Kategorija
Autor
“U islamskim knjigama ima jedna preporuka, da se svake pete godine obnavljaju izvjesna vjerska putovanja i obilasci, u što spada i obilazak svojih prijatelja i posjeta grobova svojih roditelja i drugih bližih duhovnih velikana kad su u drugom gradu.”
Ovako svoj rad, naslovljen “S puta po Kosovu”, počinje rahmetli profesor Fejzulah efendija Hadžibajrić. Kada čovjek po prvi put posjećuje neko mjesto tada mu je, nesumnjivo, uputa nekoga ko je prije njega to mjesto zijaretio i upoznao “vrijedna zlata”. Nikada ranije nisam boravio na Kosovu. Poziv dobih nekih mjesec dana pred već dogovoreni termin tako da nisam dugo razmišljao da li ići ili ne. Mislio sam da se ide u Prištinu. Pomislih u sebi: “Možda će dragi Bog dati i vremena da se ode do Vučitrna, barem jedan dan!?”
Definitivno se uvjerivši da mogu “otkinuti” od obaveza tih par dana, potvrdio sam i vlastito učešće na skupu. Zatražio sam da mi pošalju spisak učesnika seminara te da mi proslijede sve informacije vezane za taj događaj: tačni datumi polaska, boravka i povratka, način putovanja, ruta, ime dijela Prištine u kojemu odsjedamo... Sve je bilo povoljno. Tek kada htjedoh list odložiti, pažnju mi privuće jedna “sitnica” – ne radi se o putu u Prištinu već o putu u Vučitrn! “Allahu dragome hvala”, pomislih. E ovo me je stvarno iznenadilo.
Naravno, odmah sam sjeo podrobno “studirati” spomenuti tekst rahmetli hadži Šejha i usput, onako puštajući mašti na volju, zamišljao vlastiti doživljaj zijareta svih znamenitosti. Ipak, bio sam svjestan – nakon agresije na Kosovo, moguće da neće biti baš jednostavno sve “toponime” koje rahmetli hadži Šejh spomenu obići. Ali, sama činjenica da mi je dragi Allah ukazao čast “slijediti put”, naravno uvjetno rečeno, jednoga takvog velikana bila je i više nego dovoljna.
Jedino što mi je smetalo jeste izostanak s puta moga ahbaba Kenana Čeme. Naime, svako, ko je u mogućnosti, treba putovati makar s jednom osobom s kojom osjeća sigurnost. Također, oba saputnika trebaju poznavati “tabijate” jedan drugoga tako da znaju “šta ih čeka”, te da kroz međusobno razumijevanje na putu zajedno djeluju kao jedna cjelina. I naša tradicija veli: “Refik, summe tarik – Prvo prijatelj, onda na put!” Kenan i ja zajedno putovasmo nekoliko puta te se nikada i ne desi da ako jedan snuje o kakvome putu i novcu koji bi taj put omogućio da pritom u mislima već ne putuje s ovim drugim.
Prva noć u Vučitrnu (Vuštrima)
Moja slutnja se i obistinila. Ponovo mi se javio jedan zdravstveni problem koji me na putovanjima redovno prati. Svaki put do sada, Kenan mi je kazivao Poslanikovu, alejhisselam, dovu protiv bolova. S Allahovom dozvolom, svaki put mi je bol prestala te se mogah mirne duše prepustiti doživljajima puta. Jedan od mojih “tabijata” jeste što premda znam da neka stvar vrijedi teško se odlučujem da osiguram put kako bih je obezbijedio. Tako je bilo i ovaj put. Svojom nepažnjom ponovno zaboravih dovu kojoj me Kenan poduči. Ipak, Bog dragi dade bereket pa mi pomogoše određeni ajeti Kur’ana časnoga.
Čim sam se vratio kući uzeo sam papir na kome obilježih Poslanikovu, alejhisselam, dovu protiv bolova. Prije pisanja ovoga teksta, radi pouzdanosti, zatražio sam od Kenana da mi ponovi tekst kako bih ga usporedio s hadisom. Bili su identični. Hadis, kojega bilježe Ahmed, Muslim i Ibn Madždže, a prenose od Osmana ibn Ebi el-‘Asa es-Sekafija, glasi: Muhammed, alejhisselam, je rekao:“Stavi ruku na mjesto od tijela koje te boli i reci: ‘Bismillahi’, i to tri puta. Sedam puta prouči: ‘E’uzu billahi ve kudretihi min šerri ma edžidu ve uhazir (Utječem se Allahu i Njegovoj moći od zla na kojega naiđoh i koji me zadesi).’ “
Vrijeme u Vučitrnu provodio sam uglavnom sa Mehmed efendijom Selimovićem. Znali smo se od ranije kroz rad “Abrahama” (Udruženje za međureligijski mirotvorni rad). Meša je završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu i Islamsku pedagošku akademiju u Zenici. Trenutno radi kao vjeroučitelj u Fojnici. Izuzetno je vrijedna osoba. Sada bih rado ovo pojasnio i dodao moje utiske ali nisam siguran da imam njegov pristanak. Tako će ta “marljivost” ostati još neko vrijeme tajna.
U sobi smo bili sa Selmanom Selhanovićem i Bajrom Pervom. Ne treba spominjati da nam nije bilo dosadno. Kada bismo klanjali namaz, imamio bi, skoro redovno, Mehmed efendija. Znao sam mu često reći: “Ti možeš, završio si medresu!” I Meša je čuo za šejh Selim Samija; čitao je njegovu “Tuhfu”, tako da mi je odmah, još u autobusu, rekao da se nada da će uspjeti posjetiti njegov mezar. Bilo mi je drago što mi i u ovome dragi Allah izađe u susret.
Čuli smo da nije preporučljivo po Kosovu hodati bez nekoga ko govori albanski jezik. “Dok shvate da si musliman mogao bi dobiti degenek”, govorili bi. Tako isprva oklijevasmo izaći u grad. Bili smo smješteni u Policijskoj akademiji Vuštre. Tu upoznasmo hadži Mustafu Čerkeza. Radio je kao prevodilac. Izuzetno dobar, pobožan, musliman. Razgovarali smo s njim. Odmah se ponudio da nas “upozna” sa Vučitrnom. Otišli smo do radnje njegova brata Zekki efendije, svršenika Islamskoga fakulteta u Mekki. Koliko ja znam, on je do sada jedini svršenik ovoga Fakulteta s prostora bivše Jugoslavije. Nabrojao nam je još trojicu koja pohađaju mekkanski fakultet. Zekki efendija Čerkezi redovno drži predavanja u Mitrovici. Slijedi selefijsku školu mišljenja. Bilo mi je žao što ne odosmo da ga slušamo. Upitasmo ga o rahmetli šejh Selim Sami efendiji.
“Ma reče mi Mustafa da za njega pitate. Otkud ste za njega čuli? Izgleda da nije toliko poznat na Kosovu koliko u Bosni. Što ga toliko cijenite?”, upita Zekki. “A što ga vi toliko skrivate?”, odgovori Meša. Svi smo se smijali. Posebno mi se svidjeo osmijeh Zekki efendije i hadži Mustafe. Obojica na čelu imaše trag od činjenja sedžde; to, zajedno sa urednom bradom i bijelim zubima, odavalo je ličnosti izuzetno blage naravi. Zekki se uozbilji i reče: “E, da vam ispričam jedan događaj vezan za rahmetli šejh Selim Sami efendiju.”
Šejh Selim Sami i jedan engleski učenjak
“Bilo je ljeto. Šejh Selim Sami bijaše već u godinama. One, opet, donesoše svoje – šejh Sami je dobro oslabio te se u zadnje vrijeme i ne mogaše više kretati. Ležao je kući, učeći i zikir čineći a njegovi muridi i učenici redovno ga obilaziše. On bi, po običaju, dijelio savjete, ukazivao i podučavao. Ali, i pored neupitnoga ogromnoga znanja, najpoznatija odlika Šejhova bila je što ga uvijek interesiraše i mišljenje drugih. Nikoga nije smatrao nekompetentnijim od sebe. Svako ga je volio.
Helem, toga ljeta u Vučitrn dođe neki učenjak iz Engleske. Redovan je bio u džamiji i dobro poznavaše skoro sve islamske nauke. Razgovarao je s početka sa svim džematlijama i sviju bijaše zadivio svojom učenošću i prijaznošću. Ne prođe dugo a ovome učenjaku ponudiše i ćurs Čaršijske džamije. Redovno s njega držaše vaz. Prvo ga posjećivaše učenjaci Vučitrna, a zatim Mitrovice, Prištine i šire. Ljudi su ga voljeli slušati. Glas o njemu brzo se proširio.
Za njega ču i šejh Selim Sami. Onakav kakav jeste, žalio je što ne može napustiti postelju i otići do Čaršijske džamije te čuti toga učenjaka. Želio je nešto više saznati o islamu. Iako previše skroman, ne mogaše obuzdati istraživački duh te zamoli jednoga učenika da unaprijed zatraži halal i zamoli toga učenjaka da ga posjeti kako bi mu nešto u kući progovorio. I bi tako. Učenik je otišao do Engleza-muslimana, obavijestio ga o šejhovoj želji te ga zamoli da mu, naravno ako pristane, kaže termin dolaska. Učenjaku bi drago jer je skoro od svakoga čuo za šejh Selim Samija, te odmah pristade. Dogovoren je i termin.
Prije nego je došao do Šejha, kod Selim Sami efendije okupi se velik broj ljudi – učenjaka i znatiželjnika, zaljubljenika u Allaha. Htjedoše posvjedočiti ‘sudar ova dva mora’. Sve je bilo napeto. Na vrata uđe učenjak iz Engleske. Svi u sobi poselamiše se s njim i zašutaše. Učenjak sjede kod šejh Selim Sami efendije. Nakon što ovaj izreče samo jednu rečenicu, šejh Selim Sami obori glavu, okrenu se okupljenima i reče: ‘Pa ovaj čovjek nije musliman!’ Svi se zaprepastiše. Toliko ga svi hvališe a šejh Selim Sami nakon samo jedne rečenice shvati da ovaj posjetilac nije nikada izrekao šehadet.
Šta je dalje bilo s tim ‘učenjakom’ niko ne zna, samo se priča o šejh Selim Samijevome ilmihalu (‘ilm – znanje, hal - stanje) i danas prepričava.” Zamolismo Boga dragoga da nagradi i hadži Mustafu i hadži Zekki efendiju za druženje te se vratismo u “bazu”.
Mushaf kojega prepisa djevojka iz Soko Banje
U tekstu kojega spomenusmo, rahmetli hadži Šejh spominje primjerak rukom prepisanoga Mushafa a kojega načini jedna djevojka iz Soko Banje. Zanimljiv je i slučaj sela Donja Stanovca, kojega oformiše Čerkezi, nakon doseljavanja s Kavkaza.
Naime, kako piše rahmetli hadži Šejh, profesor Omer Nakičević, s ponosom mogu reći – moj profesor, prenijeo je rahmetli Fejzulah efendiji da u Čaršijskoj džamiji u Vučitrnu postoji spomenuti rukopis. Na tome putu po Kosovu, rahmetli hadži Šejh, u augustu 1980. godine, posjećuje i Čaršijsku džamiju te u njoj zaista pronalazi “desetak rukopisa Kur’ana”, od kojih mnogi bijahu nepotpuni, “nakis”, kako kaže hadži Šejh. Fejzulah efendija nije uspjeo pronaći na njima bilješku te djevojke. Smatrao je da bi bilo veoma korisno pregledati sve otrgnute listove te pronići “u red” rukopisa. Nekako sam se nadao da će mi pripasti ta čast.
Šejh efendija također reče da mu je nedostajalo što je, kada on bijaše u Vučitrnu, imam hadži Ferhad efendija Grgur bio odsutan. Taj sam podatak zapamtio “onako”. Hadži Mustafa nas dovede do odaja Islamske zajednice u Vučitrnu. Te odaje gledaju na džamiju hadži Ali-bega, koju hadži Šejh također spominje a kojoj ćemo se i mi, ako Bog da, nešto kasnije vratiti.
U odaje smo ušli: hadži Mustafa Čerkezi, Mehmed efendija Selimović, Bajro Perva, Selman Selhanović, drugi prevodilac – Sadik Mehmedi, i ja. Bajro i Selman poznadoše čovjeka koji izađe pred nas. Izljubiše se i upitaše. S njim se upoznasmo i Meša i ja. “Ja sam Ferhad efendija Grgur!” Nakon nekoga vremena upitao sam za rukopise Mushafa. Hadži Mustafa nije znao za njih. Grgur efendija reče: “Da, da. Bili su ti rukopisi u džamiji. Napisala ih je jedna djevojka iz Soko Banje.” Upitah šta je s njima. “Pa, sve je izgorjelo sa džamijom.” Malo se zbunih. Tek sam tada shvatio, na onome ograđenom brisanom prostoru kojega prođosmo bila je nekada Čaršijska džamija; a ovo na šta gledamo jeste hadži Ali-begova džamija. “Da li ste prije agresije napravili, onako za sebe, kopije tih rukopisa?”, upitah. “Ne znate vi kako je ovdje bilo...” Nisam želio voditi raspravu. Poćutih veoma tužan. Klanjasmo podne u džematu, poselami smo se i ostavismo efendiju Grgura da radi na miru.
Sutradan upitah hadži Mustafu za selo Donja Stanovca, selo kojega oformi narod Čerkeza, koji se doseli iz sela Kuban na Kavkazu. U njemu je hadži Šejh našao četiri primjerka Mushafa koje ovaj narod sobom donese. Pitao sam možemo li kako otići do toga sela. “E, da si ti živ i zdrav; ti seljani su napravili jednu veliku glupost. Ponudili su im na Kavkazu puno zemlje ako se vrate. Skoro svi su otišli, naročito mladi. Jedva da je ko ostao u selu.” Bilo mi je krivo. Daj Bože da im hairli bude. Vratili smo se opet u “bazu”.
Vučitrnski hamam i sjelo s braćom selefijama
Kako piše profesor Fejzulah Hadžibajrić, u Vučitrnu u to vrijeme radiše hamam (banja), jedini u tadašnjoj Jugoslaviji. U srcu malehne čaršije, usred koje su komunisti/srpski nacionalisti izgradili dvije bezvezne zgradetine prethodno srušivši nekoliko starinskih okolnih kuća i time praktično uništivši skoro svu ljepotu islamske čaršije, na putu prema hadži Ali-begovoj džamiji, pokraj pijace, nalazi se zgrada hamama. Hamam više ne radi. Veoma je zapušten i, koliko sam ja mogao ocijeniti, oštećen. Hadži Mustafa reče da su za to krivi muslimani koji ga “čuvaše” i koji se o njemu “brinuše”. S obzirom da je to jedini hamam koji je bio u funkciji, bilo bi prava šteta da se ne popravi. U predaji koju bilježi Buharija u svome “Tarihu”, kaže se da je prva osoba koja izdade naredbu da joj se (planski) grade hamami bio hazreti Sulejman, alejhisselam. Nastojeći održati zdravi dio naše tradicije, održavamo i jednu kulturološku/duhovnu vezu sa svim Allahovim poslanicima, alejhimusselam, svjedočeći tako jedinstvo svih Božijih objavljivanja čovjeku. Primjer ovoga hamama samo nam to potvrđuje.
Otišli smo kod hadži Mustafe Čerkeza kući, na sjelo, Meša i ja. Ne prođe dugo a pridruži nam se i hadži Zekki. Ubrzo iz Đakovice pristiže i Ekrem efendija Avdiju, svršenik Islamskoga univerziteta u Medini, veoma učen i blag čovjek, mudžahid Bosne, te braća Enes i Sabrija, studenti medinskoga fakulteta. Upoznasmo se uobičajeno: selam i kratko predstavljanje, spominjanje zajedničkih poznanika. Ispade da ih znamo nekoliko budući smo sada zajedno na postdiplomskome studiju našega Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Riječ je o momcima koji završiše odsjeke da’ve i hadisa u Medini. Upitasmo ih za probleme na Kosovu; i one političke i vjerske prirode. Nismo se baš oraspoložili. Mnogo je problema. Najviše su govorili Zekki i Ekrem. Sve vrijeme bilo me je stid što ne znam skoro niti jedne riječi albanskoga jezika dočim većina Albanaca dobro vlada bosanskim odnosno srpskim jezikom.
Kao i u Bosni i Hercegovini, i na Kosovu, na žalost, postoje ljudi kojima je bitnije da li je neko pripadnik selefijske, sufijske, tradicijske, šiijske škole mišljenja nego kakvo je ovome stanje u kući, ima li problema, kakvo mu je zdravlje... Ne postoji dovoljno kvalitetan kontakt niti između zvaničnih organa Islamske zajednice i selefija. “Saznao sam da je u Prištini otvoren Iranski kulturni centar kao u Sarajevu”, rekoh. “Rade li oni šta?” Očekivano, malo žustrije reagiraše. Ne vole šiije. Pomislih da pustim kako ide. Iznenada, kao da me čuo, Meša reče: “Ja bih da vas nešto ali onako iskreno, muslimanski, upitam? Na žalost, upoznao sam u Bosni velik broj ljudi koji kažu da su selefije, drugi ih zovu vehabije, ali koji nikoga ne vole ko drugačije misli. S početka ih bijaše više. Sada sve manji broj ljudi, na svim stranama – i tradicionalista, i sufija i selefija, tako razmišlja. Što vama, evo na primjer, toliko smetaju sufije? Naravno, ne mislim na one ‘nadri sufije’, već na one istinske, kao što je bio rahmetli šejh Selim Sami, i njegov učenik, kod nas dobro poznat, šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić?” Zekki i Mustafa se nasmijaše. Nasmija se i Ekrem. “Znamo i mi za Fejzulah efendiju Hadžibajrića.” Uslijedio je takav razgovor o kome sam, barem do sada, samo čitao. Niti imalo svađe, galame, omalovažavanja, “šuplje”... Svako, ko je htio, izražavao je vlastiti stav. Kada drugi put govorih nešto o šiijama niko nije reagirao. Svi se, na kraju, složismo – ko slijedi osnove Šerijata i akaida, taj je brat/sestra. A braća i sestre moraju se među se voljeti i pomagati.
Ekrema Avdiju (na žalost, sa Enesom i Sabrijom nismo mnogo razgovarali jer ne poznaju dobro bosanski niti srpski jezik a mi, kako već rekoh, na albanskome niti beknut’) doživjeo sam tako toplog, blagog, uviđavnog – odlike pravoga muslimana. Što se tiče hadži Mustafe i hadži Zekkija, oni se ne računaju; kao da smo se već od mnogo ranije i to dobro poznavali. Što se mene i Meše tiče, napustili smo Vučitrn oduševljeni islamom tamošnjih ljudi. Sve je začinila jacija u malehnoj ali nevjerovatno punoj hadži Ali-begovoj džamiji. Morao sam klanjati sa strane hodnika, na zidiću. Jednostavno ne imah mjesta niti da stanem među džematlije.
Nakon jacije upitah za mezar rahmetli Abdul Kadir efendije Dagistanli budući je rahmetli hadži Šejh napisao da se nalazi na ulazu u Hadži Ali-begovu džamiju. Priđe mi mutavelija džamije i reče: “Eno vidiš ono drvo? Tu je bio mezar Rahmetlije.” Ne mogah se oteti utisku: znam da je tijelo Dagistanli efendije još uvijek tu. Nema mu mezara. No ono zbog čega se mezar podiže jeste tu. Mezar je znak. Ukaz na očitovanje jednoga dijela Allahovoga stvaranja. Tijelo bude i propadne. Iza svakoga od nas, pa tako i rahmetli Dagistanli efendije, ostaju samo dobra djela. Ostaje samo dobra, lijepa riječ a ona je: “kao lijepo drvo: korijen mu je čvrst u zemlji, a grane prema nebu, i ono plod svoj daje u svako doba dozvolom njegova Gospodara!” (sura Ibrahim, ajet 24., 25.) Eto tako nam i lijepa riječ rahmetli Fejzulah efendijina omogući upoznavanje sa Vučitrnom a islam nam omogući upoznavanje i zbližavanje s našom braćom. Na sviju da je selam i spas!