44. Božije ime “er-Rekību” (أَلرَّقيِب)– Koji pazi na svaku kretnju

Napomena: 
Priredio S.B.

Božije ime “er-Rekību”Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Allah, dž.š., pazi i prati na sve stvari.”

U časnome Kur'anu kaže se:

O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drúgu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi (innallāhe kāne 'alejkum rekīben).

(en-Nisā', 1.)

A u drugome ajetu:

Odsada ti nisu dopuštene druge žene, ni da umjesto njih neku drugu uzmeš, makar te i zadivila ljepota njihova, osim onih koje postanu robinje tvoje. – A Allah na sve motri (ve kānallāhu 'alā kulli šej'in rekīben).

(el-Ahzāb, 52.)

Uzvišeni Gospodar nad svime bdi, sve prati, sve zna, pazi na svaku kretnju. Prvi ajet otkriva nam da uzvišeni Allah bdi nas obavezama čovjekovim. Ako ih čovjek valjano izvršava, koliko mu je to moguće, dragi Allah zadovoljan je s njim. Ukoliko je čovjek prema svojim obavezama nemaran, uzvišeni Allah ga, raznim kušnjama i nevoljama, opominje. Tako svaka čovjekova i ovozemaljska bol ima svoj ovozemaljski uzrok. Nekada samo jedan, a nekada ih je više.

Konstantnim sjećanjem (tezkira), pažljivom stalnom analizom pokreta svakog svog organa (murākaba) i konstantnim svođenjem računa sa samim sobom (muhāseba), čovjek sebi osigurava Božiju naklonost. U tom slučaju, ako posrne, dragi Allah, koji uvijek sve prati, poslat će mu pomoć. Čovjek samo treba uz dragoga Gospodara pristati.

Dovoljno je prisjetiti se predaje, za koju se kaže da je hadis-i kudsi, u kojoj uzvišeni Allah, nakon što Ga svaki dan i svaku noć nebesa i zemlja, rijeke i more, mole da uništi čovjeka jer je čovjek prema Božijim blagodatima tako nemaran, odgovara da je on uvijek tu za čovjeka: ako čovjek čini dobro, dragi Allah ga nagrađuje; a ako griješi, dragi Gospodar ga liječi.

Osoba koja se okiti stalnim tezkirommurâkabom i muhâsebom, okitila se ustvari odrazima djelovanja Lijepoga Božijeg Imena “Onaj koji pazi na svaku kretnju”.

Uzvišeni Allah ne pazi samo na svaku kretnju čovjeka. Sve što je stvorio, On i na to pazi, o svemu brigu vodi, o svemu sve zna. Stoga je u drugome ajetu i rečeno: “A Allah na sve motri”, doslovno, “A Allah motri na baš svaku stvar (šej')”.

Čovjek koji se u potpunosti preda dragome Gospodaru, dosegne stepen u kojemu i sluša, i gleda, i dohvata i hoda, vođen uzvišenim Allahom. Nekada je toga sasvim svjestan, a nekada uopće nije. U poznatome hadis-i kudsiju, uzvišeni Allah kaže:

Ko bude neprijatelj robu Mome, tome rat objavljujem. Za Mene najdraža stvar s kojom Mi se rob Moj približava jeste ono što mu propisah. Rob Moj nafilama (dobrovoljnim bogoslužjima) Mi se približava sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim postajem sluh njegov, kojim sluša, vid njegov, kojim gleda, ruka njegova, kojom prihvata, i noga njegova, kojom hoda.

Ako Mi što zatraži – dat ću mu, a ako od Mene utočište traži – pružit ću mu. Od svega što radim, nizašta se ne dvoumim kao što se dvoumim uzeti dušu roba Moga, vjernika: on smrt ne voli, a Ja ne volim ožalostiti ga.

(hadis-i kudsi, Allahov govor koji je prenio hazreti Muhammed, alejhisselam, ali koji nije dio Kur'ana, bilježe Buharija i Ahmed, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)

Takva osoba, a takvi su bili, naprimjer, svi poslanici, na Sudnjem danu govorit će samo ono što kaže dragi Bog. Toliko su na ovome svijetu bili utopljeni u ljubav prema dragome Allahu, da su sve i slušali, i gledali, i shvatali, i radili, preko Njega, uzvišen je. Dovoljno se podsjetiti događaja sa hazreti Isâ-pejgamberom, alejhisselam, kojega navodi časni Kur'an a u kojemu nam se otkriva jedan od događaja koji će se desiti na Sudnjem danu:

“Hvaljen neka si Ti! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš.

Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: 'Klanjajte se Allahu, mome i svome Gospodaru!' I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao (kunte Ente er-Rekībe 'alejhim); Ti nad svim bdiš.”

(el-Mā'ida, 116., 117.)

Stoga bi mnogi hazreti pejgamberi, alejhimusselam, uobičavali govoriti svome narodu, nakon što bi narod odbio robovati dragome Bogu, pozivajući se da su dobro svjesni svoje snage, mudrosti svojih predaka i slično, neka pripaze dobro na svaku svoju kretnju, a i on, taj konkretni pejgamber, također će pripaziti. Nakon toga, obično bi narodi doživjeli kaznu.

“O narode moj, činite sve što možete, a činit ću i ja. Vi ćete sigurno saznati koga će kazna stići koja će ga osramotiti i ko je lažac. Pa, čekajte (ve'rtekibū) i ja ću s vama čekati (innī me'akum rekīb)!”

I kada je pala naredba Naša, Mi smo, iz milosti Naše, Šuajba i vjernike s njim spasili, a one koji su zlo činili pogodio je užasan glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi, nepomični osvanuli.

(Hūd, 93., 94.)

U govoru hazreti Isâ-pejgambera, alejhisselam, primjer je kakvo bi trebalo biti stanje svakog vjernika. Uslijed bliskosti s uzvišenim Bogom, čovjek se može kao izgubiti u odnosu na ovaj svijet, ali u takvome stanju, ono nad čim je taj vjernik pazio, dobiva najbolju pažnju. Vjernik je spriječen voditi računa o svakodnevnim obavezama jer je zauzet uzvišenim Gospodarom. Stoga, pošto je On svemoćan, sâm dragi Gospodar vodi računa o čovjekovim obavezama, dok ga takvo stanje (hâl) ne prođe.

U tome slučaju pogotovo, čovjek i ne može ništa drugo reći osim ono što mu dragi Allah naredi. Tako obaveze o kojima je vodio računa, bîvaju svjedoci sâme sebi – vjernik koji je na njih pazio, napustio ih je određeno vrijeme a oni su, vrijednošću toga roba, sučeljeni izravno sa uzvišenim Gospodarom.

Iz navedenih riječi hazreti Isâ-pejgambera, alejhisselam, hazreti Ibn Udžejbe izvlači jedan poseban zaključak. Svako ko se za svoga života na Ovome svijetu predstavljao kao duhovni autoritet a nije imao ovlaštenja za to, svako ko se predstavljao kao neko ko može drugome pomoći, izliječiti ga, podučiti ga i slično, a ustvari nije bio kompetentan za to, bit će pitan slično ovome kako će biti pitan hazreti Isâ-pejgamber, alejhisselam.

Ono što postoji stvorio je dragi Allah, samo On. Ono čemu dragi Allah nije podario egzistenciju, niti mišljenu niti ostvarenu, to ni ne postoji. Ukoliko neko kaže za nešto da je od dragoga Boga a ono ustvari nije, kao da je pokušao kopirati dragoga Boga, stvoriti nešto što dragi Allah nije dao.

Poziv hazreti Isâ-pejgambera, alejhisselam, bila je ustvari artikulirana poruka koju mu je dragi Allah naredio da prenese: “Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!” Stoga je hazreti Isâ-pejgamber, alejhisselam, čist od grijeha.

S druge strane, oni koji su rekli da im je hazreti Isâ-pejgamber, alejhisselam, poručio: “Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!”, ti su pokušali artikulirati nešto što u zbilji ne postoji; egzistencija toga, tih riječi koji su nažalost postali poruka, nadaje se kao nešto stvarno na ovome svijetu. Stoga u svijetu zbilje (hakîka), nje nema. Tako će sa tom prividnom egzistencijom pojaviti se na Sudnjem danu a u stanju mušrika, politeista, i nevjernika, jer su na ovome svijetu pokušali kopirati stvaranje koje daje dragi Bog.

Kako bi reci hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi, ili se prikazuj drugima kakav i jesi, ili budi onakav kakav se prikazuješ. Vjernik mora dobro paziti na svaki svoj pokret, dobro procijeniti svoje mogućnosti i pokušati prepoznati Božije znakove koji mu se šalju, kako se ne bi niti potcijenio ali niti precijenio. Vjernik bezpodsjećanja, bez stalne kontrole svakog svog organa i bez stalnoga svođanja računa sa sâmim sobom, odbija od sebe odraze djelovanja Lijepog Božijeg Imena “er-Rekîb”, i samim tim odbija prepustiti brigu o sebi uzvišenom Gospodaru, Onome koji na čovjeka pazi u svakome stanju:

I pouzdaj se u Silnoga i Milostivog, koji te vidi kada ustaneš da sa ostalima molitvu obaviš, jer On, doista, sve čuje i sve zna.

(eš-Šu'arā', 217.-220.)

Ono s čime vjernik počinje jeste podsjećanje (tezkira), učenjem Kur'ana, dobrovoljnim namazima, dobrovoljnim postom, hodanjem po mezarima, slušanjem ajeta i časnih hadisa koji govore o smrti, o značenju smrti, o onome što se proživljava u kaburu, o proživljenju i Danu suda. Ukoliko vjernik nema koga da ga vodi, ukoliko nema učitelja u ovome, može se, kako prenosi, koristiti djelom hazreti Mevlane “Mesnevija”. Također, može se i koristiti djelom hazreti šejhul ekbera Ibn Arebija “Mevāki'un-nudžūm”.

Nakon toga, vjernik dolazi u stanje kada kori samoga sebe. Duša mu dobiva tu sklonost ka samokorenju (nefs levvāma), te svaki svoj postupak, vremenom i svaku svoju pomisao, propituje, i jada se dragome Bogu moleći ga da mu podari izlaz iz takvog lošeg stanja u kojemu se duša kojom vladaju mahane nalazi.

Nakon toga, uzvišeni Allah dušu liječi, odstranjujući od nje bolesti, jednu po jednu, a svako malo joj šaljući po neko nadahnuće (ilham). Vjernik se preporađa i polahko dolazi u takvo stanje kada će svoju murâkabuprebaciti sa svojih organa na svoga Gospodara: sav će se predati, bit će u najvažnije ono što mu Gospodar poručuje u Svojoj knjizi Kur'anu.

Ovi prelasci nisu nešto što se može “na silu” doživjeti. Svaki prelazak prepun je različitih iskustava u kojima se čovjek bez iskusnog vodiča može izgubiti. Tako nam prenose vjerski prvaci.

Čovjek koji je osjeti djelovanje Lijepog Božijeg Imena “Onaj koji pazi na svaku kretnju”, smiren je, staložen, tih, uvijek prema drugima vedra lica. Takav vjernik jasno vidi pogubnost parole modernoga doba “čovjek je sâm sebi gospodar”. I uz najbolje želje i najbolju volju, nemoguće je čovjeku da se potpuno nečemu ili nekome posveti, da na nešto bez odmora, bez pauze, pazi. Pa je bolje prepustiti se uzvišenom Gospodaru, Njegovim propisima koje su dostavljali, dio po dio, hazreti pejgamberi, alejhimusselam, a konačna forma objavljena je posljednjem Božijem poslaniku Muhammedu, alejhisselam. Zato je čovjeku bolje da ga u životu vodi želja za istinskim priznanjem kako je dragi Allah njegov stvarni i jedini gospodar.

Vezanje za Lijepo Božije Ime “Onaj koji pazi na svaku kretnju” (et-te‘alluk), ogleda se u čovjekovoj potrebi da uzvišeni Gospodar pazi na njega kako nikada svjesno ne bi povrijedio Božije propise.

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “Onaj koji pazi na svaku kretnju” (et-tehakkuk), ogleda se u čovjekovoj spoznaji da istinski er-Rekîb ni u kojoj situaciji ne napušta onoga ko je u Njegovoj vlasti. Er-Rekîb uvijek zna šta rob radi, kako mu najbolje pomoći; uvijek zna tačno šta je robu dato, i šta sve rob ima.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “Onaj koji pazi na svaku kretnju” (et-tehalluk), ogleda se u tome da čovjek postigne takav stepen na kojemu će u svome srcu jasno razaznati šta je to što mu dragi Allah povjerava na čuvanje, a šta je to što ga njegova strast i šejtani nagovaraju da čuva. Takva osoba jasno razaznaje kakve su to mahane koje ulaze u njegove srce, ali i kakve su to mahane koje u svome životu ispoljava.

Hazreti imam Kušejri navodi predivnu misao:

“Stalno pogledaj (murâkaba) na uzvišenoga Allaha. Kada spoznaš da On tebe stalno vidi, tada stalno pazi na Njegove propise.”

Jedan mudrac upitan je:

“Čime se čovjek može najbolje pomoći pa da obara svoj pogled kako ne bi gledao u zabranjeno?”

Na to je odgovorio:

“Najbolje se može pomoći spoznajom, da je uzvišeni Allah već vidio taj njegov pogled u zabranjeno.”

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ovaj Ism (Ime) velikani su učili da se očuva imovina i ostvari ono što se želi.”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:

“Korist za čovjeka od stalnoga učenja ovog Lijepog Imena jeste u tome što će spoznati da uzvišeni Allah stalno na njega pazi, stalno je uz njega, pa će čovjek, stoga, prema uzvišenom Gospodaru iskazivati strahopoštovanje (havf) i neće Mu griješiti.

Kažu da Lijepo Božije Ime 'er-Rekîb' treba učiti onaj ko se plaši za život nedonoščeta u majčinoj utrobi, i to proučiti sedam puta.

Također, ko se od rodbine sprema za put, stavi se ruka na vrat putnika za kojega postoji bojazan da ga može na putu nešto ružno zadesiti, i prouči se sedam puta ovo Lijepo Ime. Ako Bog da bit će siguran na put.

A dragi Allah, opet, najbolje zna.”