Kategorija
1. Pojam principa
Pedagoški principi su vodeće maksime vladanja, djelovanja i uplitanja u rast i razvoj ličnosti. Oni su opće smjernice i jednoobrazni pedagoški akti našeg postupanja, djelovanja i ponašanja. Naravno da principi nisu toliko jednoobrazni da bi mogli biti zakoni. Oni nisu tajo fudamentalni kao zakoni jer su samo načela, norme, opće smjernice pedagoškog mišljenja i djelovanja. Princip je bitan sastojak djelovanja koji stvara karakteristično željeno pedagoško dejstvo. Oni su ose/osa djelovanja.
2. Četiri para principa
1. princip sponataniteta i aktiviteta
2. princip slobode i odgovornosti
3. princip interakcije i komunikacije
4. princip individualiteta i totaliteta
Ova četiri para čine dušu odgoja i obrazovanja. Izvedeni su iz »ljudske prirode« i iz pojma odgoja/obrazovanja (prakse).
3. Pricip spontaniteta i samoaktiviteta
Ovaj princip govori o potrebi da se oslobode ljudski impulsi uopće, posebice impuls za učenje. Bez spontaniteta i samo/aktiviteta ne može se taj impuls osloboditi. Taj oslobođeni impuls treba dijete pokrenuti i uputiti na proces saznavanja, aktivirati čudesnu ljudsku motivaciju-radoznalost i znatiželju. U »ljudsku prirodu« ugrađen je impuls učenja koji dolazi do izražaja, prije svega, u spontanom aktivitetu individue.
Unutarnja podstaknutost je oznaka spontaniteta.
Duhovno biće čovjeka počinje se formirati procesom prilagodbe na duhovnost koja postoji u samom društvu. I u najprimitivnijim društvenim odnosima ovo prilagođavanje nije pasivno, nego se vrši iz sopstvenespontanosti u stalnom odnošenju »unutarnjeg« prema »spoljašnjem« i obrnuto.
Riječ »spontan« latinskog je porijekla (spontanueus – od svoje volje), sam od sebe, izazvan unutarnjim uzrocima ili pobudama.
Uvažavanje spontanih reakcija djeteta javlja se kao polazište obrazovnog postupka. Ovo uvažavanje omogućuje oslobađanje impulsa učenja, i ljudskih impulsa uopće, od kojih počinju kognitivni, afektivni i voljno-motivacijski procesi.
Spontana radnja i reakcija djeteta ne smije ostati usamljena, bez naše reakcije i podrške. Da bi impuls bio stvarno orijentiran na spoznaju mora se podržati. Jedna spontana reakcija i radnja nije dovoljno da bi se čula vježbala, da bi se došlo do novih opažaja i znanja, da bi učinili pamćenje vrednijim i spremnijim za odgovor, da bi produbili ili ubrzali akte shvatanja, da bi povećali spretnost u radu itd. Zato ovdje dolazi u pomoć aktivitet koji u svom povratnom dejstvu, u isti mah, služi razvoju moralne autonomne ličnosti, tj. razvitku jednog individualnog duhovnog bića koje je upravljeno na bezuvjetno važeće vrijednosti.
Princip samo/aktiviteta najtješnije je vezan za Ja-angažirano učenje. Lijep primjer su igra i zanimanje.
Princip aktiviteta nije neko novo saznanje, nego prastaro, iako možda samo intuitivno osjećano saznanje.
- samoispitivanje – kako do samosvjesnosti valjanosti svoga djela
- samosavlađivanje
- obrazovni postupak vodi od igre prema radu – vrijednost »savršenstva«. Savršenstvo se doživljava čim budemo samosvjesni valjanosti svoga djela. Ovaj doživljaj je istodobno i doživljaj svoje sopstvene radne sposobnosti, sopstvene snage. Svijest da smo začetnici dobrog djela uvijek daje osnovu za pregalaštvo i hrabrost, za nova sve teža djela, daje osnovu za radost u radu.
- što smo bolji sve više se tvori želja da budemo još bolji
- likovna nastava se oslanja na samoradnju – autoritatvni put je odbačen. U centar je došla slobodna samoradnja. Opasnost od diletantizma – ako se drugi put odbaci. Prestaje radost u crtanju. Većina učenika odustaje od crtanja.
- samokritika svoga djela ponašanja.
Princip aktiviteta možemo formulirati u vidu norme na sljedeći način: Nastoj da svakim obrazovnim dobrompobudiš i probudiš kognitivni, afektivni i voljni život učenika.