Kategorija
Autor
„Mi vam objavljujemo jasne ajete i primjere onih koji su prije vas, koji su prošli, i pouku za bogobojazne.“
(Kur'an, sura „Svjetlo“ – en-Nûr, ajet 34.)
Tri su opća načina kojima dragi Bog konstantno šalje upute čovjeku: putem Objave, putem stvaranja, i nadahnućima koja se šalju srcu svakoga čovjeka.
Objava, iako vječni Božiji Govor, ipak, dostavljena je u formi zapisanih riječi – Mushafa, a svojim blagoslovom i porukama dostupna je svakome. Kako god da joj osoba prilazi: učeći je (recitirajući), čitajući ili razmišljajući o njoj, svejedno, ostavit će na njoj traga. Kao i sve drugo, i izravni trag koji ostavlja Objava na čovjeku ne mora se pojaviti odmah, nekada je potrebno da protekne određeni period, da se čovjekovo biće „navikne“ na taj kontakt.
Svaki segmenat stvaranja, budući da sve ima jednoga Stvoritelja – dragoga Boga, odraz je Allahove egzistencije, i, sâmim time, sve što postoji – sveto je. Ta svetost ima svojstvo otkrivanja i skrivanja a da li će se na očit način pokazati ili, pak, neće, zavisi od toga kako joj se prilazi.
Onaj ko za svetošću, kao odrazu djelovanja Lijepoga Božijeg Imena „Sveti“ (el-Kuddûs), iskreno traga, svjestan da je svaki oblik života Božiji dar, pa se prema svemu i odnosi sa dubokim poštovanjem, podiže koprenu (zastor) između sebe i pojavljivanja svetosti.
Ko ne uviđa da je sve što postoji u svojoj osnovi jednako vrijedno, jer sve što je stvoreno slavi i veliča uzvišenoga Allaha, taj podebljava koprenu između sebe i Svetoga. A od dragoga Boga niko se ne može sakriti.
Premda je ovaj svijet mjesto materije, po sebi ne može biti loš, jer mu je Tvorac dragi Bog. Ali koprena koju svako pred sobom podiže na ovome svijetu mnogo je kruća i gušća pa je sveto od čovjeka skrivenije.
Različite veze koje se ostvaruju na ovome svijetu (rodbinske, familijarne, prijateljske, idejne, ideološke, materijalne i sl.) odvraćaju čovjeka od truda za podizanje koprena te se zaboravlja, ili se potiskuje, sposobnost čitanja svetoga i, sâmim time, želja za razumijevanje sebe, drugoga i dragoga Boga.
Činom stvaranja uzvišeni Allah podario je čovjekovom srcu i sposobnost prihvatanja nadavanjâ (vâridât), koja dragi Bog stalno šalje svakoj osobi. U zavisnosti od spremnosti i budnosti, neko ta nadavanja prihvata često, neko rijetko, a neko nikako. No, ona se šalju svakome.
U životu, skidanjem ili podebljavanjem koprene oko sebe, prihvata se ili odbija Božija uputa, slijedi se temeljna sklonost duše ka uzdizanju prema višim svjetovima, ili se, nasuprot toga, ostaje vezan za porijeklo tijela – zemlju, materiju, ono stvoreno i prolazno. Čovjekovo stanje, raspoloženje i nada razumijevaju se upravo kroz taj odnos, i on je ključ za sreću ili nesreću. Svakome je dat dar, i svako može taj dar iskoristiti, ili ga odbiti.
Blagoslovljeni poslanik Muhammed, rekao je jednom prilikom:
عَلاَمَةُ الشَّقَاوَةِ أَرْبَعَةٌ: نِسْيَانُ الذُّنُوبِ الْمَاضِيَةِ وَهِيَ عِنْدَ اللهِ تَعَالَي مَحْفُوظَةٌ، وَذِكْرُ الْحَسَنَاتِ الْمَاضِيَةِ وَلاَ يَدْرِي أَقُبِلَتْ أَمْ رُدَّتْ، وَنَظَرُهُ إِلَي مَنْ فَوْقَهُ فِي الدُّنْيَا، وَنَظَرُهُ إِلَي مَنْ دُونَهُ فِي الدِّينِ. يَقُولُ اللهُ: "أَرَدْتُهُ وَلَمْ يُرِدْنِي، فَتَرَكْتُهُ." وَعَلاَمَةُ السَّعَادَةِ أَرْبَعَةٌ: ذِكْرُ الذُّنُوبِ الْمَاضِيَةِ، وَنِسْيَانُ الْحَسَنَاتِ الْمَاضِيَةِ، وَنَظَرُهُ إِلَي مَنْ فَوْقَهَ فِي الدِّينِ، وَنَظَرُهُ إِلَي مَنْ دُونَهُ فِي الدُّنْيَا.
„Četiri su znaka nesreće: zaboravljanje ranijih počinjenih grijehova, a oni su sačuvani kod uzvišenog Allaha, sjećanje na ranije učinjena dobra djela, a ne zna da li su prihvaćena ili nisu, pogledanje na onoga ko je iznad njega na ovome svijetu, i gledanje na onoga ko je ispod njega u vjeri.
Allah kaže: 'Želio sam ga ali on Mene nije želio, pa sam ga ostavio.'
Četiri su znaka sreće: sjećanje na prethodno učinjene grijehe, zaboravljanje na ranije učinjena dobra djela, pogledanje na onoga ko je iznad njega u vjeri, i gledanje na onoga ko je ispod njega na ovome svijetu.“
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi hafiz Ibn Hadžer Askalânî)