27. Božije ime “ es-Semī‘u” (السَّمِيع) – Koji sve čuje

Napomena: 
Priredio S.B.

Božije ime “es-Semī‘u”Ovo Lijepo Allahovo Ime spomenuto je i u Kur’anu i u mnogim hadisima. Tako se u časnome Kur’anu kaže:

I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: “Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti si, uistinu, Onaj koji čuje (es-Semī‘) i Onaj koji sve zna (el- ‘Alīm).”

(Kur’an, sura el-Bekare, ajet 127.)

Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: “Gospodaru moj,” – reče – “podari mi od Sebe čestita potomka, jer Ti, uistinu, molbu čuješ (Inneke semī‘ud-du‘ā’)!”

(Kur’an, sura Ālu ‘Imrān, ajet 38.)

Eto tako! A Allah smjenjuje noć danom, a dan noću, i Allah je Onaj koji sve čuje (es-Semī‘) i Koji sve vidi(el- Besīr).

(Kur’an, sura el-Hadždž, ajet 61.)

Reci: “Ako zalutam, zalutao sam na svoju štetu, a ako sam na pravom putu, to je zbog onoga što mi Gospodar moj objavljuje; On zaista sve čuje (semī‘un) i blizu je (karīb).”

(Kur’an, sura Sebe’, ajet 50.)

U Kur’anu se, u najvećemu broju slučajeva, Lijepo Božije Ime “es-Semī‘” ističe ili uz Ime “el-‘Alīm” ili uz Ime “el-Besīr”.

Kažu da je jedna od poruka zašto Lijepo Božije Ime “Onaj koji sve čuje” ide često u paru s Božijim Lijepim Imenom “Onaj koji sve zna”, ta da uzvišeni Gospodar zna za sve čovjekove potrebe, za sve čovjekove želje, ne samo prije negoli ih čovjek verbalno izrazi već i prije negoli ih čovjek uopće postane svjestan. No, zato što je dragi Bog i “es-Semī‘”, Onaj koji sve čuje, želi da Njegov rob i srcem ali i jezikom artikulira svoju potrebu, želju. Tada će se rob uvjeriti da uzvišeni Allah “molbe čuje” (semī‘ud-du‘ā’).

S druge strane, navođenje Lijepog Božijeg Imena “es-Semī‘” uz Ime “el-Besīr” govori čovjeku da ga njegov Gospodar i vidi, i to, opet, i prije nego li je dovu (molbu) dragome Bogu uputio.

Obraćajući pažnju na svojstva dragoga Boga odražena preko djelovanja Lijepog Božijeg Imena “es-Semī‘”, može se reći da je riječ o trima različitim atributima.

Prvi atribut odražen Lijepim Božijim Imenom “es-Semī‘” odnosi se na sâmu Božiju Bît. Treba vjerovati da dragi Bog sâm po sebi sve čuje, štaviše, da sve što su sva stvorenja u mogućnosti čuti, svoj izvor ima u Božijoj Bîti, da je to Božiji dar svakome stvorenju. U ovome smislu, samo je dragi Bog “Onaj koji sve čuje”.

Drugi atribut odražen Lijepim Božijim Imenom “es-Semī‘”, odnosi se na dragoga Boga kao “Semī‘”-a, Onoga koji čuje bilo koje stvorenje, makar stvorenje bilo i nijemo. U ovome smislu, atribut “onaj koji čuje” može se pripisati i stvorenju. I sâmi često kažemo nekome: “Čuo sam te.”

Treći atribut odražen Lijepim Božijim Imenom “es-Semī‘”, odnosi se na dragoga Boga kao “Sāmi‘”-a, Onoga koji sluša izgovoreno odnosno ono što se izgovara. U ovome smislu, atribut ima značenje “onaj koji odgovara”, “onaj koji uslišava”, jer izraz “semi‘a du‘ā’ek” (čuo je tvoju molbu) na arapskom jeziku, kako kaže imam Kurtubi, ima značenje “edžābeke” (odgovorio ti je, uslišio ti je). Tako se riječi koje klanjač izgovara prilikom povratka s rukua “semi‘allāhu limen hamideh” (Allah je čuo onoga ko Ga je pohvalio) tumače kao da je uzvišeni Allah odmah dok klanjač izgovori te riječi klanjača i nagradio, za svu zahvalu koju je izrekao o uzvišenome Allahu u dotadašnjemu dijelu namaza.

Kao što je poznato, razlog zašto uzvišeni Allah ne ispunjava neke dove ne leži u tome da uzvišeni Gospodar ne čuje moljenje Svoga roba, već u tome da li je rob iskren u dovi, da li Uzvišeni želi uzeti Sebi obavezu da neispunjavanje moljenja robu naknadi na Drugom svijetu, ili slično. Pošto je čovjek nemirno i često i nezahvalno biće, ne može se uvijek strpjeti u nevolji i čekati da mu, nakon uloženog truda, koliko čovjek u konkretnoj situaciji može podnijeti, dragi Gospodar ispuni dovu. Stoga je hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, učio dovu koja je veoma raširena i među muslimanima naše zemlje:

أَللَهُمَّ إنِّي أَعُوذُ بِكَ مِنْ عِلْمٍ لاَ يَنْفَعُ وَ مِنْ قَلْبٍ لاَ يَخْشَعُ وَ مِنْ نَفْسٍ لاَ تَشْبَعُ وَ مِنْ دَعْوَةٍ لاَ يُسْتَجَابُ لَهَا.

(Allāhumme, innī e‘ūzu bike min ‘ilmin lā jenfe‘u, ve min kalbin lā jahše‘u, ve min nefsin lā tešbe‘u, ve min da‘vetin lā justedžābu lehā)

Allahu moj, utječem Ti se od znanja koje koristi nema, od srca koje nije ispunjeno strahopoštovanjem, od duše nezasite, i od dove (molbe) na koju se ne odgovara!

(hadis, govor hazreti Muhammed, alejhisselam, bilježe Muslim i Nesai, prenoseći ga od hazreti Zejda ibn Erkama)

Uzvišeni Allah stvarno sve čuje. Jedna od naših majki, hazreti Aiša, rekla je:

“Hvala Allahu, koji čuje sve glasove. Allahovom Poslaniku, alejhisselam, došla je jedna žena da se požali na svoga supruga. Bila sam u blizini kuće, pa nisam čula šta je rekla. Tada je uzvišeni i silni Allah objavio:

Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome raspravljala i Allahu se jadala – a Allah čuje razgovor vaš međusobni, jer Allah, uistinu, sve čuje i sve vidi.

(Kur’an, sura el-Mudžādela, ajet 1.)

Ovu predaju bilježi Buharija. U drugoj predaji, u hadisu koji bilježi Bejheki prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre, odnosno Ibn Sunejj i Ebu Nu‘ajm, prenoseći ga od hazreti Ebu Seida el-Hudrija, hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:

Kada je vreo dan, Allah sluh Svoj i vid pruži prema stanovnicima nebesa i Zemlje. Pa ako rob kaže: “Lā ilāhe illallāh, baš je težak ovaj dan. Allahu moj, spasi me od vreline Džehennema (Allāhumme edždžirnī min harri džehenneme)!” Uzvišeni i silni Allah rekne Džehennemu:

“Ovaj rob, od Mojih robova, od Mene zatražio je zaštitu od tvoje vreline, te ti se kunem da sam ga zaštitio.”

A kada je jako hladan dan, pa rob rekne:

“Lā ilāhe illallāh, baš je hladan ovaj dan. Allahu moj, zaštiti me od ciče zime Džehennema (Allāhumme edždžirnī min zemherīri džehenneme)!” Uzvišeni i silni Allah rekne Džehennemu:

“Ovaj rob, od Mojih robova, zatražio je zaštitu od tvoje ciče zime, te ti se kunem da sam ga zaštitio.”

Hazreti ashabi, radijallahu anhum, upitaše hazreti Muhammeda, alejhisselam:

“A šta je to ‘ciča zima Džehennema’ (zemherīru Džehennem)?”

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, odgovori:

Kuća, u nju se ubacuju nevjernici, pa se, uslijed siline njene hladnoće, rastavljaju jedni od drugih.

Čovjek ne vidi niti je moguće sve da vidi. No, u svakodnevnom ophođenju prema drugim ljudima, trebao bi se ponašati kao da vidi, kao da je siguran da su svi od njega bolji. Vidi li starijeg od sebe, da mu dadne prednost jer je više godina od njega, možda, dragome Bogu pokoran bio pa je i na većoj deredži. Vidi li osoba nekog mlađeg od sebe, i njemu treba prednost dati, jer je imao manje vremena i tako imao manje prilika učiniti grijehâ.

Ljudi su upućeni jedni na druge. Nekima je dat jači odraz Božijega dara sluha, nekima slabiji. Onaj sa slabijim odrazom dara treba nekoga ko bolje čuje, ko će na njega pripaziti, u svakodnevnom životu, u svakoj prilici, koja će za njega slušati Božije ajete, koje osoba sa slabijim sluhom ne može čuti, prenositi mu ih i zajedno s njim, u tome segmentu puta ka uzvišenome Allahu, hoditi.

I onaj ko dobro čuje, treba nekoga ko slabo čuje. Shodno kur’anskoj istini: Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan (70:19), zaboravimo i na ovaj Božiji dar. Počnemo se s njime služiti ne kako bismo se što više približili uzvišenome Gospodaru već suprotno, čula koristimo želeći se s dragim Bogom nadmetati. Zato se kaže – koliko samo ima onih koji čuju a ne čuju, i koliko samo ima onih koji ne čuju a čuju. Kada ima problema sa zdravljem, čovjek upozna druge bolesnike, te počne zahvaljivati Uzvišenome na darovima zdravlja.

Osoba koja svoje srce otvori manifestiranju svojstava Lijepog Božijeg Imena “Onaj koji sve čuje”, u stanju je upravo svoji srcem čuti drugog kada je u nevolji. Ne čeka da ga neko zamoli za pomoć – uvijek osluškuje druge duše, prosto vrebajući kada da pritekne u pomoć.

O vezanju, ozbiljenju i kićenju odrazima svojstava Božijeg Imena “es-Semī‘”, ako Bog da reći ćemo kada budemo nešto govorili o narednom Lijepom Imenu.

Ko je u stanju vidjeti značenje pojavnih stvari, njihovu stvarnu egzistenciju i starno značenje?! Hazreti imam Gazali poručuje da, kada se razmišlja o Lijepom Božijem Imenu “Onaj koji sve čuje”, čovjek treba povesti računa o dvoje.

Prvo, da zna da uzvišen Gospodar sve, hama baš sve, čuje, pa čovjek treba dobro paziti šta govori, u svakoj prilici.

drugo, da je čovjeku čulo sluha stvoreno isključivo kako bi slušao Allahov Govor – Kur’an, i ono što ga vodi Uputi i sigurnom povratku Gospodaru. Nemar svakog čovjeka mjeri se upravo otklonom od ovoga – što čovjek vlastiti sluh više koristi da bi slušao časni Kur’an, to više opravdava ukazano mu Božije povjerenje. Što više sluša besposlice i gluposti, to više i pronevjerava Božije povjerenje.

on ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.

(Kur’an, sura Kāf, ajet 18.)

Vodeći računa o ovome, čovjek ulazi u stanje murākabe stalne koncentracije na Božije Prisustvo, na činjenicu da šta god uradi, Gospodar to čuje i vidi. Prenosi se da je jedan kralj imao roba kojeg je darivao i pazio neuporedivo više nego ostale, više nego i svoje bliske prijatelje. Svi su se čudili, nisu razumjeli takvo kraljevo vladanje.

Jedne prilike, pošli su na put, kralj, svita i bliski prijatelji, i odani rob. U jednome trenu, kralj, samo na čas, pogleda prema vrhu planine i vidje kako ga je prekrio snijeg. Na licu mu se javi skoro neprimjetan smiješak, a u duši želja – da mu je malo snijega. Nije ni vratio pogled, kada odani rob podbode konja i zaputi se prema planini. Nije prošao ni sahat, vratio se noseći sa sobom malo snijega za kralja.

Svi se začudiše:

“Kako si znao da kralj hoće snijeg?”

Rob odgovori:

“Kralj ni u šta ne pogleda ‘bezveze’.”

“Eto zašto mu u svemu dajem prednost. Iako ste naizgled sa mnom, zaokupljeni ste sâmi sobom, a rob, iako mi po položaju ničim ne sliči, zaokupljen je isključivo sa mnom”, reče kralj.

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ko uči ovaj Ism (Ime) ‘es-Semī‘ ’, njegove će riječi djelovati čisto. Allah, dž.š., čuje svaki glas bez uha pa ko ovo bude učio bit će mu dova (molba) kabul (prihvaćena).”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:

“Kaže se da ko u četvrtak, nakon klanjanja duha-namaza, prouči Lijepo Božije Ime ‘es-Semī‘ ’ pet stotina puta, ako Bog da dova će mu biti uslišana.

A ko mnogo uči ovo Ime, ako Bog da bit će izlječen od slaboslušnosti (sikalus-sem‘).

A Allah dragi, opet, najbolje zna.”