Autor
Fiksna vrijednost opšteg ekvivalenta jednaka za sve
U ranijim razmišljanjim o ekonomiji u svjetlu svjedočenja dragog Allaha zaključili smo da je red dragoga Allaha da kao novac može biti samo ono što ljudi ni na koji način ne mogu proizvoditi ili uticati mu na vrijednost, odnosno da novac kao opšti ekvivalent u svim tokovima razmjene mora imati fiksnu i nepromjenjljivu vrijednost koja je jednaka za sve. Prema tome, novac mora imati isti fiksan iznos koji jednako važi za sve i to zbog toga što je novac opći ekvivalent, odnosno novac je mjerilo cijena, a mjerilo mora biti isto za sve – šta bi bilo kad bi, naprimjer, jedni koristili kao mjeru dužine metar od 100 centimetara, a drugi koristili kao mjeru dužine metar od 90 cm, zar se u tom slučaju ne bi sasvim poremetilo i urušilo mjerenje dužine i nastao u tome sveopći haos?
U tom smislu mora biti jednako mjerilo cijena za sve, dakle, svi moraju uživati isto mjerilo cijena da bi tako svi imali jednaku šansu i da bi svi imali povjerenja..
Dakle sasvim smo ubjeđeni da je red dragoga Allaha da novac može biti samo ono što ljudi ni na koji način ne mogu proizvoditi ili uticati mu na vrijednost. U tom smislu smo i ubjeđeni da je red dragoga Allaha da kao novac može služiti jedino zlato i srebro.
Odatle je Muhammed, alejhisselam, rekao da se zlato za zlato, kao i srebro za srebro, mogu razmjenjivati jedino isti iznos za isti iznos, a ni slučajno ne jedan iznos za drugi, različit iznos. Odatle je i Poslanikova zabrana da se ne smije kupovati i prodavati roba koja služi kao novac u različitim iznosima, odnosno po različitim cijenama. Ako bi neko, naprimjer, koristio hurme kao opšti ekvivalent, odnosno kao mjerilo cijena, tj. kao novac, ove hurme se nikako nisu smjele razmijenjivati za različite količine – uvijek bi se morala razmjenjivati ista količina tih hurmi za istu, bez obzira na sve eventualne razlike (razlike u ukusu ili bilo čemu drugom) – ako bi se pak razmjenjivale različite količine, Poslanik je to nazvao kamatom.
Prema tome, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je rekao, kako nam to prenose sahih, vjerodostojni, hadisi da se zlato za zlato, kao i srebro za srebro, mogu razmjenjivati jedino isti iznos za isti iznos, a ni slučajno ne jedan iznos za drugi, različit, iznos.
Dakle zabranjuje se da se u slučaju kada se mijenja zlato za zlato ili srebro za srebro ta razmjena čini po različitoj vrijednosti. Ovo shvatamo da se ne smije, naprimjer, veća količina manje karatnog zlata mijenjati za manju količinu više karatnog zlata jer bi ta razlika bila kamata.
Smatramo da bi se mogle izražavati različite vrijednosti zlata po karatima jedino kada je riječ o nemonetarnom zlatu, dakle o zlatnom nakitu koji se normalno kupuje/prodaje kao roba i u čijoj je vrijednosti normalno uključen i rad zlatara.
Prema tome, čvrstoga smo ubjeđenja da je red dragoga Allaha u vezi ovoga jedino u tome da se nikako ne mogu i ne smiju izražavati različite vrijednosti monetarnog zlata zbog toga što ono zlato koje se javlja kao novac, odnosno koje se javlja kao mjerilo cijena u trgovini, isključivo mora imati fiksnu, nepromjenjivu, vrijednost jednaku za sve, pa bi tako svaka aktivnost da neko pokušava da silom vještački (vještački, jer je nemoguće da neko stvorenje ''proizvodi'' zlato) kreira veću vrijednost svoga zlatnoga novca, odnosno zlatnih moneta koje posjeduje, bila ulazak u teški grijeh kamate.
Koliko znamo, od davnina su se zlatne kovanice (monete) pravile od legura zlata sa nekim metalima da bi imale potrebnu čvrstoću kako se ne bi oštećivale tokom svakodnevnog korištenja i tako gubile vrijednost. U tom smislu se i govori o finoći zlata u karatima. Karat (naziv potiče od arapske riječi Qirat) je stara mjera za zlato i dragulje, a zatim tokom vremena, postaje oznaka za finoću zlata. Danas se s pomoću karata, određuje samo finoća zlata, tj. kaže se koliko ima dijelova čistog zlata u ukupno 24 dijela. Npr., 18-karatno zlato je zlato u kojem na 18 dijelova čistog zlata dolazi 6 dijelova primjesa.[1]
Ali izražavanje različitih vrijednosti zlata u smislu njegove finoće jedino i isključivo se može i smije činiti samo kod nemonetarnog zlata, odnosno kod zlatnog nakita, a to se nikako ne smije činiti kod monetarnog zlata, odnosno kod zlatnih kovanica koje se koriste kao novac.
Iz svega ovoga zaključujemo da je red dragoga Allaha, a On svakako jedino zna, da među ljudima kao novac isključivo može cirkulirati zlato i srebro, odnosno zlatne kovanice i/ili srebrne kovanice. Kur'an nam u vezi toga otvoreno kaže, kako shvatamo Njegove ajete, a On svakako zna, da je red dragoga Allaha da ljudi vrijednost vide u zlatu i srebru i da zbog toga nastoje da gomilaju količine zlata i srebra: Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovome svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha. (3:14)
Dakle, svaka ona roba koja negdje funkcionira kao novac (vidjeli smo da je to u doba Poslanika bilo zlato, srebro, pa nekada čak i hurme) mora imati fiksnu utvrđenu vrijednost i standardiziran kvalitet, tako da ne može biti više karatnog skupljeg zlata ili srebra na jednoj strani i manje karatnog jeftinijeg zlata i srebra na drugoj strani, već mora biti jedinstven standard zlata i srebra i iste količine se moraju razmjenjivati.
Prema tome, novac može biti samo ona roba koja ima realnu, ''opipljivu'', vrijednost i koja svima treba, te čiju vrijednost nikako ne treba ljudskim interveniranjem povećavati.
Međutim, u savremenom dobu ekonomski tokovi su toliko mnogobrojni i raznovrsni da se nikako ne mogu odvijati transferom zlatnih i srebrnih moneta. Zbog toga se danas koristi papirni novac koji vlast štampa i kojim se odvijaju svi novčani transferi. Da bi sve to moglo valjano funkcionirati neophodno je da papirni novac ima snažnu i nepromjenjivu realnu osnovu u zlatu, odnosno vlast ne smije štampati novac koji nema realnu podlogu u zlatu. Drugim riječima, ako vlast vještački i bez realne osnove poveća vrijednost novca, onda vlast time samo silom svoga vladajućeg autoriteta bez ikakve realne osnove uzima novac od svih sudionika novčanih transfera, isto kako i zajmodavac samo silom svoje odluke da poveća dugovanje zajmoprimca od njega uzima novaca putem kamate. Prema tome, ako vlast vještački poveća vrijednost papirnog novca bez realne osnove u zlatu, ona ne čini ništa drugo do da automatski uzima novac od svih učesnika finansijskih transfera u nacionalnoj ekonomiji, odnosno uzima haram zaradu po osnovu kamate. Novac, dakle, mora imati stabilnu i realnu vrijednost kojom se ne smije manipulirati.
Isto tako, vlast ni ne smije štampati novac koji nema realnu podlogu u robama koje su proizvedene u nacionalnoj ekonomiji. Tako je zbog toga što ako vlast štampa novac bez realne osnove u kvantumu proizvedenih roba ona tada izaziva vještačko dizanje cijena (jer više novca ide na manje roba pa raste iznos novca za jedinicu robe, odnosno rastu cijene), a rast cijena direktno obezvrijeđuje sam novac. Tako se generira inflacija koja maksimalno siromaši društvo i ruši ekonomiju.
Iz svih navedenih razloga smo mišljenja da bi za ekonomiju svih zemalja, naročito muslimanskih, najbolje bilo da se uvede papirni novac sa fiksiranom vrijednosti u masi zlata, jer je zlato realna vrijednost, tako da neka vlast, ako npr ima samo 100 kg zlata ne može štampati novac u vrijednosti 110 kg zlata (inflacija), već samo za 100 kg koliko ima. Međutim, danas pod uticajem savremenih ekonomskih vladajućih autoriteta novac više nije utemeljen na zlatu već je utemeljen na drugom ''jakom'' novcu, tj. na deviznim rezervama u nacionalnoj centralnoj banci, pri čemu najjače valute svijeta cirkuliraju kao internacionalno blago (svjetski novac) kojima se bez problema može kupovati u bilo kojoj zemlji. tj. za koje se u bilo kojoj zemlji mogu kupiti robe u značajnoj vrijednosti.
Tako npr naša Konvertibilna marka (BAM) u svojoj podlozi ima realnu vrijednost u rezervama jakih svjetskih valuta (prije svega Euro i US dolar). Vremenom se jedna valuta (US dolar) u historiji izdvojila kao svjetski novac, tj. kao podloga za sve druge valute svijeta (ne znam da li ga sada Euro ili japanski Jen ugrožavaju da skupa s njim budu svjetski novac). Ovakva situacija omogućava velikim finansijskim mešetarima da mogu manipulacijoma sa deviznim kursevima velikih valuta zaraditi ogromna bogatstva, ali i osiromašiti čitave nacionalne ekonomije. Baš ovo je jedna takva kompanija svojevremeno pokušala uraditi Maleziji, ali je malezijski premiref Mahatir Muhamed, hvala dragom Bogu, silom (tenkovima koje je postavio pred banke) uspio spriječiti da malezijski novac uspaničeni ljudi (koji su bili u panici zbog naglog obezvrijeđenja nacionalne valute koje je vještački nastalo akcijom ''vampira'') iznesu van zemlje putem ulaganja u internacionalne banke.
U ovom smislu rečeno, čim se jedan papirni novac ne temelji na realnoj vrijednosti koju je dragi Allah dao (zlato), već na drugom papirnom novcu kojem se realna vrijednost određuje na svjetskim tržištima (berzama novca), a što je opet teren gdje ''veliki vampiri'' mogu uticati na cijenu novca), onda se može javljati dosta nepravednoga preljevanja bogatstva usljed manipulacija vlada jakih zemalja čije su valute u ulozi svjetskog novca, kad one vještački mijenjaju vrijednost svog novca (a baš to odgovara onom uvođenju vrijednijeg i manje vrijednijeg zlata koje je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, zabranio kao kamatu). Dakle, odsustvo zlatnog novca realne vrijednosti je prostor za mogućnost vještačkog preljevanja bogatstva ka bogatim ekonomijama (koje tako postavljaju pravila igre na svjetskim tržištima novca) i osiromašenja slabijih nacionalnih ekonomija.
Prema tome, mišljenja smo da bi se novac morao opet vratiti na zlato kao podlogu, a ako u svijetu nema dovoljno zlata za potrebe naraslog obima robne razmjene, onda bi se moglo dodatno uzeti i nekih drugih realno postojećih roba koje svima trebaju (kao što su to u doba Muhammeda, alejhisselam, naprimjer mogle biti hurme, a danas je to uglavnom nafta) kao zalihe za podlogu štampanja novca.
U ovome smislu, neka vlast može štampati novac jedino u vrijednosti realne podloge koju ima u zalihama zlata i eventualno zalihama nafte i sličnih roba koje svima trebaju, s tim da i kvalitet zlata, i svih tih drugih dodatnih roba u smislu blaga, i njihova vrijednost mora da bude fiksna u smislu da se ista količina razmjenjuje za istu količinu.
Isto tako, vodeći računa da je Muhammed, alejhisselam, rekao, već smo pominjali da nam ovo hadisi jasno prenose, da se u slučajevima kada se mijenja zlato za zlato ili srebro za srebro ta razmjena uvijek i isključivo čini po istoj vrijednosti. Ovo shvatamo da se ne smije, naprimjer, veća količina manje karatnoga zlata mijenjati za manju količinu više karatnoga zlata jer bi ta razlika bila kamata. Dakle, ako neko svjesno manipuliše cijenama zlata (novca) on stiče haram dobit samo po osnovu manipulacija bez rada i rizika, pa prema tome smatramo da nikako ne treba praviti razliku u zlatu po osnovu karata. Prema tome, zlato je zlato i zlato mora uvijek da ima istu vrijednost bez obzira na karate.
Zlato i srebro mogu imati cijenu i biti predmet kupovine i prodaje jedino u slučaju kad je to nemonetarno zlato i srebro, tj. ako je riječ o nakitu. Zlatni i srebrni nakit mogu imati cijenu jer se tada valorizira rad umjetnika i to ne služi kao opći ekvivalent. A, ako bi neko htio da nakitom plaća neku kupovinu (obavezu), jedino se može uzeti težina po fiksnoj obračunskoj vrijednosti zlata i srebra jednakoj za sve.
Prema tome, vlast može štampati papirni novac jedino sa čvrstom podlogom u zlatu i/ili realnoj vrijednosti koja se mjeri fiksnom i za sve istom obračunskom vrijednosti zlata. Nema, dakle, štampanja novca bez realnog pokrića zbog toga što vlast ne može proizvesti zlato, već može štampati novac samo onoliko koliko ima zlata. Vlast ne treba od toga odstupati bez obzira na priče o korisnoj inflaciji za pokretanje ciklusa investiranja. Za pokretanje ciklusa investiranja treba uzimati realni novac (ako treba i uzeti iz rezervi ili prodavati nepotrebne viškove luksuzne robe i sl., ali nipošto ne štampati novac bez pokrića u zlatu) jer ako investiranje vještačkim štampanim novcem ne ostvari realnu dobit koja bi ''pokrila'' vještačko upumpavanje novca, a u ekonomiji nema garancije da će se uvijek ostvariti dobit i da neće biti gubitak, onda je to samo veliki generator inflacije koja jako osiromašava čitavu nacionalnu ekonomiju.
U smislu svega ovoga možemo reći da je pogrešno savremeno prakticiranje kupovanja i prodavanja novca po cijeni novca (odnosno po deviznom kursu) koja(i) se tada formira. Niko ne može zarađivati samo po osnovu toga što ima novac i samo na osnovu berzanskih povoljnnih promjena. Novac mora biti u službi proizvodnje i trgovine (da ih finansira), u korist svima (jer svi koriste proizvedene i dopremljene robe) i da novac tako treba da doprinosi javnom bogatstvu i blagostanju, a nipošto ne da bude u korist samo pojedincima koji ga gomilaju i zarađuju kroz uvećanje duga (kamatu).
Niko ne može zarađivati samo po osnovu posjedovanja novca a bez rizika, već onaj ko posjedule novac treba ga ulagati u proizvodnju (roba i usluga) ili u trgovinu što podrazumijeva i rad i rizik i samo u tome može imati bereket i ostvariti halal zaradu. Dakle, može se zarađivati samo po osnovu rada i uz rizik, a zabranjeno je samo po osnovu vlasništva nad novcem. Mislimo da se može ostvariti i halal zarada i po osnovu vlasništva nad nekretninama (iznajmljivanje i naplata zakupnine) jer to nije uvećanje duga (kamata), a dragi Allah jedino zna.
Halal zarada putem investiranja novca i eliminacija haram zarade putem uvećanja duga (ribāe, tj. kamate)
Prema tome, onaj ko posjeduje novac i hoće da ga oplodi, da zaradi na njemu može da iskoristi jednu od dvije halal mogućnosti koju mu je dragi Allah ostavio. Prva je halal mogućnost da novac uloži u proizvodnju nekih roba i/ili usluga, a druga je halal mogućnost da novac uloži u trgovinu, odnosno u kupovinu robe na jednom mjestu u jedno vrijeme sa intencijom da istu proda po većoj cijeni na drugom mjestu i/ili u drugo vrijeme.
Treća mogućnost je da novac daje u zajam i da zarađuje na uvećanju svog potraživanja od onog kome je pozajmio novac, ali to je haram jer je dragi Allah zabranio uvećavanje duga (ribā, odnosno kamatu).
Ne smije se, dakle, zarađivati na pozajmljivanju novca, to je najstrožiji haram (kamata). Odatle po nama postoji samo mali broj slučajeva kad bankarstvo može biti halal djelatnost.
Po nama je prva halal mogućnost poslovanja banke da banka svojim ulagačima naplaćuje proviziju na svaku transakciju platnog prometa koji za njih obavi korištenjem bankarske internet mreže. Prema tome, da ne bi ulagači sami morali izvršavati plaćanje svojih finansijskih obaveza, njihov platni promet umjesto njih izvršava banka preko bankarske internet mreže. Platni promet za svoje ulagače je, dakle, usluga i tu nema niti dužničko-povjerilačkog odnosa niti uvećavanja duga koje je haram, te je banci halal zarada u proviziji u transakcijama platnoga prometa koje banka izvršava za svoje ulagače. U ovome banci može biti velika korist i u tome što u ovome nema konkurencije i što se zarada ostvaruje automatski i bez rizika u svakoj transakciji koju ulagač izvrši.
Druga halal mogućnost poslovanja banke prema našem mišljenju je poslovanje po principu bankarske transakcije mudareba.
Bankarska transakcije mudareba je transakcija prema kojoj banka svojim novcem finansira poslovanje svog klijenta zajmoprimca. Dakle, ni kod ove transakcije nema pozajmljivanja novca, odnosno nema dužničko-povjerilačkog odnosa između banke i klijenta, niti očekivanja bankarske zarade kroz uvećavanje tog duga koje je haram. Umjesto toga, banka se javlja kao sufinansijer poslovanja klijenta, odnosno kao poslovni partner. Banka finansira poslovnu djelatnost svoga klijenta i po tom osnovu učestvuje u poslovnom odlučivanju i u raspodjeli dobiti, ali tad banka učestvuje i u riziku poslovanja.
Prema tome, kod transakcije mudareba banka ima učešće i u dobitku i u gubitku, pa će zajmoprimac plaćati novac po osnovi svog duga samo ako se u zajedničkom poslovanju ostvari dobitak, a u slučaju gubitka teret podnose i banka i klijent. Dakle, ovdje zajmoprimac plaća svoj dug samo ako bude imao odakle ga plaćati, tj. dug se ne može uvećavati, odnosno nema kamate koja je haram.
Treća halal mogućnost poslovanja banke prema našem mišljenju, a dragi Allah jedino zna, možda bi mogla biti transakcija da banka za račun klijenta, tražioca zajma, kupi i drži u svom vlasništvu nekretninu ili naprimjer automobil, šta već klijent želi da kupi i radi čega i traži zajam, te da onda to njemu izdaje. Dakle, banka bi bila vlasnik te nekretnine/automobila i to bi izdavala klijentu. Klijent bi svakim otplaćenim dijelom duga u vidu periodične rate postao vlasnik onog dijela koji je otplatio (naprimjer ako je zajam na deset godina, klijent bi kad plati prvu godišnju ratu postao vlasnik jedne desetine nekretnine/automobila, nakon druge godišnje rate postao bi vlasnik dvije desetine i tako redom pa bi klijent na kraju kad plati desetu godišnju ratu postao vlasnik deset desetina, odnosno cijele te nekretnine/automobila).
Ovakva bankarska transakcija bi po našem mišljenju mogla predstavljati uslugu zakupnine koju banka daje klijentu na određeni rok. Dakle, ni kod ove transakcije ne bi bilo pozajmljivanja novca, odnosno ne bi bilo dužničko-povjerilačkog odnosa između banke i klijenta, niti očekivanja bankarske zarade kroz uvećavanje tog duga koje je haram. Umjesto toga, banka se javlja kao vlasnik koji na određeni rok klijentu iznajmljuje nekretninu/automobil.
Dragi Allah jedino zna i Njega molimo za oprost i uputu.
[1] Vidjeti o ovome u enciklopediji - Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, knjiga 4, Zagreb, 1978, natuknica Karat.