Autor
Potraga za 'blagom' iz Gospodareve riznice skrivenom u čovjekovu biću je lajtmotiv na koji ćemo veoma često naići u djelima perzijskih sufijskih pjesnika. Izuzetak u tom pogledu nije ni Mevlana Dželaluddin Rumi. Na temelju vlastitoga duhovnoga iskustva Mevlana iznova promišlja o svim onim pitanjima kojima su se bavili njegovi prethodnici. Pomenuti motiv potrage za blagom u središtu je priče koja nosi naslov Priča o onom čovjeku koji je usnio da će blago koje traži pronaći u Egiptu. Ova priča poslužit će kao okosnica brazilskom romanopiscu, Paulu Choelu, da napiše svoj čuveni bestseller Alhemičar kojim je privukao svjetsku pažnju.
Ljudska duša što ademovsku glinu obasja, kao trak svjetla ozrcaljen u postojanju iz Duše svijeta neprestano je svojom primordijalnom prirodom hrlila ka nadosjetilnome Istoku na kojem Sunce neprestano sija. Za razliku od osjetilnoga Sunca koje ima tek jedno svojstvo, smjenu dana i noći, Sunce metafizičkoga neba nikada ne zalazi; štaviše njegovi zraci prodiru kroz zgusnutu tamu noći one razbuđene ljudske duše koja je pripravna podložiti se tim zracima u traganju za svojim duhovnim korjenima, nadajući se skorom ukazivanju suhravardijevskoga purpurnoga horizonta. Možda je s tog razloga islamska civilizacija, koja je geografski promatrano, nastala na Istoku, a čija metafizička obzorja nadilazeći geografsko-povijesne i napose sve odrednice Svijeta osjetilnih datosti sobom nose svevremenu univerzalnu božansku poruku namijenjenu čovjeku do Sudnjega dana, i književnost, posebno gnostička – kao jedan od aspekata te civilizacije – nastojala usmjeriti čovjekovu misao ka traganju za Istokom vlastite duše na čijim obzorjima sija nezalazeće svjetlo umske spoznaje. O takvome svjetlu govore i naredni Mevlanini stihovi:
Za Sunce spoznaje zalaska nije,
njegov Istok samo duša i um je.
Posebno Sunce punine s onu stranu što je.
Danju-noću pos'o mu da osvjetljava je.
Ako Aleksandar si dođi gdje Sunce izlazi.
Nakon toga gdje god bio prepun sjaja si.
(M2: 43-45)
Da bi duša, koju prizemno jastvo (nefs-i emmāra) neprestano gura u tmine noći, krenula tragom Sunčeva Svjetla, mora proći tegobni put duhovnoga pročišćenja, truda i borbe sa samom sobom (mudžāheda). Svi duhovni stupnjevi / mekāmi koje pohodi duša u njenom svjetlosnome usponu, što predstavlja jedno od temeljnih pitanja kojima se bave gnostički izvori, zapravo su samo metod spoznajnog poučavanja o tome kako da čovjek u vlastitome biću proizvede onu 'duhovnu alhemiju' koja će izbrusiti i uglačati grubi ademovski dragulj s početka stvaranja i podariti mu sjaj i koja će ga iz svijeta dominantnih animalnih sklonosti uzdići do svijeta melekutskih profinjenosti. Za razliku od alhemije u njenom fizičkom aspektu koja je neplemenite metale, primjera radi olovo, bakar, živu pretvarala u plemenite, tj. zlato[1], ograničavajući se tako tek na varljiva dobra prolaznoga svijeta, duhovna alhemija sa svojim nebrojenim, nezaprljanim blagodatima putokaz je čovjeku do vječne sreće, baš kao što ističe Imam Gazali u djelu i naslovljenom kao Alhemija sreće:
„Cilj ove knjige je objašnjenje spoja one alhemije koja je uistinu alhemija vječne sreće. Stoga smo je i naslovili kao Alhemiju sreće (Kīmiyā-ye saʼādat)... Značenje alhemije jeste to da se čovjek očisti i razodjene od svega nepotrebitog, a to su svojstva manjkavosti, i da se zaodjene i ukrasi svim potrebitostima, a to su svojstva potpunosti. Uopće uzev, značenje ove alhemije jeste da čovjek svoje lice zaokrene od ovoga svijeta i upravi ga ka Bogu Uzvišenome. Kao što je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poučio i kazao: 'I spominji ime Gospodara svoga i samo Njemu srce svoje predaj' (Kurʼān, Muzammil: 8). A značenje 'predanosti' jeste u tome da bude odsječen od svega i da sve svoje Njemu da. Ukratko, ova alhemija je u ovome, a njene podrobnosti su obimne “ (Ghazālī, 1993, I, str. 26).
Nastojanje da se pronađe 'kamen mudrac' kojim bi se proniknulo u suštinu ove alhemije jeste, zapravo, konstantna potreba čovjekova bića. Bez obzira na geografsko-povijesni i društveno-kulturološki kontekst u kojem čovjek manifestira svoj odnos sa Bogom uvijek u njemu iskri čežnja, bilo da ju je čovjek svjestan ili da je potisnuo usljed ovosvjetovnih preokupiranosti, da se iz najnižih nizina (asfal-e sāfīlīn) u koje je pao dolaskom na ovaj svijet povrati u stanje sklada najljepšega (ahsan-i taqwīm). Traganje je to za hidrovskom vodom života (āb-i hajāt) što onome ko se napije sa njenog vrela daruje besmrtnost. Ali 'alhemija sreće' je teško pojmljiva, tajnovita, nije namijenjena svakome, niti se može pronaći na svakome mjestu:
„Znaj da kao što se alhemija ne može naći u riznici neke starice, već u vladarskoj riznici, tako isto alhemija vječne sreće ne nalazi se posvuda; u riznici je Gospodarstvenosti. A riznice Božije na nebesima su melekutski dragulji, a na Zemlji srca poslanikâ. Dakle, ko god ovu alhemiju traži mimo Poslanikâ, ide pogrešnom stazom. Konačnica njegovoga posla će biti patvoreno zlato, a takvo njegovo stanje će proizvesti fantazije i zamišljanja ...“ (Ibid, str. 25).
Gazalijeva poruka je, dakle, univerzalna: svaki čovjek koji želi i hoće otvoriti se ka Beskonačnome i postići svjesnost o božanskoj prisutnosti u sebi samome, na prvome mjestu treba graditi duhovnu vezu sa poslanikom vlastite religijske tradicije. Pri tome čovjek treba biti svjestan dvije stvari, prvo da je u njemu, kao potencijalna mogućnost, skrivena riznica. Bez ove svjesnosti nema ni potrage. Drugo, da će 'kamen mudrac' koji će mu pomoći da luči zbiljsku alhemiju od patvorene, odnosno čisto zlato od pozlate, pronaći snaženjem veze sa poslaničkom zbiljom vlastite tradicije. U tom procesu duhovnog narastanja, napajajući se sa vrela autentične i nepatvorene poslaničke mudrosti, čovjeku će se posvijestiti istina da je njegova duša ta riznica koja skriva blago.
O kakvom se zapravo blagu radi pokazat će nam slijedeća predaja iz života Amra ibn Osmana Mekkija, posvetio Allah njegovu dragu dušu:
Prenosi se da je jednom na nekom papiru napisao prijevod Gendžname[2] i stavio ga pod serdžadu. Otišao je da uzme abdest. U abdesthani mu se 'pokazalo'. Rekao je slugi da mu donese onaj papir. Sluga je digao serdžadu ali papira nije bilo. Vratio se šejhu i ispričao mu. Šejh reče: „Ukrao je i otišao.“ A zatim je nastavio: „Onaj ko je ukrao ovu Gendžnamu neće dugo proći a ruke će mu biti odsječene i noge će mu biti odsječene i objesit će ga i spalit će ga a njegov pepeo će raznijeti vjetar. On treba proniknuti u tajnu blaga jer je ukrao Gendžnamu!“
A u Gendžnami je bilo zapisano: „Onda kada je duša unišla u Ademov, alejhisselam, kalup svim melekima je naređeno da mu padnu na sedždu. Svi su spustili glave na tlo. Iblis je rekao: 'Ja mu neću učiniti sedždu. Dat ću dušu da vidim tajnu a i dolikuje da budem proklet i da me nazovu 'buntovnikom', 'razvratnikom' i 'licemjerom'. I ne učini sedždu da bi vidio Ademovu/ademovsku tajnu i spoznao je. Neizbježno, niko nije upoznat s ademovskom tajnom osim Iblisa i niko tajnu Iblisa ne zna osim čovjeka. Dakle, Iblis je saznao ademovsku tajnu jer nije učinio sedždu, da bi vidio, i jer se sav udubio u gledanje tajne. I Iblis je otjeran od svih zato jer je pred njegovim očima položeno blago. Rečeno mu je: 'Mi smo blago položili u zemlju, a uvjet za blago je da ga vidi samo jedna osoba ali će mu glava biti odsječena da ne bi prenio drugome'. Pa je Iblis zavapio: 'Daj mi rok u ovome! I nemoj me ubiti jer znam gdje je blago. Blago je položeno pred mojim očima a ove oči neće imati dobra.' Bog mu je rekao: ' Daje ti se vremena' (Kurʼān, al-A'rāf: 15); 'Daje ti se rok, ali ćemo te okriviti kad te već nećemo uništiti, budi okrivljeni i lažac i neka te niko ne drži istinoljubivim i neka govori: 'On je bio jedan od džinova pa se ogriješio o zapovijed Gospodara svoga' (Kurʼān, al-Kahf: 50); on je šejtan zar on da govori istinu? Neminovno je da je proklet, otjeran, napušten i zaboravljen.'“ Ovo je prijevod Gendžname Amra ibn Osmana Mekkija (Attār, 2000, str. 483).
Traganje, a ne pasivnost, je utkano u samu srž ljudskoga bića. Kada se čovjeku posvjesti ta činjenica, od toga trenutka počinje njegova zbiljska potraga za blagom koje je s onu stranu svake pojavnosti i svakoga (ne)očitovanoga semantičkoga zahvaćanja te pojavnosti. O ovoj tragalačkoj potrebi, prije bi se moglo kazati čežnji, Mevlana kaže:
Svi ljudi na ovome svijetu u dubini svoga srca vole Boga i traže Ga... Nikoga osim Njega nad sobom ne vide. To nije ni pravovjerje ni krivovjerje, u nutrini to jednostavno imena nema (Rumi, 2011, str. 144).
Motiv potrage za blagom, kao oduvječnoj i zauvječnoj čovjekovoj potrebi, Mevlana je obradio u Priči o Bagdadliji koji je u snu vidio da se blago za kojim traga nalazi u Egiptu. Sedam stoljeća kasnije, potpuno isti motiv će u svom Alhemičaru obraditi Paulo Coelho.
Uopćeno uzev, Coelho u Alhemičaru akcenat stavlja na unutarnju izravnu iskustvenu ravan na stazi čovjekova samospoznavanja i samoupotpunjavanja. Neposredno iskustvo je s onu stranu naučenih i usvojenih saznanja, odnosno ne uči se iz 'mudrih štiva'. Ovu nam činjenicu Coelho veoma profinjeno stavlja do znanja na samome početku, u uvodu svoga romana kroz priču o Djevici s Isusom na rukama koja je došla posjetiti neki samostan. Jedan je redovnik recitirao pobožne pjesme, drugi je pokazivao iluminacije za Bibliju, treći je izdeklamovao imena svih svetaca. Ali ništa od svega toga nije ostavilo traga ni na Djevicu, ni na Isusa. Kada su svi predočili svoja saznanja, na koncu je pristupio redovnik koji – prema Coelhovim riječima – „nikada nije naučio mudra štiva svoga doba“, ali je bio najponizniji i u dubini srca želio je nešto svoje ponuditi Isusu i Djevici. A to nešto, autentično njegovo, je bilo žongliranje. Stoga je uzeo nekoliko naranči iz džepa i počeo ih bacati uvis čime je izmamio osmjeh na usnama malog Isusa (Coelho, 2005, str. 7-8).
Osim što akcenat stavlja na praktičnu ravan, Coelho u osobi redovnika ističe dvije odlike koje su od suštinske važnosti za svakoga putnika na stazi duhovne potrage: iskrenost u nakani i duhovna autentičnost.
Iskrenost u nakani je temelj djelovanja jer u konačnici, u čovjekovu biću proizvodi poniznost koja je nužna za bilo kakvo napredovanje na stazi sejri suluka. Ovo Coelhovo zapažanje utoliko je vrijednije stoga što Kur'an Časni akcenat stavlja upravo na bogobojaznost - odliku koja je gotovo identična odlici poniznosti - ističući je kao temeljnu odrednicu kolektivnoga duhovnoga identiteta ljudskoga roda na temelju koje se procjenjuje stupanj duhovne plemenitosti pojedinca, bolje kazano stupanj bliskosti s Bogom: „Doista je kod Allaha najplemenitiji od vas onaj koji je najbogobojazniji [...]“ (Al-Ḥuǧurāt: 13).
Duhovna autentičnost je nužna da putnik ne skonča na ravni pasivne imitativnosti/ taklida i svoju relaciju s Bogom ne svede na puko obredoslovlje. Mevlana razlikuje 'pojavnost djela' i ' suštinu djela'.
[...] „Namaz i post su pojavnosti djela, a djelo je srž u nutrini!“
[...] „Dakle, djelo je nešto drugo u odnosu na ono što ljudi razumijevaju. Oni misle da je djelo ono što se vanjštinom iskazuje. Ako licemjernik pojavnost djela izvrši, hoće li mu to ikakve koristi donijeti? Jer, u njemu one suštine iskrenosti i vjerovanja nema“ (Tajne uzvišenosti, 2011, str. 114).
Ko iza perde taklida uzdignu se,
Svjetlom Boga gleda ono što jeste. (M4: 2111)
Dakle, svaki čovjek koji traga za 'blagom' svoju relaciju s Bogom treba graditi, prije i na kraju svega, u svome srcu, unutar čijih nesamjerljivih i nespoznatljivih prostranstava svako ljudsko biće ponaosob, prolazeći kroz različita stanja, oblikuje vlastitu gnostičku predstavu života ovozemnog sukladno ulozi koju mu je ezelski Ravnatelj namijenio, odnosno slijedi vlastitu 'Osobnu Legendu' koju nastoji pretočiti u stvarnost. Ako tragalac ne uspije pronaći zlato to je stoga što njegova potraga skončava na spekulativnoj ravni bez kretanja duhovnom stazom, „drugi alkemičari su tražili samo zlato. Tražili su blago svoje Osobne Legende, a nisu željeli živjeti vlastitu Legendu“ (Coelho, 2005, str. 112).
Ono što Coelho naziva 'Osobnom Legendom' korespondira sa osobnim sejri sulukom u islamskoj gnostičkoj tradiciji, a taj je sejri suluk kompletan ukoliko putnik na duhovnoj stazi objedini spekulativnu/ teorijsku i intuitivnu/praktičnu ravan koja počiva na duhovnom kušanju (zevk), otkrovenju (kešf) i izravnom osvjedočenju (šuhūd). Dakle, samo će umujući gnostik, tj. putnik koji svoju spekulativnu spoznaju pretače u praksu kroz slijeđenje staze sejri suluka pronaći blago, jer iz pasivnosti ne može nastati djelatni čin.
Simbolična potraga pastira Santiaga, junaka Coelhovog romana, za blagom za koje mu je u nekoliko puta ponovljenom snu rečeno da je skriveno ispod egipatskih piramida započinje kod jedne stare napuštene crkve sa egipatskom smokvom u Španiji. Potraga vodi preko nepreglednih pustinjskih dolina duhovnosti u nastojanju uzlazeće duše da dosegne značenja simbola univerzalnog jezika Duše svijeta i otkrije Eliksir mladosti, i koja se završava upravo ondje gdje je i počela, kod ruševne crkve. Santiagova potraga u svim segmentima izvanjske ravni priče korespondira sa Bagdadlijom iz Mevlanine priče koji se, također, zaputio u Egipat (M6: 4205 – 4384), u potragu za blagom. Razlika između ove dvije priče je u duhovnoj ravni. I dok pastir Santiago na kraju putovanja pronalazi opipljivo, materijalno blago – kovčeg pun starih španjolskih zlatnika – Mevlana se u potpunosti akcentira na duhovnu ravan čovjekova bića, te je blago koje pronalazi Bagdadlija skriveno u njegovoj duši, nevidljivo osjetilnome oku.
Ja sam onaj Mjesec u Nigdini,
izvan ne traži me usred duše sam ti. (Dīvān 1518)
Nužno je naglasiti da dobar dio termina na kojima svoju priču u Alhemičaru gradi Coelho potječe iz islamske gnostičke misleće tradicije, poput „eliksira mladosti“ (āb-i hajāt), „Duše svijeta“ (Džān-e džehān) i sl.
U nastavku će se analizirati Mevlanina priča o Bagdadliji. Evo njenog sadržaja:
Neki čovjek iz Bagdada naslijedio je veliko bogatstvo, koje je protraćio, i ostao puki siromašak. Iz dubine duše zaplaka pred predvorjem Istinitog Boga. Te noći usnio je čudnovat san u kojem ga glasnik iz Gajba obavještava da će rijetko blago neprocjenjive vrijednosti naći u Egiptu:
Jedan je naslijedio bogatstvo veliko.
Sve protraći i golać bez ičeg ostao...
Reče: „Ja Rabbi, sve imadoh, sve prođe.
Il' mi opet podaj, il' smrt nek' sad dođe.“
Kad' bez ičeg osta tad' Boga sjeti se.
Ja Rabbi, ja Rabbi, Tebi utječem se.
Osionost ode, suze iz očiju je lio.
Suznim okom usjev vjere napojio...
Glasnik mu u snu dođe i on riječ ču:
Blago tvoje pokazaće ti se u Misiru.
U Misir idi, tamo će se sve obejaniti.
On nadu uljeva, dova je uslišana ti.
Na tom i tom mjestu blago silno ima.
Da ga nađeš trebaš krenut' put Misira.
O ojađeni, iz Bagdada diž' se,
Put Misira što vrelo šećera je.[3]
Čovjek iz Bagdada smjesta krenu u Egipat. Pošto je put bio dalek, ostade bez novca. Kako je u Egiptu bio stranac i nije imao nikakva poznanika ni prijatelja, nije vidio drugog izlaza osim krenuti u noćno prosjačenje jer od dubokog stida nije to mogao činiti danju. Ali, pošto su u to vrijeme stanovnici Egipta živjeli u strahu od lopova i kradljivaca, prema izričitoj halifinoj naredbi, noćne straže su hvatale prosjake i beskućnike koji su u gluho doba tumarali gradskim mahalama. Takva je sudbina zadesila i putnika iz Bagdada. Dopao je u ruke noćnom čuvaru koji je u njemu vidio lopova.
Iznenada pasvandžiji[4] u ruke dopao.
Srdito, bez milosti štapom ga udarō...
Baš tih dana su gradom vrljale
prevejanih i sitnih lopova gomile.
U vremenu takvom spazio ga, žestoko
štapom udarō, svo tijelo se modrilo.
Siromašak onaj zakuka i zavapi:
„Ne udaraj da kažem sve po istini.“
Vallahi, billahi, zaklinjao se,
Nisam razbojnik ni džeparoš ja.
Nisam lopov, nit' sam nasilnik ja.
Tuđinac u Misiru sam, iz Bagdada.
Sve o snu i blagu skrivenom ispričao.
Od iskrenosti je srce onog smekšao.
Kad je noćni čuvar čuo priču Bagdadlije, poče ga prekorijevati i podrugivati mu se: „Pravo veliš da nisi lopov i pokvarenjak, dobar si čovjek, ali si tupav i glupav kad si se zbog jednog sna koji si usnio zaputio na ovaj daleki put. Imaš li zrno pameti? I ja sâm nebrojeno puta sam usnio da se u Bagdadu u toj i toj mahali, u toj i toj kući – spomenuvši mahalu i kuću upravo ovog jadnika – nalazi zakopano blago, ali nikada nisam bio opčinjen vlastitim snovima, niti mi je palo na um da idem u Bagdad. A ti si, eto, zbog samo jednog sna, nošen ličnim željama i zamišljanjima napustio rodni kraj i iz Bagdada se obreo u Egiptu. Čovjeku iz Bagdada se istog trena otvoriše oči i shvati da je i pored blaga u vlastitoj kući, zbog neznanja umirao od bijede. Ali, dugi tegobni put koji je prošao i sve nedaće kojima je bio izložen, sve je to bilo neophodno da bi stekao blago, ali ovoga puta u njegovome zbiljskome značenju.
Reče: Ti lopov nit' razbojnik nisi.
Dobričina al' ahmak i naivčina si.
Zbog sna i maštanja tol'ki put prešō si.
Zar nemaš ni zrno čiste pameti?
Iz noći u noćna san dolazilo mi je,
da u Bagdadu blago skriveno je.
Na tom i tom mjestu u mahali zakopano.
Ime mahale onog uplakanog spomenuo...
Reče u sebi blago u mojoj kući je.
A vidi ovdje moje fukaraštine...
Ovaj muštuluk opi ga, boli nestalo je
Bogu hvala, Bogu, nijemo ponavljaše.
Iz Misira u Bagdad on se vratio.
Na sedždi, Bogu šukur činio.
Zavirimo li s onu stranu Mevlanina kazivanja i u semantičku ravan priče učitamo značenja kazana jezikom simbolâ, zapazit ćemo da priča govori o duhovnome iskustvu samospoznaje, odnosno povratku suštini vlastitoga bića, onome skrivenom blagu – duši koja jeste ademovska bit – koju Bog položi u našu nutrinu.
Zato ne znaš vrijednost duše, hej ti,
jer ti je Bog bez naknade pokloni.
Čovjekova zadaća je da u svome ovozemnom životu nastoji dokučiti vrijednost ovoga dragocjenog emaneta kojeg nam Bog darova da bismo, kao prvo spoznavali sebe i, kao drugo, da bismo se kroz ovaj samospoznajni proces povratili Bogu. Kao što se Bagdadlija iz priče okrenuo Bogu kada je izgubio sve,
Proćerda novac, kuće i naslijeđe,
k'o sove u razvalinama ostade.
tako isto je povratak ademovskoj biti moguć kada se čovjek pokrene iz duhovne obamrlosti i počne ulagati napore da se izbavi tumaranja mračnim i tamnim prostorima vlastitoga Okcidenta. Svjesnost o nužnosti potrage za primordijalnim zbiljskim blagom čovjeka će potaknuti da iz svoga bića odstranjuje 'pridodano patvoreno blago', sve one vanjske poticaje i pojavnosti od kojih je sazdan Svijet materije, a za koje se umjesto za ademovsku bit vezuje duša, ukoliko skonča na duhovnome stupnju sove, odnosno, ukoliko njome dominira animalna priroda. U tom tragalačkom procesu čovjek će postajati svjestan činjenice da je na ovaj svijet došao s urođenom predodređenošću za spoznaju Boga. To je upravo 'razodijevanje od svega nepotrebitog' (tadžrīd), kako je kazao imam Gazali, a Mevlana ovaj proces determinira preciznim i jasnim izrazom 'povraćanje'. : „Dok čovjek povraća ništa ne jede. A kad se isprazni tad hranu uzima“ (Tajne uzvišenosti, 2006, str. 163).
Svaki izraz kojim nam Mevlana želi ukazati na neku istinu, pa tako i 'povraćanje', odabran je pažljivo, svrsishodno i s namjerom da se jednom rječju iskaže višeslojna suština. Zapitati se možemo dvije stvari:
- Zašto je Mevlana odabrao upravo izraz 'povraćanje'?
Izraz 'povraćanje' sadrži negativan naboj i aludira na nešto neprijatno. Dakle, sve ono u nama samima, ali i u vanjskome svijetu što našu dušu udaljava od njene primordijalne prirode predstavlja izvor neprijatnosti, čega antropocentrično oblikovani čovjek, prenapučen konzumerizmom počesto nije svjestan držeći materijalne vrijednosti izvorom sreće i radosti i umišljajući da mu one mogu nadomjestiti duhovnu prazninu koju konstantno osjeća. „A možda vi nešto mrzite, a ono je dobro po vas, a možda nešto volite, a ono je loše po vas. Allah zna, a vi ne znate“ (Kurʼān, al-Baqara: 216). Dakle, Mevlana želi ukazati da je proces ogoljavanja/ tedžrida veoma neprijatan za čovjeka, te ga komparira s povraćanjem.
- Kada i zašto čovjek povraća?
Čovjek može povraćati u dva slučaja: onda kada je uzeo prekomjernu količinu hrane, dakle, više nego što mu je potrebno; ili kada je uzeo pokvarenu hranu, dakle nešto što ne odgovara njegovome organizmu. Tako je i sa dušom. Ukoliko čovjek svoju dušu prekomjerno preokupira materijalnim datostima primoran je u procesu duhovnoga pročišćenja odstraniti od sebe – ili kako je Mevlana kazao 'povratiti' – sve bespotrebno i suvišno. Osim toga, budući da je duša nadosjetilna kategorija vezana za Svijet duha, materijalne datosti ne korespondiraju sa njenom autentičnom biti. Dakle, tek nakon procesa ogoljavanja / povraćanja duša je pripravna stupiti na spoznajnu ravan i potražiti utočište kod Boga.
Poslanik je rekao: vjernik k'o ud je,
tek kad' se isprazni cviliti počne.
Kao što smo vidjeli proces samoosvješćivanja i traganja za samim sobom nije nimalo jednostavan i uglavnom je iniciran nekim izvanjskim bolnim dešavanjem, gubitkom zdravlja, imetka, drage osobe i sl.[5]
Alhemija obnove i svježine bol je.
Zar je tjeskoba tamo gdje bol domuje?
Pazi da zbog tjeskobe uzdahnuo ne bi.
Bol traži, bol traži i samo bol traži.
Zašto je nužno da čovjek želi i traži bol? Stoga što je bol duhovna alhemija koja čovjekovu zemnu ilovaču preobražava u ademovsko biće kojemu su kao takvom meleki učinili sedždu.
Zašto čovjek ne smije uzdahnuti? Zato što ova alhemija po svojoj suštini nije bol, premda se izvanjski motreno čini da je tako; stoga što preobražava čovjekovu nutrinu i u njemu budi svjesnost da je ademovska bit ono što mu daje odrednicu čovjeka. Prema tome, ova je alhemija po svojoj suštini mehlem koji čovjeka vodi ka samoostvarenju. Tjeskoba koja postoji u čovjekovoj duši je plod njegove nesvjesne otuđenosti od samoga sebe, a na tragu toga i od Boga. A trenuci u kojima čovjek proživljava neko bolno iskustvo donose mu osjećaj stvarne bliskosti s Allahom, dželle šanuhu kada on svoje biće istinski i potpuno prepušta Njemu. Ova bliskost potaknuta bolom počiva na spoznaji da ga Bog, kao njegov Stvoritelj, poznaje bolje od njega samoga, da bolje od bilo koga, uključujući i njega samoga, poznaje njegovo stanje i da će mu stoga On podariti lijek najbolji po njega. Na taj način se stanje tjeskobe prsa (kabz), koje se u modernoj medicini determinira kao anksioznost, preobražava u stanje proširenosti prsa (bast) usljed bliskosti koju čovjek u punoj svjesnosti dijeli s Onim koji ga je stvorio. Stoga Bagdadlija i kaže:
Misli da sam bolan, bolan pasvandžijo,
za te skrhan bolom, al' u duši ves'o.
Čovjek iz Bagdada/ Okcident duše, nakon bolnog iskustva gubitka imetka/ duše, pred predvorjem Boga proli iskrene suze zbog čije iskrenosti bi zaogrnut Božijom milošću koja ga povede na duhovno putovanje put Misira / Orijenta duše.
Kad čovjek proćerda sve i siromah osta,
plačući i vapeći poče dozivati Boga.
Ima l' ko kad zakuca na rahmeta kapiju,
da stotine behara ne procvjetaju mu?
Sa druge strane, bol je potrebna da bi čovjek postao svjestan izljeva (fejz) Božije milosti. Taj je izljev stalan i neprekinut, ali je bol ta koja u čovjeku inicira ovu svjesnost. Gnostička bol je individualno i u drugoj osobi neponovljivo iskustvo putnika sufijske staze. Svaki čovjek stoga što gazi i utire vlastitu duhovnu stazu suočen je sa različitim vidovima i intenzitetima boli kojom ga iskušava Bog u skladu sa njegovim mentalnim sklopom i duhovnim habitusom. I kao što se suština sufijskoga puta ne može pojmiti na teorijskoj ravni, na temelju iskustava drugih osoba, tako i prirodu ove boli može pojmiti samo onaj ko ju je i sam iskusio.
Dakle, sve pogibelji što ih na putovanju do Misira proživljava Bagdadlija simboliziraju duhovne postaje (mekām) na putu uzdizanja duše. Traganje za blagom izvan kuće, odnosno vlastite nutrine, je nužno da bi se njegovi znaci i obilježja mogli prepoznati u vlastitome biću i da bi duhovni putnik spoznao da se ono za čim traga u vidljivom i nevidljivome svijetu zapravo nalazi u njemu samome.
Usred blaga od bijede umiro sam,
jer u gafletu i pod perdom bio sam...
Batine one nafaku mi donijele.
Voda života u mojoj kući teče.
Istovjetno stajalište prepoznajemo kod velikog gnostika s kraja 11. i početka 12. stoljeća, Ejnol-Kuzata Hamadanija:
„Znaš li ti šta ja govorim? Velim da tražitelj ni u Džennetu, ni na dunjaluku ni na Ahiretu Boga tražiti ne treba, niti u bilo čemu što vidi i zna. Tražiteljev put u njega samog vodi, unutar sebe on mora da hodi: 'Kao i u vama – zar ne vidite vi?!' (Kur’ān, az-Zāriyāt: 21)“ (Hamadānī, bez godine izdanja, str. 28).
O ti što svijetom stalno u traganju si,
napor i trud ovaj, kakva mu korist, reci.
Onaj što znak Njegov tražiš,
u tebi je, a ti kod drugog ga tražiš.
(Hamadānī, 2000, str. 23)
Čovjek se treba osloboditi svog egocentričnog svjetopogleda da bi mu se posvijestila njegova ademovska zbilja. Vratimo li se na Gendžnamu bit će nam jasno da je čovjekova egocentričnost plod iblisovskih došaptavanja budući da je Iblis saznao ademovsku tajnu i da je blago / božanski Rūh položeno u čovjeka pred njegovim očima. Stoga je zadaća čovjeka da proputuje samospoznajnom stazom jer samo tako može pronaći blago koje se krije u njegovome biću. Trganjem jednog po jednog egzistencijalnog vela tragalac će duhovno napredovati dok ne dosegne stupanj samoiščeznuća (fenā). Prolazeći etapu po etapu staze spoznavat će da ono traženo nije ništa izvan, niti odvojeno od njega samoga. Ovako je ovo duhovno iskustvo opisao jedan od najvećih sufija islamskoga svijeta iz 9. stoljeća Bajezid Bistami:
„Bog uzvišeni je trideset godina bio moje ogledalo. Sada sam ja ogledalo samoga sebe, tj. ono što ja bijah, ne ostade, jer 'ja' i 'Bog', to je širk. Pošto ja ne ostadoh, Bog uzvišeni je ogledalo samoga Sebe. Želim kazati, ogledalo mene samoga je Bog koji govori kroz mene, a ja sam iščeznuo“ (Attār, 2000, str. 237).
Na koncu će, tragalac, svoju ademovsku zbilju motriti kao trak svjetla isijan iz Svjetla nad Svjetlima /“Allah je Svjetlo nebesa i Zemlje“ (an-Nūr: 35). Potvrdu ovog duhovnog iskustva nalazimo u priči o duhovnome uzdignuću (miʼrādž) Bajezida Bistamija, iz djela Esrārnāma (Knjiga tajni) šejha Feriduddina Attara. Tokom svog duhovnog putovanja Bajezid prevaljuje put od 90 hiljada godina, nakon čega dobija dopuštenje da pristupi božanskom Prijestolju (Arš). Ali tamo vidi samo Bajezida. A kada zamoli Stvoritelja da podigne veo tajne, iza vela pojavljuje se niko drugi nego Bajezid:
Ovako reče ono Sunce islama
što zasja iz grumena Bistama.
Ja prevalih s ovu i onu stranu vremena
tri puta tridest hiljada godina puta.
Kad put do Arša uzvišenog otvoriše mi,
baš tamo pristupi Bajezid mi.
Zavapih, Bože, zastor ovaj digni!
Iza zastora Bajezid se pojavi.[6]
(Esrārnāma, str. 92)
U ovome je suština temeljnoga tesavufskoga postulata:
Onaj ko spozna sebe spoznao je svoga gospodara Boga.
Mevlana priču završava stihovima o nespoznatljivosti božanske mudrosti pred kojom ograničena čovjekova pamet ostaje zapanjena i zbunjena. A ta je mudrost sadržana u slijedećem: Bog u svojoj neizmjernoj dobroti zabludu svoga iskrenoga roba učini sredstvom dosezanja suštine vjerovanja:
Cijelim putem smeten i opijen on od čuda,
kako put traganja obrno se i nasušnog hljeba.
Kuda nadu moju On usmjerio,
a odakle blagom me obasuo?
Kakva mudrost bješe da kiblu Voljenoga
lutajuć, van kuće tražih, pa veselja dopa?
I dok stazom zablude hitao sam,
svaki korak od cilja dalje bio sam.
Ipak tu suštu zabludu iz plemenitosti
Bog učini sredstvom koristi i zrelosti.
Učini da zabludjelost zablista svjetlom imana,
da teturanje stazom postane mjesto ihsana.
Iz Mevlanine stihovane priče čiji smo sažetak predstavili, čitatelj koji je imao priliku držati u rukama Choelov roman Alhemičar zacijelo će zapaziti da su osnovni motiv i krajnji cilj obje priče isti, pronaći blago. I pastir Santiago i bagdadlija prolazeći duhovnim stupnjevima proživljavaju jednaka iskušenja koja im donose duhovnu zrelost. U Coelhovom romanu se prepliću ovosvjetovna i onosvjetovna ravan, dočim Mevlana ni u jednom segmentu priče ne zadire u materijalnu ravan, i njegovo blago ostaje u onostranosti iz koje je i došlo. Ne želeći niukoliko umanjiti značaj i vrijednost Coelhovih književnih napora, namjera nam je potaći čitatelja da za blagom traga u vlastitoj kući na izvorima bogate islamske kulture i tradicije.
[1] Zanimljivo je da su alhemičari vjerovali kako se neplemeniti metali mogu pretvoriti u plemenite pomoću ‘kamena mudraca’ ili ‘mudroga kamena’. Nekima nije pošlo za rukom da pronađu taj kamen. Vjerovali su da će im ‘kamen mudrac’ako ga pronađu darovati vječni život.
[2] List papira ili mapa na kojoj je označeno mjesto skrivanja blaga, vrijednost blaga, njegov opis i karakteristike.
[3] U Egiptu su postojale plantaže šećerne trske i egipatski šećer je bio nadaleko poznat po svome okusu.
5 Noćni čuvar čaršije, noćni stražar, osoba koja noću pazi na javni red i mir.
[5] Rad je dopunjavan u jeku pandemije drugog vala korona virusa 18. 03. 2021., tako da se i ova situacija može razumijevati kao Božija milost kako bi se ljudima pružila mogućnost da se okrenu sebi i da budu u svojevrsnome duhovnome halvetu samoosamljivanja koje bi se moglo nazvati i osamljivanje s Bogom.
[6] Detalje Bajezidovog duhovnog uzdignuća vidjeti u: Sahlegī, Mohammad bin Alī, Daftar-e roushenāyī (Az mīrās-e erfāni-ye Bāyezīd Bestāmī), tarjome: Mohammad Rezā Shafiʼī Kadkanī, chap-e panjom, Enteshārāt-e Sokhan, Tehrān, 2009.