Kategorija
1. U Solunu
Seid Nursi je zatim otišao u Solun i tu upoznao ugledne ličnosti pokreta "el-Ittihad vet-Terekki", a budući da je bio osoba koja zagovara slobodu i islamski princip šure (međusobnoga savjetovanja), naišao je na dobrodošlicu kod rukovodstva el-Ittihada. Nisu ga, međutim, uspjeli podrediti sebi, jer je ostao samostalan kao mislilac i ličnost, pa kad je kod nekih od njih osjetio neispravnost i protivljenje vjeri, rekao im je: "Usprotivili ste se vjeri i leđa okrenuli Šerijatu."
U Solunu je poznati Židov Emanuel Karasso - vođa masonske lože i član osmanskog Doma zastupnika - zatražio susret s njim, u nastojanju da izvrši utjecaj na Bediuzzemana i njegovu čuvenu ličnost uvuče u svoje redove. Bediuzzeman je prihvatio susret nakon kojeg je Karasso rekao: "Zamalo da me ovaj čudnovati čovjek svojom pričom ne uvede u islam."
Karasso je bio prvi cionist mason koji je radio na ukidanju hilafeta i svrgavanju sultana Abdul Hamida.
2. Koncept slobode
Kada je objavljen Drugi poredak (predviđa proglašenje Ustava i izbor vijeća zastupnika pred kojim će ministarstva biti odgovorna) u Osmanskom carstvu na dan 23. jula 1908., Seid Nursi je pažnjuuglavnom usmjerio na držanje hutbi i pisanje članaka, u kojima je razradio koncept slobode u islamu i utjecaj islama na politički život.
Zahtjevao je uvođenje normi Šerijata, upozoravajući na iskrivljeno tumačenje slobode, jer je predosjetio podle pokušaje i tajne uplive koji se nastoje okoristiti ovim proglasom u doprinošenju ciljevima rušenja islama.
Govorio je: "Sinovi moje domovine, nemojte pogrešno protumačiti slobodu, kako vam ne bi izmakla iz ruku. Ne lijevajte truhlo ropstvo u sjajne kalupe da nas napojite njegovom gorčinom; sloboda se može ostvariti samo primjenom šerijatskih propisa i normi."
3. Susret sa šejhom el-Ezhera
U ovom periodu u Istanbul je stigao vrhovni muftija Egipta, šejh Behit el-Muti'i, pa su istanbulski učenjaci - koji su bili nemoćni ubjediti Seida Nursija - željeli da on s njim uđe u polemiku. Šejh Behit je to prihvatio te je iskoristio priliku, dok se on nalazio u kahvehani u blizini džamije Aja Sofija da, nakon namaza, započne razgovor s njim, naočigled skupine alima (učenjaka).
Uputio mu je sljedeće pitanje: "Kakvo je tvoje mišljenje o evropeizmu i osmanizmu?" Seid Nursi mu je odgovorio: "Osmanska država je zatrudnjela s Evropom, i jednog dana će se poroditi; što se tiče Evrope, i ona je oplođena sjemenom islama, jednog dana će se i ona poroditi."
Pred ovakvim jezgrovitim i dubokim odgovorom, šejh Behit se nije mogao savladati a da ne kaže: "Nemoguće je polemizirati s mladićem poput njega; i ja dijelim isto mišljenje, samo ga ne mogu tako živopisno iskazati."
A 5. aprila 1909. ustanovljena je zajednica "el-Ittihadul Muhammedi" u Istanbulu. Njeno osnivanje je objavljeno nakon masovnog vjerskog sastanka u džamiji Aja Sofija, na kojem je Bediuzzeman održao bogatu hutbu, mada nije bio jedan od osnivača zajednice, nego je samo pozivao u nju i davao podršku.
4. Neredi 31. marta 1325. po grčkom kalendaru (13. aprila 1909.)
Mnogi su pisali o ovom događaju, analizirajući njegove uzroke. Oni koji su pisali nakon svrgavanja sultana Abdul Hamida uzroke ovih zbivanja pripisuju sultanu Abdul Hamidu i tumače ih kao pokušaj udara koji je pripremio sultan kako bi ukrotio pokret el-Ittihad vet-Terekki.
Međutim, novija historiografska literatura, nakon izranjana mnoštva dokumenata i ličnih sjećanja savremenika tog pokreta, opvrgava ovu optužbu i baca svjetlo na stvarne uzroke ovog krvavog događaja, optužujući el-Ittihad vet-Terekki za planiranje svrgavanja sultana Abdul Hamida. Preovlađujuće je mišljenje da su previranja došla kao rezultat spleta nekolicine slijedećih uzroka:
Osjećaj naroda o udaljenosti pokreta el-Ittihad vet-Terekki od vjere i njihovih čvrstih veza s masonerijom i Židovima, a iz toga i da je pokret el-Ittihada raširio atmosferu terora u zemlji, pošto je pogubljen Hasan Fehmi-beg - vlasnik novine "Serbesti", koji je napadao pokret el-Ittihad vet-Terekki silovitim člancima - na mostu Galata, a da mu ubica nikad nije pronađen; kao što je ubijen i Ismail Mahir-paša.
U zemlji se također pročulo da će organizacija el-Ittihad vet-Terekki otpustiti sve vojne oficire koji su unaprijeđeni po osnovu staža, i da će u vojsci ostati samo svršenici vojne akademije. Isto tako se pročulo da je el-Ittihad vet-Terekki na Balkanu prodala Bosnu i Hercegovinu, te ostrvo Krit.
U ovako napetom i bremenitom raspoloženju prema organizaciji el-Ittihad vet-terekki, dogodi se spomenuti događaj tako što je izbio neposluh među pojedincima iz vojnog tabora, koji je ranije izaslan iz Soluna u Istanbul radi zaštite Poretka, a štab mu je bio u Taš Kašletu.
Vojska se podigla i pohapsila svoje zapovjednike u kasarni. U ponoć, 31. marta 1325. po grčkom kalendaru, tj. 13. aprila 1909. sastali su se u dvorištu džamije "Sultan Ahmed", gdje su im se priključili vojnici iz drugih logora i objavili pobunu koja je trajala jedanaest dana, i tu je pala nekolicina žrtava... Vladao je opći metež, nered i nasumično ispaljivanje vatre, a vojnici su uzvikivali: "Hoćemo Šerijat! Hoćemo Šerijat!"
Događaj je završen pristizanjem vojske Pokreta (vojska koju su pripadnici Ittihada uputili iz grada Soluna, gdje im je baza, pod zapovjedništvom Mahmud Ševket-paše, da uguši pobunu i ponovo zavede vlast Ittihada) u Istanbul 23. aprila, koja je uspostavila kontrolu nad situacijom i svrgnula sultana Abdul Hamida 27. aprila 1909. (tj. 6. rebiul-ahira 1327 godine po Hidžri, u 1.32 sati popodne. I uprkos tome što su postojale stražarske posade u Istanbulu, a posebno kod palače Jildiz, koje su bile mnogo moćnije od vojske Pokreta, sultan Abdul Hamid je žustri odbio zahtjev svojih vojnih zapovjednika za razbijanjem te vojske, kako se ne bi njegovim uzrokom desilo krvoproliće - Ismail Danišmend, Osmanli Tarihi Kronolojisi, IV dio, str. 375.)
Vojska Pokreta također je uvela krizne mjere i formirala Vojni sud radi gonjenja odgovornih za ove događaje.
5. Izvori
- Al-A'lam, ez-Zerkeli, tom VI
- Bilinmeyen taraflariyle Bediuzzaman Said Nursi
- Osmanli Tarihi Kronolojisi, Ismail Danišmend, IV tom
- Tarihce-i Hayat