Kategorija
Sadržaj:
1. Uvod: javno promovisanje homoseksualnosti kao novi izazov za bosanskohercegovačko društvo
2. Historijski osvrt na redefinisanje čovjekove prirode i promjene seksualnog identiteta
3. Pogled na homoseksualnost iz vjerskog ugla
4. Zaključna razmatranja u kontekstu organizovanja „povorke ponosa“ u Sarajevu
1. Uvod: javno promovisanje homoseksualnosti kao novi izazov za bosanskohercegovačko društvo
Povod pisanja ovog teksta je prva „povorka ponosa“ pripadnika i simpatizera LGBTIQ populacije, odnosno lezbejki, gejeva, biseksualaca, transrodnih, interseksualnih i queer osoba u Bosni i Hercegovini, odnosno i svih drugih oblika seksualne orijentacije koji izlaze iz okvira tradicionalnog viđenja seksualnosti. Taj fenomen nije nikakva novina u svijetu, ali novina jeste njegovo sistemsko ugrađivanje u suvremeni društveni poredak.
Tradicionalna društva, bez obzira na religijsko i kulturološko naslijeđe, gotovo po pravilu imaju vrlo negativan stav prema afirmaciji tog fenomena. Taj stav, ponekad je praćen i manifestacijom fizičke sile i javnog nasilja prema afirmatorima homoseksualnosti. Nažalost, ozbiljna argumentacija i ozbiljna studija od strane oponenata, odnosno tradicionalista, vrlo često izostaje. Ona se uglavnom svodi na citiranje Božijih riječi, pozivanjem na čuvanje tradicije, ukazivanjem na moguće posljedice rušenja porodičnih vrijednosti itd., s jedne strane, te predstavljanje homoseksualnosti kao izopačenosti, bolesti, devijacije i sl. Ciljna grupa isključivo su osobe koje imaju već formirane stavove o ovom pitanju.
Drugi problem jeste nedosljednost u prihvatanju „evropskoga puta“ kojem naše društvo barem deklarativno stremi, odnosno uvažavanje realnosti društveno-političkog uređenja konkretno naše zemlje, ali i mnogih drugih zemalja. Naši stari nekad su govorili kako je nemoguće živjeti „ala franka“ a umrijeti „ala turka“. Međutim, taj izazov u današnje vrijeme čini se još kompleksnijim. Konkretno Bosna i Hercegovina je sekularna zemlja, kulturološki i religijski heterogena. Poštivanje Ustava i društvenih normi koji vladaju u BiH je dužnost svih građana, uključujući i nas muslimane koji se deklarišemo kao vjernici. Grubo izlaženje iz tih okvira neizmjernu štetu prvo nanosi nama ali i svima drugima.
Čujemo u medijima, a i sami često dijelimo to mišljenje, kako naše društvo ima mnogo većih problema od pitanja homoseksualnosti, kako oko tog pitanja prašinu dižu uglavnom vjerske zajednice i crkve, a tamo gdje se one nešto pitaju mahom su 'zaostala' društva Afganistana, Pakistana i dr. O tome ćemo nešto više na samome kraju. S druge strane imamo kategoričan stav da je to opaka opasnost za cijelo društvo i da je po tom pitanju Kurʼan jasan. Stoga ko drugačije misli on je za neke ćafir, munafik i sl. No, trebamo se sjetiti da se poruke Kurʼana čine jednako jasnim i jednom rigidnom militaristi, i jednom šiiji, i jednom blagom sufiji.
Islam je religija srednjeg puta i naša je obaveza promišljanje u duhu datog vremena. To ne znači apriori ublažavanje nekih stavova ili odricanje od Božije riječi, ali znači postavljanje mnogo šireg okvira u analizi nekog problema današnjice, jer duh vremena i društvo to naprosto traže. I hazreti Poslanik, a.s., je odgajao u duhu svoga vremena i takve nam bezbrojne primjere ostavio.
Ovaj tekst ne nudi konačne odgovore, ali pokušava bar jednim dijelom postaviti analizu fenomena homoseksualnosti i njegove pozadine u današnjem društvu, odnosno promicanja kao jedne od pozitivnih društvenih normi. Mi smo ga zato i označili kao prvim dijelom jedne šire studije koju imamo za cilj dalje razvijati. Vidjet ćemo, ustvari, da iza cijelog fenomena LGBT-a stoji jedna mnogo veća ideologija. Drugim riječima, bilo kakvo govorenje o promociji homoseksualizma odnosno, iskazano u jednom krajnje ideologijskom akronimu „prava LGBTIQ“ (nekada i „LGBT+“ itd.), zapravo predstavlja samo dio jednog mnogo kompleksnijeg i šireg fenomena, u određenom smislu moglo bi se reći i „projekta“, redefinisanja prirode čovjeka. Smatramo važnim ponuditi barem osnovne teze vezane za to.
Nažalost, mnoge osobe koje sebe doživljavaju dijelom te populacije nisu nimalo svjesne da su često predmetom manipulacije u „nevidljivim“ rukama „nevidljive“ ideologije koju smo ovdje označili kao već pomenuto redefinisanje prirode čovjeka. Koje su konotacije te ideologije za budućnost ljudskoga roda, kuda to čovjek ide, uz vezanje za naše same početke na ovome svijetu, itd., su pitanja koja ćemo, ako Bog da, razvijati nekad kasnije u drugom dijelu ove studije.
2. Historijski osvrt na redefinisanje čovjekove prirode i promjene seksualnog identiteta
Iako je praktično nemoguće precizno utvrditi „kada“ i tek jednostrano dati odgovor na pitanje: „Zašto je uopšte došlo do 'želje' za redefinisanjem prirode čovjeka“, smatramo da bi dobra smjernica toga početka bilo razdoblje renesanse (14.-17.v.). Razlog ovome ne leži u, kako se nerijetko može pročitati, padu utjecaja crkve i nastanku brojnih škola u filozofiji, umjetnosti, književnosti itd. koje su se „odrekle Boga“. Naprotiv, većina umjetničkih ali i filozofskih djela (analogno – ne sva) nastala je kao odraz iskrenog religioznog osjećaja autora, no, koji su, uslijed brojnih društvenih, kulturnih, i dr. faktora, osjetili potrebu fokusirati se, preciznije, opisivati iskazivati slavu Božiju ne više dominantno kroz predstavljanje veličine sâmoga Boga već vrhunca Njegovoga stvaranja – čovjeka.
Kao logična posljedica, tretman „čovjeka“ kao „krune Božijega stvaranja“ podrazumijevao je istraživanje i reflektiranje svih posebnosti čovjekovoga života, uključujući i njegovu sasvim fizičku dimenziju egzistencije (pored njegovih: duha, duše, i uma), što podrazumijeva i pitanje spolnosti.
Jedan od prvih „očitih“ znakova ovih promjena odnosi se, makar i na djelomičnu, promjenu pozicije žene u društvu. Iako je prerano govoriti o svojevrsnom poboljšanju njenog statusa, a naročito o „pravima žene“, ipak je nemoguće ne primijetiti da se upravo u ovom periodu javlja čitav niz utjecajnih ličnosti, iz porodica: Borgia, Medici, Cereta..., da nabrojimo samo one nama poznatije (v.: Enciklopedija žena u periodu renesanse: Italija, Francuska i Engleska, Encyclopedia of Women in the Renaissance: Italy, France, and England, link:
https://books.google.ba/books?id=OQ8mdTjxungC&printsec=frontcover#v=onepage&q&f=false).
Vremenom, sve veću pažnju (a treba imati u vidu da se od ovoga perioda znatno mijenja i kategorija „publike“ odnosno „javnosti“) privlačili su neuobičajeni, a kasnije i potpuno perverzni oblici zadovoljavanja ljudske seksualnosti te su djela koja su se fokusirala na „poziciju žene“ u društvu, nerijetko podrazumijevala i jedan opširniji tretman ljudske seksualnosti uopšte, te fenomene homoseksualizma, lezbejstva i sl.
Dok je znatan dio renesansne književnosti pitanje ljudske seksualnosti (naravno, taj je problem obrađivan indirektno) tretirao u okvirima tradicionalnoga razumijevanja toga fenomena (ponovit ćemo, većina autora su bili duboko religiozne osobe, Jevreji, kršćani i muslimani), razvio se jedan sasvim novi pristup razumijevanju višnjega Boga, svijeta i čovjeka, koji je, posljedično, i biološku komponentu čovjeka tretirao drugačije. Riječ je o modernoj evropskoj ezoterijskoj tradiciji, koja će, slobodni smo zaključiti, u 19. i 20. vijeku biti ključni faktor, modernim rječnikom rečeno „reprogramiranja“ društva (i značenje pojma „društvo“ također dobiva sasvim nove odrednice, jedne „ideološki nabijene“ zajednice, kakve mi danas poznajemo), odnosno postavljanja novih društvenih vrijednosti.
Ponovno se ograničavajući samo na jedna primjer, nemoguće je izbjeći rad Marsilia Ficina (u. 1499. godine) „De Amore“, nastalog u okviru onoga što se oslovljava renesansnim „traktatima o ljubavi“ (trattati d’amore), koji će kulminirati sa djelom poznatog Giordana Bruna (u. 1600. godine) „Herojski zanosi“ (De gli eroici furori). Premda se ove rasprave svrstavaju u govorenje o tzv. „platonskoj ljubavi“, životi ključnih osoba moderne evropske ezoterije te misao koju su razvijali u svojim djelima otkriva sasvim novo razumijevanje ljudske seksualnosti.
U tome smislu, Ficinijev prijevod četrnaest svesaka „Corpusa Hermeticuma“, egipatskih i grčkih tekstova iz 2. vijeka, privlači pažnju. Sažeto rečeno, dominira jedna nova, „seksualna“ predstava o Bogu, te se razvijaju dva naporedna pravca razvoja ljudske seksualnosti, tačnije, njena dva razumijevanja.
Bog se predstavlja kao androgino („dvospolno“) biće, onaj koji je ujedno i „vlastiti otac“ (autopatōr) i „vlastita mater“ (automētōr). Iz ovoga se razvija dvostruko razumijevanje ljudske seksualnosti:
a) negativna, promovisana u prvome traktatu „Poimandres“, po kojem seksualni odnosi uzrokuju smrtnost;
b) pozitivna, promovisana u traktatu: „Asclepius“, a koja podrazumijeva da je seksualni odnos, akt koji predstavlja sliku božanske androginije.
Uvažavajući ranije spomenut cijeli niz faktora koji su utjecali na sve snažnije promovisanje modernih ezoterijskih vrijednosti, sâmim time i novoga koncepta ljudske seksualnosti građenog ne na tradicionalnim već modernim ezoterijskim vrijednostima, pojave: bluda, homoseksualizma, lezbejstva, i uopšte različitih oblika seksualnih perverzija, sve će se češće tretirati kao „uobičajene društvene pojave“, budući da, kako ćemo vidjeti, čovjeka dovode do „stanja božanstvenosti“.
Kako odnos evropskog društva prema modernom evropskom ezoterizmu nije bio identičan u svim periodima, motreno od vremena rane modernosti pa do sredine 20. vijeka, tako su i, uslovno rečeno, „alternativni oblici seksualnosti“ bili snažnije ili slabije promovisani.
Iznoseći jednu odveć grubu ali za okvir našega rada korisnu skicu, moguće je zaključiti da je već u 16. vijeku interes za modernu ezoteriju bio izuzetno velik (mada treba biti oprezan u ovoj pretpostavci, budući da je veliko pitanje da li se tada ova tradicija stvarno i razumijevala kao neka zasebna pojava), a da je na prijelazu iz 17. u 18. vijek prilično opao.
No, već sredinom 18. vijeka, modernu evropsku ezoterijsku tradiciju prihvataju društvene „elite“, kao vid razlikovanja od ostatka društva, da bi tokom 19. i 20. vijeka, po našem uvjerenju, ova tradicija postala dominantna u evropskom društvu, mada će se kao samostalan fenomen početi izučavati na univerzitetima tek u posljednjih četrdesetak godina.
Na tragu rečenoga, moguće je promociju „alternativnih oblika seksualnosti“ promatrati kroz razvoj moderne evropske kulture. Ponovno, uz sav rizik od pojednostavljenja, navest ćemo tek tri primjera.
Fenomen paklenih klubova (Hellfire clubs) na prostoru današnje Velike Britanije u 18. vijeku, odnosi se na „ekskluzivne klubove“, koji su u početku radili ilegalno, da bi kasnije postali zakoniti. Neki od njih aktivni su i danas. Predstavljajući aktivnosti toga kluba, dostatno je reći da se radilo o mjestima koje je posjećivala „visoka društvena elita“, radi učestvovanja „u različitim oblicima nemorala“. Sama odrednica „pakao“ u njihovome nazivu, upućuje, prvo, na otklon od ljuske čednosti i seksualnosti kako su ih razumijevale tradicionalne monoteističke religije, te, drugo, na otvoreno „koketiranje“ sa sotonom, što je i definitivno potvrđeno u savremenim istraživanjima, a omogućit će u 19. vijeku, nakon povezivanja teorije moderne ezoterije i njene okultne prakse sa sotonizmom, jedinstvenu promociju ranih ezoterijskih „alternativnih oblika seksualnosti“ uz one zastupljene u tada već mnogobrojnoj satanističkoj literaturi.
Vrijedno je spomenuti fenomen libertinske novele, nastale u 18. vijeku, koja će ne samo promovisati „alternativne oblike seksualnosti“ predstavljajući ih kao „najviši akt ljudske slobode“ (treba obratiti pažnju da, vjerovatno i nesvjesno, muslimani koji se nekritički odnose prema fenomenima javnoga promovisanja homoseksualnosti i lezbejstva, upravo koriste ovu sintagmu kao argument), već će znatan broj njenih autora književnost pretvoriti u običnu pornografiju, otvoreno promovišući i homoseksualnost (homoseksualna erotika) i lezbejstvo (Claude Prosper de Crébillon, Denis Diderot i dr.).
Posebno se u ovome ističe Marquis de Sade (u. 1814. godine), koji predstavlja vrhunac promovisanja neuslovljene i neograničene seksualnost, ne samo homoseksualnosti i lezbejstva već svakog vida seksualne perverznosti i gadosti (na ovo dostatno upućuje naslov jednog od njegovih najpoznatijih djela: „Stotinu i dvadeset dana Sodome“.)
Jednako tako je značajna pojava dekadentnoga pokreta nastalog krajem 19. vijeka, čiji su ključni autori: Charles Baudelaire (u. 1867. godine), Arthur Rimbaud (u. 1891. godine), Oscar Wilde (u. 1900. godine), da spomenemo samo neke, promovisanje i aktivno učestvovanje u brojnim oblicima nemorala, gradili na dvije moderne ezoterijske postavke:
a) imajući u vidu da, kako smo ranije naveli, moderna evropska ezoterijska seksualnost razumijeva kao odraz „božanske androgine slike“, što nesputanije i češće upražnjavanje vlastitih seksualnih sklonosti čovjeka dovodi do stanja „božanstvenosti“;
b) kako je po toj predstavi Bog androgino biće, ne samo da je svejedno da li će osoba izražavati homoseksualne sklonosti već je poželjno da se oda svakom mogućem nemoralu, uključujući i seksualni odnos sa pripadnicima istoga spola, prisustvovanje orgijama te svaki vid perverznosti.
Biografije pobrojanih ali i drugih autora koji su razmatrali slične teme u okviru spomenutih škola u različitim poljima umjetnosti, svjedoče da njihov rad nije bio tek „izraz želje za slobodom“, „osuda Crkve i religije“ i sl., već čvrsto vjerovanje da stanje ekstatičnosti stečeno unutar svake vrste razvrata, osobu oslobađa od stega materijalnoga svijeta i odvodi u stanje božanstvenosti. Time, ono se tumači i kao metod oslobađanja od svake vrste boli i duševne stege.
Moderno ezoteričko učenje o ljudskoj seksualnosti i prirodi čovjeka promovisano umjetničkim djelima i drugim oblicima moderne kulture, nerijetko, kako smo naveli, tumačeno kao „najviši akt ljudske slobode“, dobilo je i svoje „naučno“ opravdanje, koje će postati osnova poznate „seksualne revolucije“ („seksualno oslobođenje“) '60.-ih i '70.-ih godina 20. vijeka. Pored cijeloga niza autora, dvojicu vrijedi posebno izdvojiti.
Prvi je Aleister Crowley (u. 1947. godine), tituliran kao „Zvijer – 666“, jedan od najpoznatijih promotora „seksualne magije“ („magick“) i okultizma, sada izjednačenog sa sotonizmom. Crowley je, po vlastitim svjedočenjima ali i na osnovu brojnih akademskih istraživanja, sve oblike seksualne perverznosti i sâm živio, čvrsto vjerujući u povezanost nemorala, naročito seksualnih perverzija (pojam koji sada obuhvata odnose kakve većina ljudi ne može ni zamisliti!), sa dospijećem u stanje „božanstvenosti“. (Radovi o Crowleyu su stvarno mnogobrojni)
Crowleyevim idejama je obol znanosti dao Alfred Kinsey (u. 1956. godine), nakon što je znatan dio američke akademske javnosti prihvatio njegove dvije knjige: „Seksualno ponašanje muškarca“ (Sexual Behavior in the Human Male) a potom i „Seksualno ponašanje žene“ (Sexual Behavior in the Human Female). Pažljivom analizom, zaključuje se da je Kinsey ne samo slijedio ideje Crowleya već je otišao i korak dalje. Krivotvoreći istraživanja, predstavio je svakoga muškarca i svaku ženu kao osobe po prirode sklone nevjeri, kojima se neuslovljeni, perverzni seks nalazi u njihovoj prirodi.
Njegove ideje promovisali su erotski i pornografski časopisi, naročito: „Playboy“, „Penthouse“ te„Hustler“, i danas kontroverznog Larry Flinta (r. 1942. godine). Nije slučajnost da je Hugh Hefner (u. 2017. godine) prvi broj „Playboya“ objavio upravo 1953. godine kada je Kinsey objavio svoju drugu spomenutu knjigu. U intervjuima koje je dao, Hefner je otvoreno rekao da se doživljava kao „promotor Kinseyevih ideja“. A „Playboy“ je podršku dobio objavljivanjem intervjua s javnim ličnostima, posebno popularnim u prvome dijelu druge polovine 20. vijeka.
(Smatramo da bilo ko, ko bi volio saznati šta popularizovanje i promocija modernog seksualnog identiteta i redefinisanja čovjekova prirode stvarno znači, treba pogledati dokumentarni film „Kinsijev sindrom – Kako su legalizirani homoseksualizam, pedofilija i seksualni odgoj“, koji je dostupan na: https://www.youtube.com/watch?v=TYbkDiGstkI
Od brojnih „perverzija“ (mada se i ovaj izraz čini nekako blag), posebno bi trebalo pogledati dio od 52:52 do 54:31, u kojem promotor ideja Kinseya, Clarence Tripp, objašnjava kako su po Kinseyevim uputama, praktički silovane bebe starosti do jedne godine dana; ovaj dio Kinseyevih istraživanja, Tripp posebno preporučuje, kako kaže: „jer je dio o djeci IZVRSTAN“.)
Rad Crowleya i Kinseya postao je temelj spomenute „seksualne revolucije“, jednog sasvim novog razumijevanja čovjekove prirode. U takvim „društvenim vrijednostima“, podržano jednom novom naučnom ideologijom (neshvatljivo je da i danas na univerzitetu djeluju profesori koji smatraju da nauka nije ideologija!), rođene su i žive sadašnje generacije.
Na kraju, postavlja se cijeli niz pitanja, od kojih posebno izdvajamo ova dva: „Zašto baš zemlje evro-atlantskog saveza podržavaju projekt redefinisanja čovjekove prirode?“; i: „Kako je moguće argumentovati da je jedan takav projekt realnost?“. Vodeći računa o okviru ovoga teksta, ponudit ćemo tek konture odgovora na njih.
a) Nije isključeno da postoje sasvim konkretne društvene grupe koje ove nove vrijednosti promovišu i kroz konspirativni rad; međutim, mnogo je važnije od toga ovaj fenomen naprosto primijetiti, pažljivo čitajući i dekonstruišući evropsko kulturno naslijeđe; nemoguće je historijske fakte osporiti, međutim, realno je da su posebno kroz koncept savremenog obrazovanja kritike brojnih društvenih fenomena prešućene, da su, npr., brojne generacije o „alternativnim oblicima seksualnosti“ i brojnih drugih perverzija učile kao o vrijednostima koje označavaju razvoj opšte ljudske civilizacije, pri tome, jednako tako, izbjegavajući osloviti sâm proces koji iza njih počiva, naročito u 19. i 20. vijeku;
b) Umjesto pukoga nabrajanja, ponudit ćemo dvije informacije koje su prenijeli mainstream mediji, mada je izostala ozbiljnija kritika događaja koji su predstavljeni, čak i unutar vjerskih zajednica i crkava:
prvi je otvaranje najdužeg tunela u svijetu, Gottard u Švajcarskoj; imajući u vidu sve do sada rečeno, gledanjem priloga sa ove ceremonije, po upotrebljenoj kostimografiji – okultnog/sotonističkog rituala, po sebi se zaključuje da prisutni nisu mogli „ne prepoznati“ da je riječ o prikazu orgija, pokoravanju đavla, i seksualnim perverzijama; na kraju je ismijano i kršćanstvo, indirektno – tradicionalne religije;
(ceremonijal je prikazan na FTV, a taj kritički prilog urednika Mladena Marića moguće je pogledati nahttps://www.youtube.com/watch?v=xcsvyajd3JA od 27:40 do 30:40)
drugi je prilog o održanoj „seksualnoj edukaciji za djecu“ u Parizu 2014. godine; postavljeni eksponati, slike i simulacije namijenjene djeci, po našem uvjerenju, daleko su od svakog „dobrog ukusa“, i izraz su istinske seksualne perverzije i bolesti;
Dajući rezime svemu rečenome, zaključujemo da su brojni oblici javnoga iskazivanja podrške različitim „alternativnim oblicima seksualnosti“, poput homoseksualnosti, lezbejstva i dr., zapravo samo dio ranije spomenutoga procesa redefinisanja čovjekove seksualnosti, sâmim time i čovjekove prirode.
Da to nije slučaj samo sa čovjekovom biološkom dimenzijom, potvrđuju i rane antropološke teorije (također razvijane krajem 18. i u 19. vijeku) koje su gradeći odnos „civilizovani-primitivni“, podržavali evropske imperijalne i kolonijalne projekte, kasnije napuštajući svoju imperijalnu potku a koncentrišući se na potragu za odgovorom: „Šta je to čovjek?“, odnosno: „Koje je čovjekovo porijeklo?“ Odgovore na ova pitanja, antropolozi ne traže u svetim knjigama monoteističkih religija, već doslovno u svemu drugome, time se otvarajući i za ezoterijske teorije.
Javne podrške homoseksualizmu i lezbejstvu, poput parada, festivala, povorki i sl., u službi je mnogo većeg i za čovječanstvo, po našem dubokom uvjerenju – mnogo pogubnijeg projekta, no, koji često ostaje skriven. Kako smo rekli, razlog ovoga treba djelimično tražiti u dojakošnjem nepostojanju ozbiljnih akademskih istraživanja moderne evropske ezoterije koja je, sasvim sigurno, osnov na kojem je građen koncept „novog čovjeka“.
3. Pogled na homoseksualnost iz vjerskog ugla
Za muslimane u Bosni i Hercegovini polazište odnosa prema homoseksualnim osobama utvrđeno je izvorima islama – Kur'anom i Sunetom poslanika Muhammeda, a.s., što je u javnom prostoru u novije vrijeme artikulisano kroz Zaključak Vijeća muftija o LGBT osobama od 16.12. 2015. U tom zaključku se konstatuje da je prema učenju islama, brak ugovor o bračnom životu između muškarca i žene, potom se podsjeća da se homoseksualizam smatra velikim grijehom a vjernici se pozivaju da mu se ne približavaju. Na kraju se dodaje da „nije dopušteno nasilje prema bilo kojem čovjeku na osnovu njegovog ličnog uvjerenja i orijentacije“.(http://www.bir.ba/index.php/vijesti/drustvo/item/8861-vijece-muftija-homoseksualizam-je-veliki-grijeh)
Smatramo da se prakticiranje homoseksualizma ne može posmatrati kao ostvarenje „ljudskog prava“ budući da ljudi nisu sami sebe stvorili i zato čovjek ne može po vlastitom nahođenju rušiti „kosmički red“ određujući: Šta bi bili „istinska“ zakonitost i red u ljudskoj seksualnosti, te kakav bi trebao biti taj neki „izvorni“ seksualni i svaki drugi identitet čovjeka. Ne mogu, dakle, ljudi određivati svoju seksualnost, kao da je riječ o nekoj društvenoj kvalifikaciji koju mogu mijenjati kako hoće.
Naprotiv, ljudi su stvoreni i njihov Stvoritelj, dragi Bog, po Svome je određenju uspostavio red (sunet) u svemu vezanom za život čovjeka, pa tako i za njegovu seksualnost. A upravo je u seksualnosti red odnosno ovozemaljski izvor ljudskog postojanja: Da muško živi sa ženskom u braku, te da u takvoj zajednici rađaju i odgajaju djecu. U izvanbračnim seksualnim odnosima, odnosno u bludu, kao i u homoseksualizmu je nered.
Poznati hadis kaže da ipak nije grijeh u onome što ljudska niska duša čovjeka zove na zlo, jer nije grijeh samo iskustvo poziva koji čovjek osjeti, već je grijeh kad se taj poziv prihvati i kad se po njemu postupa.
Drugim riječima, zlo i grijeh nastaju onda kada se osoba zlu s naklonošću odazove te krene stvarno zadovoljavati svoje porive i svoje strasti, te stupati u nedozvoljene odnose.
Jedini je izlaz da se čovjek pouzda u dragoga Allaha i ne odazove se pozivima šejtana i svoje niske duše, već se bori protiv zla u sâmom sebi.
Zaključujući, naglašavamo da je prakticiranje homoseksualizma grijeh, i to veliki grijeh. Lūtov, alejhisselam, narod je to prvi radio i zato su svi uništeni. Osobe sklone homoseksualizmu treba opominjati, pozivati ih da se toga klonu i nastojati im pomoći, a nikako ih podržavati u namjeri da tom svojom sklonošću javno paradiraju promovišući je kao normalno, „civilizacijsko“ ponašanje.
4. Zaključna razmatranja u kontekstu organizovanja „povorke ponosa“ u Sarajevu
Povod ovome tekstu je najavljena „povorka ponosa“ u Sarajevu. Kako se navodi na http://povorkaponosa.ba/o-bh-povorci-ponosa/, „bosanskohercegovačka povorka ponosa je protest protiv nejednakosti i kršenja ljudskih prava lezbejki, gej, biseksualnih, trans, interspolnih i queer osoba.“ U daljem pojašnjenju kao motivi održavanja povorke navode se borba za ljudska prava manjinske populacije, demokratska postignuća, prava na različitost, borba protiv „sveprisutnog nasilja“ i sl.
Drugim riječima, nekadašnja općedruštvena osuda i zgražanje nad onim što su tradicionalna društva kvalificirala kao neprihvatljiva ponašanja, uspješno je od strane LGBTI zajednice prebačena u polje civilizacijskih dostignuća i borbe protiv nasilja većine nad manjinom, što neminovno uzrokuje širu podršku i empatiju u savremenom društvu.
Također, za razliku od ranijeg uvredljivog naziva za homoseksualnog muškarca –peder, koji je korišten u bosanskom društvu, uspjeli su se izboriti za naziv „gej muškarac“, te obuhvatiti široku skupinu (front) drugih neheteroseksualnih osoba u koje se još ubrajaju: lezbejke, biseksulne osobe, trans muškarci/žene i interspolne osobe.
Pitanje je ko će u budućnosti sve biti uključivan u taj „front“ i koliko će još slova dobiti postojeća skraćenica LGBTI. U nekim dokumentima govori se radije o „LGBT+“ populaciji. Po sebi, ovaj akronim snažno je ideološki nabijen, budući da obuhvata i osobe koje su svojevoljno odabrale neki od „alternativnih oblika seksualnosti“ ali i one koji na to nisu imali nikakvog utjecaja. (preporučujemo rezultate studije koja je pokazala da na homoseksualnu orijentaciju utječu: genetičko naslijeđe, popularna kulture, psihološko stanje, i brojni drugi faktori: https://www.the-scientist.com/news-opinion/giant-study-helps-clarify-role-of-genes-in-same-sex-sex--66371) Ne želeći nikoga omalovažiti, tek poentiramo da bi, identičnom logikom, u ovu skupinu u budućnosti mogli biti svrstane i osobe koje imaju problema sa impotencijom, i sl. Želimo reći da LGBT, LGBTI, LGBTIQ, naprosto – LGBT+, nije tek „savez ugroženih“, već prije ideologijski konstruisana društvena grupa, koja okuplja i one koji objektivno jesu ugroženi u zajednicama u kojima žive, ali prije svega služi za projekt redefinisanja ljudske seksualnosti, samim time i čovjeka uopšte.
S druge strane, iako je od najave ove povorke prošlo dosta vremena, nije se uspio formirati širi front za protivljenje davanje javne podrške „alternativnim oblicima seksualnosti“, koji se, kako smo nekoliko puta rekli, kose sa tradicijom i učenjima objavljenih, monoteističkih religija. Ovako, stječe se dojam da se samo muslimani trebaju boriti protiv toga, kao da se to ne tiče i ostalih, štaviše, kao da je to isključivo religijsko pitanje.
Kreirana je medijska slika u kojoj veliku podršku Povorci daju javne ličnosti npr. https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/prasovic-gadzo-ce-prisustvovati-na-povorci-ponosa-ako-zelimo-da-bih-bude-demokratsko-drustvo-onda-je-postivanje-ljudskih-prava-svih-gradana-prvi-korak-485891, čak neočekivano, indirektno, i neke muslimanske organizacije:
https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/zenski-edukacijski-centar-nahla-stav-samre-cosovic-hajdarevic-nije-stav-svih-muslimana-447212, dok su suprotni stavovi ili rijetki ili medijski potisnuti. Iz ovoga ne treba isključiti ni sistematski napad na svaki profil na društvenim medijima na kojem je iznesena kritika „povorke“; brojni građani su dobili zabranu jer su prijavljeni za širenje mržnje, mada su njihovi postovi izražavali naprosto protivljenje održavanju „povorke“, i ništa više.
Imajući ovo i vidu, moglo bi se poželjeti, da je samo sreće da je tako širok front boraca za poštivanje općih ljudskih prava. Dovoljno je samo navesti nemogućnost imenovanja vlastitog maternjeg jezika u velikom dijelu Bosne i Hercegovine koje se valjda dešava 'neukim/seljacima', pa onda to nije ni važno.
LGBTIQ zajednica od medija traži da u izvještavanju koriste termin „povorka ponosa“ jer je on „zvanični naziv prve Bh. povorke ponosa.“ Na primjedbe da nemaju osnova biti ponosni na svoju seksualnu orijentaciju, odgovaraju: „Svaki put kada dignute glave kročimo našim ulicama i ne dozvoljavamo da nas zastraše, svaki put kada nećemo da lažemo da smo heteroseksualni, činimo hrabar i ljudski čin koji zavređuje ponos.“( https://povorkaponosa.ba/pitanja/ )
Pored toga, na https://povorkaponosa.ba/press-4/ nalazi se niz zahtjeva/preporuka LGBTIQ zajednice prema medijima.
Za muslimane u Bosni i Hercegovini polazište odnosa prema ovom skupu je ranije navedeni Zaključak Vijeća muftija o LGBT osobama od 16.12. 2015. Mišljenja smo da je navedenom Zaključku ipak potrebno dodatno pojašnjenje kao i kontekstualizacija.
Stoga, kao svojevrsni zaključak, iznosimo nekoliko sasvim konkretnih zapažanja i prijedloga:
- najprije podsjećamo da grijeh nije samo teološko pitanje odgovornosti i sankcija u odnosu Bog – čovjek. Konačno, Bogu to nije ni potrebno. Institut „grijeh – predviđena sankcija“ primarno ima za cilj da razvije odgovornost, prevenira, odvrati pojedinca ali i zajednicu od ponašanja i djelovanja koje šteti sâmom čovjeku i/ili zajednici. U tom smislu, odstupanje od institucije braka kao društvenog okvira za moralno ponašanje, rađanje i pravilan odgoj djece nesumnjivo ugrožava cijelu zajednicu;
- potrebno je naglasiti i da je grijeh nesmatranje grijehom, ravnodušnost i neosuđivanje makar u svom srcu, onoga što je časnim Kur'anom i sunetom nedvosmisleno utvrđeno kao grijeh. U tom smislu ne mogu biti zadovoljavajuće izjave na tragu fraze: „Neka ljubi ko god koga hoće“, jer se mogu prevesti u maksimu „neka radi ko šta hoće“, odnosno: „Radi šta god hoćeš, to će biti jedini zakon!“, a što je inačica neslavnog Aleistera Crowleya; problem je kada nemoralno ponašanje prevazilazi granice privatnosti pojedinca već prodire i promovira se u javnom prostoru i zajednici koja se tiče svih nas, koji sada egzistiramo, a i onih koji će se, Božijom voljom, roditi;
- očigledno, u slučaju najavljenje „povorke ponosa“, radi se o svojevrsnom „vrućem krompiru“ koji svako izbjegava uzeti u svoje ruke; od rijetkih protivljenja ovom skupu mogu se izdvojiti npr. neuvjerljivi zahtjev jedne političke partije u kome „pozivaju organizatore da još jednom preispitaju namjeru i potrebu organiziranja prve bosanskohercegovačke povorke ponosa koja je zakazana za septembar u Sarajevu.“, ističući da „u ionako uzavreloj političkoj situaciji u BiH bilo kakva eskalacija može izazvati negativne posljedice“; želimo reći, koliko god to na početku zvučalo paradoksalno, osjeća se strah od izražavanja otvorenih kritika održavanja „povorke“; ovo ponovno ide u prilog našoj tezi da je ova i slične manifestacije, samo vrsta krinke jednog procesa o kojem se ne govori; naime, kako smo to već rekli, nema nikakve sumnje da osobe homoseksualnih sklonosti osjećaju strah od društva u kojem žive, međutim, kako je, onda, moguće objasniti strah koji ima isto to „društvo“ kada treba osuditi javno promoviranje i populariziranje homoseksualnosti?!;
- najavljeno je i okupljanje nekoliko udruženja u znak protivljenja prvoj „Bh. povorci ponosa“ u Sarajevu; nažalost, kako god na kraju da bude, ovaj događaj je štetan za Sarajevo: ukoliko se „povorka“ održi, za većinu građana će biti teško prihvatiti to novo „evropsko Sarajevo“, a ako se skup ne održi ili se dese sigurnosni problemi, tada opet neće biti uredu jer će kritika biti upućena „muslimanskom Sarajevu“;
pored toga, velika je šteta što upravo Islamska zajednica te bošnjačka nacionalna udruženja nisu organizatori javnih skupova kojima se podržavaju porodične vrijednosti; s jedne strane, to bi bio pokazatelj njihove duboke upućenosti u stanje društva te pokazatelj da djeluju stvarno kao servis vjernika odnosno građana; s druge strane, uslijed njihovoga izostanka, na ovim okupljanjima legitimitet će dobiti novi autoriteti, koji će dalje usmjeravati razvoj vjerskog života muslimana i postavljati prioritete nacionalnih interesa Bošnjaka; - vraćajući se na spomenuti stav Vijeća muftija, zanimljivo je da se i u njemu osjeća spomenuti strah; mišljenja smo da o fenomenu homoseksualizma treba govoriti krajnje otvoreno: javno promoviranje homoseksualizma je za svaku osudu, prava individua koji se osjećaju kao homoseksualci trebaju biti zaštićena jer to traže zakoni BiH, muslimani će se maksimalno truditi zaštiti univerzalne vrijednosti i moral unutar odgojno-obrazovnog procesa te biti snažan kritičar ideje novog seksualnog identiteta koja se nameće u javnosti;
- velika je šteta da ne postoji zajednički nastup vjerskih zajednica i crkava u kojem bi se tretirao ovaj problem; ponovit ćemo, javno promoviranje homoseksualnosti nije izazov samo sa muslimane!
- uzimajući u obzir realnost društveno-političkog uređenja naše zemlje i potrebu poštivanja zakona, te političke programe integracije u EU i NATO, utisak je da nema mnogo prostora za javno djelovanje, tako da, po tome obrascu, pored okupljanja na kojima bi se davala podrška tradicionalnim porodičnim vrijednostima, preostaje i osuda srcem te rječju, koja se ne treba odnositi na sâme osobe, ličnosti, već na njihova djela i ponašanje;
- u svakome slučaju, od javnog izražavanja kritike promoviranju homoseksualnosti i redefinisanju čovjekovog seksualnog identiteta nipošto se ne treba odustati; pri tome, nužno je pozvati na oprez i nepristajanje uz razbuktavanje govora mržnje i eventualnog fizičkog nasilja jer to ne može biti opravdano niti zakonima BiH niti, u personalnom smislu, Šerijatom, a samo bi dodatno usložnilo ionako kompleksnu situaciju i odnos međunarodnih faktora sigurnosti prema našoj zemlji;
- konačno, krajnje je vrijeme da se svaki pojedinac potpuno kritički počne odnositi prema političkome životu u Bosni; raširenost korupcije nije samo pitanje načina funkcioniranja bosanskog društva već prije stanje bosanskog uma; ovo se posebno odnosi na muslimane: musliman ne smije krasti, varati i obmanjivati. Ne postoji taj autoritet niti institucija, niti bilo kakav interes koji to može opravdati! Trenutno stanje bosanskog društva upravo je posljedica tih ljudskih slabosti, pa čak i osobe koje vjeruju u dragoga Allaha i Sudnji dan, bez ikakvog straha prihvataju pozicije za koje nisu dorasle. Kako drugačije objasniti: siromaštvo stanovnika, a nove i izuzetno skupe vjerske i nacionalne objekte?! Posebno se treba osvrnuti na evidentan porast prostitucije žena, djevojaka i djevojčica, među njima i onih koji su prošli najgore torture za vrijeme posljednje agresije. Taj žalosni trend je nerijetko uzrokovan njihovom pukom potrebom za obezbjeđenjem osnovne egzistencije, pothranjen muškim, i treba biti iskren - često muslimanskim, željama za ispunjenjem ličnih fantazija ili jednostavno fizičkih potreba prateći liniju manjeg otpora. I kako objasniti istodobno slanje vlastite djece na studije vani, od novca koji nije stečen svojim radom?! Upravo uslijed, s jedne strane, nebrige za politički život, te, s druge strane, izostanka samokritike, posebno kod vjernika, najviše zakonodavne i izvršne instance u našoj zemlji odobravaju otvaranja cijeloga niza škola čiji je obrazovni sistem izgrađen na ezoterijskim učenjima: montessori, waldorf i dr., istodobno odobravajući zatvaranje velikoga broja javnih škola; nemoguće je da u smanjenom broju djece nije, pored toga hendikepa, prepoznata i prilika, da svaki nastavnik radi sa malim grupama što bi bilo iznimna prilika da se ponovno u javnim ustanovama prioritet dadne odgojnom procesu, i to onom baziranom na tradicionalnim vrijednostima.