Povratak Hala: Muslimani pred izazovima vještačke inteligencije

Uvodne misli

Relativno starije generacije se sjećaju znanstveno-fantastičnog filma i remek-djela iz 1968. godine pod naslovom „2001: Odiseja u svemiru“ Arthura Clarkea i Stenleya Kubricka. Jedna od posljednjih scena iz filma je okretanje vještačke inteligencije protiv njena tvorca u trenucima kada se to od nje najmanje očekivalo. U filmu je ona personificirana centralnim računarom po imenu Hal.

Od tada je prošlo nekoliko desetljeća, i Hal se vratio, ovaj put na velika vrata. Istina, neki su ga zaboravili, kao što bi bi ga neki radije prekrstili u drugo ime. Ali, to je i dalje Hal, ovaj put sasvim skrušen, tih i susretljiv, istovremeno sablasno moćan. Još je dijete, a dijete se voli i njeguje. Štaviše, ovome se i posebno divi.

Nekako uvijek smo znali da taj trenutak njegova stvarnog „rađanja“ treba doći. Novi list u „narastanju“ ljudskoga roda je okrenut bespovratno. On nije toliko iznenadan koliko se možda čini, nego radije prirodni slijed koji se mogao predvidjeti još od onog trenutka kada je čovjek oduzeo svetost prirodi od koje je stvoren i u kojoj živi. Koliko god mislili da možemo kontrolirati stasavanje novoga Hala i koliko god stvarno poduzimali korake u tom smjeru, on će uvijek biti ispred, ne zato što on to želi, nego zato što to mi želimo.

Neki dan sam postavio pitanje AI-u preko online dostupne platforme poznate kao ChatGPT: „Može li umjetna inteligencija uništiti ljudski rod i koliki je procenat tog rizika?“ U odgovoru je napisala kako je na kratke staze rizik minimalan, ispod 1%, no, dugoročno, u slučaju njena napredovanja i dolaska na stepen superinteligencije, taj rizik bi značajno rastao, kada bi mogla razviti vlastite ciljeve, koji ne bi nužno bili u skladu sa ljudskim interesima.

Nekoliko sedmica prije toga dobili smo na poslu zadatak da izradimo jedan projekat. Zadatak je podijeljen na nekoliko tzv. aktiva, odnosno srodnih grupa. Kako su rokovi bili kratki, aktiv kojem sam ja pripadao odlučio je projekat sastaviti uz pomoć AI-ija bez da ikome išta govorimo. Ostali aktivi su sastavljali snagom svojih vlastitih znanja i sposobnosti, onako „po starinski“. Nedugo iza predavanja projekata, dobivamo povratnu informaciju kako je naš projekat najbolji u svakom pogledu, uz instrukciju ostalim aktivama da se ugledaju na „našu metodologiju“.

Vrata koja su otvorena ka „novom svijetu“ više ne možemo zatvoriti. Pitanje je samo kako odgovoriti novim izazovima? Stavci koji su pred čitaocima jesu izraz vlastitog i trenutnog promišljanja, a epoha koja je otvorena zasigurno je mnogo veća i neizvjesnija nego primjerice epoha otvorena industrijskom revolucijom u 18. vijeku, ili npr. epoha „osvajanja“ neba prvim letom braće Rajt 1903. godine. Stoga je sasvim i očekivano da se ova nova paradigma tiče apsolutno svakoga, pa tako i jednog vjernika u dragoga Boga.

S tim u vezi znakovito je kako barem među tzv. semitskim religijama daleko najveću pažnju ovom fenomenu posvećuje Katolička crkva. Pravoslavna i Protestantska crkva su tu u zaostatku. Ova druga je takoreć i blagonaklona. Već sama datost interneta sama po sebi je blagoslov. Ni u miljeu židovske religijske tradicije ne detektiramo neke posebne i jasno artikulirane otklone. Jedan od izuzetaka bi mogao biti suvremeni američki židovski mislilac David Zvi Kalman,¹ koji pokušava detektirati ključne tačke neslaganja semitskih religija u pristupu fenomenu vještačke inteligencije, mimo univerzalnih etičkih stereotipâ. Zanimljivo je da njegovo istraživanje sugerira kako trenutni židovski pristup vještačkoj inteligenciji pravi blagi odmak u odnosu na primjerice kršćanstvo, ali i islam, koji naglašavaju strogu ontološku odvojenost od životinja, a pogotovo strojeva. Kalman sugerira kako se židovska misao profilira u smjeru dodjeljivanja osobnosti strojevima, bez da u tome vidi opasnost od primjerice umanjivanja pravâ čovjeka, naprotiv.

S obzirom da nas ovdje primarno interesira oblikovanje stava od strane muslimana, stoga tome i posvećujemo više pažnje, tj. izazovima s kojima se trenutno suočava ummet blagoslovljenoga poslanika Muhammeda, a.s., a onda i svaki pojedinac.

Suočavanje

Bilo da se divimo vještačkoj inteligenciji ili se nad njom zgražavali, ona postaje dio svačijeg života, a onda i svakog aspekta društvenog, kulturnog, itd., sve do onog vjerskog života. Tako je nedavno u Njemačkoj u jednoj crkvi održana i prva propovijed AI-ija. Kažu da je bila uspješna. Ne bi nas iznenadilo da slično vrlo brzo doživimo i u džamiji, a ne možemo se oteti osjećaju da se „pomoć“ vještačke inteligencije već uveliko koristi primjerice za hutbe (propovijedi) petkom u džamiji.

Porazno je da se o izazovima tehnološke revolucije, kojoj vještačka inteligencija i pripada, mnogo predanije i minucioznije pristupa u filozofskim krugovima nego onim strogo teološkim, da ne govorimo o „našem“ vlastitom kašnjenju. Navest ćemo samo jednog od suvremenih filozofa koji je tim temama posvetio cijeli opus svog istraživačkog i misaonog rada. To je francuski filozof Bernard Stiegler² (1950-2020. g), koji krajnje precizno i jasno detektira ključne izazove bolesne pohlepe suvremenog čovjeka, fenomena konzumerizma i dvosjekloga mača tehnologije kao takve, od kojeg je ona oštrija strana nekako vazda okrenuta prema nama. Vještačka inteligencija njeno je posebno čedo, nekako u stilu dobroćudnog Frankeštajna.

Jednu vrlo bitnu stvar smo nehotice ili možda namjerno preskočili, pa joj se sada vraćamo. To je definicija vještačke inteligencije, gdje se još na samome početku javlja skoro nepremostiv problem, naprosto jer jasne i usaglašene definicije nema. Bez obzira što sve polaze od usporedbe s ljudskom inteligencijom, spor se javlja oko ključnih parametara. Pa ipak, jedna od najviše prihvatljivih nametnula se ona po kojoj je vještačka inteligencija svaki neživi sistem koji pokazuje sposobnost snalaženja u novim situacijama. Zbog razlikovanja u razumijevanju primarno ljudske ili tzv. biološke inteligencije vrlo brzo se došlo i do konstrukta višestruke inteligencije kao izraza za različite tipove inteligencije mimo tzv. g-faktora u inteligenciji, kojeg je još 1904. godine kao najopćenitiji faktor postavio engleski psiholog Charles Edward Spearman. Stoga i ne čudi da već odavno postoji zasebna grana filozofije pod nazivom „filozofija vještačke inteligencije“, koja je njezina pitanja dakako prvo promatrala u teorijskoj ravni. Pitanje se dodatno usložnjava uvođenjem pojma svijesti, koji bi trebao biti mnogo složeniji i viši nivo (samo)percepcije u odnosu na puku inteligenciju. Na taj pojam će se posebno kasnije vratiti.

Teologija se u svemu tome malo ili nikako pitala. Tek nedavni iskoraci u stvarnoj materijalizaciji vještačke inteligencije potakli su i teologe da nešto kažu, premda su njihova zapažanja i stavovi bili uvelike predvidivi. Kao središnje pitanje se postavilo ono o etici vještačke inteligencije. Međutim, kako smo to naglasili na početku, ovo pitanje je istovremeno univerzalno, a ne nužno i strogo religijsko. Kako se muslimani uklapaju u tu novu paradigmu? Rekli bi stihijski nezapaženo. Tome ćemo se vrlo brzo vratiti, jer ovdje je nužno još jednom se pozvati na filozofiju kao uvjetno-kazano pandanu teologije. Jedan detalj tu nam je bitan.

Bez obzira što je razumijevanje i razvoj vještačke inteligencije u dobu postkulture neraskidivo vezano uz filozofiju, štaviše ona je usmjerava, ali i obratno, paradoksalno je da ta ista filozofija nije ni izbliza uniformna kako se neukom čitaocu može nadavati. Dabome i da ne treba, naprosto jer predstavlja izraz razvoja ljudskog, prije svega vlastitog, poimanja bîtka u svim njegovim manifestnim oblicima. Iz tog razloga i ne čudi da različiti filozofski pristupi, odnosno pogledi, bivaju kontradiktorni jedan drugom. Tako jedna od najvećih trenutnih podjela među filozofima jeste ona koja ih dijeli na tzv. kontinentalne filozofe i analitičare. Unutar same ove podjele dalje se diferenciraju, shodno filozofskim polazištima, empiristi, racionalisti, idealisti, materijalisti itd. Nadalje, po pitanju filozofije morala odnosno etike, u kontekstu vještačke inteligencije obzirom na svrhe moralnog djelovanja nezaobilazne, skoro nespojivi jedni s drugima se etabliraju eudajmonisti, hedonisti, utilitaristi itd., dok primjerice po obziru polazišta prepoznajemo autonomni i heteronomni pristup. Sam heteronomni pristup moguće je sagledavati iz antropocentrične, a zasigurno, i teocentrične vizure. Sve njihove polazišne osnove sugeriraju i vrlo moguć različit pristup odnošenja prema vještačkoj inteligenciji. To se, uostalom, i ne problematizira, naprosto iz razloga slobode ljudskoga duha, apsolutne slobode i otvorenosti za sve mogućnosti.

Iako se u slučaju teologije po osnovu univerzalne ideje najvećega dobra mogao očekivati donekle jedinstven pristup, unutar različitih religijskih miljea počeli su se javljati i različiti pristupi. Premda u miljeu muslimanske religioznosti još uvijek ne prepoznajemo sistemski etablirane stavove, rekli bi da se i oni nejednako oblikuju. Ta još uvijek nedorečena stajališta zavise i od teološke škole na čijim temeljima izrastaju. Možda bi bilo i preambiciozno očekivati precizno artikulirane stavove iz prostog razloga neizvjesnosti koju sa sobom nosi fenomen vještačke inteligencije.

Detektiranje jednog ili više momenata koji bi mogli biti odlučujući u definiranju jasnijeg stava je od presudnoga značaja, barem u ovoj ranoj fazi nametanja vještačke inteligencije kao nove paradigme u stvaranju novih sadržaja. Upravo u svezi sa stvaranjem novih sadržaja trenutno najveći izazov pred kojim vještačka inteligencija ostaje apsolutno nemoćna jeste generiranje tzv. transformacijskih ideja ili djelâ, koji nisu doli rezultat intuitivne i ničim izvana oblikovane kreativnosti. Iz tog razloga smo i bliži oslovljavanju računalne inteligencije vještačkom negoli umjetnom. Umjetna inteligencija bi mogla da asocira na umjetnost, a baš ona joj u potpunosti nedostaje. Umjetnik, naime, nije nužno usmjeren na izvanjske podražaje, on nerijetko stvara krajnje impulsivno. Njegova umjetnost je primarno vođena iznutra, a ne potrebama okoline. S druge strane, barem trenutno, vještačka inteligencija je vođena pravilima tržišta, potražnje i kvantitativne statistike. Takva organizacija donekle i odgovara čovjeku postmoderne, njegovoj neutaženoj pohlepi za brzinom gomilanja svega i svačega. Prema takvoj se onda i postavljamo, pa je uglavnom i ne vidimo kao malignom pojavom. Štaviše, uzimamo je kao alat u moru drugih alata koji treba čovjeku da olakšaju život.

To „olakšavanje“ i „ubrzavanje“ procesa nije samo na individualnoj ravni, pa već sasvim jasno naziremo sablasne obzire narastanja novih generacija površnih osoba. Drugačije kazano, a bit ćemo slobodni to kazati, koncept ulaska vještačke inteligencije u svačiji dom uklapa se u okultizam zapadnoga čovjeka, kojim dominira skrivena ideja o elitizmu. Istina je dostupna malobrojnim odabranim, stvarnim avatarima novog doba, dok ostatak svijeta treba biti u njihovoj službi, zadovoljan po rimskome receptu za mase „hljeba i igara“. Ovo jeste nedokaziva pretpostavka, ali i jeste ona koja dolazi od intuitivne duše.

Pored individualne ravni, već sada to „olakšavanje“ i „ubrzavanje“ procesa uvelike se koristi i u domenu tzv. sintetičke kreativnosti, gdje se pokazuje kao blagodat u poslovanju, mas-medijima, oglašavanju, industriji namještaja, modnom dizajnu, itd., a svjedočili smo i prvoj sintetičkoj propovijedi.

Kako se onda muslimani danas postavljaju prema tom fenomenu? Pregledom simpozija i članaka dostupnih na internetu može se zaključiti da muslimanski vjerski lideri danas u svijetu uglavnom ili podržavaju razvoj vještačke inteligencije³ ili se prema njemu postavljaju neutralno, uz već spomenutu najopćenitiju zadršku, uglavnom vezanu za univerzalna moralna načela. Stajališta su suštinski identična sa magistralnim usmjerenjima npr. pobožnih katolika i pravoslavaca, a donekle i protestanata.

Međutim, u mnoštvu dilema jedno pitanje se posebno izdvaja. To je pitanje definiranja već spomenute svijesti, ili, tačnije kazano, njezine zbîlje. Ovo nam je od posebne važnosti iz prostog razloga što teologija ne poznaje pojam svijesti, s jedne strane, te zbog toga što je krucijalni argument u smirivanju duhova po pitanju razvoja vještačke inteligencije onaj koji joj apsolutno oduzima mogućnost posjedovanja svijesti, s druge strane.

S tim u vezi, više nego bitno je znati da je pojam svijesti, zapravo, strogo moderni filozofijski pojam, te da je na njemu kao takvome bazirana cjelokupna zapadna moderna filozofijska tradicija. Šta to zapravo znači? To znači da svijest koja se zasniva prvenstveno na unutarnjoj racionalističkoj spoznaji svoj temelj pronalazi u razumu, te da je sami subjekt spoznaje čovjek. Štaviše, čovjek je osnovna vrijednost svih stvari.

Krajnje koncizno, ovaj pojam strogo moderne naravi nije doli homocentričnog karaktera. Međutim, u novijem razdoblju, posebice sa transcendentalnom meditacijom kao jednim suvremenim religijskim pokretom, pojam svijesti dobiva i okultno značenje. Dominantno homocentričnom usmjerenju sada se dodaju i mistična, štaviše spiritualistička značenja, što je zasigurno u potpunoj suprotnosti sa razumijevanjem pojma svijesti o njegovom bazičnom modernom dekartovskom značenju. Ovdje treba ponovo naglasiti kako klasična filozofija, naročito muslimanska, pa čak i ona kršćanska, ne poznaje pojam svijesti, što se odnosi i na teologiju. Tek zahvaljujući uticaju moderne filozofije pojam svijesti i njezin praktički proizvod savjesti dobivaju svoje mjesto u modernim teološkim, a svakako prije toga i filozofskim tendencijama. Mimo toga, javlja se i svojevrsna metamorfoza navedenog pojma u kontekstu suvremenih religijskih pokreta, što možemo označiti drugom fazom razumijevanja pojma svijesti. Inače, pojam svijesti će na posebnom značaju ponovo dobiti u 21. stoljeću, razdoblju postmoderne, uz dodatne primjese okultog i tzv. post-kulture. To je osobito vidljivo kroz različite oblike suvremene kulture i umjetnosti, ali i ideologije tzv. transhumanizma, koja se snažno napaja upravo sa vrela vještačke inteligencije.

U datim okolnostima muslimani polaze sa temeljnih pozicija Božije Objave i Hadisa (pravorijeka) plemenitoga poslanika Muhammeda, a.s., a ne filozofije. Razumijevanjem ova dva osnovna izvora u islamu mogu se lučiti najmanje dva pristupa fenomenu vještačke inteligencije. Prvi pristup je bazičan. Možemo ga osloviti elementarnim. To je onaj kojeg čovjeka promatra kao Božijeg namjesnika na Zemlji, bîće duha i tijela, a ne samo tijela i njemu pripadajućeg razuma. To je strogo govoreći dogmatski pristup. On je u prirodnome skladu sa akaidskim postulatima, jedan opći okvir kojeg promovira službena vjerska zajednica, i kao takav nije sporan.

Drugi pristup je nešto dublji, a možemo ga naslutiti u nauku tesavvufa kao posebne islamske discipline, nerijetko oslovljene muslimanskom ezoterijom, premda nismo skloni takvom definiranju. Izvori spoznaje tu se promatraju u nešto širem okviru. To više nisu samo oni neizravni izvori o kojima uči dogmatika: ljudska osjetilna čula, njih pet, uz razum i neizostavnu Predaju temeljenu na izravnoj Objavi. Iako i teologija uči o onoj drugoj, izravnoj spoznaji, ona je uglavnom ograničava na Božije vjerovjesnike, ili barem samo načelno prihvata mogućnost njezine konkretizacije kod ostalih odabranih Božijih robova. Kurʼan uči i o primanju izravnog Božijeg nadahnuća ne samo među ljudima mimo Njegovih vjerovjesnika, nego i primjerice pčele. Štaviše, konstitutivna tradicija islama ide i dalje, pa svojevrsni oblik svjesnosti dodjeljuje čak i onome što danas oslovljavamo neživom prirodom. Mutesavvifi će to krajnje ozbiljno shvatiti, pa sasvim opravdano u izvore spoznaje ubrojiti i izravnu spoznaju, ma koliko ova datost bila neuhvatljiva razumu. Jedan njezin manifestni oblik jesu i snovi, čiji fenomen je i modernoj egzaktnoj znanosti neuhvatljiv. Može li se vještačka inteligencija razviti do stupnja da sanja?

Ovdje ćemo se nakratko vratiti na konstituciju ljudskoga bîća, kojeg iz ugla vjernika čine tri temeljna entiteta. To su tijelo (ar. džism), duša (ar. nefs) i duh (ar. rūḥ). Duh je nestvoreni i zauvječni dio u čovjeku, Božiji izravni dar od Njegova Duha. S druge strane, duša je izraz za svijest o sebi, čijim razdvajanjem od tijela dolazi do smrti. Ona je izraz za animalnu prirodu u čovjeku, pa je stoga treba odgajati. To ujedno i jeste primarna zadaća tesavvufa. Spoznajni procesi dešavaju se upravo preko nefsa, bez obzira na dio njihove pojavne „materijalizacije“ u mozgu. Moć shvatanja (ar. en-nefs en-nāṭiqa) je jedan od njezinih manifestnih oblika od ukupno tri (ar. quvā en-nefs). Druga dva su zajednička i ljudima i životinjama. To su srdžba i bijes (ar. en-nefs el-ġaḍabijje), te pohota i strast (en-nefs eš-šehvānijje). Strogo teologijski govoreći, ovo su krucijalni elementi koje vještačka inteligencija ne samo da nema, nego ne može nikada ni imati.

Ono što može biti značajnijim problemom, rekli bismo iskušenjem, jeste oponašanje svjesnosti, ukoliko ovaj pojam „posudimo“ od filozofije. U tom smislu jeste moguće očekivati neku vrstu mimeze, nalikovanja u samopredstavljanju. To nalikovanje ne mora nužno biti u elementima života, nego i već spomenute smrti.

Zaključne misli

Malo je poznato da je prva džamija u svijetu koja bijaše osvijetljena električnom energijom bila Begova džamija u Sarajevu. Desilo se to 1898. godine. Premda sa današnjih pozicija na to gledamo s ponosom, treba se sjetiti da se u to vrijeme među ulemom i običnim vjernicima povela žustra rasprava oko te „novotarije“. Prevagnuo je stav o prihvatanju nove tehnologije. Današnje novotarije ne pitaju nikoga. One ulaze u svačiji dom, nenajavljeni gost kojeg rado ili nerado dočekujemo. Ma koliko bili kritični, vještačka inteligencija kao jedna od tih „novotarija“ ne zaobilazi nikoga.

U tom kontekstu, rekli bismo da je suštinsko pitanje gdje stoje granice koje zatiru naše vlastite sposobnosti da lučimo istinu od laži? Kao vjernici, uvjereni smo da tu zadaću ne možemo ponijeti sami na svojim plećima. Beskompromisno i bezuvjetno oslanjanje na Božiju pomoć i uputu, a oduzimanje značaja vlastitim snagama i odmicanjem od egocentričnosti, jedini je način ispravnoga koračanja. U suprotnom, jednoga jutra ćemo sasvim nezamjetno osvanuti kako klečimo oko novog „zlatnog teleta“ i njemu se klanjamo. Mūsā, a.s., našega bîća neće doći da nas izbavi onako kako je Mūsā-pejgamber, a.s., izbavio svoj narod kada se vratio sa Sinaja i razbio to tele. Usudili bi se kazati, u duhu temeljnog tesavvufskoga nauka, da se svaki pojedinac u nekom trenutku svoga života nađe pred vlastitim „zlatnim teletom“. Hal sa početka ovoga teksta jeste se vratio, ali ni mi nismo sami.

Literatura i izvori

1. Attah, Evans Akangla, Sufism and Artificial Intelligence: Exploring Islamic Mysticism and AI - A Sufi Master, članak dostupan 6.2.2025. online na linku:

www.modernghana.com/news/1229828/sufism-and-artificial-intelligence-exploring-isla.html

2. Barščevski, Taras, Crkva pred izazovima umjetne inteligencije, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2024.

3. Beglerović, Samir, „Tradicionalni i moderni pristupi fenomenima smrti i umiranja“, Znakovi vremena, br. 52/53, 2011.

4. Bostrom, Nick, Superintelligence: Paths, Dangers, Strategies, Oxford University Press, NY, 2014.

5. Campbell, Heid i Mark Walker, Religion and Transhumanism: Introducing a Conversation, Journal of Evolution and Technology, 14/2:1–10, 2005.

6. Jambrek, Stanko, Kršćani pred izazovima umjetne inteligencije, Kairos: evanđeoski teološki časopis br.1, Biblijski institut, Zagreb, 2024.

7. Khalili, A, Artificial Intelligence: A Kalam and Sufi Perspective (not peer-reviewed version), 2024.

8. Khoirunnisa, Ana i drugi, Islam in the Midst of AI, Universitas Brawiyaja, Malang – Indonesia, 2023.

9. Kouri, Sana, Veštačka inteligencija: Može li da postane „Bog“, članak dostupan 6.2.2025. online na linku: www.bbc.com/serbian/lat/svet-66249827.

10. Manzoor, Amna, Consciousness, AI, and the Sufi Perspective, članak dostupan 6.2.2025. na linku: www.linkedin.com/pulse/consciousness-ai-sufi-perspective-amna-manzoor-gkloc/.

11. Mc Arthur, Neil, Gods in the machine? The rise of artificial intelligence may result in new religions, članak dostupan 6.2.2025. online na linku:

https://theconversation.com/gods-in-the-machine-the-rise-of-artificial-intelligence-may-result-in-new-religions-201068.

12. M.S, Eksperiment u Bavarskoj: Umjetna inteligencija u luteranskoj crkvi u Njemačkoj samostalno održala svoju prvu misu, članak dostupan 6.2.2025. online na linku: www.klix.ba/vijesti/svijet/umjetna-inteligencija-u-luteranskoj-crkvi-u-njemackoj-samostalno-odrzala-svoju-prvu-misu/230611018.

13. Ng, Joana, W, How Artificial Super-Intelligence Is Today’s Tower of Babel. Christianity Today, članak dostupan 6.2.2025. online na linku:

https://www.christianitytoday.com/ct/2020/june-web-only/artificial-intelligence-todays-tower-of-babel-UI-ethics.html.

14. Otto, Andi, Pronalaženja Boga u umjetnoj inteligenciji, članak dostupan 6.2.2025. online na linku: www.ignacije.hr/razlucivanje/razlikovanje-duhova/pronalazenje-boga-u-ai/.

15. Silajdžić, Adnan i drugi, Akaidska učenja imama Nesefija, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2024.

16. Singler, Beth, Religion and Artificial Intelligence, Routledge, London and New York, 2025.

17. Stiegler, Bernard, Technics and Time, Vol I, Standford University Press, 1994.

18. Stiegler, Bernard, The Age of Discruption – Technology and Madness in Computational Capitalism, Cambridge, 2019.

19. Stipaničev, Darko i drugi, Uvod u umjetnu inteligenciju, Udžbenici Sveučilišta u Splitu, Split, 2021.

20. Valerjev, Pavle, Povijest i perspektiva razvoja umjetne inteligencije u istraživanju uma - Trajni izazov čovjeku, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2006.