Utisci iz Japana VI

Tokio

 

Tokio je današnja prijestonica Japana i ujedno glavni i najveći grad u zemlji. Nalazi se na otoku Honšu i lociran je na njegovoj pacifičkoj obali, oko zaljeva koji je po njemu i dobio ime (Tokijski zaljev). Iako postoji luka i u samom gradu, ipak se glavna luka ovog metropolisa nalazi u Jokohami (Yokohama) koja se nalazi južnije, skoro na samom ulazu u Tokijski zaljev. U stvari, moglo bi se reći da je megapolis Tokija jedna povezana urbana cjelina koja je razvijena oko čitavog Tokijskog zaljeva i koja obuhvata gradove Jokohamu (Yokohama), Kavasaki (Kawasaki), Tokio (Tokyo) (u užem smislu), Saitamu (Saitama) i Čibu (Chiba), te mnoga manja mjesta između njih. Dakle, Tokio je jedna ogromna urbana cjelina, čvrsto povezana mnogobrojnim putevima i željezničkim (JR) linijama, koja u potpunosti sa zapada, sjevera i istoka okružuje Tokijski zaljev koji je samo sa južne strane povezan sa Pacifikom.

Iako sam u Tokiju proveo oko 65 dana, nisam ni izbliza, što zbog zahtjevnosti kursa koji sam pohađao, što zbog ogromnosti ovog megapolisa, bio u mogućnosti obići sve ono što se može obići, ali bih ipak želio s vama, poštovani čitaoci, podijeliti neke moje utiske o ovoj ogromnoj urbanoj džungli.

Iako upravo upotrebih izraz ''džungla'', želim jasno istaknuti da se time želi samo naglasiti ogroman prostor koji je, dokle vam pogled može dosegnuti, ispunjen zgradama, asfaltom i ulicama, a nikako ne opasnost života u tom prostoru. Svakako vam je, poštovani čitaoci, iz prethodnih kazivanja o visokom stepenu općeg morala Japanaca, jasno da je Tokio izuzetno siguran grad, grad u kojem nema uličnih bandi niti ozloglašenih kvartova, grad u kojem i u pola noći žena sama može pješačiti ulicama bez velike opasnosti da bude napadnuta ili zlostavljanja, grad u kome svako može po danu zaspati u parku, a da mu njegov novčanik i mobitel ne budu podložni krađi. Naravno, stanje nije ovako idealno i sigurno je da i u Tokiju ima kriminala i ubistava, ali sam stekao utisak da i japanski kriminalci ''rade samo na veliko'', da bi čak i neko od njih, ako bi vidio nekog drskog stranca kako izvlači novčanik iz nečijeg džepa, istoga napao i vratio novčanik neopreznom vlasniku. Jasno, sve su ovo samo moje pretpostavke, ali sam na bazi mojih iskustava mišljenja da ''sitnog'' kriminala kome su žrtva obični ljudi u Tokiju i Japanu ima prilično malo. Svakako da ovi pretpostavljeni obziri japanskih kriminalaca dotične nikako ne mogu opravdati, jer je kod dragoga Allaha svaki oblik kriminala apsolutno zabranjen i donositelj velike kazne, ali ono što želim istaći jeste značajna sigurnost života u Tokiju i Japanu, zahvaljujući izuzetno visokom općem moralu koji je u izvijesnom stepenu izgleda prisutan čak i kod japanskih kriminalaca (ponavljam, bez i najmanjeg, neuzubillah, pravdanja njihove nečasne i ružne rabote).

Osim što je siguran Tokio je i prilično zdrav grad i to, rekao bih, iz više razloga. Poznata je mudra izreka da je čistoća pola zdravlja, a pošto sam o javnoj čistoći u Japanu već govorio, tu je sve jasno i nema se šta dodavati.

U vezi s tim je i visoko razvijena ekološka kultura Japana jer je, koliko sam to mogao da vidim, japanska industrija oplemenjena vrlo visokim standardima zaštite životne sredine, pa je stepen zagađenosti, izgleda, veoma nizak. Ovakav utisak sam naročito stekao za vrijeme putovanja u Hirošimu, o čemu će, inša'Allah, kasnije biti govora.

A ponajbolji znak, kako se meni čini, zdravog ambijenta ovog megapolisa jeste činjenica da je u Tokiju voda iz vodovoda sasvim čista i valjana za piće, isto kao kod nas u Bosni i Hercegovini, što je, koliko ja znam, rijedak slučaj u velikim gradovima razvijenih zemalja u kojima se, po pravilu, voda iz vodovoda može koristiti samo kao tehnička voda za čišćenje i kuhanje dok se pijaća voda mora kupovati. Istina, voda se kupuje i u Tokiju, ali oni koji je kupuju - to čine samo zato što je ona svježija i ukusnija (voda iz vodovoda nije toliko svježa i hladna kao ona koja se može kupiti, ali je jednako zdrava).

Tokio je, pogađate, i prilično skup grad (negdje sam čuo da je Tokio uz London najskuplji grad na svijetu), ali su primanja toliko visoka da prosječni Japanac ima prilično visok standard.

Zbog izuzetne darežljivosti japanske vlade ni mi, koji dođosmo iz ''siromašnijih'' zemalja da učimo u Japanu, nismo osjećali oskudicu za vrijeme našeg boravka tamo, jasno pod uslovom da smo imali mjeru i vodili računa kako trošimo dodijeljeni nam novac. U vezi s tim želim da pomenem jedan simpatičan slučaj: na početku kursa su nam domaćini više puta naglašavali da moramo dobro paziti kako ćemo trošiti naš novac i jedna od uputa je bila da maksimalno izbjegavamo uzimanje taksija koji je u Tokiju izuzetno skup, ali ako se nađemo u situaciji da to moramo učiniti (npr ako bi se izgubili pa nas taksista treba vratiti kući i sl.), preporučili su nam da obavezno uzimamo najjeftinije taksije i onda su nam na tabli napisali na engleskom naziv te firme: KOKUSAI MOTOR CAR. Kad sam to pročitao od srca sam se nasmijao i poslije sam mojim prijateljima objašnjavao da je ovakav naziv u duhu mog maternjeg jezika sasvim prikladan jer jasno upućuje na auto za kokuze.

Tokio je organiziran tako da je industrijska zona locirana uglavnom oko obala Tokijskog zaljeva, a dalje prema kopnu je smještena zona za stanovanje koja je prošarana poslovnim kvartovima. Grad, barem u mojoj opservaciji, izgleda kao more niskih i malih zgrada za stanovanje sa relativno uskim ulicama u kojem imate, poput otoka, raspoređene poslovne i šoping kvartove sa ogromnim neboderima i širokim ulicama.

Jedan od takvih ''otoka'' nalazi se, naravno, u strogom centru Tokija i okružuje ogroman kompleks Careve palate (Imperial Palace). Tu je, u kvartu Kasumigaseki, smješten veći dio vladinih institucija (rezidencija premijera i mnoga ministarstva), dok su preostale, kako mi se čini, smještene u drugom značajnom ''otoku'', kvartu Šindžuku (Shinjuku). Osim ova dva, moja malenkost je uspjela koliko toliko obići još samo dva ''otoka'' – elektro grad (electric town) Akihabara i od okeana oteti kvart Makuhari, pa ću u nastavku, ako dragi Bog da, pokušati ponešto kazivati o njima.

Šindžuku je svojevrstan urbani centar Tokija u kom se nalaze poslovne zgrade i prostorije mnogih firmi, kao i raznih vladinih institucija (onih koje nisu locirane u kvartu Kasumigaseki). Tu su, naravno, i mnoge prodavnice, šoping centri, restorani i razni zabavni sadržaji.

Ambijent je ''zapadnjački'': ogromni neboderi - tzv ''parači neba'' (skyscrapers), široke ulice, mnoštvo šarenih elektronskih reklama itd, a jedino što vas podsjeća da se nalazite u Japanu, a ne negdje u Evropi ili SAD, su japanska slova na panoima i reklamama svuda naokolo.

Jedna od najpoznatijih impozantnih građevina tokijskog kvarta Šindžuku je tzv ''Tokyo Metropolitan Government Building''. Riječ je o ogromnom kompleksu koji se sastoji od dva tornja i velikog trga između njih. Na oba tornja, sjevernom i južnom, na četrdeset i nekom spratu, napravljeni su vidikovci sa kojih se pruža impozantan pogled na urbano more Tokija.

Vidikovci su arhitektonski dizajnirani kao zatvoreni kompleksi sa svih strana ograđeni debelim staklom (iznad njih ima još nekoliko spratova) gdje se nalaze kafei i mini šoping centar. Na svim stranama u podnožju se nalaze i fotografije pogleda koji imate pred sobom na kojima su na engleskom jeziku označeni svi interesantni sadržaji koje možete sa tog mjesta vidjeti sa njihovim nazivima i najosnovnijim informacijama - precizni i pedantni Japanci ni to nisu zaboravili. Pristup vidikovcima je omogućen svima koji to žele i besplatan je. Koriste se posebni liftovi u koje vas uvode ljubazne hostese i voze vas liftboji, i jedni i drugi obučeni u ukusne uniforme. Obzirom na ograničen kapacitet liftova mora se neko vrijeme stajati u redu, ali kada uđete ne treba vam više od nekoliko desetaka sekundi da se popnete do četrdeset i nekog sprata, što znači da se lift kreće veoma brzo, a unutra uopće nemate osjećaj da se krećete, jedino u ušima osjetite promjenu pritiska – još jedna prezentacija napredne japanske tehnike.

Kvart Akihabara je dio Tokija u kojem su koncentrisane bezbrojne prodavnice elektronike, pa je radi toga nazvan ''elektro gradom'' (electric town) – čitav kvart je, dakle, jedan ogromni šoping centar elektronike na otvorenom. Pošto tu cijene mogu biti značajno niže nego u drugim prodavnicama u gradu, jasno je da je Akihabara nezaobilazna destinacija gotovo svih turista, ali i mnogih Japanaca.

Interesantno je reći da se u Akihabari nedeljom potpuno obustavlja saobraćaj u trajanju od nekoliko sahata, čime se u vrijeme najintenzivnije kupovine omogućava posjetiocima nesmetano šetanje ulicama.

Ako je Šindžuku poznat po visokim zgradama i bogatim poslovnim i zabavnim sadržajima, a Akihabara po šopingu elektronike, dio ogromne urbane cjeline Tokija Makuhari je specifičan po tome što je velikim dijelom izgrađen na prostoru koji je ne tako davno bio pod morem. Japanci su uspjeli isušiti jedan dio Tokijskog zaljeva i tu sagraditi čitav jedan manji grad sa hotelima, stambenim kompleksima, zgradama raznih institucija. U Makuhariju se nalazi i glavna plaža Tokija, koja je odvojena od ulica jednim velikim parkom (inače u Makuhariju ima dosta zelenih površina).

Toliko o utiscima iz ''otoka'' sa poslovnim, šoping i zabavnim centrima, a sada bih želio nešto da kažem o utiscima iz svakodnevnog života u onom dijelu ''mora'' (stambeni kvartovi), koji sam mogao više obilaziti zato što je tu smješten TIC gdje sam boravio. Riječ je o pretežno stambenim kvartovima Tokija: Nišihara (Nishihara), Ōjamačō (Ōyamachō) i Hatagaja (Hatagaya).

Sve ove utiske (jasno vezane ne samo za ''more'' već i za ''otoke'') bih mogao najkraće iskazati kroz sljedeće riječi: čistoća, šarenilo, gužva i tjeskoba.

O čistoći sam već govorio i nema potrebe to ovdje ponavljati, pa ću, ako dragi Allah dadne, naredne retke posvetiti utiscima šarenila, tjeskobe i gužve.

 

Šarenilo

Šarenilo je bio moj prvi utisak sa ulica Tokija kada sam, sutradan po dolasku, prvi put izašao iz TIC-a da prošetam. Sve oko mene pružalo je sliku općeg šarenila. Svuda unaokolo mnoštvo natpisa, naziva firmi i reklamnih poruka u žutoj, crvenoj, zelenoj, plavoj i drugim bojama na fasadama zgrada ispisanih japanskim pismom, koje i samo po sebi izgleda bogato ukrašeno i tako pojačava vizuelni efekat raznih oblika i boja.

Šarenilo raznih reklama, video panoi na kojima se neprekidno vrte najrazličitije reklame i elektronske animacije u živopisnim bojama – slika je uobičajena za sve megapolise svijeta, pa naravno i Tokija, ali ono što želim naglasiti je to da šarenilo u Tokiju nije prisutno samo u velikim poslovnim i šoping kvartovima, već je prisutno i u najzabačenijim sporednim ulicama, gdje, jasno, nema velikih elektronskih reklama i džambo video panoa, ali je i tu prisutno mnoštvo natpisa i reklama napravljenih u  prepoznatljivom istočnjačkom stilu sa sadržajima ispisanim japanskom kaligrafijom na metalu, drvetu, tekstilu, kartonu i drugim materijalima u raznim bojama.

Slika šarenila vas ne ostavlja ni kada uđete u bilo koju prodavnicu – naprotiv. Pakovanja svih artikala u prodavnicama su u raznim živopisnim bojama, a šarenih reklama je tu čak i više.

 

 

Slika japanske prodavnice, koliko sam vidio, uvijek je ista, bez obzira da li je riječ o samoposluzi, prodavnici elektronike ili odjeće ... blještava neonska svjetlost, svuda mnoštvo šarenih pakovanja i reklama, slike nasmijanih djevojaka koje vas sa postera zovu da iskoristite ''fantastičnu'' priliku u kupovini tog proizvoda (ponekad su to i ''žive'' djevojke i mladići koji uživo pred vama izvode reklamni performans uz muziku i razglas), šareni baloni okićeni okolo ... sve da vam pruži ugođaj i da vas navede da uđete i baš tu pazarite. Tipičan marketing šou, ali uz mjeru i osjećaj za estetiku tako da, barem ja, ne primijetih u svemu tome elemenata napadnosti i kiča.

Poseban i interesantan oblik šarenila i esteskog uljepšanja javnih površina su trešnjino drvo i karakteristična živa ograda. Japanci izuzetno cijene trešnjino drvo koje u vrijeme cvjetanja behara daje čitavu krošnju u živopisnim bojama, što je zaista lijepa slika.

 

Takođe, u Tokiju su, gotovo svuda gdje je to moguće, zasađeni žbunovi žive ograde koja daje cvjetove u rozoj boji, tako da se u sezoni cvjetanja svuda okolo mogu vidjeti žive ograde u prelijepoj kombinaciji zelene i roza boje.

Ono što me posebno začudilo je to da, osim ove dvije vrste, u gradovima u kojima sam boravio (Tokio, Hirošima i Kjoto) nisam mogao primijetiti da na javnim površinama koriste neku drugu vrstu cvijeća. Obišao sam nekoliko parkova, ali je slika uglavnom bila uvijek ista: park pun zelenila, uredno ošišana trava, drveće sa pedantno uređenim krošnjama, ali je sve u zelenom, bez ikakve druge boje - osim pomenutog trešnjinog drveća i roza žive ograde. To me zaista začudilo, pogotovu zbog toga što sam očekivao istočnjački stil šarenih i veoma uređenih cvijetnjaka u parkovima. Ovo mi izgleda kao interesantan paradoks: na ulicama i u prodavnicama mnoštvo šarenila u natpisima i reklamama, ali ne i u parkovima i drugim prostorima javnog zelenila gdje dominira zeleno uz ne previše česte dodatke cvjetova roze i bordo boje žive ograde i trešnjina drveta.  Moguće je i to da jednostavno u tom ogromnom megapolisu nisam uspio pronaći neki živopisni cvijetnjak prepun šarenog cvijeća u sred zelenila, ali iz činjenice da u tri parka koja sam imao prilike dobro razgledati to nisam uspio pronaći da se zaključiti kako, za razliku od ulica, šarenilo u parkovima nije masovna pojava.  

 

Tjeskoba

Ako je život u Tokiju, gledano u materijalnim mjerilima, u mnogim stvarima bogat, u jednom je zasigurno prilično siromašan – u životnom prostoru. Tjeskoba, odnosno oskudica životnog prostora u Tokiju je veoma izražena jer je isuviše veliki broj ljudi koji hoće živjeti na ograničenom prostoru. To je problem i čitavog Japana zbog toga što na njegovoj ukupnoj teritoriji od cca 380 hiljada km2 živi cca 127 miliona stanovnika, što znači da u prosjeku čak cca 334 Japanca žive na prostoru od 1 km2.

U ovakvoj situaciji sasvim je logično da je u Japanu prostor najskuplja roba, pa je tako u Tokiju sasvim uobičajeno da u stambenim kvartovima imate veoma uske ulice na kojima nema trotoara već su pješačke staze obilježene samo linijama na asfaltu; ili da vidite npr zgradu sa prizemljem i 2 sprata koja je široka oko 3 metra (da upravo toliko) i dugačka nekih 10 metara; ili da vidite da čovjek živi u kući koja je široka koliko i njegov auto kojeg je parkirao ispred?!

No, ovo je slučaj kada fotografije govore više od riječi:

 

Jasno, ova tjeskoba nije svojstvo manjine super bogatih Japanaca, ali su i oni, rekao bih, skromniji od njihovih zapadnih sudrugova u bogatstvu i moći, jer njihove kuće su, istina, znatno veće i prostranije od kuća većine ''običnih'' Japanaca, ali opet niti izbliza nisu tako raskošne kao kod zapadnih bogataša.

Ali, bogatašima u Tokiju njihovo bogatstvo ne može pomoći pri kupovini novog automobila – ako nisu nešto od njega odvojili za kupovinu ili zakup parking prostora. Naime, u Tokiju je za kupovinu automobila neophodno dokazati da imate prostor da ga parkirate, pa ako je vaš prostor za parking dugačak samo tri metra, vi u Tokiju nikada ne možete dobiti dozvolu da kupite automobil koji je duži od toga, ma koliko novaca da imate.

Ovo je takođe i zgodan način da se riješi problem parkiranja. Domišljati Japanci nisu ostali samo na ovome već traže i druge originalne načine za rješenje problema parkiranja u uslovima izražene oskudice prostora:

 

 

 

Gužva

Što se tiče gužve – sve vam je jasno, poštovani čitaoci, kada vam pomenem da u Tokiju živi 12 miliona ljudi i vjerovatno još nekoliko miliona svakog dana tu dolazi radi posla. Međutim, zbog tradicionalne discipline i ljubaznosti Japanaca i izuzetno kvalitetno uređenog sistema saobraćaja u gradu, po pravilu nema zastoja, kašnjenja i nervoze. Već sam govorio kako Japanci postrojeni čekaju autobus ili voz, kako disciplinirano uvijek ostavljaju desnu stranu eskalatora praznom za one kojima se više žuri pa se moraju penjati i po pokretnim stepenicama, kako nema svađe, niti guranja, niti vikanja, niti nervoze ma koliko im se žurilo, kako je jedini znak da im se zaista žuri taj što se brže kreću ili čak potrče, ali su i dalje smireni, tihi, disciplinirani i veoma ljubazni.

Sasvim je jasno da se u takvom ambijentu čak i situacije kada ste sigurni da ćete 100% ostati zaglavljeni i čekati jako dugo, riješe na iznenađujuće brz i efikasan način. Jednu takvu situaciju sam doživio prilikom posjete akvarijumu Aqua Stadium u tokijskom kvartu Šinagava (Shinagawa).

Taj akvarijum je u to vrijeme bio tek nedavno otvoren i bio je zbog mnogih zabavnih sadržaja veoma popularan, tako da sam, kada sam došao do njega, sa užasom primijetio da je red za ulazak unutra dugačak nekoliko stotina metara, a širok oko tri metra jer su čak četiri osobe stajale bočno jedna do druge. U takvoj situaciji izgledalo mi je sigurnim da ću morati dugo stajati u redu, ali sam se ipak odlučio da stanem u njega. Naravno, poput svih ostalih, stao sam na samom začelju i još jedanput bio svjedok velike kulture ponašanja Japanaca, ali i njihove efikasne organizacije. Naime, putanja kretanja je oivčena plastičnim čunjevima povezanim plastičnim lancima (lanci i čunjevi od plastike su mi u prvi mah bili čudni, ali sam se ubrzo osvjedočio koliko su praktični jer se lahko pomjeraju kada treba promijeniti putanju kretanja reda) i svuda okolo stoje ''šerifi'' – uniformisani momci i djevojke sa voki tokijima koji poput saobraćajaca otvaraju i zatvaraju prolaz i usmjeravaju kretanje reda (nazvao sam ih šerifima zato što svi imaju veliku zvijezdu na svojim prsima na kojoj, vjerovatno pod uticajem vestern filmova, piše ''Sheriff'').

I opet je u prvom planu visok moral i disciplina Japanaca jer svi oni poštuju plastične lance kao ograničenja i svi slušaju ''šerife'' prometnike saobraćaja. Nema, kao kod nas, ''mudraca'' i ''frajera'' koji se ''znaju snaći'' i, prekoračivši lanac, preko reda ući. Nema ni korištenja ''štele'' po osnovu poznanstva sa ''šerifom'' ili onim ko radi na ulazu. Niko o tome uopće ne razmišlja, nikome to ne pada niti na pamet.

Rezultat svega navedenog: iako je u početku stravično izgledalo kako ću morati da čekam minimalno sahat i po u redu, ušao sam unutra za nevjerovatnih 20-tak minuta!!!

Ovaj akvarijum više je zabavni centar – nešto poput diznilenda sa orjentacijom na ''vodene'' sadržaje. Ja sam ipak zaobišao mnoge zabavne sadržaje i usmjerio se na razgledanje akvarijuma sa ajkulama, ražama i drugim morskim živim bićima, a vrhunac ponude ovog kompleksa je predstava sa dresiranim delfinima. Održava se u velikom kružnom bazenu oko kojega su postavljene tribine za gledaoce tako da sve izgleda kao jedan kružni amfiteatar. Kada su se upalili reflektori (čitav kompleks je u zatvorenom prostoru) imao sam priliku uživati u fascinantnoj predstavi. Za delfine se kaže da su živa bića koja imaju najviši stepen intelegencije nakon čovjeka, a ja mogu reći da su me tom prilikom ove plemenite životinje iskreno oduševile kako su dobro izdresirane i uvježbane, i kako su samo sinhronizovane u pokretima kada svi zajedno iskaču iz vode u visinu od nekoliko metara i u zraku prave razne akrobacije. Šou nije previše dugo trajao, svega nekih 15-20 minuta, ali je po svome sadržaju zaista bio fascinantan tako da niti jednog momenta nisam zažalio za novcem koji sam dao za kartu.

Aqua Stadium je, kako rekoh, više orjentiran na zabavne sadržaje nego li na prikaz flore i faune mora i okeana. Iz tog razloga je meni lično više sadržaja pružio drugi tokijski akvarijum Tokyo sea life park, koji se nalazi u kvartu Kasai-rinkai-kōen gdje je orjentacija potpuno na prikaz života u morima i okenima. Za nekoga ko voli da gleda bogatstva stvaranja dragoga Allaha u morima i okeanima, posjeta ovome akvarijumu je istinsko zadovoljstvo. Interesantno je da je i ovaj akvarijum, mada se nalazi na obali mora, gotovo u cijelosti postavljen u zatvorenom kompleksu. Onome koga ovo interesuje, a čija sudbina bude da nekada posjeti Tokio, preporučio bih da posjeti obadva akvarijuma jer su oni komplementarni: u jednom imate bogat prikaz morskih životinja, a u drugom interesantne zabavne sadržaje i fascinantan šou sa delfinima.

Do kvarta Kasai-rinkai-kōen je kvart Maihama gdje se nalazi tokijski Diznilend (Tokyo Disneyland). Ovaj zabavni park izuzetno je popularan i, koliko se dalo vidjeti po broju parkiranih automobila na ogromnom parking prostoru ispred ulaza, prilično je popunjen, a vikendom čak krcat, posjetiocima. Lično ga nisam obišao zato što sam, radi namaza, za njegov obilazak jedva mogao izdvojiti nekih dva sahata – što bijaše isuviše kratko da bih iole mogao iskoristiti ulaznicu u vrijednosti negdje oko 50 KM, budući da se govorilo kako se za svaku igru čeka dvadesetak minuta samo da uđeš. Tako sam odlučio da obilazak ovog zabavnog parka preskočim.

 

Carska palata (Imperial Palace) u Tokiju

Carska palata (Imperial Palace) nalazi se u strogom centru Tokija. Prvo što sam primijetio jeste da je i ovdje isti slučaj kao i kod manje više svih careva na svijetu (uz izuzetak, naravno, Davuda (Davida) i Sulejmana (Solomona), alejhimusselam, te Zulkarnejna i njima sličnih kraljeva): za obični svijet jako malo prostora, a za cara i njegovu porodicu ogromno prostranstvo. Čini mi se da jedan čitav manji grad (poput možda Konjica) može stati u prostor careve palate i ogromnog parka koji je sa svih strana okružuje.

Palata se, dakle, nalazi unutar ogromnog parka koji je omeđen veoma starim zidovima i širokim vodenim kanalima iza kojih se prostire drugi ogromni park, a iza njega avenije i neboderi centralnog dijela Tokija. 

Izgleda da je ranije taj park bio i puno veći jer su, kako mi se čini, Japanci ''odsjekli'' jedan dio parka od kompleksa palate izgradivši široku aveniju kroz njega, tako da je taj dio parka sada dostupan za sve ljude (tako mi se čini budući da sam vidio da je i taj otvoreni dio takođe nekada bio okružen istim zidovima od kojih se danas vide samo neki dijelovi).

Uglavnom, ispred zidina nalazi se ogromni otvoreni prostor koji je sav u veoma uređenim parkovima u kojima trava bukvalno izgleda kao tepih jer je tako uredno i pedantno podšišana, gdje njegovanog drveća ima na sve strane, ali ni malo, što me je jako začudilo, cvijeća?! Imaju takođe i izuzetno široki prostori prekriveni nekom vrstom šljunka koji su namijenjeni za kretanje svih onih koji žele prići bliže zidovima koji okružuju park palate.

Kažem zidovima jer samo dotle običan čovjek može pristupiti i gledati u ulazne kapije i gardiste u šarenim svečanim uniformama koji stoje poput voštanih figura, mirno bez i najmanjeg pokreta. Smjenjuju se teatralno, usaglašenim pokretima i sve po pedantno propisanoj proceduri.

Dakle, kako mi se čini, jedino što ''običan'' čovjek može vidjeti od Imperijalne palate u Tokiju su ulazni mostovi, kapije sa ulaznim kulama, voda, i naravno zidovi koji odvajaju ''čarobni'' svijet japanske carske familije da ostane nedostupan običnim ljudima.

Tako mi, poštovani čitaoci, ne bī suđeno vidjeti u kakvoj to svili i zlatu japanski car živi, ali bih ipak rekao da je skromniji nego drugi pripadnici kraljevskih dinastija zato što bi se neka super visoka palata ipak mogla vidjeti iza drveća i zidova, a i na mapi njezin tlocrt izgleda prilično mali.

Skromnost ''plave'' krvi Japana je sasvim normalna i očekivana s obzirom da su i oni, prije svega drugog, Japanci i da ih, stoga, karakterišu ona ista svojstva kao i njihov narod: jednostavnost, poštivanje prirode i želja da se bude u skladu sa njom. I u ovome su Japanci veoma slični muslimanima zato što im u prvom planu nije grandioznost (kao Evropljanima) već jednostavnost i harmonija sa prirodom. U tom smislu je palata japanskog cara organizirana kao skup niskih objekata postavljenih između travnjaka, bašči i fontana, pa ona mnogo više sliči rezidenciji osmanskih sultana u Istanbulu (Topkapi Saraj), nego li npr Bakingemskoj palati u Londonu ili Versaju u Parizu. Iako nisam uspio ''virnuti'' unutra, vjerujem da ovo mogu reći, a dragi Allah najbolje zna, na bazi onoga što sam vidio prilikom obilaska ranijeg doma japanskog cara - carske palate u Kjotu, o čemu ću, ako Bog da, govoriti kasnije.

Osvrt na japansku carsku porodicu želim da završim sa jednom interesantnom činjenicom da je njima trajno zabranjeno posjedovati bilo kakvu privatnu imovinu veće vrijednosti. Oni faktički žive na ''džeparcu'' države. Istina, taj je ''džeparac'' svakako pogolem, budući da je Vlada Japana formirala posebnu agenciju sa jedinim zadatkom da brine o finansiranju carske porodice i upravlja o carskom imovinom nad kojom car lično ima samo trajno pravo korištenja, a ona je u vlasništvu države.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...