Kategorija
Autor
Zavjet
Preuzimanjem Tevrata na Sinaju za Israil je nastupila jedna nova, i veoma značajna, stranica njihove historije. Oni su, još od onog davnog vremena kad je dragi Allah milošću posebnom i velikim počastima darovao Ibrahima, alejhisselam, a time ujedno i njegovo potomstvo, baštinili blagodat, čast, ali i odgovornost odabranog naroda kog je Allah dragi uzdigao nad sve ostale narode. Njihov položaj je bio još i veći i odgovorniji ako se uzme u obzir da su, ako ne na čitavoj Zemlji onda barem u širem regionu, oni bili jedini upućeni narod, jedini narod koji je njegovao i baštinio islam, jedinu od dragoga Allaha objavljenu vjeru, odnosno istinsku i izvornu vjeru Ademovog, alejhisselam, potomstva.[1] Vijekovima su oni islam izučavali i tumačili putem zapisa na pojedinačnim listovima, Suhufima, koje su im dostavljali Allahovi vjerovjesnici i poslanici, kao i putem usmene predaje od njih. Međutim, sa veličanstvenim zbivanjima na Sinajskoj gori nastupila je nova etapa njihove povijesti, jer su tada, barem koliko je nama poznato, po prvi put od dragoga Allaha dobili cjelovitu Knjigu, dakle cjelovitu i zaokruženu Uputu o svim stvarima kako za pojedinca, tako i za čitavu zajednicu u cjelini.
I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta ... (7:145)
Osim što je Tevrat imao svojstvo Upute u svim stvarima, on je imao, i dublji, duhovni značaj koji je izvirao iz Allahovog bereketa koji je bio u njemu pohranjen,[2] tako da su kamene ploče sa Tevratom bile za Israil i svojevrstan simbol stalnoga Allahovoga prisustva među njima. U stvari, preciznije rečeno, simbol stalne Allahove pažnje, ljubavi i milosti prema Israilu, kao i simbol Njegova prisustva među njima, zajedno sa kamenim pločama Tevrata, bio je i Zavjetni kovčeg u kojemu su se one čuvale i nosile.
Zavjetni kovčeg Israila bio je, kako predanja kažu, napravljen od drveta i optočen zlatom. U Starom zavjetu je zapisano da je Mūsā, alejhisselam, dao da se napravi taj kovčeg, a postoje i neke muslimanske predaje da je Kovčeg spušten iz Dženneta, skupa sa Ademom, alejhisselam, i hazreti Havom, pa je bio baštinjen i brižno čuvan od strane Allahovih vjerovjesnika, poslanika i čestitih vjernika iz generacije u generaciju, sve dok nije došao u ruke Musāa i Haruna, alejhimesselam. Allah dragi najbolje zna kada je i kako Zavjetni kovčeg stigao na Zemlju, ali je sigurno to da je on bio jedna od najvećih svetinja Benu Israila. Tevrat je kasnije prepisan na papir i tako korišten u svakodnevnoj upotrebi, a original na kamenim pločama je trajno čuvan u Kovčegu. Nošenje i čuvanje Zavjetnog kovčega imalo je karakter svetog obreda čija je čast, emanet i odgovornost bila povjerena samo odabranim ljudima, svećenicima Benu Israila, koji su se opet imenovali isključivo iz jednog od dvanaest israilskih plemena, plemena Levi.[3]
Svećenici Leviti su, dakle, na neki način bili uzdignuti nad ostalim plemenima Israila, ali su ujedno imali i veće obaveze i odgovornosti u pogledu vjerske ispravnosti, iskrenosti i morala, tako da su, barem prema biblijskoj tradiciji, imali i svoj poseban Zakonik kog su morali slijediti.[4] Mūsā, alejhisselam je za prvoga poglavara svećenika imenovao Haruna, alejhisselam, tako da su on i njegovi potomci, kao prvaci Levita,[5] bili isključivo Božijoj službi posvećeni i provodili su obrede u Allahovome svetom Hramu.
Hram je bio poseban prostor gdje se, na posebnom mjestu, čuvao Zavjetni kovčeg i unutar koga se činio ibadet dragom Allahu, upućivale Mu se dove i prinosili kurbani u vidu žrtve paljenice.[6] U vrijeme Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, sveti Allahov Hram je bio konkretiziran u obliku šatora, kojeg su oni zvali Šatorom sastanka. Šator bi bio postavljen tamo gdje bi Israilćani trenutno bili utaboreni, a kada bi krenuli dalje jednostavno bi ga razmontirali i nosili sa sobom. To je bilo jedino prihvatljivo rješenje za vrijeme njihovog putovanja iz Misira prema Ken'anu pod vodstvom Mūsāa, alejhisselam, a i sa ulaskom u Svetu zemlju nastavili su ovu praksu i vijekovima kasnije, sve dok Sulejman, alejhisselam, nije izgradio Allahov Hram, mesdžid Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) u Jerusalemu – otada su se svi obredi vezani za instituciju Hrama uistinu i obavljali u kamenoj građevini Hrama.
Allahov Hram je i u svojoj ranijoj formi pokretnoga Šatora i u kasnijoj formi kamene građevine imao svojstvo Allahova svetoga mjesta (El mekan el muqaddes) koje u svome vremenu predstavlja duhovni centar svih muslimana, sljedbenika Allahove Vjere, koji žive u tome vremenu - mjesta prema kojemu oni okreću svoja lica prilikom uobičajenih ibadeta i molitvi[7] i kojega hodočaste.
Prijem Tevrata, osim onoga što je već navedeno, sobom je nosio još jednu veoma značajnu implikaciju na Israilćane i njihov duhovni život. Naime, spuštanje Tevrata na Sinaju vezuje se, i simbolički i praktično, za davanje zavjeta Benu Israila na iskrenu, potpunu i trajnu predanost dragom Allahu i na smjerno slijeđenje Njegova Zakona. Israilćani su više puta, u svojoj dugoj i burnoj historiji, davali zavjet dragom Allahu na vjernost i odatle su uobičajili sami sebe nazivati Odabranim narodom, narodom koji ima savez sa dragim Bogom. Svakako, ova konstatacija nikako nije pogrešna kada su u pitanju njihove valjane generacije iskrenih muslimana, budući da one i jesu bile narod koji je Allah uzdigao i odabrao nad sve ostale narode što življahu u njihovo doba:
Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih, a između njih bili smo postavili dvanaest starješina, i Allah je rekao: "Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću preći preko hrđavih postupaka vaših i uvešću vas u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao, s Pravog puta je skrenuo." (5:12)
Kur'an časni nam opisuje jedan konkretan slučaj davanja zavjeta Benu Israila dragom Allahu, kada se zbilo još jedno od veličanstvenih Znamenja dragog Allaha za pamćenje i pouku kojemu su Israilćani bili svjedoci:
... i kada smo od vas (dragi Allah se obraća Israilćanima) zavjet uzeli i brdo iznad vas podigli: "Svojski prihvatite ono što smo vam dali i neka vam je na umu ono što je u Knjizi, da biste se kazne sačuvali!" (2:63)
A kada smo iznad njih brdo podigli, činilo se kao oblak, oni su bili uvjereni da će na njih pasti. "Prihvatite odlučno ono što smo vam dali, i neka vam je na umu ono što je u njemu, da biste bili pobožni!" (7:171)
... i iznad njih smo brdo digli, zbog zavjeta koji su dali (4:154)
Vidimo da su Israilćani, prilikom davanja tog konkretnog zavjeta, bili svjedoci kako se obližnja planina digla u vazduh i lebdila iznad njihovih glava, baš poput oblaka. To je bilo još jedno u nizu velikih Allahovih Čuda koje su Israilćani doživjeli. Nama, istina, pouzdano nije poznato da li se ovaj mubarek događaj zbio u vrijeme Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, ili je svjedok i učesnik toga bila neka kasnija generacija Israila, ali smo se bez obzira na to odlučili uvrstiti ovaj primjer u naše izlaganje o životu Musāa i Haruna, alejhimesselam, radi toga što ovdje dolazi na vidjelo jedna mahana i slabost Israila, mahana koja je zadala mnoge glavobolje Mūsāu i Harunu, alejhimesselam, prilikom putovanja prema Svetoj zemlji, i koja je, nažalost, kasnije generacije Israilćana (inače veoma iskvarene) dovela na sam rub propasti. O ovome ćemo, ako dragi Allah da, nešto više kazati u okviru narednog podnaslova ovoga kazivanja.
Pustinja
U nastavku nekih od ajeta časnoga Kur'ana koje smo maločas citirali ističe se sklonost Israilćana ka neiskrenosti i iznevjeravanju datih obećanja i preuzetih obaveza. Kako bi se imala cjelovita sliku Allahove kur'anske poruke mi ćemo, ako dragi Allah da, ponovo navesti te ajete, zajedno sa njihovim nastavcima:
... i kada smo od vas zavjet uzeli i brdo iznad vas podigli: "Svojski prihvatite ono što smo vam dali i neka vam je na umu ono što je u Knjizi, da biste se kazne sačuvali!"; vi ste poslije toga odustali, i da nije bilo Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, uistinu biste stradali. (2:63,64)
Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih, a između njih bili smo postavili dvanaest starješina, i Allah je rekao: "Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću preći preko hrđavih postupaka vaših i uvešću vas u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao, s Pravog puta je skrenuo." Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mijesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. I ti ćeš (Muhammede) kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj ih! Allah, uistinu, voli one koji čine dobro. (5:12,13)
... i iznad njih smo brdo digli, zbog zavjeta koji su dali, i Mi smo im rekli: "Na kapiju pognutih glava uđite!"; i još smo im rekli: "O subotu se ne ogriješite!"; i od njih smo čvrsto obećanje uzeli. Ali zato što su zavjet prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: "Naša su srca okorjela", Allah im je, zbog nevjerovanja njihova, srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo (4:154,155)
Vidimo kako Allah dragi kroz kur'anski govor jednim veoma ozbiljnim tonom ističe grijehe Israilćana. Ista se ozbiljnost javlja i u drugim ajetima časnoga Kur'ana koji o ovome govore, od kojih ovom prilikom navodimo sljedeće:
I kada smo od vas vaš zavjet primili, i brdo iznad vas podigli: "Ozbiljno prihvatite ono što vam dajemo i budite poslušni!"; oni su odgovorili: "Čujemo, ali poslušati nećemo!"; srca njihova su, zbog nevjerovanja njihova, još bila nadojena teletom. Reci: "Ružno je to na što vas vjerovanje vaše navodi, ako ste uopće vjernici." Reci: "Ako je u Allaha Džennet osiguran samo za vas, a ne i za ostali svijet, onda vi smrt zaželite, ako istinu govorite." A neće je nikada zaželjeti zbog onoga što čine! A Allah dobro zna nevjernike. I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi volio poživjeti hiljadu godina, mada ga to, i kada bi toliko živio, ne bi od patnje udaljilo! A Allah dobro vidi ono što oni rade. (2:93-96)
Mi smo od sinova Israilovih zavjet uzeli i poslanike im slali. Kad kod bi im koji poslanik donio ono što nije godilo dušama njihovim, jedne su u laž utjerivali, a druge ubijali. Mislili su da neće biti na muke stavljeni, pa su bili i slijepi i gluhi, i onda kad je Allah primio pokajanje njihovo, mnogi od njih su opet bili i slijepi i gluhi; a Allah dobro vidi ono što oni rade. (5:70,71)
Vidimo kako nam časni Kur'an jasno otkriva sklonost ka griješenju mnogih između različitih generacija Israilćana, tu veliku, ozbiljnu, i po njih veoma opasnu, negativnu osobinu. Naravno, da se to ne odnosi na sve njih, jer su, isto tako, mnogi od njih bili i čestiti vjernici dragom Allahu iskreno predani i odani, te vjerovjesnicima i poslanicima Njegovim poslušni. Dragi Allah, uistinu, najbolje zna razlučiti one valjane i one nevaljale među njima, a nama se čini da bi se moglo generalno reći da su ranije generacije Israilćana, pored i kod njih postojećih izvjesnih slabosti, uglavnom bile čestite i pokorne Allahu, Gospodaru svih svjetova i Njegovim vjerovjesnicima i poslanicima. Međutim, njih su, nažalost, naslijedile pretežno iskvarene i griješne generacije, koje su u slučajevima kada su im Allahovi vjerovjesnici i poslanici dolazili sa onim što se nije sviđalo njihovim dušama, odbijali da ih prihvate, te su ih u laž ugonili, a neke čak i pobili. To je naročito došlo do izražaja u vrijeme Zekerijāa i Jahjāa, alejhimesselam, i Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, pa i u vrijeme života i poslanstva Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kada je Kur'anom časnim jasno rečeno da su Israilćani, osim čestitih i iskrenih vjernika među njima koji su, naravno, ostali u okrilju Allahove neizmjerne milosti, na sebe navukli Allahovu srdžbu zbog svojih stalnih i velikih grijeha:
... I poniženje i bijeda na njih padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, zato što su neposlušni bili i što su sve granice zla prelazili. One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabijci, one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati (2:61,62);
I Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta prepuštati nad njima vlast nekome ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a On oprašta i samilostan je. I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se opametili. I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznoga svijeta, i govorila: "Biće nam oprošteno!" A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi, a oni čitaju ono što je u njoj, da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; opametite se! A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju molitvu, pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela. (7:167-170).
Prirodno, Israilćani tada definitivno izgubiše status i emanet Allahovog voljenog i odabranog naroda, koji trajno pređe na valjane i iskrene pripadnike Ummeta Resulullaha Muhammeda, alejhisselam.[8]
Što se tiče one generacije Benu Israila što bijaše savremenicima Musāa i Haruna, alejhimesselam, oni spadaju, zahvaljujući neizmjernoj milosti dragog Allaha, u čestite i valjane generacije. Barem mi tako razumijevamo općepoznate, vjerodostojne, hadise u kojima Muhammed, alejhisselam, govori kako mu je na Mir'adžu bila pokazana prilično brojna skupina ljudi za koju je pomislio da predstavlja njegov Ummet, ali mu je bilo kazano da je to Mūsā, alejhisselam, sa svojim narodom.
Međutim, oni su ipak, zbog svoje slabosti, malodušnosti, prevrtljivosti, te nedovoljne iskrenosti i dosljednosti, zadali mnoge glavobolje Mūsāu i Harunu, alejhimesselam, i konačno bili sevep dugogodišnjeg ostanka čitave zajednice u pustinji. Kur'an časni nas jasno informiše o nekim takvim slučajevima, koje ćemo, ako dragi Allah da, takstativno navesti i pokušati opisati uz napomenu da nam nije poznato kada su se tačno, gdje i kojim redoslijedom oni odvijali, pa čak za neke od tih slučajeva ne znamo niti to da li su se uopće i desili za života Mūsāova, alejhisselam, ili kasnije za vrijeme njihova boravka u Ken'anu.
O jednom interesantnom slučaju njihove neodlučnosti i skanjivanja u poslušnosti dragom Allahu i Njegovom poslaniku Mūsāu, alejhisselam, kazuju nam sljedeći plemeniti ajeti kur'anske sure ''Bekare'' (Krava):
A kada je Mūsā rekao narodu svome: "Allah vam naređuje da zakoljete kravu", oni upitaše: "Zbijaš li ti to s nama šalu?" "Ne dao mi Allah da budem neznalica!"; reče on. "Zamoli Gospodara svoga, u naše ime", rekoše, "da nam objasni kojih godina ona treba biti." "On kaže"; odgovori on, "da ta krava ne smije biti ni stara ni mlada, nego između toga, srednje dobi, pa izvršite to što se od vas traži!" "Zamoli Gospodara svoga, u naše ime", rekoše, "da nam objasni kakve boje treba biti." "On poručuje", odgovori on, "da ta krava treba biti jarkorumene boje, da se svidi onima koji je vide." "Zamoli Gospodara svoga u naše ime", rekoše, "da nam objasni kakva još treba biti jer nama krave izgledaju slične, a mi ćemo nju, ako Allah htjedne, sigurno pronaći." "On poručuje", reče on, "da ta krava ne smije biti istrošena oranjem zemlje i natapanjem usjeva; treba biti bez mahane i bez ikakva biljega." "E sad si je opisao kako treba!"; rekoše, pa je zaklaše, i jedva to učiniše. I kada ste jednog čovjeka ubili, pa se oko njega prepirati počeli Allah je dao da iziđe na vidjelo ono što ste bili sakrili. Mi smo rekli: "Udarite ga jednim njezinim dijelom!"; i eto tako Allah vraća mrtve u život i pruža vam dokaze Svoje da biste shvatili. Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su, ili još tvrđa, a ima i kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi, a ima ga, doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. A Allah motri na ono sto radite. (2:67-74)
Ovdje se jasno vidi kako je među Israilćanima bilo dosta onih koji nisu imali plemenito svojstvo istinskih vjernika da odmah izvršavaju ono što im dragi Allah i Njegov poslanik narede, bez pitanja i pogovora, samo uz riječi: ''Semi'na ve et'ana (Čujemo i pokoravamo se)!''[9] Umjesto toga, oni se skanjuju i kao da jedva čekaju zgodan razlog da ne izvrše naređeno. Kada više nisu mogli izbjegavati izvršenje naredbe, zaklaše kravu i, kako nam to Kur'an jasno veli, ''jedva to učiniše''. Tek kada su zaklali kravu, postalo im je jasno da je ta naredba dragog Allaha bila vezana za slučaj ubistva jednog čovjeka što su neki od njih malo prije toga učinili i onda nastojali prikriti, jer kada su, po naredbi Allahovoj, komadom mesa zaklane krave udarili mrtvo tijelo ubijenog čovjeka, on je oživio, ustao, rekao ko ga je ubio i onda ponovo pao mrtav. To je bilo još jedno veliko Allahovo čudo kojemu su oni bili svjedoci i jasno su vidjeli primjer Allahovog oživljenja mrtvih ljudi, ali su, kako nam naprijed navedeni ajeti jasno kazuju, srca njihova ostala ''kao kamen tvrda ili još tvrđa''.
U Kur'anu su nam navedeni i primjeri odnosa nekih Israilćana prema poštivanju naredbe o suboti. Naime, poznato je da je u Šerijatu koji je za njih tada važio bila veoma stroga naredba o tome da dan subote mora biti posvećen isključivo za ibadet dragom Allahu, pa je tog dana najstrožije bio zabranjen svaki rad, odnosno svako izvršenje ma kakvih ovosvjetskih poslova i aktivnosti. Međutim, griješenju sklonim i dunjaluku pretjerano naklonjenim ljudskim srcima nije bilo lahko čitav dan ništa ne raditi, pa su neki među Israilćanima relativno često kršili ovu naredbu dragog Allaha. Kur'an časni nam spominje jedan zanimljiv primjer njihovog griješenja vezano za naredbu o suboti:
I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili. (7:163)
Veoma je interesantno uočiti kako ih je dragi Allah iskušavao sa ribama, ali isto tako upozoravao i davao pouku koju su znani među njima mogli uočiti i njome se okoristiti. Međutim, kada su neke druge prilike neki od Israilćana oholo i drsko kršili naredbu o suboti, kazna za njih i pouka za ostale bila je mnogo ozbiljnija. Naime, tada su svi prekršioci za kaznu bili pretvoreni u majmune:
I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: "Postanite majmuni prezreni!" (7:166)
Vama (O, Israilćani) je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im mi rekli: "Budite majmuni prezreni!" Savremenicima i pokoljenjima njihovim to smo učinili opomenom, a poukom onima koji se boje Allaha. (2:65,66)
Mada se ove riječi dragog Allaha mogu shvatiti i simbolički, mi smo, ipak, mišljenja da su oholi neposlušnici bili kažnjeni istinskom transformacijom u majmune. Na ovakav zaključak, po našem mišljenju, upućuje poruka plemenitih ajeta da je taj slučaj ostavljen i savremenicima i ostalim pokoljenjima kao opomena i pouka,[10] a dragi Allah najbolje zna.
Posebno dramatičan i, po svojim posljedicama, veoma upečatljiv i dalekosežan slučaj njihove prevrtljivosti desio se na samoj granici Svete zemlje. Naime, kada su se, nakon dugotrajnog i napornog putovanja, Benu Israil približili granicama Svete zemlje Mūsā, alejhisselam, je odlučio da pošalje nekoga u izviđanje, da ih obavijesti o tome kakvo je stanje u zemlji u koju su trebali ući. Među odabranim izviđačima dvojica mladića posebno su se isticala svojom snažnom i iskrenom vjerom, čestitošću, odanošću, plemenitošću, mudrošću i sposobnošću, a što su Mūsā i Harun, alejhimesselam, još odranije uočili. To su bili Jošua ibn Nun i Kalib ibn Jofna. Izviđači su otišli u Svetu zemlju da izvrše svoj zadatak, a ostali članovi zajednice su se ulogorili i čekali njihov povratak. Oduševljenje i radost što im je plemenita zemlja i obećani život u izobilju bio ''na domak ruku'', u prvi mah su se, po povratku Jošue i Kaliba povećali kada su im oni opisali ljepote i blagodati što su ih tamo vidjeli i, pogotovo, kada su im pokazali neke od plodova Svete zemlje koje su sa sobom donijeli. Međutim, to je oduševljenje naglo splasnulo čim su ih Jošua i Kalib izvijestili da su paganska, mnogobožačka plemena i narodi koji tamo žive veoma snažni i brojni. Budući da je, najvjerovatnije, dragi Allah htio da tim mnogobožačkim stanovnicima Svete zemlje istjerivanje odatle od strane muslimana Israila bude kazna zbog njihovih nagomilanih zlodjela i grijeha, Benu Israilu je bila zapovijeđena borba protiv tih naroda.
A kada Mūsā reče narodu svome: "O narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao; O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni." (5:20,21)
Ali, Israilćani su bili isuviše slabe vjere, plašljivi i malodušni, tako da im je snaga mnogobožaca unijela strah u kosti i oni nisu smjeli da se upuste u borbu.
Oni rekoše: "O Mūsā, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući, dok god oni iz nje ne iziđu; pa ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda, sigurno, ući." (5:22)
U Starom zavjetu, ali i u utemeljenim islamskim predajama, kaže se da su tada osim, naravno, Musāa i Haruna, alejhimesselam, od svih Israilćana jedino Jošua i Kalib bili čvrste vjere i dragom Allahu iskreno odani, te da su njih dvojica nastojali ubijediti ostale da budu pokorni naredbi dragog Allaha i Musāa, alejhisselam.
Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju rekoše: "Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete, sigurno, pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!" (5:23)
Međutim, te riječi nisu imale uticaja na narod, tako da su Israilćani na tom mjestu ponovo učinili jedan izuzetno težak grijeh, a riječi koje su tada izgovorili predstavljale su svojevrstan vrhunac drskosti i bezobrazluka:
"O Mūsā," rekoše oni, "dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!" (5:24)
Prenosi se da su na ovoliko drske riječi Jošua i Kalib u revoltu i očajanju razderali svoju odjeću, a Mūsā i Harun, alejhimesselam, su pali na sedždu. Mūsā, alejhisselam, se, vjerovatno duboko u svom srcu pogođen ovakvom drskosti, obratio dragom Allahu:
"Gospodaru moj," reče Mūsā, "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima griješnim!" (5:25)
Mada bi se, na prvi pogled, iz ovog ajeta dalo uočiti da su tom prilikom samo Mūsā i Harun, alejhimesselam, ostali dragom Allahu iskreni i poslušni, nama izgleda sasvim logičnim da riječi Mūsāove, alejhisselam, da vlada samo sobom i bratom svojim, ne isključuju Jošuû i Kaliba,[11] a dragi Allah najbolje zna. Bilo kako bilo, nakon što se Mūsā, alejhisselam, dovom obrati dragom Allahu da On donese presudu u ovom slučaju, ponovo je, samo dragi Allah zna po koji put, došla do izražaja Njegova posebna milost prema vjernicima, muslimanima (izražena kroz Njegovo uzvišeno Ime ''Er Rahim – Samilosni''), milost koja ne prestaje čak ni onda kada oni čine velike grijehe, pa Israilćani nisu, koliko je nama poznato, bili ni prokleti, ni za džehennem određeni, već su samo morali pretrpjeti kaznu da ne uđu u Svetu zemlju za četrdeset narednih godina.
"Četrdeset godina oni će zemljom lutati", reče On, "jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom griješnim!" (5:26)
Prenosi se da je ovo u stvari bila kazna trajne zabrane ulaska u Svetu zemlju za sve punoljetne, za borbu dorasle, Israilćane koji su odbili džihad, jer su oni, svi osim Jošue i Kaliba, izumrli tokom tog četrdesetogodišnjeg izgnanstva u pustinji, pa su u Svetu zemlju kasnije ušla samo njihova djeca.
Veoma je interesantno na ovom mjestu primijetiti da će to isto biti sudbina i Musāa i Haruna, alejhimesselam, koji takođe nikada neće, na ovom svijetu, ući u Svetu zemlju, naravno iz sasvim drugih razloga. Odavde se izvlači pouka da Allahovi vjerovjesnici i poslanici moraju ostati uz svoj narod i pozivati ih na Allahov put, ma koliko oni griješni i nevaljali bili, sve dotle dok ih dragi Allah ne oslobodi te obaveze.[12] Ovo se takođe odnosi i na Allahove miljenike i odabranike, iskreno pobožne i čestite učenjake kojima je dato da naslijeđuju Allahove vjerovjesnike i poslanike. Tako je bilo određeno da su Mūsā i Harun, alejhimesselam, kao i Jošua i Kalib, morali podnositi kušnju izgnanstva u pustinji, iako lično nisu ni na koji način bili uzrokom te kazne. Naravno, da su oni takvu sudbinu sa zadovoljstvom i ljubavi prema dragom Allahu prihvatili bez imalo negodovanja ili pak ljutnje.
S obzirom da više nije dolazio u obzir ulazak u Svetu zemlju morali su se povući natrag u pustinju. Mi ne znamo pouzdano gdje su oni boravili, ali pretpostavljamo da su to bili pustinjski predjeli sjeverne Arabije, južno od rijeke Jordan. Na ovo nas upućuje činjenica da su oni, kasnije kada je istekao rok od četrdeset godina, u Svetu zemlju ušli upravo tako što su prešli Jordan u blizini grada Jerihona, a dragi Allah najbolje zna.
Budući da im je predstojao dugačak period boravka u pustinji, postavilo se ozbiljno pitanje vode, ali i hrane s obzirom da nije bilo obradive zemlje niti pašnjaka za stoku. No, pravednost i milosrđe dragog Allaha i ovog puta su ih riješili briga.
U narodu Mūsāovu ima ljudi koji na Istinu upućuju i koji prema njoj pravedno sude. I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Mūsāu smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: "Udari štapom svojim po stijeni!"; i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: "Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!" Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su sebi nepravedni bili. (7:159,160)
I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili i manu i prepelice vam slali: "Jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo!" A oni Nama nisu naudili, sami sebi su nepravdu nanijeli. (2:57)
... i kada je Mūsā za narod svoj vodu molio, Mi smo rekli: "Udari štapom svojim po stijeni!"; i iz nje je dvanaest vrela provrelo, i svako bratstvo je vrelo iz kojeg će piti znalo. "Jedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!" (2:60)
Vidimo, dakle, kako se, sa dopuštenjem dragog Allaha, udarcem štapa Mūsāova, alejhisselam, po stijeni iz nje pojavilo dvanaest izvora pitke vode, dovoljno obilnih da je svaki izvor mogao potpuno podmiriti potrebe jednog od dvanaest plemena Israila. Tako je svako pleme imalo izvor za sebe i nije bilo gužve niti nesuglasica.
Isto tako, kada jednog jutra Israilćani izađoše izvan svojih šatora dočekao ih je fascinantan prizor: svuda okolo zemljište je bilo prekriveno bijelim pahuljicama. Kada su pitali Musāa, alejhisselam, o tome, on im je odgovorio da je to Allahova hrana koja im je poslata. Nazvana je imenom ''mana'', a imala je okus sličan medu. Od mane su pravili nešto poput hljeba. Prenosi se da se mana spuštala svakog dana i to u količini dovoljnoj za taj dan. Jedino bi se petkom ujutro spustila dupla količina mane za petak i subotu, s obzirom na propis da se subotom nisu smjele obavljati nikakve ovosvjetske aktivnosti, a sakupljanje hrane svakako u to spada. Dakle, manu su dobivali samo u količini dovoljnoj za jedan dan. Ako bi neko uzeo manje od uobičajene dnevne količine, to bi mu ipak bilo dovoljno, ali ako bi neko nastojao manu gomilati i stvarati zalihe, sve što bi sačuvao od prethodnog dana sutradan bi se odmah pokvarilo. Gore navedeni ajeti jasno kazuju da su oni od dragog Allaha osim mane za hranu dobivali i prepelice. One su doletale u logor i lebdile svuda okolo, tako da su ih Israilćani mogli sasvim lahko hvatati i peći za jelo. Manu su dobivali za svo vrijeme njihova izgnanstva u pustinji,[13] a jednu mjeru te nebeske hrane Mūsā, alejhisselam, je dao svome bratu Harunu, alejhisselam, da je pohrani u Zavjetni kovčeg kao svetinju za trajno sjećanje na Allahovu veliku blagodat hranjenja čitavog naroda u pustinji. Tako je i učinjeno.
Tako je započeo izgnanički život Benu Israila u pustinji, život koji je, iako u biti kazna, ipak bio praćen Allahovim blagodatima, od kojih osim vode iz stijene, mane i prepelica, te eventualnih ostalih blagodati koje su nam sada nepoznate, možemo još spomenuti i raspoređivanje oblaka iznad njihovih glava tako da su im davali hladovinu u vrijeme žestokih pustinjskih vrućina.
[1] Od Ibrahima, alejhisselam, islam su naslijedili i Arapi, odnosno potomci njegova prvorođenoga sina Ismaila, alejhisselam, ali su oni, nakon što su neko vrijeme smjerno slijedili islam, nažalost, većinom zapali u mnogoboštvo i idolatriju, te su u Allahov Mesdžidul-Haram i Kabu unijeli idole, tako da su, vjerujemo, u doba Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, jedini muslimanski narod bili potomci Ishaka i Jakuba Israila, alejhimesselam, (Benu Israil). Allah dragi najbolje zna.
[2]Ovaj Allahov bereket zasigurno je sadržan u časnome Kur'anu i upravo iz tog bereketa izvire ''čudotvorna'' moć Kur'ana da čisti srca od grijeha i liječi duhovne i tjelesne bolesti. Nemamo razloga da ne vjerujemo da Allahov bereket na isti ili sličan način nisu imale i ostale Allahove Knjige: Tevrat, Zebur i Indžil, a dragi Allah najbolje zna.
[3] U Starom zavjetu se izričito ističe da su Leviti ovaj emanet i blagoslov dobili kao nagradu za to što su u najvećoj mjeri ostali vjerni dragome Allahu u vrijeme kad su neki od Israilćana obožavali zlatno tele na Sinaju i što su kasnije bili najrevnosniji u pokornosti Mūsāu, alejhisselam, prilikom izvršenja kazne nad otpadnicima.
[4] Levitski zakonik u današnjoj verziji Staroga zavjeta predstavlja jednu od pet Knjiga Mojsijevih (Pentateuh, Petoknjižje) – svih pet čine sljedeće knjige: Postanak (Genesis), Izlazak (Exodus), Levitski zakonik (Leviticus), Brojevi (Numeri) i Ponovljeni zakon (Deuteronomium).
[5] Mūsā i Harun, alejhimesselam, poticali su iz plemena Levi.
[6] U ta vremena kurban se nije mogao koristiti za ishranu već se spaljivao na posebnome mjestu, žrtveniku. Unutar Hrama je, naravno, bio postavljen jedan takav žrtvenik.
[7] Benu Israil su, vjerujemo, prilikom svakodnevnih molitvi dragome Allahu lica svoja okretali ka Šatoru i kasnije ka Bejtul-Makdisu, a dragi Allah najbolje zna. A općepoznato je i to da je Ummet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, namaze obavljao licem okrenutim prema Mesdžidul-aksa, odnosno Bejtul-makdisu u Jerusalemu, sve dotle dok u Medini nije došla Objava sa naredbom o promjeni kible prema Kabi u Meki.
[8] Neki ajeti časnoga Kur'ana jasno i nedvosmisleno ističu ovo uništavajuće poskliznuće Israilćana, a, sa druge strane ajet 3:110 jasno ističe da su iskreni pripadnici Ummeta Muhammeda, alejhisselam, ''narod najbolji od svih ostalih naroda''
[10] Ako je pretvaranje u majmune samo simbolički izražaj čini nam se da to onda ne bi mogla biti opomena i pouka drugima, odnosno ne toliko jaka i upečatljiva opomena kao što je fizička transformacija
[11] Poznato je da je, Allahovom odredbom, Jošua ibn Nun bio Allahov miljenik kome je povjereno da bude nasljednik Mūsāâ, alejhisselam. Postoje mišljenja da je on bio čak i Allahov vjerovjesnik, što Kur'anom nije potvrđeno, ali ni negirano. Isto tako se prenosi da je i Kalib ibn Jofna bio dobar čovjek, evlija. Allah najbolje zna njihovu istinsku deredžu, ali je sasvim izvjesno da Jošua i Kalib ne bi bili toliko ugledni kod dragog Allaha da su bili u skupini onih koji su odbili naredbu o džihadu.
[12] Treba se sjetiti primjera Jūnusa, alejhisselam.
[13] U judeo-kršćanskim knjigama se ističe da su manu i prepelice dobivali i prije četrdesetogodišnjeg izgnanstva, odnosno za vrijeme putovanja iz Misira ka granici svete zemlje, što je veoma moguće s obzirom da su i tada putovali često kroz pustinjske predjele u kojima stoka nije mogla opstati i gdje nisu mogli obrađivati zemlju, a dragi Allah najbolje zna kako je uistinu bilo.