Kategorija
Autor
1. Heterogenost Libana
Libanon je jedna od površinom najmanjih arapskih zemalja (10 452 četvorna kilometra), no strukturom njenog stanovništva zasigurno najheterogenija arapska, ako ne i svjetska država.
Ogromnu većinu stanovništva (95) čine Arapi. Oko 70 % pučanstva čine muslimani, među kojima je pet priznatih grupa (sunnije, šiije, druzi, ismailije i alewije).
Islam je u Libanon došao još u sedmom stoljeću. Prisutnost druza (frakcija ismailijskog šiizma, nepriznata od ostalih muslimana) je zamjetna od 11. stoljeća, a naseljavaju ruralna planinska područja istočno i sjeverno od Bejruta.
Alewije i Ismailije su tek neznatne manjine, dočim većina šiija dominira južnim Libanonom, gradom Ba'labekkom i jednim dijelom Bejruta. Iz njihovih redova je i čuveni Hezbolah (Hizb Allah – Allahova stranka). Ogromna većina izraelskih zračnih napada na Libanon, koji su u toj zemlji skoro svakodnevnica, bivaju usmjereni na položaje Hizbolaha na jugu Libanona, u Bejrutu i Ba'lebekku.
Što se tiče odnosa između sunnija i šiija, dvije najveće muslimanske grupacije u Libanonu, vjerski establišment, bar što se tiče sunnijske strane, gaji netrpeljivost prema onoj drugoj, dočim obični puk uglavnom gaji simpatije, primjerice prema Hezbolahu. Tako sam, npr. tokom svog boravku u Libanu 1996. godine u gradiću Gazzi (oblast El-Biqa'), inače 100% sunnijskom mjestu, na stupu pored centralne džamije zamjetio zastavu Hezbolaha koja se ostala vijoriti duži period.
Većinu ostatka od 25 do 30 % stanovništva čine kršćani, među kojima je jedanaest priznatih religijskih grupa, šest katoličkih, četiri ortodoksne i jedna protestantska. Do prije tri desetljeća kršćana je u Libanu bilo oko 50 %.
Najbrojnija kršćanska grupa su Maroniti. Iako već odavno održavaju jake veze sa Rimokatoličkom crkvom, oni imaju vlastitog patrijarha, liturgiju i običaje. Još od 1943. godine Zakonom je određeno da Predsjednik države bude biran iz reda Maronita, premijer Vlade iz reda sunnijskih muslimana, a predsjednik Nacionalne skupštine iz reda šiijskih muslimana.
Druga brojem najveća kršćanska skupina jesu pripadnici Grčke ortodoksne crkve, a njeni pripadnici su također etnički Arapi koji se u liturgiji služe grčkim jezikom.
Ostatak kršćana čine pripadnici Grčke katoličke crkve, Armenijske ortodoksne, Armenijske katoličke, Sirijske ortodoksne (Jakobiti), Nestorijanske, Kaldejske, Koptske, Evanđelističke i Latinske.
Od 1990. godine i muslimani i kršćani podjednako su zastupljeni u Parlamentu, dočim su njegova mjesta proporcionalno raspoređena broju pripadnika priznatih vjerskih grupa.
2. Problem palestinskih izbjeglica
U Libanonu je zamjetan i veliki broj palestinskih izbjeglica o čijim pravima većina stranih izvještaja o ljudskim pravima uopće ne progovara.
Činjenica je da se oni od strane Vlade tretiraju građanima drugog reda. Ovo mi je pričao jedan Palestinac u gradiću Gazzi u Libanonu 1996. godine (ime gradića je istovjetno palestinskom gradu Gazzi), doktor Merwan koji je završio Medicinu u Prištini, rekavši, između ostalog, kako Palestinci u Linbanonu ne mogu uopće stupiti u stalni radni odnos, spomenuvši i mnoge druge otežavajuće okolnosti, iako narod Libanona, tj. muslimani, gaje velike simpatije prema njima.
3. Društveno uređenje i njegove implikacije na život
Ustav Libanona osigurava vjerske slobode, dok se Vlada generalno toga i pridržava u praksi. Iako ne postoji državna religija, politika zemlje je zasnovana na religijskom predstavništvu. Prema 473. članu Kaznenog zakona, javno činjenje blasfemije Boga povlači za sobom sankciju od maksimalno jedne godine zatvora.
Vlada materijalno i moralno podržava muslimansko-kršćanski dijalog i nastojanja oko muslimansko-kršćanske ekumene, tim više zbog nedavnog rata u kojem su muslimani i kršćani bili na suprotstavljenim stranama. Iako behaije, budisti i hindusi nisu službeno priznate religijske grupacije, dozvoljeno im je javno prakticirati svoju vjeru bez Vladina uplitanja ili ograničenja. Religijski pluralizam i klima vjerskih sloboda privlači u Libanon mnoge disidente i ''izbjeglice'' iz okolnih zemalja koji traže utočište pred vjerskim i uopće drugim restrikcijama u svojim zemljama.
Porodično i personalno pravo Libanona je uređeno prema religijskom Zakonu svake od priznatih vjerskih grupa. Civilnog porodičnog prava uopće i nema, što će reći da mješoviti brakovi u praksi mogu izazvati mnoge probleme. Lična karta svakog Libanonca sadrži i njegovu vjersku pripadnost.
Predsjednik države Elias Hrawi je 1998. godine pokušao uvesti, tj. ozakoniti civilnu uspostavu braka, ali opozicija na čelu sa vjerskim liderima, kako muslimana tako i kršćana, je takvo što spriječila.
4. Sukobi među vjerskim skupinama
Što se, pak, incidentnih situacija među vjerskim skupinama u posljednjem periodu tiče, u jednoj maronitskoj crkvi u istočnom predgrađu Bejruta je 3. oktobra 1999. godine bačena bomba, pri čemu je jedna osoba smrtno stradala. Tokom jeseni 1999. godine je oko šest bombi bačeno na crkve Ortodoksne crkve u Tripoliju (Tarablosu) i dućane u kojima se prodavao alkohol. Pretpostavlja se da su bačene od strane sunnijskih ekstremista kao znak revolta na rusku invaziju Čečenije.
U pokušaju privođenja dvojice sunnijskih muslimana navodno umiješanih u bombamške napade ubijena su četiri prpadnika Libanonske Armije u sjevernoj pokrajini Dinniyye. U velikoj vojnoj operaciji koja je iza toga uslijedila, 31. decembra 1999. godine, ubijeno je pet civila, sedam pripadnika Libanonske armije i petnaest pobunjenika.
5. Pisani izvori
- www.state.gov, 2000 Annual Report on International Religious Freedom: Lebanon
- Microsoft Encarta World Atlas 99