kolona je, najvjerovatnije, bila organizirana tako da su Benu Israil bili raspoređeni prema vlastitoj plemenskoj pripadnosti idući pod zastavama i obilježjima svoga plemena, a starješine svih dvanaest plemena su bili u stalnom kontaktu sa Musaom i Harunom, alejhimesselam, koji su se nalazili na čelu kolone. Neizmjerna radost koju su osjećali zbog toga što su dočekali sjaj sunca slobode nakon višestoljetne olujne noći njihove patnje u Misiru, i njihova zahvalnost dragom Allahu, još su više bili pojačani Njegovim očevidnim Znamenjima koje su stalno imali pred očima, i danju i noću. Naime, prenosi se da su danju pred sobom vidjeli vertikalni oblak koji je, poput nekog stuba, dosezao od zemlje do neba, a noću bi se taj stub od oblaka pretvorio u stub od vatre, odnosno od svjetlosti. Ti Allahovi Znakovi su stajali ispred njih, i to uvijek u pravcu kojim su trebali ići, tako da su se uvijek prema njima mogli orijentisati na svome putovanju ka Svetoj zemlji. Nakon nekog vremena dosegli su obalu Crvenog mora.
Za to vrijeme iskvarenost Faraona, njegovih glavešina i većine Egipćana (Musau i Harunu, alejhimesselam, povjerovala je, nažalost, samo manjina od pripadnika misirskog naroda, a većina ih je, u strahu od Faraona i njegova zuluma, kako nam to jasno kazuje ajet časnoga Kur'ana 10:83, odbila da povjeruje i ostali su vjerni Faraonu i vlastitoj mnogobožačkoj tradiciji) prešla je granicu sa koje više nema povratka, tako da su oni, relativno brzo nakon odlaska Israilćana, u svojim srcima osjetili veliku srdžbu prema njima, srdžbu koja je dodatno bila pojačana činjenicom da je značajna količina njihovog zlata sada bila u rukama Benu Israila. Vjerovatno su i ranije ezijete i kušnje, poslate im od dragoga Allaha kao pouke i opomene, pogrešno pripisivali Mūsāu, alejhisselam, i njegovom narodu. Sve je to uticalo na to da raspoloženje većine Egipćana bude takvo da su se oni željeli žestoko osvetiti Israilćanima, pa se veliki broj njih spremno odazvao pozivu na mobilizaciju koji su Faraonovi izaslanici prenosili u svakom misirskom naselju. Tako je Faraon sakupio sve što je mogao sakupiti od ljudi, vojne opreme i jahalica, te formirao veliku i veoma dobro naoružanu vojsku, koja je bila odlučna u želji da masakrira Benu Israil. Prenosi se da je ta vojska brojala oko milion i šest stotina hiljada boraca. Vojskom je komandovao lično Faraon, a u njezinim redovima su bili i svi njegovi velikaši. Gordi i oholi zbog svoje, očevidne, brojčane nadmoći nad Israilćanima, sa srcima ispunjenim žestokom srdžbom i bolesnom željom za brutalnim ubijanjem nemoćnih ljudi, jezdili su preko pustinje, vozeći se na dvokolicama i jašući na jahalicama, brzo smanjujući prednost u prostornoj udaljenosti koju su imali Israilćani, jer su oni išli pješice i bili usporeni silnom masom zaprežnih kola i stoke. Međutim, po Allahovoj odredbi, nisu ih mogli stići sve dotle dok oni ne dosegnu obalu Crvenog mora.
Dvije su se skupine ugledale za vrijeme izlaska sunca. Israilćani su bili na obali, ispred njih se prostiralo Crveno more, na desnom i lijevom boku bile su im visoke planine, a za leđima moćna i veoma brojna egipatska vojska, koja im se sve brže približavala. Izgledalo je da su u zamci u kojoj će svi stradati, pa su u srcima osjetili strah. Požalili su se Musau, alejhisselam, ali ih je on umirio odlučnim riječima, punim iskrene i duboke vjere u dragog Allaha i oslanjanja na Njega (tevekula):
I Mi objavismo Musau: "Kreni noću s robovima Mojim, ali bićete gonjeni." I faraon posla po gradovima sakupljače: "Ovih je zaista malo i rasrdili su nas, a mi smo svi budni!" I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi. I oni ih, kad se sunce rađalo, sustigoše. Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: "Samo što nas nisu stigli!" "Neće!"; reče on, "Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati." (26:52-62)
Tada je Musa, alejhisselam, dobio Objavu od dragog Allaha, Stvoritelja, plemenitog Gospodara svih svjetova, kojom mu je bilo naređeno da zagazi u plićak i udari svojim štapom po morskoj vodi. Musa, alejhisselam, je tada zagazio u plićak Crvenog mora i udario štapom svojim po njegovoj vodi. I tada se započeo dešavati veličanstveni događaj, jedno od najvećih Allahovih Čuda i pouka ljudima, Čudo koje je trajno zapisano u sjećanju ljudske civilizacije na Zemlji, sve do Sudnjeg Dana: Pred očima svih očevidaca vode Crvenog mora su se rastavile formiravši dvije vodene planine između kojih je ostao suhi prolaz po morskom dnu sve do suprotne obale. Krenuli su tim prolazom, vjerovatno, prvo žene i djeca, dok su odrasli muškarci hodili iza njih kako bi ih zaštitili od Egipćana. Međutim, ta zaštita nije bila potrebna, jer je dragi Allah sve već davno bio odredio pa Egipćani nikako nisu mogli ući u taj prolaz niti minutu ranije niti kasnije, u odnosu na ono što im je bilo određeno. Postoje predaje da su meleki zadržavali Faraona i njegovu vojsku, a postoje i predaje da je Allah postavio plameni zid, barijeru koja je razdvajala Egipćane od Musaâ, alejhisselam, i njegove lične pratnje, koji su, vjerovatno, još uvijek stajali na morskoj obali i čekali da svi pripadnici zajednice uđu u prolaz, prije nego što oni uđu. Egipćani su bili zadržani na obali dovoljno dugo da bi Israilćani, do posljednjeg čovjeka, mogli preći na drugu obalu, i za svo to vrijeme su, htjeli to ili ne, bili svjedoci još jednog velikog Allahovog Čuda, veličanstvenog Znamenja i jasne opomene. Međutim, umjesto da ih to navede na razmišljanje, oni su u svojim srcima, izgleda, još veću zlobu osjećali, tako da su, svi, od prvog do posljednjeg, odmah čim im se put otvorio hitro ujahali u prolaz, nastojeći da što prije sustignu i pobiju Israilćane.
Za to vrijeme Musa, alejhisselam, je izašao na drugu obalu i htio je, uvjerivši se da je i posljednji Israilćanin bezbjedno prešao na drugu obalu, ponovo udariti štapom po vodi kako bi se ona povratila u normalno stanje i tako postala neprelazna, spasonosna, prepreka između njih i Faraona, ali je u tom trenutku dobio Objavu:
Ostavi more nek miruje, oni su vojska koja će, zaista, potopljena biti (44:24).
Tada mu je postalo jasno da će to biti teška, ali i zaslužena kazna Egipćanima zbog njihovih mnogobrojnih grijeha. Musa, alejhisselam, je stajao na sinajskoj obali Crvenog mora sa štapom u ruci i čekao naredbu svoga Gospodara, a Faraon i njegova vojska, puni bijesa i zlobe, jurili su po suhom morskom dnu, između ogromnih vodenih planina koje su im se uzdizale sa lijeve i desne strane. Kada su svi Egipćani bili toliko daleko u prolazu da niti jedan od njih više nije mogao dosegnuti bilo koju od morskih obala, Musau, alejhisselam, je Objavom naređeno da ponovo udari štapom po morskoj vodi. Kada je on to uradio morske su se vode zatvorile nad Faraonom i njegovom vojskom, sve skupa ih potopivši, zajedno sa svim njihovim konjima i ostalim jahalicama. Ukočeni od užasa, Egipćani nisu ništa mogli učiniti da izbjegnu strašnu kaznu koju su morali pretrpjeti zbog svojih dugogodišnjih grijeha i zuluma, kao i tvrdoglavog odbijanja da se pokaju, povrate i predaju svome istinskome Gospodaru, dragom Allahu. Njihova strašna sudbina ostala je opomenom i poukom svim budućim generacijama ljudi, sve do Sudnjeg Dana:
I Mi objavismo Musau: "Udari štapom svojim po moru!"; i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo; i Mi onda tamo one druge (faraona i njegovu vojsku) približismo, a Musaâ i sve one koji bijahu s njim spasismo; i one druge potopismo. To je, zaista, pouka, a većina njih nisu bili vjernici, a Gospodar tvoj je, doista, silan i milostiv (26:63-68).
Faraon se, istina, pokušao u zadnjem trenu pokajati, ali je to pokajanje došlo isuviše kasno:
I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: "Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!" "Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe", ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama (10:90-92).
Vidimo, dakle, da Faraonovo pokajanje nije bilo primljeno i na taj način se, još jednom, obistinila Allahova Riječ, Zakon koji vrijedi za sve Njegove neposlušne robove:
A kad bi kaznu Našu doživjeli, onda bi govorili: "Mi vjerujemo u Allaha, u Njega jedinog, a odričemo se onih koje smo Njemu ravnim smatrali!" Ali im vjerovanje njihovo, kada bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali, i tada bi nevjernici stradali (40:84,85).
Ranije navedeni ajet nam jasno kazuje još jednu interesantnu činjenicu da je Faraonovo mrtvo tijelo bilo spašeno, kako bi ostalo poučnim primjerom ljudima nakon njega. Ibn Kesir bilježi da su mnogi Faraonovi savremenici u Misiru vjerovali čak i to da je on besmrtan, tako da su čak i neki od Israilćana bili pomislili da je on, kao takav, preživio kataklizmu, ali ih je dragi Allah oslobodio toga sujevjerja jasno im pokazavši Faraonovo mrtvo tijelo, koje je, vjerovatno, jedino izronilo na površinu mora, između svih ostalih koja su ostala u morskim dubinama, i plutalo, iako je borbeni oklop još bio na njemu. U svakome slučaju, sigurno je to da su i život ovoga tiranina, i njegova sudbina, i njegovo očuvano tijelo, jasna pouka i upozorenje svima nama kakav je kraj svih oholih tiranina i zulumćara koji nepravedno čine nasilje ljudima (trebamo se dobro zamisliti i zbog nasilja koje čovjek čini i biljkama i životinjama, dakle prema svim Allahovim stvorenjima), i koji odbijaju da slijede Zakone dragoga Allaha, Svemoćnog, Pravednog, Strogog i Silnog, ali ujedno i Svemilosnog, Samilosnog.
Vrlo je interesantna činjenica da se propast Faraona i njegove vojske desila desetog dana mjeseca muharrema po lunarnom kalendaru (Dan Ašure), o čemu nas informiše hadis koji od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ibn Abbas, a bilježe Buhari i Muslim u svojim zbirkama, a u kome se kaže da su Jevreji u Medini postili Dan Ašure zato što je toga dana uništena Faraonova vojska u dubinama Crvenog mora, pa je Muhammed, alejhisselam, oporučio cjelokupnom svome Ummetu da i mi postom obilježavamo ovaj mubarek dan.
Nakon što su Musa i Harun, alejhimesselam, zajedno sa čitavim svojim narodom, prešli Crveno more i stupili na tlo sinajskog poluotoka, nastavili su svoje putovanje, ali ne više prema Ken'anu na istoku, već su pošli obalom Sinaja prema jugu. Ovako su postupili prema Objavi, jer je dragi Allah, još u praiskonu, odredio da Njegov miljenik i sugovornik, Musa, alejhisselam, dođe na Sinajsku goru, pa su se prema njoj i uputili.
Putujući zajedno sa svojim narodom i svakodnevno posmatrajući njihovo ponašanje Musa, alejhisselam, je vremenom počeo uviđati i osjećati njihove mahane i slabosti, koje su se na različite načine izražavali u njihovoj vjeri, iskrenosti i moralu. Tako je, jedne prilike, na svoje zaprepaštenje, uvidio da neki među njima čak nemaju niti jasnu i čistu spoznaju o svome Stvoritelju i Gospodaru:
I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim. "O Musa," rekoše, "napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!" "Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!"; reče on. "Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade. Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, a On vas je iznad ostalog svijeta uzdigao?" (7:138-140)
Tada se objelodanilo da su srca nekih Israilćana još uvijek bila pod jakim uticajem idolopokloničke tradicije u čijem su okruženju egzistirali. Naime, koliko je nama znano, većina narodâ što življahu u ta drevna vremena bijahu mnogobošci i idolopoklonici, pa je pripisivanje ''božanskoga statusa'' raznim fiktivnim likovima iz njihovih mitova i mašte, ili pak nekim stvarnim stvorenjima koje je dragi Allah stvorio i koja su apsolutno o Njemu ovisna, te njihovo izjednačavanje sa istinskim Bogom, Stvoriteljem i Gospodarom, kao i prikazivanje njihovih likova u formi idola, bila rasprostranjena i uobičajena praksa. Takvoj ''modi vremena'' bila su sklona srca nekih među Benu Israilom, pa su i oni željeli da to uvedu u svoju tradiciju kako bi imali ''vidljivog boga'' da mu ibadet čine. Čak i ako se desilo to da je tom prilikom od Musaâ, alejhisselam, traženo da izradi kip koji bi prikazao izgled Jahvea, odnosno Allaha, kojemu su željeli ibadet činiti, to je opet apsolutno neprihvatljivo sa stanovišta istinske Allahove Vjere i Njegovog vječnog Zakona, a Allah dragi zna kako je zaista bilo. Uglavnom, Musa, alejhisselam, je tada svojim odlučnim nastupom ovo zlo u korijenu suzbio i tako je ovaj incident sretno okončan bez ikakvih, barem koliko je nama poznato, ozbiljnijih posljedica.
Međutim, naredni incident, koji se desio neko vrijeme nakon prvog, desio se u mnogo dramatičnijim okolnostima. Ovaj drugi incident je pokazao da svi Israilćani nisu imali čvrstu i jaku vjeru u istinitost riječi Musaâ i Haruna, alejhimesselam. O ovome govore sljedeći ajeti časnoga Kur'ana:
Sljedbenici Knjige traže od tebe (Muhammede) da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Musaâ su tražili i više od toga, kad su, uglas, rekli: "Pokaži nam Allaha!" Zato ih je, zbog bezdušnosti njihove, munja ošinula. Poslije su, kada su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili, a Musau smo očitu vlast dali (4:153);
I kada ste (dragi Allah se obraća Israilćanima) uglas rekli: "O Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo!"; munja vas je ošinula, vidjeli ste. Zatim smo vas, poslije smrti vaše, oživili da biste zahvalni bili. (2:55,56).
Vidimo, dakle, kako je ovoga puta bilo iskazano direktno nevjerovanje u Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, i njihovu misiju. U stvari, na neki način je, čak, iskazana nevjera i u dragog Allaha, jer su neki od Israilćana, na jedan krajnje drzak način, svoju odanost Mūsāu, alejhisselam, i svoje vjerovanje u njegova Gospodara, uvjetovali time da svojim očima vide dragog Allaha. Veličina drskosti i krajnjeg bezobrazluka te skupine Israilćana, još više se očitovala u činjenici da je takav zahtjev došao od strane onih koji su se neko vrijeme prije toga lično, vlastitim ušima i očima, osvjedočili u tolika čuda koja su bila poslata Faraonovom narodu, odnosno od strane onih koji su svojim vlastitim nogama prošli suhim prolazom kroz Crveno more. Toliki stepen nezahvalnosti i pokvarenosti nije mogao proći nekažnjen, pa je izgrednike pogodila munja sa nebesa i sve ih pobila. Međutim, kako kaže jedan znameniti hadisi-kudsi, Allahova milost je iznad srdžbe Njegove, tako da je Onaj koji usmrćuje i oživljava oživio izgrednike, koje je netom ranije munja bila pobila.
Nakon što se situacija ponovo vratila u normalno stanje, nastavili su svoje putovanje prema jugu obalom Crvenog mora, sve dok nisu došli do planinskog masiva po kojem je čitav poluotok dobio ime - Sinajske gore (Turi Sini, na arapskom jeziku). Kada su došli do podnožja Sinajske gore, Mūsā, alejhisselam, je podigao logor u jednoj dolini koja je bila dovoljno velika da su se svi tu mogli smjestiti. On je još ranije dobio Objavu od dragog Allaha da se mora sam popeti na Sinajsku goru, tako da je povjerio svome bratu Harunu, alejhisselam, da ga, sve dok se ne vrati, zastupa među narodom u svojstvu njegovog zamjenika.
Mi odredismo da čas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: "Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!" (7:142)
Kada je došlo vrijeme polaska, u logor je došao melek Džibril da povede Musaâ, alejhisselam, do mjesta određenog za susret sa uzvišenim Allahom. Džibril nije bio vidljiv nikome od Israilćana osim Musau, alejhisselam, a vjerujemo i Harunu, alejhisselam. Međutim, ipak ga je osim njih dvojice, sa znanjem i dopuštenjem dragog Allaha, mogao vidjeti još jedan Israilćanin koji se zvao Samirija. Samirija nije nikome govorio šta je vidio i iskoristio je priliku da uzme nešto zemlje ispod Džibrilove stope, odnosno, vjerovatno, sa mjesta na kojem je ostao trag od Džibrilove stope, a Allah najbolje zna. Musa, alejhisselam, to nije primijetio i krenuo je, u društvu plemenitog i cijenjenog Džibrila, uz Sinajsku goru sve dok nije došao do mjesta koje je dragi Allah odredio za susret. Tada je začuo Glas čija se savršenost i ljepota našim ograničenim mjerilima nikako ne mogu iskazati, Glas dragog Allaha.
I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" "Ne možeš Me vidjeti"; reče, "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!" "O Musa," reče On, "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" (7:143,144)
Ovi plemeniti ajeti, posebna su pouka svima nama. Još jednom je jasno potvrđeno kako je Musa, alejhisselam, na ovom svijetu bio iznimno odlikovan i počašćen slušanjem Allahovog Govora, tom posebnom i, na ovom svijetu veoma rijetkom blagodati, kojom, vjerujemo, nisu bili na dunjaluku obdareni čak niti svi Allahovi poslanici. Također vidimo i predivnu pouku da viđenje Allahovog lica, odnosno Njegov pogled, na ovom svijetu ne može niti masivna planina izdržati (rekli bismo niti bilo kakav materijalni oblik, a dragi Allah zna najbolje), a da se sa zemljom potpuno ne sravni.
Tada je, na blagoslovljenoj Sinajskoj gori, Allah, Gospodar i Stvoritelj svih svjetova, objavio Musau, alejhisselam, Tevrat, Knjigu putokaza, upute, milosti, pouke, zakona, i svakih drugih neizmjernih blagodati. Tada su Benu Israil dobili svoj Furkan (Furkan je jedno od imena časnoga Kur'ana, i ima značenje Knjige koja razdvaja istinu od laži i koja zbog toga predstavlja nepogriješivi putokaz na ovome svijetu - Tevrat, Zebur i Indžil su imali isto svojstvo za Benu Israil). O ovome veličanstvenome događaju časni Kur'an nam govori na više mjesta, a mi smo, ovom prilikom, odabrali sljedeće ajete:
"O Musa," reče On, "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. "Primi ih svojski, a narodu svome zapovijedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!" ... (7:144,145).
Iz navedenih ajeta jasno je da je Tevrat originalno objavljen u vidu zapisa na kamenim pločama ''na kojima je bila napisana pouka i objašnjenje o svemu i svačemu''. Objavljivanje Tevrata kompletirano je u roku od četrdeset noći, koliko je Musa, alejhisselam, ostao na Sinajskoj gori.
Međutim, za to vrijeme u dolini se odvijala prava drama. Neko vrijeme nakon što je Musa, alejhisselam, otišao, u logoru Benu Israila započela je žestoka smutnja, kojoj je uzročnik bio Samirija. On je, na neki način (nije nam poznato kako se to konkretno desilo), uspio ubijediti neke Israilćane da mu dadnu egipatsko zlato, od kojeg je onda izlio statuû teleta. Prilikom izljevanja statue on je u zlato bacio onu zemlju, što ju je ranije uzeo ispod Džibrilove stope, tako da je zlatno tele, na neki način, postalo živo i počelo glasno mukati. Ovo je veoma interesantan momenat koji neki mufesiri Kur'ana objašnjavaju tako što kažu da melek Džibril, s Allahovim dopuštenjem, sobom nosi izvjesnu količinu životvorne energije (nazovimo je tako), koja se donekle zadržala u zemlji po kojoj je on hodio, a koju je uzeo Samirija. Zato je, vjerujemo samo u kratkom i ograničenom vremenu, tele oživjelo i glasom se javilo, kada je on bacio tu zemlju na njega, a Allah najbolje zna kako je uistinu bilo. Koliko god da je taj vremenski period u kome je zlatno tele bilo živo i glasno mukalo trajao, to je ipak bilo dovoljno dugo da su se Benu Israil mogli potpuno osvjedočiti tom začudnom događaju. Samirija je iskoristio njihovu veliku začuđenost i pozvao ih da zlatno tele počnu obožavati i klanjati mu se, glasno viknuvši:
"Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!" (20:88)
Jedan broj pripadnika Benu Israila povjerovao je Samiriji i počeli su obožavati zlatno tele. Vidjevši ovo svetogrđe i idolopoklonstvo Harun, alejhisselam, se tom zlu energično suprostavio opominjući glasno zabludjele među Israilćanima:
"O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!" (20:90).
Međutim, ta zabludjela skupina Israilćana izgleda da uopće nije uvažavala autoritet Haruna, alejhisselam, tako da njegov poziv kod njih nije imao snagu zbog koje bi se odrekli onoga što su činili, pa su mu odgovorili:
"Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa." (20:91)
Harun, alejhisselam, naravno, nije mogao da toleriše takvo njihovo ponašanje pa ih je i dalje uporno i glasno upozoravao, sve dotle dok stvar nije došla do usijanja, odnosno do momenta kada je čak i njegov život došao u opasnost. Pošto je za svo to vrijeme jedna, vjerujemo znatno brojnija, skupina Israilćana, a dragi Allah najbolje zna, sačuvala čistotu svojih srca i, ostavši vjerna Harunu, alejhisselam, ostala u okrilju istinske Vjere, došlo se na sam rub oružanog sukoba.
Dvije, međosobno do krvi zavađene, skupine Israilćana stajale su jedna nasuprot druge, a Harun, alejhisselam, je bio u procjepu između njih. Fizički onemogućen da sam natjera zabludjelu skupinu Israilćana da odbace zlo u koje su upali, Harun, alejhisselam, ih je mogao zaustaviti samo tako da povede sebi odanu skupinu u boj protiv njih. Međutim, izgleda da su u njegovom sjećanju izuzetno jako bile utisnute riječi naredbe da čuva red i jedinstvo Benu Israila, koju mu je Musa, alejhisselam, izdao pri odlasku, pa se, vjerovatno, pobojao da bi pretjerano žustra reakcija mogla izazvati razdor i nered unutar zajednice. Odlučio je da sačeka povratak Musaov, alejhisselam. Tako su se Harun, alejhisselam, i odana skupina Benu Israila, distancirali od zla idolopoklonstva u koje su upali ostali, i od njih izdvojili, dok su zabludjeli prakticirali idolopokloničko klanjanje zlatnom teletu.
U međuvremenu na Sinajskoj gori Musau, alejhisselam, je upotpunjeno objavljivanje Tevrata, i on je od dragog Allaha dobio informaciju o onome što se dešavalo u dolini:
"A zašto si prije naroda svoga požurio, o Musa?" "Evo ide za mnom", odgovori on, "a požurio sam k Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan." "Mi smo narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli", reče On, "njega je zaveo Samirija." I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. "O narode moj," reče, "zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!" "Nismo prekršili dato ti obećanje od svoje volje", odgovoriše. "Bili smo natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili." A to isto uradio je i Samirija, pa im izlio tele koje je davalo glas kao da muče, i oni su onda rekli: "Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!" Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti, niti im ikakvu korist pribaviti? A njima je Harun još prije govorio: "O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!" "Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa", odgovorili su oni.
"O Harune," povika Musa, "šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?" "O sine majke moje," reče Harun, "ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: 'Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.'"
"A šta si to ti htio, o Samirija?"; upita Musa. "Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli", odgovori on, "pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio, i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao." "E onda se gubi!"; reče Musa, "čitavog svog života ćeš govoriti: 'Neka me niko ne dotiče!', a čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovog tvog 'boga' kojem si se klanjao; mi ćemo ga, sigurno, spaliti i po moru mu prah rasuti. (20:83-97)
Iz navedenih ajeta jasno se vidi kako je Musa, alejhisselam, bolno i emotivno doživio ovu nevaljalštinu u koju je dio njegovog naroda zapao, i kako je on energično reagovao, kada se vratio. Kur'an Časni nam da drugom mjestu o istome događaju kazuje sljedeće:
I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem Pravim ne vodi? Oni ga prihvatiše i prema sebi se ogriješiše. I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: "Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni!" A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: "Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?"; i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. "O sine majke moje," reče Harun, "narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili." "Gospodaru moj," zamoli Musa, "oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!" One koji su tele prihvatili stići će kazna Gospodara njihova i poniženje još na ovome svijetu; tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži. A onima koji hrđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj će, poslije toga, sigurno, oprostiti i samilostan biti. (7:148-153)
Kao što se vidi iz ajeta, neki od Israilćana su i na ovom svijetu kažnjeni zbog svojega zločina, ali je isto tako, kao i uvijek, ostavljena mogućnost Allahovog oprosta iskrenim pokajnicima. Na drugom mjestu Kur'an Časni nam o ovome daje konkretno izviješće:
I kada je Musa rekao narodu svome: "O narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu učinili; zato se Stvoritelju svome pokajte i jedni druge poubijajte. To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On će vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv" (2:54).
Prema vanjskom smislu sadržaja naprijed navedenog ajeta jasno je da su obožavaoci teleta među Israilćanima pobijeni za kaznu zbog svoga zločina. Mi smo ubijeđeni, s obzirom na neupitnu i beskrajnu Allahovu milost, koja, zasigurno, prevazilazi Njegovu srdžbu (kako nam kazuje poznati hadis kudsi kojeg od Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre, a bilježe Muslim, Buhari, Nesai i Ibn Madždže), a isto tako i s obzirom na Njegovu savršenu pravdu, da je smrtna kazna izvršena samo nad onim Israilćanima koji se, i nakon povratka Musaâ, alejhisselam, u logor, nisu istinski i iskreno pokajali zbog svoga grijeha. Prema tome, mišljenja smo da je dragi Allah primio pokajanje svih onih Israilćana koji su se iskreno i potpuno pokajali zbog obožavanja teleta, a smrću su kažnjeni samo oni koji to nisu htjeli učiniti, a dragi Allah najbolje zna nad kojima je od Israilćana izvršena smrtna kazna, odnosno kojima je od njih oprošteno s obzirom na sljedeće Allahove plemenite riječi:
Poslije su, kada su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili... (4:153).
Veoma je interesantno da neki mufesiri tumače naprijed navedeni ajet (2:54) tako da su kažnjeni Israilćani svojom smrću očistili svoje grijehe, i dobili status šehida, a punu istinu jedino dragi Allah zna.
Nakon što se Musa, alejhisselam, malo smirio, uzeo je bačene kamene ploče sa uklesanim Tevratom i odabrao sedamdeset ljudi koji su, zajedno sa njim, trebali u određeno vrijeme i na određenom mjestu stati pred dragog Allaha. Na putu ih je zatekao jak zemljotres:
I kad Musaâ srdžba minu, on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na Pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje. I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on reče:
"Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovome svijetu, i na onome svijetu, mi se, vraćamo Tebi!"
"Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovijesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili postići ono što budu željeli.
Reci (Muhammede): "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovijesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:154-158)
Ovi nam ajeti donose još jednu, veoma značajnu i veoma interesantnu činjenicu da je Musa, alejhisselam, još tada, bio informisan od strane dragog Allaha o posljednjem Njegovom poslaniku, koji neće znati niti da čita, niti da piše i koji je zapisan u Allahovim Knjigama koje su njima dostavljene (tada samo Tevratu, a mnogo kasnije i u Indžilu). Tom prilikom su Mūsā i Harun, alejhimesselam, te, zajedno sa njima dvojicom, i čitav Israil, spoznali svoju obavezu da toga obećanoga Poslanika prihvate i slijede u vrijeme kad im on dođe, obavezu o čijem izvršenju ovisi ispunjenje njihova zavjeta data dragome Allahu, odnosno njihova deredža kod dragoga Allaha i boravište u vječnosti budućega svijeta. Tako je prema volji i odredbi dragoga Allaha, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, Resulullah Muhammed, alejhisselam, ''Pečat vjerovjesnika'' (Hatemul-enbija), odnosno Allahov posljednji vjerovjesnik i poslanik, postao objektom svekolike čežnje i iščekivanja mnogih generacija potomaka Israilovih (Benu Israila), u dugom vremenskom periodu što se mjeri hiljadama godina, u periodu u kojem su valjane generacije Benu Israila savjesno i veoma brižno čuvale predskazanje o obećanom poslaniku koji neće znati niti da čita, niti da piše. Međutim, nakon nekog vremena, istovremeno sa uklanjanjem originalnoga Božijega govora u Tevratu, kao i mijenjanjem putem ubacivanja ljudskih shvatanja i odmišljanja, što ga učiniše neke slabovjerne i griješenju sklone generacije Israilćana, i ovo predskazanje se zamagli i izbrisa, odnosno izmijeni u učenje o obećanom Mesiji iz loze kralja Davida (Davuda, alejhisselam). Kada je Benu Israilu zaista i stigao Allahov miljenik i odabranik iz Davudove, alejhisselam, loze, Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, on ih je ponovo podsjećao na originalno predskazanje o Muhammedu, alejhisselam, i tako ih pozivao da se povrate izvornosti svoje Vjere. Pošto oni Mesiha Isaâ, alejhisselam, u srcima svojim ne prihvatiše kao Allahova poslanika i ne poslušaše riječi njegove, dragi i svemilosni Allah ih ponovo podsjeti ajetima časnoga Kur'ana, koje smo naprijed citirali (7:157,158) na, tada već drevno, predskazanje o obećanom ''poslaniku koji ne zna da čita i piše'', čije prihvatanje i slijeđenje im bi strogo naređeno.
Nakon ove digresije nastavićemo, inša'Allah, naše kazivanje o Musau i Harunu, alejimesselam.
Iz časnoga Kur'ana i ostalih relevantnih izvora jasno se vidi da je dragi Allah oprostio Benu Israilu obožavanje zlatnog teleta u podnožju Sinajske gore i tako su se, Allahovom beskrajnom milošću i Njegovom velikom ljubavlju prema Musau i Harunu, alejhimesselam, i odabranom narodu Benu Israila, ovi dramatični događaji okončali na najljepši način. Nakon iskušenja zemljotresom i utješne Objave Mūsāu, alejhisselam, koja je umirila i obradovala njihova uplašena srca, Israilćani su se spremili za daljnje putovanje jer je već bilo došlo vrijeme da se pređe na istočnu stranu Sinaja i nastavi put dalje prema istoku, u pravcu svete zemlje Ken'an, koja je od dragog Allaha obećana svim čestitim Ibrāhīmovim, alejhisselam, potomcima.