Utisci iz Japana IV

Vjera i duhovnost Japanaca

 

Osnovno obilježje vjerske i duhovne tradicije Japana je haotična raznovrsnost. Haotičnost i raznovrsnost u japanskoj vjerskoj i duhovnoj tradiciji se na različite načine očitava. Prvo spominjemo da Japanci vjeruju u mnoštvo bogova, neuzubillah, (jedan japanski predavač nam je na uvodnim predavanjima rekao da su u vjerskoj tradiciji Japana prisutni milioni raznih bogova). Naredni oblik izražaja haotičnosti je sklonost većine Japanaca da ''koketiraju'' sa različitim vjerama. Tako najveći broj Japanaca izgleda da istovremeno prakticira dvije religije, šinto i budizam, koje se međusobno osjetno razlikuju, a još uz to preuzimaju neke elemente iz drugih religija kao npr kršćanstva. U ovom smislu zna se desiti da iste japanske porodice posjećuju i šinto hramove i budističke hramove, a 25. decembra idu u crkvu (neki se čak i vjenčavaju u crkvi). Kada ih upitate da li to znači da se osjećaju kršćanima, oni će odrično odgovoriti, a kada nakon svega ovoga upitate prosječnog Japanca da li vjeruje u Boga on će vam često reći da ne vjeruje !?

Upravo ova zadnja konstatacija pomaže vam da shvatite šta se nalazi u osnovi ove vjerske haotičnosti i raznovrsnosti. Naime, iako imaju milione božanstava, iako prakticiraju istovremeno dvije religije i uz to mnogi koketiraju sa ostalim, Japanci u suštini istinski ne poznaju dragoga Boga. Oni, nažalost, uopće nemaju predstave o Njemu. Da bismo ovo malo razjasnili osvrnut ćemo se na dvije njihove ''glavne'' religije šinto i budizam.

Riječ ''šinto'' je složenica od dvije riječi (''šin'' – bog i ''to'' – put) tako da ona može biti prevedena kao ''put bogova''. Ako ih upitate ko su ti ''bogovi'' uglavnom ćete saznati da je riječ o prirodnim silama i njihovim precima.

U Općoj Enciklopediji jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1982, pojam šintoizam objašnjen je na sljedeći način:

''ŠINTOIZAM (kinesko-japanski šinto ili japanski kami-no-mihi: put bogova), japanska autohtona religija, primitivni animizam i politeizam sa primjesama mongolskog šamanizma i mitovima srodnim kozmogonijama jugoistočne Azije.

Božanstva (kami) su dusi prirodnih sila (bregovi, rijeke, jezera, drveće, sunce, mjesec, neke životinje, osobito lisica Inari, itd.). Od prabožanstava Izanami i Izanagi potekli su ostali bogovi; oni su stvorili i japanske otoke na kojima je prvi vladar bio unuk sunčane božice Amaterasu. Carevi, božičini potomci, a i narodni heroji, imaju božanski karakter; kult predaka veže se sa kultom nacije. Od V stoljeća šintoizam je pod uticajem Konfucijeva učenja, a od VI stoljeća dalje snažno je penetriran kineskim budizmom.''

Prema tome, generalno se može kazati kako Japanci u okrilju šinto tradicije u suštini, obožavaju prirodne sile i ljude.

Što se tiče budizma, često se za ovu religiju zna rabiti sintagma da je to religija bez Boga, budući da je ona u cijelosti okrenuta čovjeku, njegovoj samospoznaji, samokontroli i samodisciplini. Uzevši sve pomenuto u obzir moglo bi se reći kako je u Japanu, uz obožavanje prirode, kult obožavanja ljudi veoma izražen.

Japanci su, nažalost, protokom vremena sasvim izgubili svijest o monoteizmu, svijest o dragome Bogu, Jednom, Stvoritelju, Gospodaru svega postojećega. Kao čovjek koji pokušava iskreno svjedočiti dragoga Allaha, Boga jednoga i jedinoga, ja uopće ne sumnjam da su i preci današnjih Japanaca vjerovali u jednog Boga, ali su Mu onda, kako to nažalost veoma često biva, njihovi potomci počeli pripisivati razne drugove, bilo u obliku znamenitih ljudi, bilo u obliku prirodnih sila, a u svemu tome i mitovi imaju svoje mjesto.

Japanska vjerska i duhovna tradicija je, dakle, neuzubillah, mnogobožačka, a to mnogoboštvo se, koliko sam mogao primijetiti, očitava u više oblika.

Prvi i najzastupljeniji oblik mnogoboštva jeste obožavanje predaka. Do toga je došlo tako što su Japanci, kako nam je njihov profesor to objasnio, nekada davno, kada su sebe zapitali ko je postavio ribe u more i dao svu ljepotu, obilje i savršenu usklađenost svega što čovjeka na Zemlji okružuje, dali sami sebi odgovor, da su to morali biti njihovi voljeni preci koji su nakon smrti otišli na nebo, pa su ih počeli, neuzubillah, obožavati. U tom smislu u Japanu svaka porodica ima, neuzubillah, vlastite tj. porodične bogove. Odatle se vidi ono što smo već rekli - da Japanci u stvari i ne razmišljaju mnogo o Bogu i Njegovoj ličnosti, već imaju izuzetnu tradiciju poštivanja vlastitih predaka, za koje vjeruju da ih stalno posmatraju odozgo sa neba i prate njihovo ponašanje, naročito u smislu očuvanja porodične časti i ugleda. Pa tako, biti moralan, činiti dobro drugome, biti stidan, dobrodušan, ljubazan, veoma vrijedan itd - sve je to vezano za očuvanje porodične časti i ugleda porodičnog imena. Ako se nebi moralno ponašali, onda bi ukaljali čast porodičnog imena što bi opet moglo razljutiti njihove pretke-bogove na nebu (a čije porodično ime na Zemlji oni baštine), pa bi ih mogao stići bijes njihove osvete. U ovom smislu se u njihovoj tradiciji lahko dešavalo da se neki velikani, ljudi koji su se istakli u bilo kojem polju javnog interesovanja (duhovnost, politika, vojska, država itd) nakon njihove smrti proglase bogovima. Izgradili bi im hramove i počeli ih otvoreno obožavati.

Drugi oblik širka u Japanu, vjerovatno je izvan Japana i napoznatiji – riječ je o otvorenom obožavanju cara. Ovo ima korijen u japanskoj mitologiji po kojoj je prvi japanski car unuk božice Amaterasu, neuzubillah. Prema tome, Japanci tradicionalno u najdoslovnijem smislu vjeruju da je njihova carska porodica direktno i neposredno, svojim genima i svojim porijeklom, vezana za bogove, odnosno da japanski car u sebi ima božanske supstance i božanske biti. Ovo je razlog tradicionalnog otvorenog obožavanja japanskog cara, neuzubillah. Danas, koliko sam mogao uočiti, svakako pod uticajem globalizacije, Japanci nekako kao da izbjegavaju javno govoriti o obožavanju svoga cara, već koriste termine kao npr da je danas japanski car izuzetno voljen i poštovan od običnog naroda i da ga smatraju vrhovnim svećenikom Japana. Da li ovo uistinu znači da moderni Japan pokušava svoje tradicionalno obožavanje cara svesti na onaj isti nivo kako npr katolici tretiraju papu (dakle kao posrednika između neba i zemlje, ovlaštenog da u svojstvu vrhovnoga svećenika po svojemu vlastitom nahođenju interpretira volju božanskog i kroji božanske zakone), ili je sve to samo jedna ambalaža kako ih se nebi po svijetu prozivalo obožavateljima jednog smrtnog čovjeka – to mi je ostalo nepoznatim, ali je sasvim jasno da ličnost cara u Japanu i dan danas ima izuzetno veliku harizmu.

Treći oblik mnogoboštva, izražava se u obožavanju prirode i prirodnih sila, o čemu sam ponešto saznao iz riječi jedne japanske osobe koja je sada, hvala dragom Allahu, u islamu. Govorili smo o tome za vrijeme posjete glavnom šinto hramu u Tokiju starom oko 800 godina. Ovaj hram se nalazi u tokijskom kvartu Asakusa (ili se ovaj hram pak tako zove – to mi je ostalo nepoznato). Primijetio sam da u tom hramu, osim nekih freski na tavanici, uopće nema nikakvog idola, što je veoma interesantno, a u razgovoru sam saznao da je u japanskoj duhovnoj tradiciji prisutno i obožavanje sila prirode, npr munje i groma koje smatraju zasebnim božanstvima, neuzubillah. Također mi je rečeno kako Japanci imaju tradiciju poštivanja Sunca, vjerovatno smatrajući i njeg' nekakvim božanstvom ili nečim sličnim, neuzubillah, pa su Sunčev disk (u prikazu crvenog kruga) stavili i na državnu zastavu. Kroz razgovor o ovome nastojao sam da sadržaj što više fokusiram na islamsko shvatanje prirodnih sila govoreći kako su npr munja i grom sile koje je dragi Bog dao (ili stvorio) i koje svojim djelovanjem samo slijede precizni Allahov plan i čine samo ono što im je propisano da čine, a time ujedno slaveći i veličajući dragoga Allaha, Boga jednog i jedinog.

Iako je ovaj hram jedna od glavnih turističkih atrakcija Tokija moram priznati da mi baš nije bilo drago ulaziti unutra jer je u pitanju mnogobožački hram, a ja se opet nikako ne mogu osloboditi osjećaja da su takva mjesta i obredi koji se tamo sprovode izuzetno mrski dragom Allahu. Smatram da mi je taj osjećaj zaista jedan od darova Milostivog, a On svakako najbolje zna, ali ipak nisam mogao odbiti poziv, pošto sam nekako osjećao da je pomenuta osoba već u to vrijeme, elhamdulillah, imala dosta islamijeta u sebi i da me je tamo odvela iz historijskih i kulturoloških razloga, a i Šerijatom, barem koliko ja znam, nije zabranjen ulazak u takvo mjesto, naravno jedino pod uslovom da čovjek ne želi imati apsolutno nikakvog učešća u onome što se unutra zbiva i ako to ne obilazi iz osjećaja poštovanja prema tom u bîti nečistom mjestu. Tako sam se ''naouružao'' dovom dragom Allahu i proučenom Ajetul-kursijom i onda ''hrabro'' kročio unutra. Malo se šalim, ali ipak čovjek treba biti izuzetno oprezan kada je u pitanju posjeta mnogobožačkim hramovima jer se nikada ne zna šta sve tamo može pronaći. Moje je mišljenje da na takvim mjestima itekako može biti ''duhovnih mina'', o čemu ću, ako dragi Allah da, govoriti kasnije kada bude riječ o posjeti gradu Kyotu.

U dvorištu kompleksa hrama nalazi se čitav jedan trgovački centar sa dosta nekakvih prodavnica u kojima se prodaju razni suveniri. Međutim, ti trgovci od mene nisu imali pazara iz razloga koje sam naveo u prethodnom paragrafu. Iz istih razloga sam se takođe dobro čuvao da ne mirišem dim mirišljavih drvaca koje Japanci pale na jednom oltaru odmah ispred glavne zgrade hrama. Oni smatraju da taj dim dolazi od, neuzubillah, njihovih bogova i da ima ljekovitu moć, a meni je na pameti bio hadis u kojem Muhammed, alejhisselam, kaže kako u haramu nema lijeka, pa sam znao da mi takvo ''liječenje'' zaista nije potrebno. Osim pomenutog niza prodavnica s lijeve i desne strane glavnog puta i oltara za paljenje mirišljavih drvaca, u dvorištu hrama se takođe nalazi i jedan visoki klasični dalekoistočni toranj sa karakterističnim ''na četiri kraja uzdignutim'' kineskim i japanskim krovovima na svakom od spratova (u stvari pravi krov je postavljen samo na vrhu tornja, a na međuspratovima su polukrovovi u obliku tende). Unutar glavnog objekta hrama, u njegovom centralnom dijelu odmah nasuprot velikih ulaznih vrata, nalazi se neko veoma uređeno mjesto gdje, interesantno, nema idola, a koje je odijeljeno od ostalog prostora metalnom ogradom. Na tom sam mjestu mogao da praktično vidim kako izgleda šinto molitva: Čovjek prvo nekoliko puta pljesne dlanovima, onda ih postavi sklopljene ispred lica i onda svega nekih desetak sekundi izgovara neke molitve. Dlanovima plješću kako bi privukli pažnju svojih predaka-bogova kako bi oni obratili pažnju na njih i onda im upućuju molitve. Sve to skupa traje minut ili dva, i to je to, to je njihova uobičajena šinto molitva, koju Japanci svakodnevno prakticiraju i kod svojih kuća gdje imaju posebno uređeno mjesto, kućni mini hram.

Interesantno je da sam jedan takav ''mini hram'' pronašao na javnom mjestu, na jednom parkingu u tokijskom kvartu Nishihara.

Mada je u pitanju ''mini hram'' i on je, poput svih šinto hramova, prepoznatljiv po karakterističnom izgledu kapije (na fotografiji je prikazana u crvenoj boji) koja simbolički predstavlja ulaz u sveto područje. Mislim da je dobro da muslimani koji posjećuju Japan i Kinu poznaju izgled ove kapije, jer mi se čini da je to vezano za opasnost ''duhovnih mina'', o čemu ću, opet ponavljam, govoriti, ako dragi Allah da, kasnije.

Odmah pored ograde unutar šinto hrama u Asakusi nalazi se i jedno posebno udubljenje u koje se ubacuju metalni novčići i svaki Japanac nakon one brze molitve obavezno ubaci nekoliko kovanica u to udubljenje, vjerovatno radi sreće. Ovo je jedna zgodna asocijacija na još jedan oblik krivovjerja i širka u duhovnoj haotičnosti japanske vjerske tradicije, a to je sujevjerje.

Karakterističan oblik sujevjerja u Japanu je uobičajena praksa korištenja lutke daruma. Daruma lutka u Japanu je neka vrsta talismana za sreću i zaštitu od nesreće. Čovjek obično prije nekih važnih događaja u svome životu uzme tu lutku, koja je u stvari simbolički prikaz glave nekog drevnog budističkog monaha kojem su se prema predanju oduzele noge i ruke nakon devet godina neprekidnog sjedenja u meditiranju unutar neke pećine. Lutki nisu obojene oči, pa čovjek oboji jedno oko u vrijeme kada iščekuje rezultat nekog željenog događaja. Ako se desi da rezultat bude ''povoljan'', onda oboji i drugo oko i onda tu lutku odnese u hram da se tamo kroz procesiju spali?!

Ovaj oblik praznovjerja izgleda da ne prakticiraju npr samo studenti pred ispite, već i ljudi koji su akademski obrazovani, zatim biznismeni vezano za neke svoje poslovne odluke, pa čak i političari koji, kako mi je rečeno, običavaju obojiti prvo oko darume prije izbora i onda, ako budu izabrani na funkciju, oboje joj i drugo oko i onda nose idol u hram na spaljivanje. Zaista je to veliko praznovjerje, prisutno čak i kod vodećih ljudi u društvu. Možete li zamisliti, poštovani čitaoci, npr japanskog premijera, premijera jedne od najrazvijenijih i tehnološki najnaprednijih zemalja u svijetu, kako pred izbore prakticira ovo sujevjerje sa daruma lutkom?! Naravno, ne mogu sada znati koliko to njihovi ministri uistinu prakticiraju, ali je ovo zaista, neuzubillah, uobičajena praksa među mnogim Japancima uključujući i one koji su na vodećim položajima u društvu.

Na kraju da pomenem i to da Japanci relativno često održavaju javne procesije kada, obučeni u tradicionalna kimona, svečano nose neke idole (vjerovatno statue njihovih predaka, ali moguće i druge idole) i vrše razne javne performanse.

Posebno je znakovito i to da vjeruju kako su neki bogovi veoma neobuzdani i skloni nasilju, pa ih ''mole'' da uđu u neke posebno urađene kovčege i tamo trajno ostanu, ali im onda moraju dati neki odušak, šansu da malo izađu. To čine jedanput godišnje, u vrijeme velikih praznika, kada prave festivale, slične karnevalu u Riju, sa dosta šarenila, živopisne odjeće i uličnih performansa. Kada se praznično vrijeme završi onda te bogove ''mole'' da se ponovo vrate u svoje kovčege, neuzubillah!

Zaista je za veliko čuđenje i nevjericu toliki raskorak između njihovog izuzetno visokog stepena razvijenosti na materijalnom planu i ogromne, ogromne zaostalosti na duhovnom planu. U nauci, tehnici i tehnologiji Japanci su na samom vrhu, ali po pitanjima ispravne vjere i duhovnosti su daleko, daleko zalutali, i na samom su dnu. Veliki simbol ovog raskoraka je njihova praksa da, npr kada šalju raketu, naravno opremljenu najmodernijim elektronskim, optičkim i drugim uređajima, u svemir – tad se, kako je u svijetu i uobičajeno, organizira javna svečanost kojoj prisustvuje car, premijer vlade, ministri i mnoge javne i ugledne ličnosti, ali se i pozove svećenik da izvrši mnogobožačku procesiju i tako ''blagoslovi'' raketu koju nakon toga lansiraju u svemir. Naravno, uopće nije loše, naprotiv čak je to izuzetno pohvalno, što Japanci žele da se obrate višoj Sili kada hoće poslati raketu u svemir i što taj događaj od nacionalnog ponosa žele ukrasiti svojom tradicijom, ali je problem u tome što oni u toj višoj Sili ne prepoznaju dragoga Boga, Jednog, Jedinog, već Mu ravnim smatraju mnoštvo drugih bića ili pojava.

Onaj ko nije isuviše upućen u težinu i posljedice grijeha mnogoboštva, može se ne složiti sa oštrinom osude u prethodnim paragrafima, ali onaj ko zna kakve su i kolike posljedice grijeha mnogoboštva na budućem vječnom svijetu, sasvim jasno može prepoznati katastrofalno i pogubno duhovno siromaštvo u haotičnoj vjerskoj i duhovnoj tradiciji Japana.

Znajući sve to, čovjeka u dubini srca zaboli njihovo takvo stanje i on, upravo zbog mnogih lijepih stvari u japanskoj tradiciji o kojima smo ranije govorili, poželi da ih dragi Allah uputi, onoliko koliko hoće da ih uputi, a On najbolje zna koji od Njegovih robova zaslužuju da budu upućeni na pravi put i spašeni. Izvjesnu nadu u tom smislu meni svakako daje ono što sam mogao vidjeti u znamenitoj džamiji u Tokiju, čime otvaramo temu o islamu i muslimanima u Japanu.

 

Džamija u Tokiju

 

Moj prvi susret sa monumentalnom džamijom u Tokiju bijaše radost oka zbog iznenadnog prizora prilično velike džamijske kupole i munare koja graciozno stoji na tokijskom horizontu, kao i radosni drhtaj srca zbog velike milosti dragoga Allaha Koji mi podari da u višemilionskom Tokiju u neislamskoj zemlji Japanu pronađem džamiju udaljenu svega 5-6 minuta hoda od TIC-a gdje bijah smješten.

Riječ je o velikoj turskoj džamiji izgrađenoj u klasičnom osmanskom stilu koja se nalazi u ulici Inokashira na adresi 1-19 Oyama-cho Shibuya-ku, Tokyo. Džamija je udaljena svega 5 minuta hoda od stanice Yoyogi-uehara na liniji tokijske nadzemne željeznice Odakyu line.

Kada je Sovjetska Rusija preuzela vlast nad centralnoazijskim muslimanskim narodima 1917. neke zajednice turskih i drugih muslimanskih naroda su emigrirale u različite regione širom svijeta. Kazanski Turci su tako emigrirali u Tokio i tamo su uspostavili zajednicu nazvanu ''Islamska Mahala'' (Mahalle-i Islamiye) pod vodstvom Abdulhajj Kurban Alija i Abdurrešid Ibrahima. Oni su izgradili džamiju i medresu još davne 1938. godine zahvaljujući razumijevanju Japanske vlade i njenoj podršci, kako socijalnoj, tako i ekonomskoj.

U medresi čija se zgrada nalazi odmah do džamije izučavale su se osnovne islamske znanosti i arapski jezik. Međutim, vremenom je većina ovih muslimana emigrirala dalje u razne dijelove svijeta i samo je manji dio njih ostao u Tokiju, tako da čitav ovaj kvart više nije muslimanska mahala, vec kvart Tokija sa japanskim stanovnicima i jednim brojem preostalih muslimana. Iz istih razloga je vremenom i medresa, nažalost, prestala sa radom, ali njena zgrada i dan danas stoji odmah iza džamije u sklopu čitavog kompleksa.

Interesantno je da su i medresa i džamija preživjele razorna bombardovanja američke avijacije pri kraju drugog svjetskog rata kada je čitav Tokio bio sravnjen sa zemljom, ali je džamijska zgrada pretrpila teška oštećenja u jednom zemljotresu. Tada je odlučeno da se džamija, mada je ona i nakon tog zemljotresa i dalje stajala, iz sigurnosnih razloga sruši do temelja. Srušena je 1986. godine, a turska vlada je 1998. godine započela njenu obnovu. Džamija je ponovo izgrađena 2000. godine, pri čemu je donekle izmijenjen njezin raniji izgled.

Danas je džamija u Tokiju izgrađena u klasičnom osmanskom stilu potkupolne džamije, a u njenom prizemlju se nalazi islamski kulturni centar.

Cjelokupni kompleks džamije i islamskog centra je izuzetne, monumentalne, ljepote. I iznutra i izvana je sve obloženo mermerom i keramikom. Dominira bijela boja sa nešto plave, sive i zlatne boje.

Izvana, baš u klasičnom osmanskom stilu, osim glavnog kubeta (kupole) imamo i manje kupole raspoređene oko glavne. Desno i lijevo od glavnog ulaza nalaze se sofe pokrivene sa dvije manje kupole, a ista takva kupola natkriva i glavni ulaz. U dvorištu desno od ulaza nalazi se lijep drveni šadrvan u kom su stepenice kojima se silazi do muške i ženske abdesthane i kuda se može ući u islamski kulturni centar ispod džamije.

Ljepota i monumentalnost su naročito došle do izražaja u unutarnjoj dekoraciji džamije. I ovdje je sve u mermeru i keramičkim pločicama. I unutra dominira bijela boja sa elementima plave i zlatne boje koje su na jedan iznimno lijep i skladan način ukomponovane sa bijelom u harmoničnu cjelinu.

U ovu harmoniju se lijepo uklapaju i prozori izrađeni sa klasičnim islamskim lukom. Donji su veliki radi svjetlosti, a gornji su ukrašeni lijepim mozaicima opet u kombinaciji svijetloplave, zlatne i bijele boje. Lukovi nad donjim prozorima su obloženi tamnoplavim keramičkim pločicama unutar kojih su ispisani ajeti Kur'ana u bijeloj boji.

Oko čitavog unutarnjeg prostora džamije, tj. na sva četiri zida, ukomponovana je traka od istih tamnoplavih keramičkih pločica unutar koje su u bijelom ispisani ajeti Kur'ana, što daje prelijepu sliku u skladu sa bjelinom mermera i pločica kojim su obloženi svi zidovi.

Mihrab i mimbera su bogato ukrašeni, ali na jedan nenametljiv i skladan način tako da se lijepo uklapaju u opću harmoniju unutarnjeg uređenja.

Sve je to zaokruženo zelenom bojom tepiha sa crvenkasto bijelim trakama koje služe kao oznake za formiranje safova.

Već sam rekao da se ispod džamije i njenog dvorišta nalazi islamski kulturni centar. U sastavu centra nalazi se jedna velika sala za predavanja, ulazni hol, dvije kancelarije i jedna prelijepo ukrašena klasična osmanska soba.

Poput džamije i kulturni centar je izuzetno lijepo i skladno ukrašen i popločan mermerom. Svuda na zidovima se nalaze prelijepe levhe, a u jednom dijelu sale za predavanja nalaze se drveni ormari ukrašeni rezbarijama u kojima se nalazi obimna biblioteka sa mnogim interesantnim naslovima. Knjige su na turskom, engleskom, arapskom, a ima ih i na japanskom jeziku. Naravno, dominiraju islamske teme, uz jedan broj knjiga koje govore o turskoj historiji, civilizaciji i kulturi.

Prelijepa osmanska soba sa kaminom napravljenim u obliku mihraba i malim šadrvanom u sredini nije ostavljena samo kao muzejski eksponat, već je otvorena za posjetioce. Tako posjetilac može sjesti na sećije i uživati u toplom ambijentu uz čaj kojim su ga ljubazni domaćini uvijek spremni besplatno počastiti.

Ljepota džamije, koliko sam mogao primijetiti, izuzetno oduševljava Japance tako da ovaj monumentalni objekat svakodnevno posjećuju mnogi Japanci i Japanke. Rekao bih da je džamija veoma znana među stanovnicima Tokija što sam zaključio iz učestalosti posjeta i naročito iz slučaja kada su me neke Japanke sa kojima smo sarađivali vezano za naš trening kurs pitale o unutarnjem izgledu džamije i izrazile želju da je posjete.

Vezano za ovo u meni je prisutno ubijeđenje da je ovako monumentalan izgled velike ljepote i sklada džamije u Tokiju pun pogodak i da predstavlja najljepši način prezentacije ljepote islama stanovništvu Tokija i čitavog Japana.

Zašto sam takvog mišljenja? Pa, s obzirom na moja iskustva rekao bih da Japanci veoma cijene ljepotu, pa ih veličina i ljepota tokijske džamije veoma dojmi i stimulira na njezino često posjećivanje, a Japanci, radoznali kakvi jesu, osim pukog razgledanja džamije pokazuju značajan interes i za vjeru islam, te islamsku kulturu i civilizaciju. Hvala dragome Allahu pa imam džamije (kome sam nažalost zaboravio ime) i naročito njegov zamjenik Husein Durakoglu izuzetno dobro govore japanski, tako da svoje zavidno islamsko znanje mogu na najljepši način prenositi znatiželjnim Japancima. Njih dvojica su uz to izuzetno prijatnog i ljubaznog ponašanja tako da su oni, rekao bih, istinski ambasadori islama u tom dalekom i egzotičnom svijetu.

Džamiju posjećuju Japanci i Japanke svih uzrasta i svi se ponašaju sa izuzetnim poštovanjem prema tom objektu. Japanci su toliko brižni i unaprijed informisani da svi, bez da ih iko mnogo upozorava na to, na ulasku izuvaju obuću, a žene uzimaju mahrame koje su složene odmah do ulaza i njima pokrivaju svoju glavu cijelo vrijeme boravka u džamiji. Posebno me dojmilo kada sam jedne prilike zatekao u razgledanju džamije nekoliko mladih koji su nosili kožne jakne sa lancima i metalnim kopčama, čime se jasno očitovao njihov interes za hard rock i heavy metal muziku, ali su se i oni sasvim uljudno, brižno i disciplinovano ponašali u džamiji za vrijeme posjete i vidjelo se kako nisu unutra tek tako ušli, već su zaista bili zainteresirani za ono što su unutra željeli da vide. Mnogi od posjetitelja kupuju sitne suvenire, serdžade, mahrame i razne knjige i brošure islamskog sadržaja koji su izloženi za prodaju u kulturnom centru ispod džamije, a neki i uživaju blagodat ispijanja turskog čaja u prelijepoj osmanskoj sobi.

Ono što me posebno obradovalo jeste interes mladih Japanaca i Japanki da posjećuju islamska predavanja koja se redovno organiziraju u džamiji a vode ih imam i Husein. Nekoliko puta sam imao prilike vidjeti mlade Japanke u džinsu, a sa mahramama na glavama, kako pažljivo slušaju Huseinova predavanja o islamskim temama. Ne znam koliko je među njima bilo muslimanki, a koliko ih je tu došlo radi želje da nešto nauče o islamu, ali je slika njihovog interesovanja za islam i slika njihovih očiju zakovanih za predavača odakle se sasvim jasno mogla vidjeti njihova koncentracija na ono što su slušale, za vjernika koji žudi podijeliti Božiju blagodat sa svom svojom braćom i sestrama po Ademu, alejhisselam, jednostavno prelijepa.

Posebnu sreću sam osjećao u tome što sam svaki put kada sam došao u džamiji zatekao nekoga od japanskih muslimana i muslimanki kako obavljaju namaz ili druge ibadete. Nekoliko slika mi se posebno urezalo u srce: npr slika japanskog mladića od nekih šesnaest godina koji skupa s nama u safu klanja namaz, a njegovi roditelji (majka jasno sa mahramom na glavi) smireno i sa poštovanjem sjede na koljenima iza nas i čekaju da im sin završi namaz; ili slika mlade japanske djevojke koja, istina ima suknju šerijatski nedovoljne dužine (iz čega se vidi koliko je ''friška'' u vjeri), ali ipak ona pokrivene glave klanja namaz, pa je, elhamdulillah, u islamu, a nadati se da će je dragi Allah ojačati da upotpuni svoju vjeru.

Razmišljajući o tome koliki je samo interes Japanaca, ogrezlih u duhovno jako zaostaloj sredini, za ovu džamiju u Tokiju i koliko im se tu na jedan lijep način, što ljepotom čitavog ambijenta, što ljubaznošću osoblja, što znanjem i rječitošću imama i njegovog zamjenika Huseina kao i pravilnim odnosom njih dvojice prema ljudima, prezentira uzvišeni islam, osjetio sam kao da nekako ima Ruhanijeta u ovoj džamiji, kao da ju je neko podigao baš sa jednim čistim i iskrenim nijjetom, samo za ljubav dragoga Allaha, a On najbolje zna. Tako mi se čini da sve ono što se u ovoj džamiji, elhamdulillah, dešava ima veoma značajnog udjela u misiji upoznavanja Japanaca sa islamom.

Već sam u ovom tekstu više puta govorio o velikim moralnim vrijednostima japanskog naroda i o mom razmišljanju o tome koliko ''malo'' nedostaje Japancima da se ozbiljno približe islamu. Toliko toga je zajedničkog u islamskoj kulturi i kulturi Japana, ali taj ''mali'' korak koji im fali, u stvari je ogroman i najveći, jer je ta pogibeljna tradicija obožavanja predaka i prirodnih sila, bojim se, kod njih veoma duboko usađena. Ostaje nam samo dova i nada u beskrajnu milost dragoga Allaha da ih On u Svojoj savršenoj mudrosti eventualno odluči uputiti. Kako god da dragi Allah odredi, Njegova odluka je svakako najljepša, ali svim muslimanima ostaje i dalje izuzetno značajna obaveza da, uz sve narode svijeta, i Japancima, pogotovu zbog pomenute bliskosti u tradiciji i kulturi, predoče islam na što ljepši, ozbiljniji i potpuniji način. Za sada je ova džamija u Tokiju zaista jedan lijep primjer plemenitih napora u tom uzvišenom smjeru.

Da dragi Allah pomogne i pravilno usmjeri plemenite hizmećare ove džamije i sve ostale ''ambasadore islama'' u Japanu i u cijelom svijetu i da, onoliko koliko hoće On, Svemilosni, Pravedni, Koji najbolje Svoje robove zna, oprosti Japancima i svim ostalim ljudima i sve nas skupa uputi da budemo što bliži Njemu i valjaniji u robovanju Njemu.

U istoj ulici Inokashira, svega desetak minuta hoda iznad turske džamije u Tokiju, na adresi 1-16-11 Ohara, Setagaya-ku, Tokyo 156-0041 nalazi se Islamski centar Japan (Islamic Center-Japan).

Ovaj centar je, kako sam shvatio, centralno mjesto za okupljanje i zajednički rad kako Japanaca koji su primili islam, tako i svih ostalih japanskih muslimana.

Centar, vjerovatno, ne funkcionira samo kao mesdžid, odnosno džamija, već više kao neki ured za ispunjenje raznih administrativnih i drugih potreba muslimana Japana vezanih za školovanje, halal hranu, kontakte, predavanja, misionarske aktivnosti itd.; što zaključujem iz činjenice da je centar bio zatvoren u danima vikenda, a Allah dragi najbolje zna.

Nažalost, zbog ovakvog rasporeda radnog vremena nisam bio u prilici da uđem u centar i morao sam se zadovoljiti samo s time da fotografišem zgradu centra, koja je prepoznatljiva po svome izgledu malehnog zaobljenog tornja sa natpisom ''Allahu Ekber'' (Allah je najveći) na centralnom staklenom dijelu fasade.

Prema podacima navedenim u Atlasu islamskoga svijeta (izdanje Udruženja ilmijje IZ u BiH, Sarajevo, 2004), broj muslimana u Japanu je u 2003. godini bio procijenjivan između 5.000 i 30.000, a meni se čini da su mi ljudi iz džamije u Tokiju pominjali cifru od čak oko 100.000 (za ovu informaciju nisam baš jako siguran da me memorija dobro služi). U svakom slučaju dragi Allah najbolje zna.

Osim džamije u Tokiju u Japanu je prisutno još najmanje dvadesetak džamija i mesdžida (najviše ih se opet nalazi u Tokiju ili obližnjim gradovima), a najpoznatije su džamije u Kobeu i Nagoji.

 

 

 

Budo – japanska tradicija borilačkih vještina

U Japanu je formiran Internacionalni Budo univerzitet (International Budo University) gdje se sistematski i studiozno izučavaju i njeguju tradicionalne japanske borilačke vještine. Nazivaju ih čak i umjetnošću (Martial Arts), a o njima vam, poštovani čitaoci, želim ponešto kazati na bazi kratke brošure na dvije stranice koju sam dobio kada sam prisustvovao prezentaciji ovih borilačkih vještina od strane studenata pomenutog univerziteta u TIC-u, a uz jedno veoma ozbiljno upozorenje svim muslimanima na kraju, što ga se smatram obaveznim navesti zbog postojeće bojazni za očuvanjem čistoće muslimanske monoteističke duše.

Riječ ''Budo'' predstavlja kombinaciju od dvije tradicionalne japanske riječi ''Bu'' i ''Dou''. Značenje riječi ''Bu'' obuhvata sve znanosti o općem ponašanju i načinu življenja ratnika (samuraja), i znanosti o borbenim taktikama, vještinama, tehnikama i pokretima; a značenje riječi ''Dou'' obuhvata duhovnost, intelekt i moral ratnika.

U ovom smislu riječ ''Budo'' ima značenje idealnog puta ratnika, samuraja i obuhvata ideale njegovog duhovnog samorazvoja, njegovog morala i općeg načina življenja, kao i ideale njegovih borbenih taktika, vještina i tehnika.

U današnje vrijeme izrazom ''Budo'' obuhvaćene su razne borilačke vještine (karate, džudo, kendo, kyodo - vještina gađanja lukom i strijelom, naginata, itd), a ovom prilikom ćemo nešto više reći samo o karateu (kineski Kung-fu), budući da je ta borilačka vještina vjerovatno danas najpoznatija i najraširenija na svijetu.

Karate je japanska borbena vještina koja izvorište ima u kombinovanju kineske borilačke vještine Kung-fu sa nekim tradicionalnim borbenim vještinama sa Okinave. To je borilačka vještina pri kojoj se ne koristi nikakvo oružje već isključivo ruke, prsti, laktovi i noge kako u svrhu odbrane tako i u svrhu ofanzivnog djelovanja. Da bi se postigao cilj važno je koristiti najkraće vrijeme, najveću brzinu uz maksimalno koncentrisanu unutarnju snagu koja se oslobađa precizno prema cilju. Ovo se naziva kime i to je suština karatea bez čega on i ne postoji. Svakodnevna vježba je jedan od ključnih momenata izgradnje lične samokontrole. Karate je put ka tome da se uglancava nečiji duh, a nije mu cilj da se usmjeri ka tome hoće li se dobiti ili izgubiti meč.

 

U naprijed navedenoj brošurici se na veoma sličan način govori i o drugim borilačkim vještinama i može se vidjeti kako se sve one po pravilu zasnivaju na svakodnevnom napornom vježbanju koje pokrete dovodi do perfekcije u brzini i preciznosti, ali i jakoj koncentraciji koja oslobađa unutarnju energiju. Takođe se može jasno vidjeti povezanost svih dalekoistočnih borilačkih vještina sa meditacijom, kao i to da su se one razvijale i njegovale u obzorju dalekoistočnih mnogobožačkih vjera i tradicija. Baš ovo stvara bojazan o kojoj u nastavku želimo reći par riječi.

Vidimo, dakle, kako su japanske tradicionalne borilačke vještine, baš kao i sve dalekoistočne borilačke vještine (kineske i ostale) zasnovane na svojevrsnoj simbiozi duha i tijela. Reklo bi se da je tu duh primaran, da suština te borilačke snage i vještine proističe prije svega iz čovjekove duše, a da tijelo prije svega služi kao sredstvo vanjskog izražavanja te unutarnje energije. Ovo je naše lično razmišljanje i ono je zasnovano na tome što su sve dalekoistočne borilačke vještine zasnovane na svojevrsnoj duhovnoj koncentraciji i meditaciji, te što su se one historijski razvijale i njegovale u okruženju mnogobožačke vjerske tradicije, a i unutar različitih vjerskih mnogobožačkih hramova i samostana dalekog istoka.

S obzirom na veliku popularnost ovih borilačkih vještina kod današnje omladine čini nam se posebno značajnim ozbiljno upozoriti muslimane na nužnost opreza kad je u pitanju treniranje i prakticiranje ovih vještina, a naročito onih njihovih duhovnih i meditativnih sadržaja.

Istina je da je nama dato sasvim malo znanja o duši, odnosno o Ruhu (Duhu) koga je dragi Allah od Sebe udahnuo u prvog čovjeka Adema, alejhisselam, (Adama) i tako ujedno udahnuo i u sve njegove potomke. Odatle mi ne možemo niti mnogo znati kakva je i kolika moć što ju je dragi Allah pohranio u našoj nutrini. Međutim, i pored ove istine na veoma izražen oprez mora nas upućivati očevidna činjenica da su se mnoge od ovih (ako ne i sve) dalekoistočnih borilačkih vještina stoljećima razvijale unutar raznih mnogobožačkih hramova i samostana.

Upravo i jeste problem u tome što mi, kad je riječ o dalekoistočnim borilačkim vještinama, nikada ne možemo tačno razlučiti gdje se tu nalazi i dokle se prostire ona prirodna duhovna moć i snaga naše nutrine, odnosno koliko su borilačke snage i vještine njezin plod, a koliko su one eventualno rezultat djelovanja nekih šejtanskih elemenata, da nas sve skupa dragi Allah sačuva toga.

Zato kada su u pitanju borilačke vještine dalekog istoka vjernik musliman treba biti izuzetno oprezan i dobro paziti na granice i preporuke Kur'ana i Sunneta.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...