48. el-Vedûd (الوَدُود) – Koji voli

Napomena: 
Priredio S.B.

Božije ime “el-Vedûd”Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

„Neki misle da je ovo Ismi Azam (najveće Božije Ime). U suštini ovaj Ism znači (da) svakom dobro čini i da voli.“

Možda ništa u životu nije toliko zloupotrebljeno kao ljubav a, s druge strane, skoro da nema tradicije, religijske ili filozofske, koja ljubav ne stavlja u prvi plan. S obzirom da je uzvišeni Gospodar Sebe oslovio Imenom „Koji voli“, logično se zaključuje da su odrazi djelovanja toga Lijepoga Imena primjetni na ovome svijetu. No, za razliku od djelovanja velikoga broja Lijepih Božijih Imena, djelovanje Imena „el-Vedûd“ prepoznaju svi ljudi i skoro svi se za njega vežu. Ali je upitan odnos ljudi prema stvarnoj prirodi ovoga Imena.

Mnogi kažu da sve što postoji izravan je plod Božije ljubavi – da nije nje, ne bi bilo ni svijeta. U časnome Kur'anu se kaže:

O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite.

(Kur'an, sura el-Mâ'ida, ajet 54.)

Iz ovoga je jasno da svijet stvarno počiva na Božijoj ljubavi ali i da je čovjek u mogućnosti taj, možda najljepši dar, potpuno upropastiti. Najpostojanija i najpunija je vjera iz ljubavi prema dragome Gospodaru, a od nje je slabija vjera zasnovana na koristi koje čovjek prepoznaje kao Božije darove. Obje su jako vrijedne ali citirani kur'anski ajet otkriva da ipak među njima postoji suštinska razlika.

Vjera iz čiste ljubavi prema uzvišenome Allahu nastaje kao posljedice čovjekovoga voljenja Božije Bîti, dragoga Boga kao takvoga (mehabbetuz-zât), dočim vjera iz zadovoljstva i zahvalnosti prema Božijim blagodatima nastaje kao posljedica voljenja Božijih Svojstava (mehabbetus-sifât), tragova Božijega djelovanja koje prepoznajemo i u kojima uživamo, i većina nas i njeguje upravo ovu vrstu vjere.

Vjera iz ljubavi prema uzvišenome Allahu je praiskonska, oduvječna, vjera (ezelî), i nju baštine naročito odabrani Božiji robovi, poslanici, alejhimusselam, i Allahovi prijatelji – evlije. U čemu je, onda, razlika? Kada se uzvišeni Allah manifestira djelovanjima Svojih Lijepih Imena kao što su „Svemilosni“, „Blagi“, „Koji molbe prima“ i slično, čovjek uživa u vjeri, grudi se rašire te je čovjek spreman vjeri se potpuno posvetiti, u svemu je postaviti u „prvi plan“. No, kada se uzvišeni Allah nakon toga manifestira djelovanjima Svojih Lijepih Imena kao što su naprimjer „Koji smrt daje“, „Koji se osvećuje“, „Koji sve savladava“, čovjek zapadne u teško duhovno stanje te mu treba vremena da povrati onaj stepen ubjeđenosti (îkân) koji je imao prije izloženosti djelovanju Božijih Atributa osvećivanja, savladavanja, usmrćivanja i slično. Zato veliki broj nas vjernika često mijenja raspoloženje, kako kažemo – često zapadamo u hâlove, pa smo u potrebi tragati za lijekom i odgovorom na probleme kojima smo izloženi. I u ovim teškim stanjima, s obzirom da su izravan Božiji dar, leži velika mudrost, samo što je vrlo malo ljudi među nama može dokučiti.

S druge strane, odabrani Božiji robovi koji posjeduju dar vjere iz ljubavi prema uzvišenome Allahu, takve osobe vole dragoga Gospodara bez obzira da li im Se manifestira Imenima „Svemilosni“, „Blagi“ i slično, ili Imenima „Koji se osvećuje“, „Koji savladava“. Iz ovoga razloga hazreti Alija je rekao: „Robujte uzvišenome Allahu, ni iz ljubavi prema nečemu, a ni iz straha prema nečemu“.

U hadis-i kudsiju uzvišeni Allah kaže:

Kada stavim jednoga od Svojih robova vjernika na kušnju, a on Mi na to zahvali te otrpi na nevolji, takav, po pitanju grijeha, ustaje iz svoje postelje kao na dan kada ga je rodila mati.

(hadis bilježe hazreti imam-i Ahmed, Taberani i Ebu Ja'la, prenoseći ga od hazreti Šedada ibn Evsa)

Uslijed vjere iz čiste ljubavi prema uzvišenome Allahu, premda je kušan nevoljom, tom čovjeku je svejedno – Uzvišenome zahvaljuje na daru života, a koliko može nastoji se strpjeti pred udarcima kojima je izložen. Ko ima takav stepen vjere, taj je čist od grijeha, baš kao što svaki čovjek na ovaj svijet dolazi u potpunosti čist od grijeha. Onaj ko se prema privlačnostima ovoga svijeta i uopće stvorenja odnosi kao novorođenče, potpuno nezainteresirano, stalno u plaču uslijed rastanka s bezbrižnim mjestom prebivanja, taj i po pitanju grijeha kod uzvišenoga Allaha ima tretman novorođenčeta.

Jedno je jauknuti uslijed velikoga bola ili se požaliti bliskoj osobi, iskrenom prijatelju, na bol koji se osjeća, a nešto sasvim drugo uslijed boli pasti u očaj te, što se također dešava, zanegirati i vjeru i uzvišenoga Gospodara. Kako kaže hazreti imam Gazali, strpjeti se u svakodnevnim situacijama sposobnost je koju ima većina vjernika. Ali strpjeti se uslijed jakoga udarca sudbine i pri tome ostati postojan u vjeri, sposobnost je isključivo vjernika koji su dosegli stepen istinitih (siddîkûn). Ponovno se uviđa bitnost druženja i njegovanja istinskih prijateljskih veza te traganja za zrelim i učenim vjernikom, kako bi se ljudi međusobno pomagali.

Jer bez obzira na naizgled jaku postojanost vjere kod neke osobe, može biti samo pitanje trenutka kada će čovjek podleći iskušenju. A kako je rekao hazreti Poslanik, alejhisselam:

Šejtan je vuk za čovjeka, kao što ovce imaju svoga vuka, pa otima odlutalu i napuštenu ovcu. Klonite se dijeljenja, a držite se zajednice (džemât), većine i džamije.

(hadis bilježi hazreti imam-i Ahmed, prenoseći ga od hazreti Muaza ibn Džebela)

U plemenitom ajetu citiranom na početku ovog teksta, za ljubav je upotrebljena arapska riječ „hubb“, koja ima značenje „osjemeniti se (žito)“, pa je jasno da je ljubav o kojoj je riječ ona rasprostranjena kroz sve dijelove Bîtka, osnovna ljubav, pod čijom se djelovanjem nalazi sve stvoreno, makar i nesvjesno.

Jezička forma Lijepoga Božijega Imena „Koji voli“ dolazi od arapske riječi „vudd“, koja ima i značenje „želja“, iz čega se može zaključiti da dragi Allah „želi“ da svaki čovjek osjeti onu osnovnu ljubav da se osvjedoči u Božiju ljubav prema svakome stvorenju. Uslijed ovakvog Božijeg plana, dragi Allah je čovjeku podario relativno slobodnu volju pa je svaka osoba u mogućnosti pravilno odgovoriti na Božiju ljubav prema njoj, ili tu ljubav usmjeriti prema nečemu drugome, nečemu što joj je bitnije od sâmoga Stvoritelja. Krećući se kur'anskim ajetima, primjetno je da velika većina ajeta koji spominju ljubav kao želju, govori o ljudskoj pronevjeri ovoga dara. Tako naprimjer govoreći o hazreti Ibrahimovome, alejhisselam, pozivu u vjeru koji je uputio svome narodu, Kur'an časni nam donosi hazreti Ibrahim-pejgamberov, alejhisselam, zaključak vezan za razlog zbog kojega njegov narod obožava kipove:

„Vi ste“, reče on, „mimo Allaha kumire prihvatili da biste u životu na ovom svijetu međusobnu ljubav održavali...“

(Kur'an, sura el-Ankebūt, ajet 25.)

I otkrivajući zaljubljenost nekih ljudi u život na ovome svijetu, Kur'an časni govori o ljubavi prema dugome životu:

I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi volio da poživi hiljadu godina...

(Kur'an, sura el-Bekara, ajet 96.)

Ovu ljubav kao želju, čovjeku je dozvoljeno koristiti radi uspostavljanja dozvoljenih odnosa u porodici, kao što je ljubav među supružnicima:

i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost.

(Kur'an, sura er-Rūm, ajet 21.)

Sve u svemu, osoba čije je srce izloženo djelovanju Lijepoga Božijega Imena „Koji voli“, shodno hadisu hazreti Pejgambera, alejhisselam, u kojem naređuje vjernicima: „Voli ljudima ono što voliš sebi“ (Hadis bilježe Ebu Ja'la, Taberani, Hakim i Bejheki, prenoseći ga od hazreti Jezida ibn Eseda), nastoji se prema drugome ophoditi na najljepši način. Konstantno čeka priliku da učini neko dobro, da pomogne drugima, a neke od njih, poput hazreti Ensarija, drugima čak i daju prednost u odnosu na sebe:

i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno...

(Kur'an, sura el-Hašr, ajet 9.)

U svakoj prilici oprašta drugima, kao što je hazreti Muhammed, alejhisselam, uvijek praštao, bez obzira na težinu zla koje mu je bilo naneseno. Sva silina zla takvu osobu ne može ni za tren odvratiti od želje za činjenjem dobra.

Vezanje za Lijepo Božije Ime „Koji voli“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da se spozna stalnost Božije ljubavi prema njemu, te potrebi za učvršćenjem ljubavi u duši onoga kome je to naređeno.

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Koji voli“ (et-tehakkuk) je preinaka voljenja kao želje u stvarno voljenje i čovjekovo ustaljenje u njemu. Onaj ko voli iz stvarne ljubavi (muhibb) to je osoba iskrene i čiste ljubavi, dočim je ljubav Onoga koji voli stalna, postojana, ljubav.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Koji voli“ (et-tehalluk) nastaje kada se u srcu roba ustali Allahovo voljenje i voljenje onoga kome je voljenje naređeno, u svakome trenu.

Po jednoj predaji, uzvišeni Allah objavio je jednome od prijašnjih poslanika:

„Potomče Ademov, stvari sam stvorio zbog tebe, a tebe sam stvorio zbog Mene, pa nemoj upropaštavati ono što sam stvorio zbog Mene radi onoga što sam stvorio zbog tebe. Potomče Ademov, volim te uslijed prava koji imaš kod Mene, pa tako ti Moga prava koji imam kod tebe, i ti Mene voli.“

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

„Ovaj se Ism (Ime) zikir čini da zavoliš Allaha, dž. š., i da Allah, dž. š., tebe zavoli.“

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:

„Onaj ko uči ovo Ime, okitit će se svojstvom ljubavi prema Allahovim robovima, a uzvišeni Gospodar će i u srca Svojih robova ubaciti ljubav prema toj osobi.

Kažu da ko prouči ovo Ime hiljadu puta na hranu a potom je pojede sa svojom suprugom, supruga će ga zavoljeti. Ko uzme sebi u vird da nakon farza svakoga namaza prouči ovo Ime četiri stotine puta, ljudi će ga zavoljeti.

Ko zapadne u tešku priliku (verta; ima još značenje – blato, močvara, provalija, pećina, jama, bunar, pa se može i tako razumijeti), pa klanja dva rekata nafile i prouči dovu:

أَللَّهُمَّ يَا وَدُودُ، أَللَّهُمَّ يَا وَدُودُ، أَللَّهُمَّ يَا وَدُودُ، يَا ذَا الْعَرْشِ الْمَجِيدِ، يَا مُبْدِئُ يَا مُعِيدُ، يَا فَعَّالٌ لِمَا يُرِيدُ، أَسْأَلُكَ بِنُورِ وَجْهِكَ الَّذِي مَلأَ أَرْكَانَ عَرْشِكَ، وَ بِقُدْرَتِكَ الَّتِي قَدَرْتَ بِهَا عَلَي جَمِيعِ خَلْقِكَ، وَ بِرَحْمَتِكَ الَّتِي وَسِعَتْ كُلَّ شَيْءٍ، لاَ إِلاَهَ إِلاَّ أَنْتَ، يَا غِيَاثَ الْمُسْتَغِيثِينَ أَغِثْنِي، يَا غِيَاثَ الْمُسْتَغِيثِينَ أَغِثْنِي، يَا غِيَاثَ الْمُسْتَغِيثِينَ أَغِثْنِي.

Allāhumme jā Vedūdu, Allāhumme jā Vedūdu, Allāhumme jā Vedūdu, jā zel 'Aršil Medžīd, jā Mubdi'u, jā Mu'īd, jā Fe''ālun limā jurīd, es'eluke bi nūri VedžhiKel-lezī mele'e erkāne 'AršiKe, ve bi qudretiKel-letī qaderte bihā 'alā džemī'i halqiKe, ve bi rahmetiKel-letī vesi'at kulle šej'in, lā ilāhe illā Ente, jā Gijāsel mustegīsīne egisnī, jā Gijāsel mustegīsīne egisnī, jā Gijāsel mustegīsīne egisnī

(Allahu moj, Ti koji voliš, Allahu moj, Ti koji Voliš, Allahu moj, Ti koji voliš, Vlasniče Prijestolja veličanstvenoga, Ti koji svemu daješ postojanje, Ti kojemu se sve vraća, Ti koji radiš hama baš šta Ti hoćeš, molim Te tako Ti svjetlosti Lica Tvoga koja je ispunila sve stupove Tvoga Prijestolja, i tako Ti Tvoje moći kojom određuješ sudbinu svih Tvojih stvorenja, i tako Ti Tvoje milosti koja obujmljuje svaku stvar, nema drugoga božanstva osim Tebe, o Ti koji pomažeš onim koji pomoć traže – pomozi mi, o Ti koji pomažeš onim koji pomoć traže – pomozi mi, o Ti koji pomažeš onim koji pomoć traže – pomozi mi)

sigurno će biti spasen.

A Allah dragi, opet, najbolje zna!“