Tri pitanja hazreti imama Muhasibija o ružnim mislima kod čovjeka

Dok je u namazu, čovjek šuti; dok uči zikr i promišlja (fikr), čovjek šuti; dok spava (a san je vid smrti), čovjek šuti. U svim drugim prilikama čovjek govori i veoma često njegov govor je svađa, prepirka. Jezik otkriva šta srce sadrži. Kada svađa prestane, vjernik se pita, zašto se svađao, zašto je morao podići ton i uvrijediti svoga sagovornika. Često odbaci krivnju od sebe i za sve optuži prokletog šejtana. Pri tome se pozove na hadis hazreti Pejgambera, alejhisselam. Pročitat ćemo, stoga, jedan hadis-i šerif i navesti odgovore hazreti imama Muhasibija na tri pitanja vezana za poruku tog hadisa.

Tekst hadis-i šerifa i njegovo osnovno značenje

Hadis-i šerif glasi:

إِنَّ الشَّيْطَانَ يَجْرِى مِنَ بْنِ آدَمَ مَجْرَى الدَّمِ.

(البخارى، مسلم، أبو دود، عن ح. صفية، رع)

„Šejtan kôla Ademovim potomkom, kao što kôla krv.“

Kao što krv kôla čovjekovim tijelom a čovjek to kôlanje ne osjeća doslovno već tek kroz posljedicu tj. Kroz činjenicu da živi, tako se u hadis-i šerifu navodi da šejtan i zlo kruže čovjekovim razumom, dušom i srcem a da čovjek toga nije svjestan. Tek kada se nešto krupno desi, čovjek shvati da je bio rukovođen zlim zlim mislima i željama. Ali, da li to znači da čovjek nema udjela u krivici, da je uvijek kriv samo đavo?

Komentirajući ove riječi hazreti Pejgambera, alejhisselam, hazreti imam Muhasibi postavlja tri pitanja. Obratit ćemo na njih pažnju.

Prvo pitanje: Na koji to način šejtan kôla čovjekom?

U časnome Kur'anu se kaže: „'E, onda izlazi iz dženneta', reče On (uzvišeni Allah prokletom Iblisu), 'ne priliči ti da u njemu prkosiš; izlazi, ti si, zaista, od onih prezrenih!' 'Daj mi vremena do Dana oživljenja', zamoli on (Iblis). 'Daje ti se vremena!', reče On (uzvišeni Allah). 'E zato što si odredio pa sam u zabludu pao', reče (Iblis), 'kunem se da ću ih na Tvom pravom putu presretati, pa ću im i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!' 'Izlazi iz njega, pokuđen i ponižen!', reče On (uzvišeni Allah), 'Tobom i svima onima koji se budu povodili za tobom doista ću džehennem napuniti! A ti, o Ademe, i žena tvoja u džennetu stanujte i odakle god hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da se prema sebi ne ogriješite!' I šejtan im poče bajati (vesvese činiti) da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila...“¹

U ovim časnim ajetima opisano je protjerivanje prokletoga Iblisa iz dženneta. Premda postoje mišljenja da je uzvišeni Allah đavlima stvorio jedno posebno, prefinjeno, tijelo pa da su kadri živjeti u čovjeku, hazreti imam Muhasibi pozivajući se na ove ajete tvrdi da im je samo data moć da s velike daljine šapuću čovjeku, ubacuju mu zle misli u srce, jer, kako smo vidjeli, Iblis je bio protjeran na Zemlju a naši roditelji, hazreti Adem-pejgamber i hazreti Hava, alejhimesselam, ostali su na nebu, u džennetu, pa im je đavo sa Zemlje šaptao, nagovarao ih, šta da čine. On nije mogao biti prisutan u džennetu jer ga je uzvišeni Gospodar istjerao, a dragi Allah je svemoćan, ništa se Njegovoj odredbi ne može suprotstaviti. Kasnije su se i hazreti Adem i hazreti Hava, alejhimesselam, kajali, izvinjavali, uzvišenome Allahu za kršenje naredbe jer, šejtan ih jeste nagovarao ali su ipak njih oboje krivi što su ga poslušali. Tako ni nas, njihove potomke, ne može šejtan ni na šta silom natjerati, ali ako smo u gafletu, nemaru, može nas lakše na zlo nagovoriti. Onoliko koliko razmišljamo o dragome Allahu, toliko smo i otporni na đavolska došaptavanja. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, kaže:

أَلشَّيْطَانُ جَائِمٌ عَلَى قَلْبِ بْنِ آدَمَ فَإِذَا ذَكَرَ اللهَ خَنَسَ وَإِذَا غَفَلَ وَسْوَسَ.

Šejtan je skupljen kod srca Ademovog potomka, pa kada Ademov potomak spomene Allaha (zikr Ga činiti stane), šejtan se povuče, sakrije, a kada čovjek padne u nemar šejtan mu počne šaptati.

Drugo pitanje: Da li šejtan ima moć čitati čovjekove misli, tačno znati o čemu to čovjek razmišlja?

Ne, kaže hazreti imam Muhasibi, ne može đavo znati šta čovjek misli. Ali kada želi napakostiti čovjeku, šejtan počne pratiti sve što čovjek radi: gdje ide, s kime se druži, šta govori, pa tako sazna sve o čovjeku (o čvjekovim sklonostima). I dva bliska prijatelja kada se susretnu, odmah prepoznaju jedan na drugom da li je neki od njih veseo ili tužan. Tako i nas iskreni prijatelj pita: „Mašallah, nešto si veseo, šta se to mubarek dogodilo?“, ili nam kaže: „Ah, nešto si tužan, nešto te tišti, pa reci mi, šta se to desilo?“ Shodno izrazu lica, čehri, možemo prepoznati promjene kod drage nam osobe. Mudraci ovako kažu:

أَلْحَسَنَةُ زِينَةٌ فِى الْوَجْهِ وَقُوَّةٌ فِى الْعَقْلِ، وَالسَّئِيَّةُ شَيْنٌ فِى الْوَجْهِ وَوَهَنٌ فِى الْعَقْلِ.

Lijepa, draga, stvar, događaj, daje licu sjaj, ukrasi ga, uljepša, a mislima dá snagu. Ružna stvar ili događaj, iskrivi lice, lice napravi grimasu, a optereti i oslabi misli.

U časnome Kur'anu uzvišeni Allah kaže na jednom mjestu:

„On (uzvišeni Allah) zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a (zna) i ono što grudi kriju.“²

samo On zna, niko drugi; a u drugome ajetu Silni veli:

„On (uzvišeni Allah) tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere; zato On i ispred njega (poslanika) i iza njega postavlje one koji će ga čuvati.“³

Onome ko želi nekome čovjeku dobro, kao što su to željeli svi poslanici, alejhimusselam, svojim narodima, samo tome uzvišeni Allah može otkriti ono što mi krijemo, da bi nas taj iskreni Božiji rob – evlija, pravilno savjetovao, pomogao nam. A šejtan niti je Božiji poslanik niti Božiji prijatelj, zato i ne može imati izravan uvid u naše misli.

Treće pitanje: Može li đavo, želeći osobu odvratiti od činjenja većega dobra, nagovarati čovjeka da učini neko drugo dobro, samo manje?

Ne, ponovno kaže hazreti imam Muhasibi, šejtan nikada ne nagovara čovjeka ni na kakvo dobro, ni malo ni veliko, jer kakvo god dobro čovjek uradi, uzvišeni Allah će ga nagraditi a prokleti šejtan mrzi da čovjek dobije bilo kakav vid Božije naklonosti.

Iz ovoga razlog hazreti Abdul Kadir Gejlani, kaddasallahu sirrehu, upozorava da ako nekoga šejtan nagovara na kakvo dobro, valja mu se dobro pripaziti jer se sigurno iza toga krije nešto loše po čovjeka. Prokleti šejtan nagovarat će vjernika na činjenje dobra samo ako lično njemu, đavlu, prijeti bol ukoliko čovjek ne uradi neko dobro. Tako hazreti Mevlana Rumi, kaddasallahu sirrehu, kazuje da je prokleti Iblis budio hazreti Muaviju na sabah jer je strahovao da ako ovaj prespava sabah toliko će se kajati da će mu uzvišeni Allah podariti još veći duhovni stepen, deredžu, a to je šejtanu mrže nego da ovaj ustane na vrijeme za namaz.

Zaključak

Eto, tako nam hazreti imam Muhasibi objašnjava hadis-i šerif u kojemu se kaže da đavo kôla čovjekom. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, razgovarao je nježno i s puno ljubavi sa svojom suprugom hazreti Safijom, kada su pored njih prošla i čula te tople riječi pune iskrene ljubavi dvojica hazreti Ensarija. Kako nisu poznavali izgled hazreti Safije, hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao im je da je to Safija, njegova supruga. Kada je hazreti Safija upitala kakva se mudrost krije u tome što dvojici za nju neznanaca otkriva njen identitet, hazreti Poslanik, alejhisselam, reče joj ovaj hadis kojeg smo prokomentirali, da šejtan kôla čovjekom poput krvi, a shodno trenutnom nemaru u koji može svako zapasti, bolje je osigurati se od pogrešnih zaključaka. Kako se to kaže u našem narodu: „Treba zatvoriti šejtanu vrata.“

(Subhane Rabbike Rabbil izzeti amma jesifun, ve selamun alel murselin, vel hamdu lillahi Rabbil alemine – el Fatiha)