Kategorija
Autor
Uvod
Aktuelno značenje jednog učenja ili svjetonazora u neodvojivoj je vezi sa njegovom preovlađujućom interpretacijom, odnosno tumačenjem. Ljudi tumače određeno učenje ili ideju dajući joj prepoznatljiva značenja u kontekstu jednog vremena i prostora. Ta ljudska sposobnost imenovanja i razlikovanja pojmova je shodno kur’anskom kazivanju jedna od bitnih odlika čovjeka koja mu istovremeno daje intelektualnu prednost u odnosu na sva ostala Božija stvorenja[1].
Aktivnu i presudnu ulogu koju recipijenti i štovatelji islamskog učenja imaju u posredničkoj ulozi prenositelja i tumača islama, Kur’an, snažno i nedvojbeno naglašava. Uputa je od Boga, ali je obaveza vjernika da na najljepši način tumače i objašnjavaju vjeru.[2] Ovaj tekst će razmatrati mogućnosti jedne savremene interpretacije islama, učenja koje u sebi sadrži univerzalnu božansku mudrost i poruku za cijelo čovječanstvo. Prije svega bit će riječi o komunikološkom diskursu u tumačenju islama i o zakonitostima koje jedan takav diskurs podrazumijeva.
S obzirom da tekst razmatra dva ključna termina u međusobnom odnosu: islam od Boga objavljenu vjeru i poruku ljudima i savremeni svijet, pod kojim podrazumjevamo konglomerat različitih, ponekad i potpuno oprečnih ideja i intelektualnih pogleda ostvarenih nakon tzv druge naučne revolucije neophodno je da ukažemo na najznačajnija značenja ovih ključnih termina. Dodirne tačke ili, ispravnije kazano, tačke susretanja između principa islamskog učenja i duhovnih potreba savremene epohe otvaraju mogućnost za drugačije, kvalitetnije i osmišljenije vidove transmisije univerzalnih aspekata islama.
Osnovne naznake o islamu
Islam je pokornost i predanost Jednom Bogu. Po učenju svetih knjiga, On, Stvoritelj se obznanio ljudima preko poslanika koji su doslovno prenijeli Riječ Božiju. Islam u tome kontekstu propovijeda doktrinarni kontinuitet i slijeđenje Tradicije svih poslanika koji su prethodili Muhamedu a.s. Recite: “ ‘Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova: mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo.”[3]
Kur’anom se okončava ciklus Božijih objava, dok se interpretativna tradicija različitih vjera nastavlja odvijati u razuđenom i pluralističnome svijetu.
Islam je od Uzvišenog Boga ponuđen ljudima isključivo u formi slobodnog prihvatanja. Vjera je, dakle, izraz ljudske slobode, odnosno slobodnog izbora ljudi. Ljude je Stvoritelj osposobio da prepoznaju istinsku vjeru i da je slobodno prihvate.
“U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti - pravi put se jasno razlikuje od zablude!”[4]
“I reci: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće - neka ne vjeruje.”[5]
Sljedeća bitna odrednica islama ogleda se u činjenici da osnovni izvori islama eksplicitno ističu biološko jedinstvo čovječanstva, duhovnu jednakost među ljudima i nužnost postojanja multinacionalnoga, pluralističnoga svijeta kao preduvjeta koegzistencije i komunikacije među ljudima. Kriterij razlikovanja među ljudima nije nikakve vanjske i formalne već isključivo moralne naravi.
“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, prašta i samilostan je.”[6]
Važno učenje islama koje nudi identifikacijski uzor i model ljudima je kur’ansko kazivanje o poslanicima. Kada su u pitanju moralno-etički principi i pravila ponašanja svi Božiji poslanici su nepresušni i najpotpuniji uzor ljudima. Kao učenje koje pokriva sve aspekte ljudskog života, od individualnog do društvenog, od porodičnog do državno-pravnog islam posjeduje jednu univerzalnu, globalnu dimenziju. Bog u islamu je Bog svih ljudi, a ne Bog određenog naroda, poslanik Muhamed, mir neka je i spas na njega, također je poslan kao “milost svjetovima”.
Islamska moralna načela su univerzalna. Načela islamskog morala počivaju na slobodno prihvaćenom uvjerenju i spoznaji da je Uzvišeni Bog u Objavi jasno razgraničio etično od poročnog i na uvjerenju da Uzvišeni Bog posmatra i u konačnici vrjednuje svekoliko ljudsko ponašanje.
“Onaj ko bude uradio koliko trun dobra-vidjeće ga,
A onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjeće ga”[7].
Ovo su samo neke važne odrednice islama koje pokazuju vitalnost i fleksibilnost islamskog učenja kao i mogućnost da se ono u savremenom svijetu, posredstvom masovnih medija, komunikacijskih sredstava i izravnim međuljudskim kontaktima prezentuje u novim vidovima i oblicima.. Evo i nekoliko najbitnijih napomena o karakteru savremenog svijeta.
Savremeni svijet: bijeg od racionalnog apsolutizma do transcedentnog i duhovnog
Veoma je nezahvalno i praktično neizvodivo u kratkim crtama opisati temeljna značenja i karakteristike savremenog svijeta. Ipak, nećemo pogriješiti ako kažemo da je duh modernog čovjeka oblikovan nakon tragičnih iskustava nakon drugog svjetskog rata, procesa industrijalizacije i tehnološke revolucije. Na ovome mjestu ograničit ćemo se na ona suštinska pitanja o čovjeku, njegovim specifičnim obilježjima, dilemama i kontraverzama koja su u savremenom svijetu ponovo najavila povratak vjeri i duhovnosti. Percepcija znanosti i tehnologije iz doba pozitivizma počela je značajno da se mijenja u dvadesetom stoljeću. Filozofija nereguliranog ekonomskog rasta se pokazala višestruko opasnom i apsurdno nerentabilnom. Razmatranje iracionalnih elemenata kod ljudi ponovo postaje preokupacija mislilaca i filozofa. Interesovanje za afirmaciju i zaštitu ljudskih prava, zaštitu prirode i njenih neobnovljivih resursa postavlja se kao prioritet savremenog čovjeka. Ljudski intelekt nekada bezgranično i bezrezervno uzdizan i glorifikovan dolazi pod lupu kritičkog ispitivanja i propitivanja.
“Sada priznajemo da je iracionalno, kome su mislioci prosvjetiteljstva pridavali malo pažnje, stalna i neizbrisiva crta ljudske prirode i društvenog života. Iracionalni faktori prožimaju naša uverenja, estetske ukuse i političku opredjeljenost. Odbacivanje nagonskog, osujećivanje iracionalne strane naše prirode, može dovesti do psihičkih problema, kako je smatrao Frojd; ili do gušenja naših kreativnih sposobnosti, kako je tvrdio Niče; ili čak do umrtvljenja naših moralnih osećanja, na šta je upozoravao Ruso. Ne možemo imati civilizaciju bez razuma, a opet ne možemo da živimo samo od razuma.”[8]
Ovaj nagli zaokret u filozofskom i psihološkom poimanju čovjeka veoma je blizak islamskom učenju o čovjeku po kojem se ljudske aktivnosti ne mogu posmatrati samo kroz prizmu racionalnog, niti je ljudski intelekt kadar dosegnuti apsolutnu istinu o suštini svih ovozemaljskih manifestacija.
Užasi dvadesetog vijeka naveli su neke mislioce da preispituju osnovnu karakteristiku modernog doba - sekularnu racionalnost - i da se založe za preusmjeravanje mišljenja na ono što je transcedentno – na Boga i na moralne apsolute. Ponovo je otvoren prostor za duhovno koji je bio potisnut u doba prosvjetiteljstva i kasnije pod dominacijom scientizma u nauci. Slijepa i bezgranična vjera u nauku i despiritualizirani svijet nisu čovjeku donijeli najavljivanu i obećavanu slobodu, štaviše tehnološki prosperitet je otvorio nova pitanja o granicama ljudske odgovornosti i ugroženosti njegove bliske budućnosti.
“Čuda zapadne tehnike? Ne, jer je još uvijek preskupa, kad su posrijedi ljudske i prirodne cijene koštanja i veoma slabo prilagođena našim moćima i istinskim potrebama. Sumnja se da li je uopće i rentabilna, kada se svedu svi računi, kada se zna koliko je rasipnička u pogledu prirodnih izvora.”[9]
U novijim i naizgled savršenijim tehničkim izumima suvremeni čovjek nije pronalazio samo praktični odgovor za konkretne životne potrebe već je istovremeno tražio izgovor za reduciranu odgovornost za sve ćešća zla i nesreće.
Denis Reugemont izvanredno primjećuje da savremeni čovjek izbjegava da se suoči sa vlastitom odgovornošću za nesreće i tragedije koje se svakodnevno dešavaju pozivajući se na neukrotljivost i nepredvidljivost tehnoloških izuma. Tako on uočava sklonost da se za ljudske grješke koje izazivaju saobraćajne nesreće i udese pronalazi opravdanje u čuvenom i besmislenom sloganu “krivina koja ubija”.[10]
Tehnokratsko društvo kao dio savremenog svijeta je pruzrokovalo čitav niz patoloških pojava, duševnih deformacija i opću krizu morala. U izvanrednoj analizi posljedica koje je moderna tehnologija i savremeni potrošački stil života izazvali u psihičkoj strukturi čovjeka Erih From naročito naglašava fenomen dosade. Dosada je neizbježno psihičko stanje modernog čovjeka. Ona je nastala kao rezultat savremenog načina života kojeg karakteriše mnoštvo sredstava za život, ali isto toliko pomanjkanje pravih i istinskih životnih ciljeva. Kompenziranje i potiskivanje dosade postiže se na različite načine: alkoholom, svingiranjem (seksualni odnosi između bračnih parova), upotrebom droga, agresivnim i destruktivnim ponašanjem. Međutim, pravi je paradoks kada From spas od dosade traži u aktiviranju ljudskog razuma, istog onog razuma za kojeg From u svojim psihoanalitičkim ogledima tvrdi da po svojim neurofiziološkim korijenima i sam predstavlja potencijalni izvor dosade.[11]
Supremacija tehnologije nad sistemom tradicionalnog života stubokom (potpuno) će transformisati i sve dotadašnje ideale i vrijednosti. Ljudsku sposobnost za žrtvovanjem zamijenit će želja za uživanjem. Klasični uzori i modeli identifikacije ustupit će mjesto novim “herojima” vremena što će se drastično negativno reflektovati na individualnom i društvenom planu čovjeka.
“Mediji stvaraju nove idole i ideale - to su mladi iz TV serija koji pripadaju američkoj nadklasi, to su loto milioneri, to su oni koji se razmeću u potrošnji. Posljedice ovakvog poimanja života su frustracija na individualnom planu zbog nezadovoljenih potreba, osjećaj loše pozicije zbog mjesta i načina življenja, umišljenost o reduciranim šansama da se bude sretan.
Posljedice na društvenom planu su reduciran društveni angažman, reducirana želja za preraspodjelom, reduciran osjećaj za zaštitu čovjekove okoline, nedostatak respekta prema zakonima i uopće nedostatak pokazivanja respekta prema drugima.”[12]
Novi idoli i uzori mladih koji su porijeklom sa fudbalskih stadiona i holivudskih filmova i serija svojim obožavateljima, ipak, ne mogu ponuditi onu vrstu potpune i inspirirajuće identifikacije koju, recimo, nude svete Knjige u likovima Božijih Poslanika. “Mnoštvo medijski posredovanih doživljaja ne znači samu dubinu i bogatstvo života, već bar isto toliko njegovu površnost i uniformnost. Endri Vorhol - otac pop arta - to je najbolje izrazio čuvenom tvrdnjom da u savremenom svijetu svako može da bude slavan ali ne duže od jednog sata.”[13]
Francuski teoretičar medija Fred Inglis ukazat će i na drugi logički apsurd divljenja slavnim medijskim ličnostima ironičnim zapažanjem da masovna publika u svemu može da uživa sa svojim medijskim zvijezdama osim da sa njima dijele bogatstvo i slavu.[14]
Nakon ovih citata kojim ilustrujemo samokritičnost savremenih mislilaca naspram duha vremena čiji su sudionici biva jasnije šta je to vrhunska vrijednost i dostignuće savremenog svijeta. To je bez sumnje spremnost i sposobnost za nesputano kritičko razmišljanje, analiziranje, valorizovanje i zaključivanje o svim relevatnim i egzistencijalnim pitanjima.
Kritika savremenog čovjeka nastala je na skepticizmu, sumnji koja razbuđuje ineresovanje i znatiželju za pravom, a ne ideološkom ili privremenom istinom. Društveni dinamizam, razvoj demokratije i svijest da se unaprijede i poboljšaju uvjeti života i položaj čovjeka u sve ugroženijem svijetu proistekli su upravo iz te odlučujuće odlike savremenog čovjeka prema kojoj se i islamski mislioci odnose sa velikim uvažavanjem.
“Ono što je Evropa pridonijela od Sokrata do Kanta, od Kirkegarda do Marksa, od Ničea do Husserla, to nije vjera nego sumnja. Ta sumnja je podsticaj za vatru koja je potrebna svakoj istinskoj vjeri.”[15]
U sljedećem navodu R. Garodi je još precizniji i ubjedljiviji:
“Pravi Bog nema šta da se boji čekića razbijača idola, niti košmarne sumnje Kirkegarda, niti ispravne kritike Marksa ‘opijuma naroda’, niti Ničeovog Zaratustre”[16] Posljednja natuknica o karakteru savremenog svijeta u uskoj je vezi sa pominjanom odrednicom islama - njegovoj globalnoj dimenziji. Savremeni svijet je globalan kao i njegove pojave, događaji i manifestacije. Ta činjenica ukazuje na mogućnost ostvarenja kur’anske vizije o sveopštoj i otvorenoj komunikaciji između raznih i raznorodnih naroda. Po jednoj definiciji globalizacije proces kulturnog i nacionalnog prožimanja nužno bi rezultirao i određenim rivalstvom i dokazivanjem vlastitih vrijednosti.
“Globalnost označava stav: već odavno živimo u jednom svjetskom društvu, i to u smislu da predodžba zatvorenih prostora postaje fiktivna. Nijedna zemlja, nijedna zajednica ne može se izdizati. Time se sudaraju razne ekonomske, kulturološke, političke forme i ono što je samo po sebi razumljivo mora se iznova dokazivati čak i u zapadnom modelu.”[17]
Da ukratko ponovimo dodirne tačke pojmova čija smo osnovna značenja objasnili u komparativno-komplementarnom suodnosu.
Islam je globalan, savremeni svijet također. Islam je između ostalog učenje o ljudskoj slobodi. Sloboda ljudi u savremenom svijetu je izgubljena vrijednost za kojom se bjesomučno traga. Savremeni svijet ima svoje lažne i samonametnute idole, islam ima Poslanike, savršene uzore za sve ljude. Islam podstiče ljude na posmatranje i ispitivanje prirodnih fenomena, savremeni svijet je izgradio monumentalnu metodologiju kritike, Islam čovječanstvo poziva na natjecanje u dobru i komunikaciju među narodima, sve vrijednosti se u globalnome svijetu u kojem su informacije o kulturama, vjerama, nacijama sveprisutne i svima dostupne moraju iznova dokazivati. Ključno pitanje koje slijedi je: Na koji način prezentovati ona učenja islama koja su kompatibilna duhovnim i kulturnim zahtjevima savremenog svijeta i iskoristiti postojeće medije u savremenom svijetu kojima bi se ta učenja uspješno emitirala? Pitanje nije samo metodološke i komunikološke već donekle i misionarske naravi. Po mišljenju autora ovoga teksta. tu ambicioznu zamisao moguće je postepeno i sistematski sprovoditi vještim kombiniranjem tradicionalnih, tojeste postojećih i ovladavanjem modernim, elektronskim sredstvima transmisije islamske poruke. Historijski razvoj emitiranja poruka i informacija daje nam za pravo da budemo optimisti u pogledu konačnog uspjeha i rezultata ovakvog poduhvata. Čovječanstvo je prošlo kroz tri faze medijskog posredovanja poruka: usmeno, pismeno i elektronsko. Sve tri pomenute forme su pogodne i prikladne za prijenos islamskih znanja i vrijednosti. Međutim, svaka od tih formi posredovanja posjeduje komunikološke datosti i zakonitosti bez kojih se tumačenje i prijenos islamskog učenja u savremenom svijetu ne može ni zasmisliti, a kamo li ostvarititi.
Hutba: (ne)iskorišteni medij
Hutba je najrasprostranjeniji i najvažniji islamski medij. Značaj hutbe ogleda se i u činjenici da je ona sastavni i neizostavni dio džume namaza koja po šerijatskoj-pravnom određenju za sve punoljetne, umno zdrave i pametne muslimane predstavlja obligatnu obavezu (farz). Hutbu drži kvalifikovano lice koje status hatiba stiče nakon određenog školovanja. Iza zvanja hatiba stoji najviša vjerska institucija koja svojim zvaničnim imenovanjima hatibima daje i instuticionalni i pravni legitimetet. Sa stanovišta komunikacijskih odnosa na relaciji vjerska institucija-džemat veoma je bitno što se hutba održava svake sedmice u isto vrijeme, što ovom mediju daje određenu reguliranost i dinamizam.
S obzirom da je institucija hutbe nastala u ranom periodu islama i da je sâm Muhammed, a.s., bio hatib, govornik, historijski značaj ovakvog vida komuniciranja nadmašuje sve druge oblike specifičnog islamskog govorništva (vaz, ders i slično). Značaj hutbe u savremenim uvjetima života kao i njen uticaj na vjerničku populaciju ovisi od dva suštinska aspekta: sadržaja hutbe ili izbora teme, i načina ili forme kako se taj sadržaj na uspješan način može prenijeti recipijentima. Što se tiče samog sadržaja hutbe današnji hatibi moraju voditi računa o slijedećim činjenicama:
- džemat koji prisustvuje hutbi je heterogenog sastava. Hutbi prisustvuju ljudi različite starosne, obrazovne i socijalno-ekomomske strukture;
- u gradskim džematima i urbanim naseljima hutbama prisustvuje značajan broj obrazovanih ljudi, studenata i đaka;
- slušatelji hutbe najčešće raspolažu određenim znanjima o islamu koje su stekli posredstvom drugih medija poput knjige, štampe, radija i televizije.
- sadržaj teme i izbor hutbe ovisi i u bitnoj mjeri treba biti određen aktuelnošću određene pojave koja trenutno zaokuplja javnost i strukturom slušateljstva hutbe;
- hutba mora zadržati svoje vjersko određenje, jer se održava u džamiji i u okviru jasno određenog i definiranog obreda;
- sadržaj hutbe po izboru teme ne smije potcjenjivati znanja, zvanja i očekivanja vjernika koji pored vjerskih uglavnom imaju i spoznajno eduaktivne motive zbog kojih dolaze u džamiju petkom.
Kada su u pitanju način i forma komuniciranja tokom hutbe, hatibi moraju biti upoznati i stručno osposobljeni da kvalitetno uspostave, održavaju i razvijaju intenzivnu komunikaciju sa svojim džematom. Znanstvena disciplina - komunikologija - razvila je pravila i zakonitosti uspješnog komuniciranja koja je neophodno uvrstiti u hatabet, govorništvo tokom hutbe. Odličan sadržaj hutbe može biti upropašten nepoznavanjem ili ignorisanjem tih komunikoloških pravila. Na primjer, svaki prosječan hatib mora biti upoznat sa činjenicom da na osnovu komunikoloških istraživanja postoje tri vrste govornika i oratora:
1) govornici koji čitaju pripremljene govore. Za njih se tvrdi da su dosadni.
2) govornici koji govore ono što su napisali pa naučili napamet. Za njih se kaže da varaju slušaoce, da su glumci.
3) govornici koji nastupaju bez prethodne pripreme, koji improvizuju. Za njih se kaže da su najuspješniji, bez obzira na to što im se u govoru javljaju nepravilnost i neperciznosti.[18]
Ova podjela govornika ne može biti u potpunosti adekvatno primjenjena u oblasti hatabeta, jer nijedan ozbiljan hatib ne može niti smije sebi dozvoliti improvizacije i grješke u tumačenju islama i i islamskih principa, ali ona ipak ukazuje da su hutbe koje se prepisuju iz knjiga i vjerske štampe i govori sa mimbere koji se drže napamet kao sa proizvodne trake po pravilu dosadni i neproduktivni. Po pomenutoj klasifikaciji govornika jasno je da uspjeh govora ovisi o tome koliko je govornik originalan i samostalan kada je u pitanju interpretacija određenih znanja. Ponavljanje stavova autoriteta, posebno ako se radi o prevaziđenim ili neargumentiranim i nepotvrđenim mišljenjima hatiba može dovesti u veoma neugodne situacije.
Slušateljstvo također ima svoje zahtjeve. Neki teoretičari komunikacija poput njemačkog filozofa Hajnriha Gejslera smatraju da slušatelji svakom govorniku postavljaju pet slijedećih pitanja: Ko si? Šta češ govoriti? Kome namjeravaš govoriti? Koliko dugo ćeš govoriti? Šta tražiš od mene? Slušalac ova pitanja ne postavlja verbalno, već ih samo ima u vidu očekujući govornika.[19]
Koristeći se ovim i drugim komunikološkim pravilima hatib će poruku svoga govora uobličiti shodno strukturi slušateljstva. Sobzirom na savremeni period u kojem danas hatibi drže svoje govore nijedan govornik ne smije zaboraviti na karakteristične duhovne potrebe slušateljstva, ali i na njihovu razvijenu kritičku moć rasuđivanja. Ukoliko ta moć ne postoji ili je ona slabo razvijena u duhu islama hatib je dužan da je kod svojih džematlija postepeno razvija. Iako je hutba u izvjesnom smislu monolog, dok hatib govori slušatelji su dužni slušati poruku, to ne znači da govornik ne može odvojiti dio vremena neposredno poslije obreda za razgovor o hutbi sa određenom grupom najaktivnijih slušatelja kako bi dobio povratnu informaciju o održanom govoru. Takav postupak bi bio višestruko značajan. U prvom redu njime hatibi prate stupanj zainteresiranosti slušatelja za govor. Dalje, hatib prikuplja zapažanja o svome cjelokupnom držanju tokom hutbe: pažljiv slušatelj će istaći karakteristične riječi, gestikulaciju, emocije i sve drugo čime se služi govornik u toku hutbe. I na kraju, hatib stiče veoma vrijedno saznanje o novim temama koje bi bile interesantne i važne za slušateljstvo a za koje je saznao tokom razgovora sa svojim džematlijama.
Da bi razvio ovakav blizak i neposredan vid komunikacije razumljivo je da hatib mora lično poznavati veći broj svojih slušatelja i sa njima odvijati kontinuirani dijalog. Sve dostupne izvore za pripremanje hutbe: sredstva informisanja, članci, knjige, internet stranice hatibu mogu biti od velike praktične koristi. Ali puko reproduciranje i iščitavanje takvog materijala otupljuje komunikaciju između hatiba i slušatelja i svodi hatiba na ulogu spikera i čitača. Osim toga, kod izlaganja teme hutbe svaki hatib se nužno koristi ajetima i hadisima kao nezamjenljivim tekstom u sadržaju hutbe, ali kontekst u kojem se taj neizmjenljivi sadržaj smješta i interpretira mora biti usklađen sa datim vremenskim i prostornim okolnostima.
Hatib zna da se svojim govorom obraća formiranim ličnostima. Ljudima koji razmišljaju, ali imaju emocije, različita osjećanja i rezonovanja. Hutba nije naučni skup i nije zgoreg da u određenim prilikama hatib pobudi i snažnija osjećanja kod slušatelja. On može biti po potrebi sentimentalan ili pristojno duhovit, ali on to ne bi trebao činiti teatralno, vičući, plačući i slično.
“Ponekad osjećam kao da imam poziva vjerne na odjednom iskrslu bitku na život ili smrt radije nego što detaljno objašnjava stvari iz etike ili doktrine. Predavači u džamijama trebaju prestati da se strmoglavljuju na svoje slušateljstvo kao da su oni djeca. Kao što to psiholozi i profesori retorike dobro znaju, što je veći ton i visočiji glas, manje je vjerovatna poruka. Kur’an se obraća ‘ljudima koji misle’, ulema bi trebala činiti isto.”[20]
Prednosti hutbe ogledaju se u njenoj verbalnoj ili taktilnoj komunikaciji koja je mnogo bogatija i sadržajnija od pismene ili elektronske komunikacije. Osim toga, usmena predanja posjeduju moć da “konzerviraju prošlost, da tu prošlost preoblikuje po potrebi”.[21] Njeni osnovni nedostaci ogledaju se u tome što se njen sadržaj u sadašnjem vremenu dominacije vizuelne i elektronske komunikacije brzo zaboravlja.
Vjersko novinarstvo: znanstveni pristup i praktično usmjeravanje
Drugi oblik posredovanja islamskih poruka je štampana (novine, časopisi, knjige i sl.), audio-vizuelna (radio, televizija) i elektronska komunikacija (teletekst, videotekst, internet… .
Vjersko novinarstvo ima vlastite standarde i kriterije i općenito uzevši ono počiva na objavi i moralu.
“Jedno od njenih načela je formiranje ispravnog, a to znači etički ispravnog javnog mnijenja. Istina i objava Riječi Božije su zato vjerskom novinarstvu posljednji kriterij za sveukupnu djelatnost. Stoga se obavezuju vjernici (odrasli i mladež) da ne komuniciraju sa svakojakim sadržajima, a posebno ne onima koji nemaju moralnu vrijednost, a protiv izrazito nemoralnih pojava moraju se boriti.”[22]
Vjerska štampa, naročito ona koja je koncepcijski i tematski usmjerena široj čitalačkoj publici, ubuduće će morati pratiti razvoj novinarske znanosti čiji je zadatak na sadašnjem stupnju razvitka medija javno komuniciranje, a ne samo javno informiranje. Šta to praktično znači u sadašnjim uvjetima i trenutnom stepenu razvitka islamskog novinarstva u BiH?
Printani mediji sa islamskim sadržajima će usklađivati svoj pristup savremenom novinarstvu, izboru tema i oblikovanju njihovog sadržaja na način dijaloškog ili poliloškog diskursa u kojem će biti omogućeno čitateljstvu da i samo aktivno učestvuje u komunikaciji.
“Taj novi tip aktivnoga, analitičkog, eksplorativnog novinarstva nije više usredotočen samo na puko posredovanje već na sam dijalog/polilog milijunske populacije koja ostvaruje svoju emanicipaciju putem poliloga kao najdemokratskijeg načina međusobne razmjene iskustva.”[23]
Dakle, i sam naziv “islamske informativne novine” npr. po savremenim shvatanjima novinarske zadaće je prevaziđen i diskutabilan. Da ne bi bilo zabune ovaj savremeni pristup novinarstvu ne znači samo omogućiti čitateljima jednu ili dvije rubrike za njihova pitanja, reagovanja i pisma, već prije svega dijaloško i poliloško novinarstvo podrazumijeva svestraniju i dublju komunikaciju novinara sa čitateljem i mogućnost da čitatelj iz štampe i novina sazna ono što ga istinski zanima.
“U bliskoj će budućnosti zato na tržištu propasti sve novine i drugi mediji koji ne budu sposobni za pružanje ‘zdravih’ informacija kao informacija koje donose novost, opisivanje postojećeg, navođenje brojeva bez komentara, analiza bez dubljih otkrivanja pozadinskih pokretača i uzroka već danas ne zadovoljava građane.”[24]
Kvalitetno vjersko novinarstvo kada su u pitanju štampani mediji opredjelit će se za one oblike novinskih žanrova koji će imati trajnije i svrsishodnije dejstvo. S obzirom da se novine mogu čitati i mjesecima nakon njihovog objavljivanja u vjerskoj štampi bi trebalo objavljivati više komentara, članaka, eseja, razgovora i slično. Međutim, obrazovanje i stručno osposobljavanje novinara za vjersko novinarstvo je izuzetno složen zadatak. Kako ukazuje Marko Sapunar vjerski novinar je izložen stalnim metodološkim teškoćama: “njegov je poglaviti zadatak da neprisutni svijet (mi bismo rekli – nevidljivi svijet op.a.) (Boga, tajne) učini prisutnim, da ga uprizori ovozemaljskim oblicima prikazivanja, tj. da ga inkarnira. Za razliku od njih ostali novinari samo preobraze jednu informaciju u drugu, tj. oni su uvijek u području prezenta, a vjerski novinar treba da nastoji stvaralački doprijeti do duše vjernika.”[25]
Uspjeh i dometi vjerskog novinarstva u BiH koje tretira islamske sadržaje u mnogome će ovisiti od pravovremenog znanstvenog i praktičnog zaokreta od starog ka novom pristupu novinarskom zanatu.
Radio i televizija – “učionice bez zidova”
Znameniti teoretičar medija Marasal McLuhan je za televiziju upotrijebio sintagmu – “učionica bez zidova”. Identična metafora u savremenom elektronskom novinarstvu mogla bi se u potpunosti upotrijebiti i za edukativnu moć i domet radija. Od prvih decenija dvadesetog stoljeća kada su u eter emitovane prve radio emisije pa do danas ovaj medij je doživio strahovito veliku ekspanziju i tehnološku transformaciju. Specifične prednosti i komunikacijske osobenosti ovog medija ogledaju se u nekoliko jednostavnih činjenica.
- radio, za razliku od vizuelnih medija, čovjek nesmetano može slušati dok obavlja svoj svakodnevni posao, vozi automobil i slično.
- radio po svome govorno orjentiranom i ustrojenom komuniciranju na daljinu zadržava veoma značajan aspekt personalne tajnovitosti i anonimnosti. Slušalac ne vidi aktere radio emisije i teme koja je na programu. Ta činjenica omogućava pojedincu da pomoću imaginacije, mašte i asocijativnog razmišljanja samostalno stvara i dopunjava sliku i spoznaju o informaciji i događaju o kojem u datom trenutku sluša. Kada je 1939. god. Orson Vels napravio radio igru Rat svjetova u kojoj je u pseudodokumentarnom stilu prezentovao najezdu Marsovaca na planetu Zemlju, slušaoci su se u velikom broju javili telefonom, neki još dok je program išao u eter, da bi prijavili gdje su također vidjeli iskrcavanje. Neki slušaoci su se istinski bojali za svoj život.
- sa radijom govorna riječ zadobija svoju prikrivenu moć i bogatstvo značenja koju susrećemo u pozorišnoj umjetnosti. Zanimljiv je primjer ruskog reditelja Stanislavskog koji je imao običaj da od svojih mladih glumaca traži da izgovaraju riječ “noćas” na pedeset različitih načina dok je publika bilježila razne sjenke izraženog osjećanja i značenja.[26]
S obzirom na osobenosti i komunikološke prednosti radija neki islamski sadržaji, posebno oni bogati leksičkim i semantičkim značenjem svoje potpunije i djelotvornije značenje mogli bi dobiti emitiranjem na radio talasima. Dramatična kur’anska kazivanja o životu Božijih Poslanika, opisi postepenog stvaranja svijeta i čovjeka, kur’anski pasaži o začudnim fenomenima života: kiši, oblacima, vjetrovima, gromovima, munjama itd; uz korištenje adekvatnih zvučnih efekata, instrumentalne muzike i ljudskih glasova su uzvrstan materijal za raznovrsne radio emisije sa islamskom porukom i sadržajem. Izbor radijskog žanra u koncipiranju emisija sa vjerskim sadržajem ovisi od strukture slušalaca. Duhovna muzika i zabavno-enigmatski programi bi vjerovatno više privlačili pažnju mladih slušalaca, dok se intervjui, panel diskusije, radio drame ili reportaže o praktičnim životnim pitanjima i kontraverzama posmatranih sa islamskog aspekta trebaju koncepcijski oblikovati shodno različitim intelektualnim i estetskim ukusima slušalaca. Po svojim suptilnim i dalekosežnim, emotivnim i psihološkim efektima koje govorna komunikacija ostavlja na ljude radio će i dalje predstavljati nezamjenljiv medij. S druge strane, televizija će svojom vizuelnom prodornošću gledaocima sve manje govoriti riječju, a sve više slikom. Slika često govori sama za sebe. Njoj su riječi ponekad potpuno suvišne ili se koriste kao komentar o onome što se jasno i očito vidi. Zato će vizuelni medij koristeći se tehnološkim prednostima kamere i teleobjektiva uspješnije od radija ljudima predstaviti realni svijet: ljepote jednog prirodnog pejzaža i krajolika, užase ratnih stradanja, majčinu bol, radost djeteta i slično. Slike se snažno urezuju u memoriju ljudi, jer su one stvarne, sugestivne, životne. Uostalom, one su dinamične i pokretne. Zbog svega toga televizija je danas jedan od najrasprostranjenijih medija putem koje se gledaoci obrazuju, odgajaju i informiraju.
“Čovjek pamti i koristi 10% sadržaja koje čuje, 40% onih koje pročita, a 50% onih koje vidi. To znači da vizuelizacija ima najvažniju fiziološku, psihološku i funkcionalnu ulogu.”[27]
Televizija svoj uticaj i popularnost stiče prvenstveno zahvaljujući kidanju i izumiranju tradicionalnog porodičnog života, manufakturnog rada i sve većom individualnom izolacijom savremenog čovjeka.
“Budući da su automatizacija i nezaposlenost povećali pokretnost ljudi, a nagli rast zapošljavanja žena postao već uobičajenom pojavom, solidarnost na poslu, bliskost i dugo stanovanje u istoj kući nisu više toliko zastupljeni. Riječju, ‘mobilna privatnost’ pružila je mnogo više prostora i vremena masovnim medijima. Možemo kazati da su masovni mediji ispunili slobodno vrijeme i prostor svake društvene jedinke. Stoga oni najsnažnije utiču na usamljene, bolesne, ljude starije dobi, veoma mlade, nezaposlene, one koji se dosađuju i nemaju stalnog boravišta. Tako se mediji nadaju kao štetni za nezaštićene, a to nije posve točno. Navedene su skupine otvorenije spram televizije iz jednostavnog razloga što nemaju drugog društva.”[28]
Televizijska interpretacija islama kao i vjersko novinarstvo u printanim medijima ne smiju se povoditi komercijalnim i ideološkim uticajima iz prostog razloga što bi takav pristup vizuelnoj ekspresiji islamskih vrijednosti bio kontraproduktivan i karikaturalan. Pored kriterija istinitosti, autentičnosti, aktuelnosti i drugih općeprihvaćenih novinarskih standarda, za televiziju je od naročite važnosti poznavanje i poštivanje estetskih normi. Shodno poznatom hadisu Božijeg poslanika Muhameda, a.s., “Allah Uzvišeni je lijep i voli ljepotu”, na televiziji bi sve emisije sa islamskom tematikom trebalo žanrovski i koncepcijski osmisliti na način da se islamska kultura u svim njenim vidovima i oblicima predstavi bez kiča, egzotičnih stereotipa ili ideoloških učitavanja. Televizija omogućava da se komparativnim metodom, koristeći se dokumentarnim analizama, audio-vizuelnim prilozima povuče linija razgraničenja između autentičnog islama s jedne i mnogobrojnih krivotvorenja islamskog učenja u praksi sa druge strane. Naročito kod mladih gledalaca pojavljivanje aktuelnih i atraktivnih televizijskih emisija u kojima se pored uobičajenog novinarskog diskursa o životnim pitanjima traži i religijski stav pobuđuje veći respekt naspram religije uopće i njenih univerzalnih načela.
Internet – Interaktivna komunikacija
Mnogobrojne komunikacijske mogućnosti i prednosti nedvoumno najvažnijeg medija u savremenom svijetu - interneta na ovome mjestu nemoguće je i taksativno pobrojati. Sama struktura i logika interneta dijametralno je drugačija od svih drugih i elektronskih i printanih medija.
“Svi dosadašnji mediji, tj. svi klasični mediji čovjeku serviraju ono što njihovi kreatori smatraju da treba servirati, a internet omogućuje čovjeku da traži ono što mu treba, što ga zanima; da traži kad mu zatreba, kad za to ima vremena i kad je raspoložen.”[29]
Skoro da je bespredmetno i podsjećati da su kompjuteri u stanovima i na radnim mjestima zamijenili i bitno izmijenili cjelokupni dosadašnji prostorno-vremenski način komuniciranja. Internet štedi vrijeme, jer običnim pretraživanjem web stranica za nekoliko minuta pročitamo novine, slušamo radio, gledamo televizijske predstave, dopisujemo se sa drugim ljudima. Istovremno debatne sale, biblioteke, različite vrste udruženja i asocijacija umjesto tradicionalno instuticionalnog i materijalnog oblika egzistencije na Internetu postaju virtualno egzistentne i cjelodnevno otvorene za pristup. Web stranice sa islamskim sadržajima na jednom mjestu mogu integrisati sve spomenute vidove komuniciranja, od hutbe, govornog, do vizuelnog i interaktivnog komuniciranja. Konzervativni pristup islamu, dogmatska zatvorenost i reduciranje internet mogućnosti samo na elektronsko novinarstvo u osnovi onemogućava intenzivniju komunikaciju i posredovanje islamskih sadržaja preko ovog medija. Osim toga, pred sve savremene muslimane, kada je u pitanju sudjelovanje u informatičko-tehnološkom progresu, postavlja se i krupan izazov kojeg je bivši malezijski premijer Mahathir Muhamed svojedobno istakao kao jednu od najvažnijih zadaća muslimana u bliskoj budućnosti.
“Učenje o informacijskim tehnologijama ne smije se ograničiti na njihovu primjenu. Mi moramo imati sposobnost da razvijemo temeljni softver, koji je suštinski bitan, a danas toliko skup da ga mi ne možemo stalno od drugih kupovati. Moramo razviti vlastiti temeljni softver na osnovu kojeg ćemo razvijati druge softvere. Mi moramo, zapravo, razviti vlastiti Internet, ili Intranet.”[30]
Prije ostvarenja ovoga cilja na internet stranicama u rubrikama prilagođenim za interaktivnu komunikaciju neophodno je uvrstiti one sadržaje koje intrigiraju javnost i o tim temama na argumentiran način voditi dijalog i polilog sa zainteresiranim korisnicima.
Umjesto zaključka
Na osnovu istraživanja koje je u Bosni i Hercegovoni od 27. juna do 5. jula 2004. proveo američki Republikanski institut (IRI) od sedam institucija vjerske zajednice, opozicione partije, novinari, Vrhovni sud BiH, Predsjedništvo BiH, Parlament BiH i Vijeće ministara BiH, koje su ispitanici ocjenjivali školskom ocjenom od 1 do 5, najbolju ocjenu dobile su vjerske institucije (3,4).[31] Sobzirom na povjerenje koje uživaju među građanima i vidljivo izraženu potrebu da se o bitnim, katkad nedovoljno poznatim i razjašnjenim aspektima islama, govori, piše, diskutuje i razgovara na jednom širem i otvorenijem planu pred islamske institucije u Bosni i Hercegovini se postavljaju novi izazovi i mogućnosti. Prvi, možda i najvažniji korak u pravcu uspostavljanja kvalitetne i intenzivnije komunikacije islamskih institucija sa pojedincima i organizacijama je njeno plansko, organizirano i znanstveno osmišljeno pojavljivanje i predstavljanje u masmedijima.
Bibliografija
- Kur’an, prijevod Besima Korkuta na bosanski jezik, Kompleks Hadimu-l-Haremejni-š-Šerifejni-l-Melik Fahd za štampanje Mushafi Šerifa, Medina, bez god, izd.
- Anđelko Milradović, Globalizacija, Zagreb, 2000.
- D. Reugemont, Budućnost je naša stvar, NIRO “KNJIŽEVNE NOVINE” Beograd, 1989.
- E. From, Anatomija ljudske destruktivnosti, Naprijed,Zagreb 1980.
- Fransis B., Moć medija, Clio, Beograd, 1997.
- Fred Inglis, Teorija medija, ”Barbat”, Zagreb, 1997.
- M. Muhamed, Globalizacija i nove realnosti, El-Kalem,Sarajevo, 2002.
- Marko Sapunar, Osnove znanosti o novinarstvu, ”NAPRIJED”,Zagreb, 2000.
- Marvin Peri, Intelektualna povijest Evrope, Clio, Beograd, 2000.
- Muhamed Nuhić, Komuniciranje od pećinskog crteža do interneta, Sarajevo, 2000.
- Murad H., Islam 2000, El-Kalem, Sarajevo, 2003.
- O. Gunar Stalset, Šta je onda čovjek, Sejtarija, Sarajevo, 2003.
- Roland. R., Masovne komunikacije, Clio, Beograd, 1998.
- Rože Garodi, Živi islam, El-Kalem, Sarajevo, 1990.
- “Slobodna Bosna”, br. 4OO2., 2OO4.
[1] Vidi Kur’an, Al-Baqara, 30.-35.
[2] Vidi Kur’an, Fussilat, 12.
[3] Kur’an, Al-Baqara, 136. ajet.
[4] Kur’an, Al-Baqara, 256. ajet.
[5] Kur’an, Al-Kehf, 29. ajet.
[6] Kur’an, Al-Hudžurat, 13. ajet.
[7] Kur’an, Ez-Zilzal, 7. ajet.
[8] Marvin Peri, Intelektualna povijest Evrope, Clio, Beograd, 2000., str. 613.
[9] D. Reugemont, Budućnost je naša stvar, Beograd, 1989., str. 30.
[10] D. Reugemont, nav. djelo, str. 201.
[11] E. From, Anatomija ljudske destruktivnosti, str. 70.
Zaintersiranom čitaocu preporučujem poglavlje “Kronična depresija dosade” iz navedene knjige u kojem autor detaljno psihoanalitički razmatra fenomen dosade koji se javlja kod savremenog čovjeka. O “jadnoj dokolici” ubjedljivo piše i D. Reugemont u navedenom djelu, str. 175.
[12] O. Gunar Stalset, Šta je onda čovjek, Sarajevo, 2003., str. 40.
[13] Fransis B., Moć medija, Clio, Beograd, 1997., str. 152.
[14] Fred Inglis, Teorija medija, Zagreb, 1997.,str.102
[15] Rože Garodi, Živi islam, El-Kalem, Sarajevo, 1990., str. 68.
[16] Rože Garodi, nav. djelo, str 69.
[17] Anđelko Milradović, Globalizacija, Zagreb, 2000., str. 60.
[18] Muhamed Nuhić, Komuniciranje od pećinskog crteža do interneta, Sarajevo, 2000., str.
[19] Muhamed Nuhić, nav. djelo, str. 38.
[20] Murad H., Islam 2000, Sarajevo, 2003., str. 57.
[21] Roland. R., Masovne komunikacije, Clio, Beograd, 1998., str. 12.
[22] Marko Sapunar, Osnove znanosti o novinarstvu, Zagreb, 2000., str. 295.
[23] Isto, str.19.
[24] Marko Sapunar, nav. djelo, str. 16.
[25] Isto, str. 296.
[26] Ovaj zanimljiv primjer o prednosti govornog komuniciranja navodi prof. Muhamed Nuhić u već navedenom djelu, str. 30.
[27] Muhamed Nuhić, navedeno djelo, str. 186.
[28] Fred Inglis, Teorija medija, Zagreb, 1997., str. 140.
[29] M. Nuhić, nav. djelo, str. 230.
[30] Vidi više o tome u: M. Muhamed, Globalizacija i nove realnosti, Sarajevo, 2002., str.
[31] Podatak je preuzet iz nezavisne informativne revije “Slobodna Bosna”, br. 4OO2., 2OO4.