Kategorija
Autor
Susret s ličnošću profesora Fehima Bajraktarevića neizbježan je prilikom zadovoljavanja makar i površne zainteresiranosti za bosansku kulturnu povijest u vremenu osmanlijske uprave (Hadžijahić, str. 132.-134.). Ipak, skoro da je njegova pojava ignorirana u studijama bosanskih autora, a nadalje, što je paradoksalno, izostala je i ozbiljna kritika njegovog znanstvenog opusa. Skoro jedini naučno relevantni izvori o njegovome životu i djelu su radovi srbijanskih orijentalista, naročito njegovih učenika.
Prof. dr. Fehim Bajraktarević rođen je 14. novembra 1889. godine u Sarajevu. U rodnome gradu završio je osnovnu i srednju školu, nakon čega je nastavio obrazovanje na studijima u Beču, Londonu i Alžiru. Nakon povratka u tadašnju Jugoslaviju, 1925. godine dolazi na Beogradski univerzitet, gdje već naredne godine osniva Katedru za orijentalnu filologiju. Šef je ove Katedre, jedne od najznačajnijih obrazovnih ali i političkih institucija, sve do odlaska u penziju 1960. godine. Umro je u Beogradu u osamdesetoj godini života, 22. februara 1970. godine.
Prof. Bajraktarević pripadao je krugu znanstvenika koji su se snažno zauzimali za potpuno prihvatanje zapadnoevropske metodologije i postprosvjetiteljskog koncepta znanosti (Hadžijahić, str. 133.). Imao je viziju kreiranja i usmjeravanja “islamoloških studija” u kontekstu kvalitetnijega razumijevanja muslimanskog svijeta uopće, kroz primjenu tada općevažećih znanstvenih normi. Iz toga razloga je kompletno Bajraktarevićevo znanstveno djelo izravna posljedica trodimenzionalnog pristupa bogatom orijentalnom naslijeđu: kroz upoznavanje obrazovane publike i studenata sa orijentalnim društvima uz predočavanja postignutih rezultata aktuelne zapadne orijentalistike, kroz analiziranje tema koje mogu doprinijeti boljemu razumijevanju osmanlijskog naslijeđa i općega stanja na Balkanu, te kroz praćenje i reagiranje protiv “štetnih publikacija i mistifikacija”, čiji su autori bili “orijentalisti na orijentalni kalup” (Popović, str. 15.). Na tome tragu, kroz svoje znanstvene studije prezentirane na međunarodnim simpozijima, Bajraktarević je sistematizirao dotadašnji rad u oblasti orijentalistike te podijelio jugoslovenske orijentaliste na tri grupe, uzevši za kriterij predmet njihovoga istraživanja i obrade. Prva, ujedno i najbrojnija je grupa autora koji su se isključivo bavili turskim dokumentima i spomenicima na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Njihov osnovni cilj bio je sakupljanje izvora i priloga za političku i kulturnu historiju, te su zbog značaja za nacionalnu historiju ovi autori i najcjenjeniji. Poznavanje osmanskog jezika kod ovih autora instrumentalnog je značaja (Tanasković, str. 29–32.), te na osnovu toga zaključujemo da je riječ o osobama koje su iz čisto diplomatskih razloga poznavale osmanski turski, koje su bile uključivane u diplomatske korove, a koje predstavljaju period početnoga razvoja orijentalizma na Balkanu. U drugu grupu autora ubrajaju se oni pisci koji su u periodu između dva svjetska rata tretirali teme iz islama, pod tim podrazumijevajući tumačenje Ku’rana (tefsir), povijest islama, filozofiju, tesavvuf, akaid i šerijatsko pravo. Riječ je o znanstvenicima iz muslimanske sredine, a za čije radove Bajraktarević tvrdi da su pisani izvan konteksta aktuelnog vremena, usmjereni ka “zori i podnevu islama”. U daljnjem kontekstu izlaganja o ovoj grupi autora, Bajraktarević ističe pozitivan znanstveni angažman dr. Mehmeda Begovića, prema kojem je “gajio istinsko uvažavanje i iskrene lične simpatije”, s kojim je bio snažno povezan, smatravši ga, štaviše, “saveznikom u borbi za afirmisanje naučnog pristupa” temama iz islama. Konačno, treću grupu čine autori koje je dr. Fehim Bajraktarević smatrao svojim pravim kolegama orijentalistima, kojih, po njegovom kriteriju, u njegovo vrijeme skoro nije ni bilo. Osim Abdurahmana Adila Čokića, Bajraktarević spominje još samo Safvet-bega Bašagića, a njima se mogu pridodati još i Šaćir Sikirić te Besim Korkut (Tanasković, str. 30. i 31.).
S obzirom na vlastitu tako specifičnu profiliranost, Bajraktarević i nije mogao prepoznati svoje mjesto u bosanskim institucijama, makar ne trajno. No, njegov talent primijetila je Srpska akademija nauka i umetnosti koja mu je uputila poziv da se priključi radu Katedre za svetsku književnost Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Beogradu, na šta je Bajraktarević i pristao, a već naredne 1926. godine osnovao je samostalni Seminar za orijentalnu filologiju opredjeljujući se u njegovome djelovanju za “dominantan evropski orijentalistički model” (Mitrović, str. 55.). Može se zaključiti da je osim nesumnjivog ličnoga profiliranja rada Seminara, kasnije Katedre za orijentalnu filologiju, rad Fehima Bajraktarevića dobrim dijelom određen i strateškim projektima SANU (Mitrović, Naučno delo Fehima Bajraktarevića, str. 166.). No, usuđujemo se ustvrditi da je, vjerovatno bivši veoma dobro upoznat s politički angažiranim ciljevima Akademije, Bajraktarević ipak nastojao Katedru za orijentalnu filologiju utemeljiti na objektivnosti, što mu u akademskom smislu nikada nije “oprošteno”, jer, i pored nesumnjivih zasluga, nije nikada postao član SANU, a, općenito razmatrajući, odnos Akademije i akademskoga svijeta Srbije prema njemu bio je “skandalozan” (Popović, str. 15.). S druge strane, iz spomenutoga ignoriranja autora bosanskomuslimanskog orijentalizma prema dr. Fehimu Bajraktareviću uslijedit će dvije posljedice. Prva se odnosi na izostanak svakog, naročito pozitivnog valoriziranja više nego hrabrog angažmana Bajraktarevića, koji u sredini nenaklonjenoj muslimanima i muslimanskom, naročito turskom naslijeđu znanstveno argumentirano uvodi i razvija npr. ideju da je povijesna uloga Osmanlijskog carstva, u kulturološkom smislu, za Balkan jednako važna kao uloga Arapa u Španiji odnosno Zapadnoj Evropi, te da se kroz istraživanja te vrste kulturološkog doprinosa zaključuje i to da širenje islama na Balkanu nije provođeno silom (Mitrović, Međunarodna afirmacija Fehima Bajraktarevića, str. 57.), što je predstavljalo snažan udarac velikosrpskom (ali i velikohrvatskom) šovinizmu, dodatno ojačan činjenicom da je artikuliran unutar srbijanskih akademskih krugova upravo bitno zaduženih za širenje ideja velikonacionalističkog programa (Bajraktarević, str. 24–37.). Ovaj doprinos Bajraktarevića uopće nije poznat bosanskoj široj javnosti. Druga posljedica koja je uslijedila odnosi se na sasvim prirodan nastanak netrpeljivosti između Bajraktarevića, na jednoj strani, i autora muslimanskoga pravca razvoja orijentalizma, na drugoj strani. To međusobno nerazumijevanje razvijalo se od početne međusobne isključivost u javnim kontaktima između dr. Fehima Bajraktarevića i autora neznanstvenoga dijela muslimanskih orijentalista ka konstantnom, uvijek unaprijed nekritički opovrgavanom znanstvenom doprinosu oba pravca: i onog metodološki evropski usmjerenog orijentalizma, i to bez obzira dolazio on iz Beograda ili kasnije iz Sarajeva, i onoga dijela orijentalista na izravan ili neizravan način bliskih strukturama Islamske zajednice. Ova će suprotnost vrlo brzo biti izražena kao rivalstvo između orijentalista evropskog metodološkog usmjerenja i orijentalista te teologa obrazovanih na visokoškolskim institucijama u arapskom svijetu, prije svega na Al-Azharu, a karakterizirana je dominantno nekolegijalnim odnosom nijansiranim čestim nepristojnim uvredama u međusobnoj komunikaciji, koje sa znanošću nisu imale nikakve veze.
Sredina u kojoj je Bajraktarević radio nije mu bila naklonjena, štaviše, shodno svjedočenjima, u domenu međuljudskih odnosa između znanstvenika, bila je veoma slična bosanskoj sredini iz koje je “pobjegao” (Tanasković, str. 25.). Nema nikakve sumnje da je takvo stanje u velikoj mjeri frustriralo Bajraktarevića, ali, uzevši u obzir okolnosti u kojima je istraživao i radio, bio je prinuđen trpjeti nedaće, pri tome uporno radeći na razvoju objektivnih orijentalnih studija. Ne možemo biti do kraja sigurni, ali je moguće da je to dodatni razlog zbog kojega Bajraktarević nije puno pisao o sâmome islamu, u smislu izostanka izražavanja subjektivnoga odnosa prema vjeri. Bitan dio svoga rada posvetio je razvoju orijentalističke komparatistike tj. čisto znanstvenom proučavanju veza evropskih literatura sa Istokom (Mitrović, str. 189.). Unutar tih okvira, sa stvarno skoro nadljudskim naporom, nastojao je na formalno što neprimjetniji način unutar naučavanoga sadržaja unijeti osnovne značajke muslimanske duhovnosti, nastojanje koje tadašnja šira jugoslovenska akademska zajednica od samih početaka nije prihvatala a vremenom se, kako smo već spomenuli, u akademskom smislu i krajnje surovo obračunala (Tanasković, str. 33.).
Ovaj kratki osvrt na osnovne karakteristike znanstvenoga rada prof. Fehima Bajraktarevića smatramo iznimno važnim naročito u kontekstu nužnoga revidiranja odnosa duhovnog i kulturnog centra bosanskih muslimana prema, s jedne strane, djelima bosanskih muslimana nastalim izvan Bosne i Hercegovine, ali i, s druge strane, prema autorima koji su svoj znanstveni rad oblikovali i prezentirali na, uslovno rečeno, „periferiji“. Često, zatvarajući se u jednu sredinu, bez obzira koliko se činila prostranom, nesvjesno se može zatvoriti u samo jedno mišljenje, u samo jednu interpretaciju, odričući kvalitet nekom drugom autentičnom razumijevanju tradicije. Intelektualno nasljeđe bosanskih muslimana nastajalo je ne samo u različitim vremenima već i u različitim kulturnim, historijskim ali i političkim okolnostima te ga je prosto nemoguće u cijelosti razumjeti tek iz jedne perspektive. Naučno djelo kao i sâm život rahmetli prof. Bajraktarevića jedan su od najzornijih argumenata za to.
Literatura:
- Aleksandar Popović, “Moj prvi učitelj Fehim Bajraktarević”, časopis Nur, Beograd, Iranski kulturni centar u Beogradu, proljeće 2004., br. 40
- Anđelka Mitrović, “Međunarodna afirmacija Fehima Bajraktarevića i jugoslovenske orijentalistike”, časopis Nur, Beograd, Iranski kulturni centar u Beogradu, proljeće 2004., br. 40
- Anđelka Mitrović, Naučno delo Fehima Bajraktarevića, Beograd, Filološki fakultet Beogradskog univerziteta, 1996.
- Darko Tanasković, “Prema daljim uspjesima: Pola vijeka orijentalistike u Beogradu”, Odjek, br. 3, 1977.
- Darko Tanasković, “S kućom u svet, a sa svetom kući (dr Fehim Bajraktarević na međunarodnim kongresima orijentalista)”, časopis Nur, Beograd, Iranski kulturni centar u Beogradu, br. 40, proljeće 2004.
- Fehim Bajraktarević, “Tursko-islamska kulturna baština Južnih Slavena”, Znakovi Vremena, Sarajevo, br. 48–49
- Muhamed Hadžijahić, In memoriam: Derviš M. Korkut, Fehim Bajraktarević, Antun Šimčik, Hazim Šabanović, Derviš Buturović, Asaf Sokolović, Franz Babinger, Alois Schmaus, Aleksandar Solovjesev, Sarajevo, Gazi Husrev-begova biblioteka, Separat iz Anala Gazi Husrev-begove biblioteke – knjiga I, 1972.