Slučaj Benu Kurejza: odgovor na jedan dio knjige Karl-Josef Kuschela ''Spor oko Abrahama''

 

 

Slučaj Benu Kurejza

Kada je prvi put u moje ruke došla knjiga Karl-Josef Kuschela ''Spor oko Abrahama''[1] već i površnim pregledom sadržaja uvidio sam autorovu želju da dadne vlastiti doprinos približavanju judaizma, kršćanstva i islama na temelju svojevrsnog povratka njihovom zajedničkom ishodištu, sadržanom u znamenitoj ličnosti Abrahama (Ibrahima, alejhisselam).

Raditi na uspostavljanju suživota pripadnika judaizma, kršćanstva i islama u ozračju mira, međusobnog razumijevanja i tolerancije, takmičenja u dobrim djelima i to sve na osnovi njihovog zajedničkog praoca Ibrahima, alejhisselam (Abrahama) koji je istinski nepatvoreni simbol čistog monoteizma, svakako je jedan plemenit cilj koji je sasvim u skladu i sa ajetima časnoga Kur'ana:

Reci: "O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!" Pa ako oni ne pristanu, vi recite: "Budite svjedoci da smo mi muslimani!" (3:64)

Međutim, da bi se ova valjana i čestita inicijativa pokazala iskrenom i još više da bi ona mogla pružiti očekivane plodove bezuvjetno se moraju sve tri vjere prihvatiti u svojoj izvornosti i originalnosti. Drugim riječima, ne može se iskreno zagovarati uspostava Abrahamske ekumene za koju se gosp. Kuschel u svojoj knjizi sasvim jasno zalaže, ako se i Muhammed, alejhisselam, ne stavi u istu ravan sa Musaom i Isaom, alejhimesselam (Mojsijem i Isusom).

Da naglasim, naravno da ne smatram da je uslov te komunikacije na putu dobra u tome da Jevreji i kršćani uistinu prihvate Muhammeda, alejhisselam, kao Božijeg posljednjeg poslanika, jer ako bi to učinili postali bi muslimanima i onda bi priča o međuvjerskoj toleranciji bila bespredmetna.

Međutim, želim ovdje sasvim jasno naglasiti da svaka iskrena želja Jevreja i kršćana za uspostavljanje čestitih vjerskih odnosa sa muslimanima mora biti zasnovana na prihvatanju Muhammeda, alejhisselam, kao potpuno ravnopravne osobe sa Mojsijem i Isusom. Mada je ovakvo muslimansko uslovljavanje bilo kakvog ozbiljnog i iskrenog međuvjerskog dijaloga sasvim opravdano, ipak sam, čitajući ovu knjigu stekao jedan nelagodan utisak kao da se kroz tekst provlači svojevrsna osuda Muhammeda, alejhisselam, za neke njegove postupke. To je naročito vidljivo na strani 188 Kuschelove knjige gdje čitamo sljedeće:

''Međutim Muhamedove su se nade u organizaciju jednog monoteističkog saveza protiv Meke pokazale, što dulje to više lažnima. Židovi u Medini, očigledno nisu mislili na to da Muhameda priznaju u njegovoj proročkoj ulozi – niti politički (u ratu protiv Meke) niti religijski (obraćenje na Islam). Naprotiv: iz samoga se Kur'ana može vidjeti da su medinski Židovi na Muhamedov zahtjev da ga se prizna prorokom reagirali slično ''poganima'' u Meki – naime porugom i odbijanjem. Što nam treba neki novi prorok? K nama nije došao nijedan! (usp. Suru 5,19). Sam Muhamed reagira na ovo odbijanje tako što masivno pojačava prigovore na adresu Židova: oni su krivotvorili Pismo; oni su unakazili Božju riječ; oni su, prije svega ignorirali ili ''tajili'' upute iz Pisma koje ukazuju na Muhamedovu pojavu (sura 5,15). I Muhamed čini daljnji korak, bogat posljedicama. Ako je ranije svojim sljedbenicima zapovjedio da svoje molitve upućuju u smjeru Jeruzalema i da se u svojim molitvenim i posnim običajima naslanjaju na židovsku tradiciju, sada poduzima odlučnu promjenu: od sada jemolitveni smjer (arap.: qibla) svih Muslimana Meka a termin posta utvrđuje se za mjesec ramadan (sura 2, 136-145).

Da, nakon što je Muhamedova politička sudbina dobila povoljan tijek (svoje nadmoćne mekanske neprijatelje nenadano je pobijedio u borbi kod Badra druge godine po hidžri), on više ne mora imati bilo kakvih političkih obzira prema židovskim plemenima u Medini. Oni se, potez po potez, (prema promjenjljivoj Prorokovoj ratnoj sreći) sljedećih godina isključuju. Ono Židova što je ostalo na koncu je poklano. 600-900 muškaraca nalaze smrt, a žene se i djeca najvećim dijelom prodaju na trgu robova u Medini.''

Prvi utisak koji čitalac, musliman stiče iz ovog pasusa knjige Karl-Josefa Kuschela jeste da autor ne vjeruje u Božije porijeklo misije Muhammeda s.a.v.s. i da njemu pripisuje autorstvo Kur'ana, što je tako svojstveno nemuslimanskim misliocima i mnogim orijentalistima. Ovo nas, naravno, uopće ne čudi s obzirom da je autor kršćanin pa bi od njega, kao takvog, iznenađujuće i bilo da posvjedoči Božje autorstvo Kur'ana i Božje ovlašćenje Muhammedu, s.a.v.s., da djeluje kao Njegov Poslanik na Zemlji.

Međutim, ono što se iz ovoga pitamo, kao što naprijed navedosmo, jeste da li su težnje autora o uspostavi jedne općesvjetske abrahamske ekumene, koja bi i po njemu trebala obuhvaćati i muslimane, zaista i iskrene, barem što se muslimana tiče? Da li se iskreno može prihvatiti i musliman kao ravnopravan sugovornik u dijalogu ako duboko u srcu stoji ubijeđenje da Abraham, Mojsije, Isus i ostale biblijske ličnosti zaista predstavljaju Božje glasnike na Zemlji i da Biblija ima Božje porijeklo; a da je Kur'an puko ljudsko djelo ili čak prepis Biblije kome se pripisuje Božje porijeklo, sačinjen od onoga ko se lažno predstavlja kao Božji govornik na zemlji?   

Drugi utisak koji objektivni čitalac u ovom tekstu može osjetiti jeste slika Allahovog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i muslimana koji ga slijede kao nekih koji su radikalno netolerantani prema svima onima koji su drugačiji, nekih koji gledaju samo svoje interese i druge podmuklo koriste onda kada im treba njihova pomoć, a kada ojačaju onda zlim uzvraćaju na dobro i uništavaju one što su im ranije pomagali. Mi, zaista, ne znamo da li autor spomenute knjige ima u ovolikoj mjeri negativno mišljenje o islamu i muslimanima, ali iz ovakve koncepcije ovog dijela njegovog teksta se takva pogrešna, čak i zlokobna slika jednostavno nameće.

Zbog toga smo se smatrali obaveznim napraviti objektivnu analizu jednog perioda iz života Allahovog posljednjeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., sa naročitim naglaskom na jedan događaj koji je, očevidno, Kuschela ''inspirisao'' da formira mišljenje koje je naveo u gore navedenom pasusu njegove knjige.

Riječ je sudbini hebrejskih plemena Benu Nadir, Benu Kajnuka i naročito plemena Benu Kurejza, koja su živjela u Medini u doba kada je tamo boravio Muhammed s.a.v.s.. Plemena Benu Kajnuka i Benu Nadir su u dva navrata bili protjerani iz Medine i jedan dio njihove imovine zaplijenjen, dok je pleme Benu Kurejza neposredno nakon bitke na Hendeku (bitka kod rova) bilo opsjednuto od strane muslimanske vojske kojom je lično komandovao Allahov Poslanik, s.a.v.s.. Kada se nakon okončanja višednevne opsade židovsko pleme Benu Kurejza predalo muslimanima, doživjeli su takvu sudbinu da su muškarci pobijeni, a njihove su žene i djeca kao i njihovi imeci došli u vlasništvo muslimana. Ovo su historijske činjenice.

MEĐUTIM SVAKO KO ŽELI DA DOĐE DO ISTINE NE MOŽE SE U SVOME ISTRAŽIVANJU OGRANIČITI SAMO NA ČINJENIČNE POSLJEDICE ON MORA ISTRAŽITI I ČINJENIČNE UZROKE KOJI SU IZAZVALI TE I TAKVE POSLJEDICE. DRUGIM RIJEČIMA, AKO HOĆETE DA BUDETE OBJEKTIVNI VI MORATE UZETI U OBZIR SVE RELEVANTNE FAKTORE I NAROČITO PAZITI NA RAZLOGE KOJI SU PROUZROKOVALI POSLJEDICE KOJE SU SE DESILE.

Autor ovog teksta je musliman što znači da je za njega sama činjenica da je konkretna djela izvršio Allahov Poslanik, s.a.v.s., te da su ona i časnim Kur'anom spomenuta[2] dovoljna da čvrsto, potpuno i nepobitno svjedoči njihovu pravednost, valjanost i opravdanost. Međutim, mi ćemo, ako dragi Allah dadne, upravo zbog razloga koji smo gore istakli i u želji da se postigne neutralnost u stavu, nakratko staviti u drugi plan naše islamsko osvjedočenje i nastojat ćemo da ove događaje prikažemo iz jednog neutralnog historijskog ugla, hladno, precizno i strogo u svjetlu činjenica.

Kada je 622 godine po Isau a.s. Allahov Poslanik Muhammed s.a.v.s. stigao iz Meke u Jesrib (koji je upravo po njemu nazvan ''Grad Vjerovjesnikov'' - ''Medinetu-nebijj'' odnosno ''Medina'') on je na tom prostoru zatekao dva starosjedilačka arapska plemena Evs i Hazredž, koja su primila Islam i prihvatila muslimane Kurejšije što su se upravo bili doselili iz Meke. Medinski starosjedioci su nazvani ''Ensarije'' (oni koji primaju, koji na Allahovom putu pružaju utočište) a doseljenici iz Mekke su nazvani ''Muhadžiri'' (oni koji Hidžru čine, koji se na Allahovom putu sele). Oni su svi skupa činili jedinstvenu populaciju muslimana. Osim njih na tom području su se nalazila starosjedilačka hebrejska plemena Benu Nadir, Benu Kajnuka i Benu Kurejza.

Prema tome, pred Poslanika se odmah u početku njegova života u Medini postavilo pitanje regulisanja odnosa sa medinskim Jevrejima. On je i tu, kao i u svemu što je činio, potpuno slijedio Allahovu objavu. Kur'an časni je oduvijek pravio razliku između arapskih mnogobožaca koje je nazvao ''kafirima'' (oni koji pokrivaju istinu) i ''mušricima'' (oni koji Bogu pripisuju drugove, koji čine širk); te jevreja i kršćana koje naziva ''ehlul-Kitab'' (oni koji slijede ranije objavljenje Knjige). Prema tome i Muhammed, s.a.v.s., i muslimani što su ga slijedili i slijede imali su i imaju općenito pozitivan stav prema kitabijama. Oni su ih uvijek smatrali bližim čak i od njihovih vlastitih očeva, sinova i rođaka, naravno, jedino u slučaju ako su ovi bili mnogobošci. Ovu neospornu činjenicu vrlo ''plastično'' pokazuju ajeti Kur'ana sa početka sure Er-Rum:

Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj zemlji ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti za nekoliko godina, i prije, i poslije, Allahova je odluka – i tada će se vjernici radovati (30:2-4)

Ajeti se odnose na bitku koja se desila 614. godine po Isau, alejhisselam, u kojoj su Perzijanci potukli Bizantince i osvojili Antiohiju, Damask i Jerusalem. Muslimani u Mekki su sebi bližim smatrali Bizantince koji su po vjeri bili kršćani dok su mekanski mušrici preferirali Perzijance. Poraz Bizantinaca je rastužio muslimane a mušrici su se radovali. U toj situaciji su objavljeni gore navedeni ajeti u kojima Allah najavljuje pobjedu Bizantinaca u budućnosti kada će se vjernici radovati. To se desilo 622. godine po Isau a.s. kada je bizantski car Heraklije porazio Perzijance u Armeniji i tada su se muslimani radovali. Iz ovih Ajeta i povoda njihove objave jasno se i nedvosmisleno vidi da su muslimani do te mjere cijenili kitabije da su čak i ''navijali'' za njih u njihovim ratovima protiv nemuslimana.

Takvo je bilo i raspoloženje Muhammeda s.a.v.s. prema medinskim jevrejima. On je imao nadu (i to zasigurno iskreno želio) da ga oni prihvate kao Allahovog Poslanika. Mnogi ajeti Kur'ana koji su mu objavljeni u to doba predstavljaju jasan i nedvosmislen Allahov poziv upravo medinskim jevrejima da tako postupe. Međutim pošto su oni to odbili ostalo je pitanje regulisanja međusobnih odnosa. U tom smislu interesantni su sljedeći ajeti Kur'ana:

Mi smo objavili Tevrat, u kome je upustvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu Knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamijenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici. Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici.

Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo upustvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je takođe bilo upustvo i pouka onima koji su se Allaha bojali, i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – pravi su grešnici.

A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi Knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (5:44-48)

Ovi ajeti jasno ističu da obje zajednice, i muslimanska i kitabijska, treba da slijede svaka ''svoj'' Zakon i da se natječu u dobrim djelima. Iz prethodno navedenog jasno proizilazi da dvije zajednice treba da žive u miru i toleranciji i da se međusobni odnosi regulišu pravednim i valjanim ugovorom koji će obavezivati obadvije strane.

Slijedeći takav trend Resulullah s.a.v.s. je zaključio sporazume sa svim hebrejskim plemenima u oazi.

Međutim vremenom se pokazalo da medinski Jevreji nisu bili iskreno prihvatili te sporazume. Oni su bili zavidni zbog toga što Objava nije bila data nekom od njih i nisu nikada mogli prihvatiti Božjeg glasnika iz redova Arapa. Zbog toga su smatrali da bi za njih najbolje bilo kada bi Kurejšije iz Meke potpuno porazili Resulullaha, Muhammeda s.a.v.s. kada bi se sve stvari vratile u pređašnje stanje, što je njima odgovaralo. Zbog toga oni, iako su bili u savezu sa Resulullahom, Muhammedom s.a.v.s., nisu mnogo ni krili svoje simpatije prema mekanskim mnogobošcima, tako da su odnosi između zajednica postajali sve više zategnuti. U takvim okolnostima došlo je prvo do sukoba između muslimana i jevreja iz plemena Benu Kajnuka a nešto kasnije i do sukoba muslimana sa jevrejima iz plemena Benu Nadir. U želji da izbjegnemo nečiju sumnju da su objašnjenja i prikaz historije koji slijedi tendenciozna muslimanska kazivanja koja potiču isključivo iz arapskih, perzijskih ili turskih izvora, odlučili smo da ih citiramo iz knjige ''Muhammad'' britanskog autora Martina Lingsa[3]:

... ''Već dugo se znalo da Židovi ne smatraju sporazum sa Poslanikom obavezujućim za sebe, i da većina njih više voli paganske idolopoklonike nego muslimane koji obožavaju jednog Boga. Objava je svjedočila o pobožnosti i pouzdanosti pojedinaca među Židovima, ali je u posljednje vrijeme bila puna upozorenja koja su se odnosila na njihov veći dio. Poslanik i njegovi sljedbenici bili su upozoreni da ih se čuvaju: Ti drugi će vas odvesti u propast! Oni svim srcem žele da vi muka dopadnete, gnjev kulja iz njihovih usta, a ono što im grudi skrivaju, to je još veće! (Kur'an 3:118)

Svoje nade Židovi su, bez sumnje, sve više i više polagali u Poslanikovo vlastito pleme kao glavno sredstvo zatiranja nove vjere, i na taj način, mislili su da će jesribska oaza ponovo postati ono što je bila u prošlosti. O njegovim je kretnjama Mekka bila redovno izvještavana. A ako bi Kurejšije krenuli na njega i stigli do židovskih utvrđenja koja su se nalazila južno od Medine, udaljenih pola dana putovanja od njegove Džamije, činilo se izvjesnim da će kurejšijska vojska u kritičnom momentu dobiti pojačanje u moćnim židovskim trupama.

Ako vas kakvo dobro pogodi, to njih do jada dovodi! A ako vas zlo kakvo zadesi, oni se zbog toga vesele. (Kur'an 3:120) Reagiranje Židova na pobjedu na Bedru, o tome je jasno govorilo. Kada su za to saznali, plemena Kajnuka', Nadir i Kurejza nisu mogli sakriti svoju potištenost. Osobito se to pokazalo u slučaju Ešrefova sina Ka'ba. Njegov otac je bio Arap iz plemena Tajj, ali se Ka'b, preko majke, osjećao pripadnikom Beni Nadirija, koji su ga prihvatili kao svoga, jer mu je majka bila Židovka. On je, u stvari, postao istaknut član ovog plemena, dijelom zbog svog bogastva i snažne ličnosti, a dijelom i zbog toga što je bio pjesnik na dobru glasu. Kad su Zejd i Abdullah donijeli vijest o pobjedi i kad je čuo ko je sve poginuo od uglednih Kurejšija, uzviknuo je: ''Tako mi Boga, ako je Muhammed pobio sve ove ljude, onda je bolje biti pod zemljom nego na zemlji!'' A kada se uvjerio da je to istina, smjesta je, prije Poslanikova dolaska, napustio oazu i otišao u Mekku, gdje je sastavio žalopojku za Ebu Džehla, Utbu, Šejbu i ostale mrtve. Ujedno je nagovarao Kurejšije da povrate izgubljenu čast i osvete se tako što će sakupiti nesavladivu vojsku i povesti ih na Jesrib.

U Medini se saznalo šta im Ka'b sprema. Međutim do njega se u tom trenutku nije moglo doći, a u isto vrijeme se pokazalo da je bilo važnije poduzeti nešto protiv jednog drugog židovskog plemena. Poslanik je bio naročito dobro obaviješten o izdaju i mržnji plemena Beni Kajnuka' zahvaljujući Abdullahu ibn Selemu koji je ranije bio jedan od njihovih vodećih ljudi i veoma dobro znao šta oni rade. Štaviše, upravo su oni bili saveznici Hazredžije Ibn Ubejja, vođe licemjera. Prisustvo drugih židovskih plemena nije se tako snažno osjećalo, zato što je njihovo naselje bilo uz sami grad, dok su Beni Nadirije i Kurejzije, saveznici Evsija, živjeli izvan grada.

Poslanik je nešto ranije dobio naređenje: Kad god osjetiš vjerolomstvo od naroda nekog, raskini i ti ugovor istom mjerom, a Allah ne voli one vjerolomne! (8:58) Ali, Objava je govorila i ovo: A ako oni budu miru skloni, budi i ti, i na Allaha se osloni! Allah je Onaj koji sve čuje i koji sve zna! (8:61) On stoga nije bio sklon poduzimanju neopoziva poduhvata, ukoliko se bilo šta moglo postići blažim sredstvima, te je odmah nakon dan, dva od povratka sa Bedra otišao porazgovarati sa Benu Kajnuka', na njihovu trgovištu u južnom dijelu Medine. Razmišljanje o čudu na Bedru možda ih je navelo da se promijene, zato ih je upozorio da na sebe ne navlače gnjev Božiji, koji se upravo sručio na Kurejšije. ''Muhammede,'' odgovoriše oni, ''neka te ne zavara taj sukob, jer on je bio protiv ljudi koji ne znaju ništa o ratovanju, pa si zato bio bolji od njih. Ali, tako nam Boga, ako mi zaratimo s vama, uvidjet ćeš da smo mi ljudi kojih se treba bojati.'' Poslanik se okrenu i ode od njih, a njima se tada učini da su odnijeli pobjedu.

Nekoliko dana kasnije, na istom tom trgovištu, desio se slučaj koji je doveo stvari do usijanja: Muslimanku koja je došla prodati ili zamijeniti neku robu, grubo je uvrijedio jedan židovski zlatar. Tu se zadesio jedan ensarija, te je pritrčao da joj pomogne i u tuči što je uslijedila ubio je napadača, na šta se Židovi baciše na Muslimana i ubiše ga. Njegova je porodica zahtijevala osvetu, pa je stala huškati ensarije na pleme Kajnuka'. Međutim, krv je bila prolivena na obje strane, pa se slučaj mogao lahko razriješiti i svesti na pravičnu mjeru da su Židovi, u skladu sa sporazumom, zatražili Poslanikovo posredovanje. Ali, oni to prezrivo odbiše i, odlučivši da je to pravi trenutak da ''uljeze'' nauče pameti, zatražiše pojačanje od dvojice svojih bivših hazredžijskih saveznika, Ibn Ubejja i Ubade ibn Samita, dok se oni sami povukoše – samo nakratko, kako su mislili – u svoje jake i dobro opskrbljene utvrde. Mogli su okupiti vojsku od sedam stotina ljudi, što je iznosilo više od dvostrukog broja muslimanskih vojnika na Bedru. A računali su da će im Ibn Ubejj i Ubada osigurati barem još toliko ljudi. Bez sumnje su, pošto se ovi pojave, namjeravali izaći iz svojih tvrđava i pokazati Poslaniku da njihove prijetnje nisu bile samo prazne riječi.

Ustvari, oni ovim prijetnjama sami sebe osudiše na propast, i za nekoliko se sati, na svoje zaprepaštenje, nađoše okruženi vojskom dvostruko brojnijom od svoje, koja je od njih zahtijevala bezuvjetnu predaju.

Ibn Ubejj ode da se posavjetuje sa Ubadom, ali je Ubada bio čvrsto na stanovištu da nijedan raniji dogovor ne može biti u suprotnosti sa ovim sporazumom, i tako opozva sve obaveze prema plemenu Kajnuka'. Ibn Ubejj, s druge strane, nije bio čovjek koji bi naprasno pokidao sve veze koje je dugi niz godina smišljeno stvarao između sebe i tako moćnih saveznika. Međutim, on nije mogao biti slijep, kao što su Židovi bili slijepi, na tadašnju odanost većine svojih sugrađana Poslaniku. Bio je već često u prilici osjetiti gorčinu kada su mu nekad odani sljedbenici jasno pokazivali da im jedan drugi zavjet daleko više znači od zavjeta datog njemu. Dvije godine ranije, uz pomoć ovih što su opkoljeni u tvrđavama, mogao je razbiti blokadu i brojnije vojske. A sada je dobro znao da on sam nije mogao ništa uraditi kada je Poslanik poduzeo akciju. Tako su Beni Kajnuka' uzalud čekali iza svojih grudobrana, a nade im se pretvoriše u očaj kada su vidjeli da prolazi dan za danom, a pomoć niotkud ne stiže. Izdržali su dvije sedmice; onda su se bezuvjetno predali.

Ibn Ubejj tada dođe u logor, priđe Poslaniku i reče: ''Muhammede, lijepo postupaj prema mojim saveznicima.'' Poslanik ga otpusti, a kada zahtjev bijaše ponovljen, on mu okrenu leđa, na šta ga Ibn Ubejj ščepa za oklop i gurnu mu ruku kroz okovratnik. Poslanikovo lice potamni od bijesa. ''Pusti me,'' reče on. ''Tako mi Boga, neću,'' reče Ibn Ubejj, ''dok mi ne obećaš da ćeš prema njima lijepo postupiti. Četiri stotine ljudi bez oklopa i tri stotine sa oklopima – oni su mene štitili i od onih sa crvenom i sa crnom kožom. Hoćeš li ih ti posjeći za jedno jutro?'' ''Poklanjam ti njihove živote,'' reče Poslanik.

Međutim, s Objavom je došlo naređenje što se odnosilo na one koji su prekinuli sporazum s njim: Pa kad se u ratu s njima sukobiš, ti ih žestoko rasturi da takvu poduku uzmu oni koji slijede iza njih, ne bi li se opametili! (8:57) i odlučivši da se plemenu Beni Kajnuka' zaplijeni sva imovina i da se protjeraju, on reče Ubadi da ih isprati iz oaze. Oni se skloniše u naselju svojih židovskih rođaka, na sjeverozapadu, u Vadi l-Kura, i uz njihovu pomoć, nakon nekog vremena, konačno nastaniše na sirijskoj granici.'' [4] ...

Treba li ovom citatu, vezanom za događaje oko Benu Kajnuka, išta dodati!? Zar se jasno iz citata ne vidi da je prvo jedan pripadnik Benu Kajnuka atakovao na čast žene muslimanke, izazvavši incident u kome je, istina, i on poginuo, ali je uz njega stradao i musliman koji je htio zaštititi čast svoje sestre u vjeri!? Zar i poslije toga, upravo Benu Kajnuka nisu odbacili mogućnost nagodbe sa Resulullahom, s.a.v.s., oko ovog slučaja, već su, oholi i ubijeđeni u pomoć svojih bivših saveznika među Hazredžijama, objavili rat muslimanima, računajući da će se tako ''jednom za svagda'' obračunati sa ''uljezima''!? Zar Resulullah, s.a.v.s., i poslije svega toga nije poslušao zahtjev Ibn Ubejja i poštedio im živote, iako su oni, očevidno, skupa sa većinom ostalih Jevreja u oazi, preferirali mnogobožačke Kurejšije iz Meke?! Zar Resulullah s.a.v.s. nije mogao odmah iskoristiti situaciju i napasti Benu Nadir i Benu Kurejza već tada?! Ako je Resulullah s.a.v.s. zaista bio netolerantan prema Jevrejima u Medini, zašto je onda i dalje poštovao sporazume sa Benu Nadirom i Benu Kurejza, koji su u to vrijeme bili ostali vjerni sporazumu?!

Zaista, ubijeđeni smo da su ove stvari svakom objektivnom analitičaru sasvim jasne. A što se tiče sukoba sa plemenom Benu Nadir koji se desio neko vrijeme nakon ovog događaja, smatramo da je i u tom slučaju najbolje citirati isti izvor:

... ''Židovsko pleme Nadir dugo je već bilo u savezu sa plemenom Beni Amir, te je Poslanik odlučio zamoliti ih da mu pomognu platiti krvarinu. Zato je otišao sa Ebu Bekrom, Omerom i još nekoliko svojih ashaba  te im izložio problem. Oni pristadoše uraditi što je od njih tražio i pozvaše ih da ostanu na objedu. Poslanik prihvati poziv, a neki od Židova se povukoše, među njima i njihov starješina Hujej, navodno da dadne upustva kako da se gosti zabave. Dok su sjedili ispred jedne tvrđave, poslaniku dođe Džibril, vidljiv samo njemu, i reče mu da Židovi smjeraju da ga ubiju pa se mora odmah vratiti u Medinu. Zato on ustade i bez riječi napusti društvo, a svi su mislili da će im se ubrzo ponovo pridružiti. Ali kada se on nakon izvjesnog vremena ne vrati, Ebu Bekr predloži ostalim ashabima da i oni krenu, i tako oni ostaviše Židove i krenuše Poslanikovoj kući. On im objasni šta se desilo, a onda posla Muhammeda ibn Meslemu u pleme Beni Nadir, uputivši ga šta će im reći. On pohita ka njihovim tvrđavama, a neki od njihovih starješina mu izađoše u susret. ''Božiji Poslanik,'' reče on, ''poslao me vama da vam kažem: 'Vašom namjerom da me ubijete, raskinuli ste sporazum koji sam sklopio sa vama.''' Potom, nakon što im je opisao svaki detalj njihove zavjere, kako mu je Poslanik naložio, on im prenese suštinu njegove poruke: ''Dajem vam deset dana da napustite svoju zemlju,'' rekao je Poslanik. ''Koga god se nakon toga vidi, glava će mu biti odsječena.'' ''Sine Meslemin,'' rekoše oni, ''nismo nikad ni pomislili da bi nam jedan Evsija mogao donijeti takvu poruku.'' ''Osjećaji se mijenjaju,'' odgovori on.

Većina njih se već počela pripremati za odlazak, kada im Ibn Ubejj poruči neka ostanu i obeća da će im pružiti svoju podršku, a Hujeju je dosta trebalo da ih ubijedi da ne popuštaju, jer je bio siguran da ih njihovi beduinski saveznici neće napustiti u ovome kritičnom trenutku, a pogotovu njihovi moćni saveznici, židovsko pleme Beni Kurejza; i on, uputivši hitne pozive za pomoć svima ovima, posla svoga brata Poslaniku sa porukom: ''Nećemo ostaviti svoje kuće i svoja imanja, a ti radi što ti je volja.'' ''Allahu Ekber!'' reče Poslanik – ''Bog je najveći!'' – a ashabi koji su sjedili sa njim ponoviše ovo veličanje. ''Židovi su objavili rat,'' obavijestio ih je. On smjesta sakupi vojsku, preda barjak Aliju u ruke i krenu ka naselju Nadirija, u južnom dijelu grada. Klanjaše ikindiju u prostranom dvorištu koji su Židovi sada napustili, jer je bilo van njihovih utvrda. Nakon namaza, Poslanik povede vojsku prema njihovim utvrdama.

Na grudobranima su rasporedili strijelce i one što će gađati iz praćki, a oni su imali na raspolaganju i veće gromade kamenja za slučaj napada na zidine. Obje strane su sve do noći razmijenjivale strijele i kamenje. Židovi su bili iznenađeni brzinom njihovih napadača. Ali sljedećeg dana, kako su sami mislili, pomoć će im zasigurno stići sa Kurejzom i Ibn Ubejjom; potom, za dva tri-dana, s njima će biti i njihovi saveznici Gatafanije. Za to vrijeme iz Medine, muslimanskoj vojsci su priticale rijeke ljudi što su iz ovog ili onog razloga bili spriječeni krenuti sa Poslanikom. Do jacije vojska je bila toliko brojna da je neprijatelja mogla opkoliti sa svih strana. Poslanik sa njima klanja namaz, a onda se vrati u Medinu sa desetericom svojih ashaba, povjerujući Aliju zapovjedništvo nad logorom. Cijelu noć su učili Zikr, sve do sabah namaza. U toku jutra Poslanik im se ponovo pridružio.

Kako su dani prolazili, tako su Beni Nadirije gubili nadu u pomoć, u koju su se mnogi od njih ranije uzdali. Beni Kurejzije odbiše raskinuti savez sa Poslanikom, Beni Gatafanije su i dalje zagonetno šutjeli, a Ibn Ubejj je ponovo morao priznati da ništa ne može učiniti. Kako su se nade opkoljenih ljudi gasile, tako je među njima rasla netrpeljivost. Još od ranije ovo su pleme razdirali neprijateljstvo i gorčina; a sada, kad su bili potpuno odsječeni od spoljnjeg svijeta i bez ikakva znaka da će im pomoć stići s bilo koje strane, stanje je postalo nesnošljivo. To se pogotovo pokazalo kad je, nakon deset ili više dana, Poslanik naredio da se posječe nekoliko palmi koje su se mogle dohvatiti sa zidina. U izvijesnome smislu, to i jeste bila žrtva, jer je on bio svjestan da to područje zapravo njemu pripada. Ipak je to urađeno sa Božijim dopuštenjem, (vidi Kur'an 59:5) koje se moglo shvatiti i kao naredba, a za posljedicu je imalo trenutno slamanje neprijateljskog otpora. Oni su se ponosili svojim palmama koje su im bile jedan od glavnih izvora prihoda; i kada bi sada bili primorani napustiti svoju zemlju, i dalje bi ih smatrali svojima, jer su imali razloga nadati se da će u skoroj budućnosti imati priliku povratiti ih. Kurejšije su bili obećali da će iskorijeniti islam iz oaze. Ali ako bi palme bile uništene, trebalo bi mnogo godina da nove narastu. Samo ih je nekoliko posječeno, ali koje će razmjere ovo uništavanje zadobiti? Hujej je Poslaniku uputio poruku da će oni napustiti svoju zemlju, ali mu je Poslanik odgovorio da on više nije spreman dozvoliti im da sa sobom u izgnanstvo ponesu svoju imovinu. Poručio im je: ''Napustite svoju zemlju i ponesite sa sobom sve što vam kamile mogu ponijeti, izuzev oružja i ratne opreme.''

Hujej je prvo odbio, ali su ga njegovi saplemenici prisilili da prihvati; pa su nastavili pripreme koje su naglo prekinuli dvije sedmice ranije. Na kamile su natovarili kućna vrata, pa čak i prozorske grede; i kad je sve bilo spremno, krenuli su na sjever putem za Siriju. Niko od živih nije upamtio tako veličanstven karavan. Dok su se kretali kroz gužvu na trgovištu Medine, kamile su išle jedna za drugom, a kako je koja prolazila izazivala je čuđenje kako zbog sjajne opreme, tako i zbog bogata tovara. Prekrasne zavjese na nosiljkama za žene bile su razmaknute da bi se istakle žene u svojim haljinama od svile ili brokata, ili pak kadife, zelene ili crvene boje, uglavnom sa obiljem ukrasa od najfinijeg zlata, optočenog rubinima i smaragdima i drugim dragim kamenjem. Znalo se da su Beni Nadir bogato pleme, ali su bili rijetki oni koji su do ovog trenutka uspjeli vidjeti makar i mali dio njihova bogastva, izuzev njih samih. Išli su uz muziku daira i frula i ponosno pokazivali da iako su za sobom ostavili palme, na drugom mjestu, gdje su se sada uputili, čekaju ih isto tako dobre. Mnogi od njih su se zaustavili i nastanili na svojim posjedima u Hajberu, a ostali su nastavili put na sjever i nastanili se u Jerihonu ili na jugu Sirije'' [5] ...

I iz ovog citata jasno se vidi da su opet medinski jevreji bili ti koji su prvi započeli neprijateljstva jer su planirali atentat na Resulullaha s.a.v.s.. Treba li onda ikoga čuditi to što im je odgovoreno ratom i kasnijim progonstvom!?

Nakon progonstva plemena Benu Nadir u oazi je ostalo još jedno brojno hebrejsko pleme, pleme Benu Kurejza. Njihova sudbina vezana je za Bitku na Hendeku. Vezano za okolnosti koje su uvjetovale samu pripremu te bitke, odnosno kurejšijskog pohoda na Medinu citiramo:

... ''Protjerani Židovi plemena Beni Nadir, koji su se nastanili u Hajberu, čvrsto su odlučili da povrate izgubljenu zemlju. Sve njihove nade bile su usmjerene na pripreme Kurejšija za konačni napad na Poslanika. I, krajem pete islamske godine, negdje oko nove 627. po kršćanskom kalendaru, ove pripreme su dosegle vrhunac tajnim dolaskom Hujeja i drugih židovskih starješina iz Hajbera u Mekku. ''Svi smo uz vas'', rekoše oni Ebu Sufjanu, ''kako bismo uništili Muhammeda.'' ''Najmiliji su nam oni koji nam pomažu u borbi protiv Muhammeda'', prihvati Ebu Sufjan te sa Safvanom i ostalim kurejšijskim starješinama, uvede Židove u Kabu, a onda se svi pred Bogom svečano zavjetovaše da neće napustiti jedni druge dok ne ostvare svoju namisao i svoj cilj. Potom se Kurejšije dosjetiše da bi valjalo ovu priliku iskoristiti da upitaju Židove za mišljenje o njihovu sukobu sa utemeljiteljem nove vjere. ''Židovi,'' obrati im se Ebu Sufjan, ''vi ste narod Prve knjige i posjedujete znanje. Recite nam kako mi stojimo u odnosu na Muhammeda. Da li je naša vjera bolja od njegove?'' Oni odgovoriše: ''Vaša vjera je bolja od njegove, a vi ste bliži istini od njega.''

U jakoj uzajamnoj slozi, ova dva saveznika razradiše i svoje planove. Židovi se obavezaše da će podići sve nomade u dolini Nežd koji su bili kivni na Medinu. Tamo gdje želja za osvetom ne bude dovoljno jaka, trebalo bi je potaknuti potkupljivanjem. Pleme Beni Esed smjesta pristade da im pomogne. Što se tiče Beni Gatafanija, njima obećaše polovinu hurmina roda u Hajberu ukoliko se pridruže saveznicima, a njihovim pristankom vojska se poveća za skoro dvije hiljade ljudi iz gatafanijskih rodova Fezara, Murra i Ešdže'. Židovi su također uspjeli okupiti naoružanu postrojbu od sedam stotina ljudi iz plemena Beni Sulejm, koja bi nesumnjivo bila i veća da se nakon krvoprolića na vrelu Ma'una nije jedna mala grupa iz ovog plemena, koja je postajala sve brojnija, priklonila islamu. Južni susjedi plemena Sulejm, Beni Amir, ostali su potpuno vjerni savezu sa Poslanikom.

Sami Kurejšije i njihovi najbliži saveznici imali su četiri hiljade ljudi. Bilo je predviđeno da oni, sa jednom ili dvije naoružane skupine sa juga, krenu iz Mekke zapadnim obalnim putem ka Medini, onim istim putem kojim su išli na Uhud. Druga vojska, mnogo manje jedinstvena, trebalo je da priđe Medini sa istoka, to jeste iz ravnice Nedžd. Prema procjenama, ove dvije vojske su bile trostruko jače od kurejšijske vojske na Uhudu. Tu su Muslimani bili poraženi snagama od tri hiljade vojnika. Čemu su se onda mogli nadati sada nasuprot deset hiljada vojnika? Uza sve to, umjesto dvije stotine konja, Kurejšije su ovoga puta imali tri stotine konja, a mogli su se pouzdati da će i Gatafanije opraviti konjicu ništa manje jačine'' [6] ...

Ova vojska je u historiji ostala poznata pod imenom ''Saveznici (El-Ahzab)'', kako ih je Kur'an imenovao. Saznavši za ovo Muhammed s.a.v.s. je odmah alarmirao sve muslimane Medine i odmah su započele pripreme za boj. Na prijedlog Selmana el Farisija, muslimana perzijskog porijekla odlučeno je da se odbrambena strategija zasnuje na tome da se iskopa dubok i širok šanac oko Medine sa sjeverne strane gdje nije bilo zaštite koju su sa ostalih strana pružala stjenovita brda i utvrde muslimana i njihovih saveznika, dok su sa jugoistočne strane zaštitu pružale utvrde Benu Kurejza.

PREMA TOME, BITAN ELEMENT STRATEGIJE ODBRANE GRADA BILA SU UTVRĐENJA PLEMENA BENU KUREJZA KOJI SU ŽIVJELI JUGOISTOČNO OD MEDINE I NA NJIH SE, POŠTO SU IMALI SPORAZUM SA RESULULLAHOM, S.A.V.S., POTPUNO I ISKLJUČIVO RAČUNALO DA ĆE ŠTITITI GRAD SA TE STRANE.

Pošto je vremena za kopanje tako velikog i dugačkog šanca bilo izuzetno malo odmah je započela grozničava trka sa vremenom. Radilo se veoma naporno do duboko u noć narednih nekoliko dana i konačno je, nakon šest dana, posao završen i to malo prije nego što se napadačka vojska pojavila na periferiji Medine.

Kada su se ''Saveznici'' pojavili u Medini čekalo ih je potpuno iznenađenje. Pred njima se prostirao šanac koji je zaprečavao ulaz u grad a koji je bio tako dubok i širok da ga njihovi konji nisu mogli proći. Šanac je bio veoma dobro branjen tako da oni tu nisu mogli ništa značajno da učine. Par njihovih pokušaja da prođu nije uspio i oni su shvatili da će njihov pohod doživjeti fijasko, osim ako ne nađu način da nekako ili zaobiđu šanac i u Medinu uđu sa južne strane gdje ga nije bilo, ili da napadom nekih njihovih novih saveznika na muslimane sa njihovih leđa osiguraju da se oslabi odbrana šanca kako bi oni imali prostora da ga premoste. Dakle u oba slučaja put njihovoj pobjedi je vodio ka plemenu Benu Kurejza. Upravo su utvrđenja Benu Kurejza bila sa jugoistočne strane Medine i ako bi oni napali muslimane sa leđa to bi bila pobjeda za napadače. Pošto su Benu Kurejza bili pod ugovornom obavezom sa muslimanima oni su morali da nađu način kako će ubijediti ovo hebrejsko pleme da pogazi svoj ugovor i da napadnu Muhammeda s.a.v.s. sa leđa. Hujej iz plemena Benu Nadir je, u skladu sa sporazumom svečano zaključenim u Kabi, bio prisutan u kurejšijskoj vojsci i Ebu Sufjan, vođa Kurejšija je upravo njega poslao u svojstvu emisara Beni Kurejzijama. On je tamo otišao i odmah se bacio na posao ubjeđivanja koji je nakon početnih poteškoća urodio plodom. BENU KUREJZA SU JEDNOSTRANO RASKINULI UGOVOR SA POSLANIKOM, S.A.V.S., I TAKO U KRAJNJE KRITIČNOM TRENUTKU BEZOČNO POGAZILI ZADATU RIJEČ ZABIVŠI MUSLIMANIMA NOŽ U LEĐA.

Kada se ova šokantna vijest pročula u muslimanskim redovima ona je, zaista, djelovala kao grom iz vedra neba. Muslimani su bili veoma uznemireni a bio je nemali broj i onih koji su bili na rubu panike, koji su pomišljali da je sve izgubljeno. Koliko je situacija bila ozbiljna veoma izražajno pokazuje i to što je Resulullah Muhammed s.a.v.s., kada je hitno poslao svoju delegaciju Benu Kurejzima, istima naredio da, ako slutnje budu potvrđene, to nikako ne smiju javno reći već šifrovano tako da samo on to razumije. Tu delegaciju su činili četverica uglednih ashaba Sa’d ibn Mu’az poglavar plemena Evs, zatim Sa’d ibn Ubada poglavar plemena Hazredž, Abdullah ibn Revaha i Huvat ibn Džubejr. Kada su oni stigli do utvrda Benu Kurejza osvjedočili su se u njihovu izdaju i hitno se vratili Poslaniku. Kada su stigli, prema dogovoru su izgovorili šifrovanu rečenicu koju je samo Muhammed s.a.v.s. razumio i tako je za muslimane započeo period najteže kušnje koji ih je zadesio. Odmah se moralo poslati jedan dio snaga sa odbrane šanca da idu u grad i svojim prisustvom povećaju moral i paze na očekivani napad sa te strane. Ovo je bitno oslabilo odbranu šanca tako da je situacija postala krajnje kritična.

Kolika je to bila opasnost i kušnja za muslimane najbolje potvrđuje Allahova Knjiga kroz naredne ajete:

O vjernici, sjetite se Allahove milosti prema vama kada su do vas vojske došle, pa smo Mi protiv njih vjetar poslali, i vojske koje vi niste vidjeli, a Allah dobro vidi šta vi radite, kad su vam došle i odozgo i odozdo, i kad su oči vaše bile uprte jedino u neprijatelja, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali, tada su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti gore uznemireni, kad su licemjeri i oni bolesna srca govorili: ''Allah i Poslanik Njegov su nas samo obmanjivali kad su nam obećavali!''; kad su neki među njima rekli: ''O stanovnici Jesriba, ovdje vam nema stanka, zato se vratite!'' a drugi među njima su tražili dopuštenje od Vjerovjesnika i govorili: ''Kuće su naše nezaštićene!'' – a nisu bile nezaštićene, već su oni htjeli da se izvuku. A da su im sa raznih strana prodrli i da su potom od njih zatražili da opet postanu mnogobošci, oni bi to, ne dvoumeći se mnogo oko toga, brzo učinili, a bili su se još prije Allahu obavezali da neće uzmicati, a za Allahu datu obavezu će se odgovarati! (33:9-15)

Prema tome, i sam Allah nam jasno kaže da je to bila najteža i najozbiljnija kušnja za muslimane, kušnja takva da od nje težu ne mogu doživjeti.

Nakon nekog vremena koje je izgledalo kao vječnost, ta je napeta i stresna situacija napokon okončana upravo tako što se Allahovom odredbom vrijeme izmijenilo. Počeo je puhati jaki vjetar i temperatura je postala veoma niska. To nije pogađalo muslimane koji su bili kod svojih kuća i čiji konji i deve su imali dovoljno hrane. Kod napadača je bila situacija sasvim drugačija. Oni su bili daleko od svojih kuća. Obitavali su pod šatorima koje su vojske meleka i jaki, hladni vjetar dizali i rušili kao kule od karata. Njihovim konjima je ponestajalo hrane a šanac je stajao pred njima, jednako dubok i neprelazan kao i u početku.

Osim toga, jedan pripadnik gatafanijskog roda Ešdže' po imenu Nuajm je odigrao značajnu ulogu. On je krenuo u boj, zajedno sa svojim saplemenicima, ali je u svom srcu već neko vrijeme osjećao zov koji ga je navodio da primi islam. Konačnu odluku o tome donio je upravo za vrijeme ove bitke, tako da je tajno došao kod Resulullaha s.a.v.s. i izgovorio Šehadet zvanično primivši islam. Nuajm je bio mudar čovjek i izuzetno vješt diplomata pa je, vrativši se u redove ''Saveznika'', te svoje nadarenosti maksimalno iskoristio i tako uspio da izazove razdor u njihovim redovima.

Sve ovo uticalo je da njihov moral brzo splasne i oni su naposljetku odustali od napada. Ubrzo su se spakovali i otišli. Ovu situaciju takođe opisuje Objava:

O vjernici, sjetite se Allahove milosti prema vama kada su do vas vojske došle, pa smo Mi protiv njih vjetar poslali, i vojske koje vi niste vidjeli, a Allah dobro vidi šta vi radite (33:9)

Allah je nevjernike pune srdžbe odbio, nisu nimalo uspjeli, i vjernike je Allah borbe poštedio, Allah je, uistinu, moćan i silan (33:25)

Na taj način se završila Bitka na Hendeku. Ona je rezultirala potpunim fijaskom napadača što je bila očevidna pobjeda muslimana. Međutim, ako je za ''Saveznike'' bitka tada bila završena, za muslimane još nije bila zato što su oni imali još jednog neprijatelja i to na samoj periferiji njihova grada – pleme Benu Kurejza.

Treba li se uopće postavljati pitanje kako to da su Benu Kurejza koji su neposredno prije Bitke na Hendeku bili komšije i saveznici muslimanima sada, kada je bitka završena uspješno za muslimane, preko noći postali zmija u njedrima koju treba hitno ukloniti; kada se zna da su upravo Benu Kurejza sami sebe svojom bezočnom i podmuklom izdajom u kritičnoj situaciji gurnuli u neprijateljstvo prema muslimanima?!

Uglavnom, desilo se to da je muslimanska vojska u kratkom roku nakon završetka Bitke na Hendeku opkolila utvrde u kojima je živjelo to hebrejsko pleme. Opsada je trajala 25 dana i završila se tako što su pripadnici Benu Kurejza osjetili u svojim srcima veliki i neobjašnjiv strah koji ih je prosto nagnao da napuste svoje utvrde i potpuno se predaju Resulullahu s.a.v.s.. Čim se to desilo Resulullahu s.a.v.s. su se obratili pripadnici plemena Evs i izrazili želju da se prema Benu Kurejza blago postupi i da im se omogući da napuste Medinu sa svojom imovinom baš kao što je ranije omogućeno i plemenu Benu Kajnuka. Benu Kajnuka su bili raniji saveznici sa plemenom Hazredž i sada su i pripadnici plemena Evs željeli osigurati isti tretman za svoje nekadašnje saveznike Benu Kurejza. Poslanik s.a.v.s. ih je, u želji da udovolji njihovoj volji, upitao da li su zadovoljni da odluku o Benu Kurejzima donese neko od njih a da se on lično obaveže da će tu odluku sprovesti ma kakva ona bila. Oni su se sa radošću složili sa tom odlukom, tako da je glasnik otišao u Medinu po Sa’d ibn Mu’aza, jednog od najuglednijih pripadnika plemena Evs i njihovog poglavara da on dođe i donese presudu. Sa’d ibn Mu’az je bio na samrti od rana koje je zadobio u netom završenoj bici, ali je bez ikakve sumnje imao sasvim dovoljno snage i razboritosti da dođe i donese valjanu presudu. Sve je to utjecalo da su svi bili zadovoljni sa njegovim izborom za arbitra. Evsije, a vjerovatno i Benu Kurejza zajedno sa njima, su se nadali da će im on svojom presudom osigurati povoljan ishod, baš kao što je Abdullah ibn Ubejj ranije osigurao povoljan ishod za Benu Kajnuka. Međutim, Sa’d ibn Mu’az je bio veoma pravedan i oštrouman čovjek. On je sasvim dobro znao svu težinu zla i opasnosti koje je uzrokovala izdaja Benu Kurejza s obzirom da je upravo on bio jedan od četverice pregovarača koji ih je tokom bitke nastojao ubijediti da ne počine izdaju. Isto tako živa sjećanja na situaciju da su mnogi od onih što su velikodušno pošteđeni na Bedru bili okosnica mušričke vojske na Uhudu su bila itekako prisutna u njegovom srcu.

Kako je došlo do presude lijepo će se vidjeti ako dadnemo citat iz Poslanikovog životopisa od Ibn Hišama[7]:

... Kada je (Resulullah s.a.v.s., primjedba autora) Sa’ada odredio za presuditelja Benu Kurejzi, njegovi saplemenici su došli po njega i stavili ga na magarca na kojem je bilo jastuče od kože. Sa’ad je inače bio lijep i krupan čovjek. Tako su krenuli prema Božjem Poslaniku. Usput su mu govorili: ''Ebu 'Amre, budi dobar prema svojim štićenicima! Poslanik je i postavio tebe da lijepo postupiš prema njima!'' Kad su mu već bili dosadili s tim, on je samo rekao: ''Vrijeme je da Sa'ada za Allahove propise niko ne može kritikovati!'' Neki od njegovih koji su tada bili tu, vratili su se u kuću Benu 'Abd el-Ešhela i on im je, čuvši šta je rekao Sa'ad, oplakao ljude Benu Kurejze prije nego što je Sa'ad i došao do njih.

Kada su stigli kod Božjeg Poslanika i Muslimana, Poslanik je rekao: ''Ustanite pred svojim prvakom!'' Muhadžiri, Kurejšije misle da je Poslanik pod tim mislio samo na Ensarije, dok Ensarije smatraju da je mislio na sve, općenito. Oni su ustali i rekli mu (Sa'adu ibn Mu’azu, prim. autora): '' Ebu 'Amre, Božji Poslanik ti je povjerio tvoje saveznike da im ti izrekneš presudu!''

''Držite se Allahova ugovora i Njegove oporuke!'', odgovorio je Sa'ad ibn Mu’az. ''Da im je drugi presuditelj ne bi ja presuđivao!''

''Tako je!'', rekli su oni.

''Slažu li se s tim i ostali koji su ovdje?'', upitao je Mu’az okrenuvši se u pravcu u kojem je bio Božji Poslanik, jer je iz poštovanja prema njemu bio malo zaokrenuo u stranu.

''Da!'', odgovorio je Poslanik.

''Onda im presuđujem:'', kazao je Sa'ad, ''muškarce pobiti, imovinu im podijeliti, a djecu i žene zarobiti!''

''Presudio si po Allahovu zakonu!'', rekao mu je Poslanik, ''Onom iznad sedam nebesa!'' [8] ...

Isti događaj Muhammed Hamidullah[9] opisuje ovako:

... ''Za opsade kod Jarka, židovi Banu Kureizaci koji su živjeli unutar Medine isprva su se odnosili ispravno, ali su izdali u presudnom trenutku, kao što smo to ranije naveli. Teško se oprašta takav zločin. Istog dana kada su saveznici prekinuli opsadu i krenuli, Poslanik opkoli Banu Kureizace u njihovoj četvrti i oni se, nakon nekoliko dana otpora, predaju.

Wensinck[10] dobro objašnjava što bi učinio bilo tko, čak i iz najuljuđenijih naroda, kada ovako ističe okolnosti: ''Poslanik se blago odnosio spram Banu'n Naziraca (Benu Nadir, prim. autora), ali su oni izazvali strašnu opsadu Kureizacima''. Postoje svi razlozi povjerovati kako bi se Poslanik, da su se Kureizaci bezuvjetno predali, zadovoljio samo time da ih udalji iz Medine. Naime, tako je već postupio sa židovima Banu'n Nazircima, koji su čak pokušali na njega atentat. Ali kao što nas uvjerava Ibn Hišam[11], oni se predadoše pod uvjetom da Poslanik prihvati presudu njihova saveznika Sa'd ibn Mu'aza, auskog Muslimana. Oni su očigledno mislili na ponašanje Hazredžca Abdullah ibn Ubeijaa, koji se silno založio za svoje saveznike keinukaske židove. Poslanik pristade na tu presudu. Sa'd je već stanovito vrijeme bio na liječenju zbog rana što ih je zadobio u bici kod Jarka, pa Muhammed s njime nije mogao razgovarati nekoliko sedmica. Iz ''vojne bolnice'' prebačen je na jednom magarcu do Poslanika. Prvo je upitao članove svoga plemena hoće li prihvatiti sve što on odluči. Oni obećaše. Isto pitanje postavi zatim i Poslaniku. I ovaj odgovori potvrdno. Sudac odluči da se židovski zakon Pentateuha (Deuteronom, XX, 10-14) prigodno primijeni i na te Židove.

Poslanik ne samo da nije ništa savjetovao sucu, nego se našao zatečen, što se više nije moglo vratiti na dani pristanak. Naime nije se slagao sa strogom presudom pa je promrljao: ''To je bila njihova sudbina, što im je odredio Bog sa visine sedam nebesa.'' Ali svoju je blagost iskazivao na mnoge načine.

Stanoviti Musliman (Sabit ibn Kais) govorio je Poslaniku u prilog jednog židovskog osuđenika (Ibn Bata), rekavši da je ovaj učinio dobra u predislamskom razdoblju. Muhammed, stoga, poštedi život i njemu i njegovoj djeci (odraslim sinovima, jer su životi sve djece ionako bili pošteđeni, primjedba autora) i vrati mu, čak, čitavu obitelj i svu imovinu.[12]

Jedan se drugi židov, Rifa'a Semeu'el sakrio kod jedne stare Muslimanke koja se obratila Poslaniku riječima: ''Pokloni mi život Rifa'aa, jer on obećava da će obavljati bogoslužje i čak jesti devina mesa''. Muhammed i na to pristade.[13] ''...

Prema tome, iz ovih citata jasno se vidi da Resulullah, s.a.v.s., nije donio spomenutu presudu. Istina, on se složio sa njom, ali se ne smije zaboraviti da se on prethodno bio obavezao da će prihvatiti presudu kakva ona da bude. Moglo se desiti i da ih Sa'd poštedi jer je, kao poglavar plemena koje ih je štitilo, na to imao pravo, baš kao što se Abdullah ibn Ubejj ranije založio u korist Benu Kajnuka, saveznika Hazredža. Prema tome, Sa'd je bio taj koji je donio presudu.

Zaključak

Mišljenja smo da je svakom objektivnom čitaocu iz citata i činjenica koje smo naveli jasno kako i zašto su se stvari odvijale onako kako su se odvijale. Samo ćemo ukratko na kraju podsjetiti na najvažnije:

·              Resulullah Muhammed s.a.v.s. je zaista imao nadu i želju da bude prihvaćen od strane Hebreja u svojoj poslaničkoj ulozi koju mu je Bog povjerio. Iako su Židovi odbili da ga prihvate kao Božijega Poslanika, on je sačinio pravedne sporazume sa njima koje je do kraja poštovao i nikada ih nije prvi kršio.

·              Upravo su Hebreji bili ti koji su, iz zavisti, mržnje i u želji da Kurejšije unište Resulullaha Muhammeda s.a.v.s., uvijek prvi kršili sporazume i objavljivali rat: Benu Kajnuka koriste incident koji je izazvao njihov čovjek za objavu rata; Benu Nadir potajno i podmuklo planiraju atentat na Poslanika s.a.v.s. koga su prethodno primili u goste i sa kojim imaju važeći sporazum; Benu Kurejzije u kritičnom trenutku zabijaju nož izdaje u leđa muslimanima. Može li onda ikoga ko je pošten i objektivan čuditi zašto su vođeni ratovi protiv tih plemena i zašto su oni kažnjavani!?

·              Historijska je činjenica da stroga kazna nad plemenom Benu Kurejza nije učinjena bezrazložno. Ona je direktna posljedica ne samo njihovog kršenja ugovora sa Poslanikom s.a.v.s., već i njihove izdaje u kritičnom trenutku, izdaje koja je muslimane dovela u najveću opasnost kako je i Allahova Objava to potvrdila. Poznato je da su zakoni u ratu strožiji i da je opće pravilo koje važi u svim vojskama i svim državama svijeta u svim vremenima da se dezertiranje i veleizdaja u ratu kažnjavaju smrću i to po kratkom postupku, po presudi koju donosi prijeki vojni sud. Svugdje je to pravilo i to nikome ne smeta, pa zašto bi onda ovaj slučaj bio izuzetak? Ovakvu ocjenu, po našem mišljenju, ne može izbjeći niko ko želi biti objektivan. Ako se ovaj slučaj želi kritikovati, onda se mora i kritikovati općeprihvaćena praksa o strogosti kazne za izdaju, dezertiranje i špijunažu u ratnim uslovima, a nama nije poznato da to iko ozbiljno čini. Znači taj isti aršin treba se primijeniti i u ovom slučaju, ako se već želi o njemu suditi i pri tomu biti iole objektivan.

·              Činjenica je i to da presudu nije donio Resulullah, Muhammed, s.a.v.s., već poglavar plemena Evs pod čijom su formalnom zaštitom ranije bili pripadnici plemena Benu Kurejza, a Muhammed s.a.v.s. se bio prethodno obavezao da će presudu prihvatiti i provesti. Sa'd ibn Mu'az je bio potpuno ubijeđen da je prema Božjem Zakonu ovakva presuda pravedna i u tom smislu je tako i odlučio.

Nadamo se da će ovaj tekst baciti nešto objektivnog svjetla na ovaj slučaj i dragoga Boga molimo da učini da ovaj tekst dovede do boljeg poznavanja i razumijevanja istine kod ljudi koji istinu žele da nađu ...




[1] Karl-Josef Kuschel, ‘’Spor oko Abrahama’’; Svjetlo riječi – Sarajevo, 2000

[2] 59. Sura Kur’ana ‘’Al-Hašr’’ (Progonstvo) govori o plemenima Benu Kajnuka i Benu Nadir, a 26. i 27. Ajet 33. Sure ‘’Al-Ahzab’’ (Saveznici) govore o plemenu Benu Kurejza

[3] Muhammad, his life based on the earliest sources, Martin Lings (Abu Bakr Siraj ad-Din); prevedeno sa engleskog i objavljeno u Sarajevu (Ljiljan, 1995.)

[4] Muhammad, Martin Lings (Abu Bakr Siraj ad-Din); str. 196-199

[5] Muhammad, Martin Lings (Abu Bakr Siraj ad-Din); str. 248-250

[6] Muhammad, Martin Lings (Abu Bakr Siraj ad-Din); str. 263-264

[7] Poslanikov Životopis, Ibn Hišam, izdavač: BEMUST, Sarajevo, 1998. str. 178

[8] Zar se ova izjava Resulullaha s.a.v.s. ne može povezati sa stavkom 20:12 iz  Ponovljenog Zakona: …‘’Ali ako odbije tvoj mir i zarati s tobom, opsjedni ga. Kad ti ga Jahve, Bog tvoj, preda u ruke, sve njegove muškarce pobij oštrim mačem! A žene, djecu, stoku, sve što bude u gradu – sav plijen – uzmi sebi; i uživaj plijen od svojih neprijatelja, što ti ga daje Jahve, Bog tvoj.’’…?! Zar je čudno da se nad Hebrejima koji su u kritičnom trenutku prekršili ugovor i izdali Božjeg Poslanika zarativši protiv njega, primjeni upravo kazneni propis Tevrata?!

[9] Muhammed Hamidullah ‘’Muhammed a.s.’’ knjiga 1. ‘’Život’’; El-Kalem, Sarajevo, 1990. godine; str. 442, 443

[10] Uspor. Wensinck, u Der Islam, II, 289. Za rat sa Kureizacima, vidjeti općenito moje Battlefields, str206-208 (futnota prenešena iz gore navedene knjige Muhammeda Hamidullaha)

[11] Ibn Hišam, str. 689, 11.16-7;

[12] Ibn Hišam, str. 691

[13] Id., str. 692