53. el-Vekīl (الوَكِيل) – Onaj koji se stara i brine

 

Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:

„On se stara o redu, za Njega su vezani i mudri i nepronicljivi.“

Lijepo Božije Ime „Onaj koji se stara i brine“ navodi se i u časnome Kur'anu i u plemenitome sunnetu:

„I u Allaha se pouzdaj (tevekkel), Allah je oslonac (Vekîl) dovoljan!“

(Kur'an, sura Ahzâb/Saveznici, ajet 3.)

Uzvišeni Gospodar, stvoritelj svega što postoji, ne samo da sve stvara i sve doržava već se i o svemu stvorenome konstantno brine, o njemu se stara i za njega brine. Riječ je o velikoj tajni koju ljudski razum ne može jednostavno objasniti: Kako to da Onaj koji jedini stvara, stvorenome daju punu slobodu djelovanje ali se, i pored toga, za stvoreno brine, bez obzira da li tu slobodu neko iskoristi za dobro ili za zlo. Iz toga se razloga kaže da je uzvišeni Allah poput majke, najljepši staratelj:

„'Dovoljan je nama Allah i divan je on Oslonac (ni'mel Vekîl).'“

(Kur'an, sura Âlu Imrân/Porodica Imranova, ajet 173.)

Bez obzira o kome bila riječ, bez obzira da li je neko dragome Bogu vjeran ili Ga negira, da li čini dobro ili, pak, konstantno misli i radi zlo, uzvišeni Gospodar uvijek mu je blizu i otvara mu vrata pokajanja i oprosta. Nikoga u ovoj Svojoj dobroti ne zaboravlja, i nikoga ne ostavlja bez Sebe kao oslonca, doslovno svakoj stvari – svemu što je stvoreno, uzvišeni Allah otkriva Se kao oslonac i staratelj:

„To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugoga božanstva – samo On. Stvoritelj svake stvari, pa Mu robujte! I On se brine za svaku stvar.“

(Kur'an, sua En'âm/Stoka, ajet 102.)

Iz ovoga razloga, dragi Bog podučava sva stvorenja da prihvate Njegov dar pružanja sigurnosti i brige, da je jedini potpuni izlaz iz ovoga svijeta nebrojenih uzrokâ – oslanjanje na Njegovu moć i milost:

„Reci: 'Meni je dovoljan Allah, u Njega se pouzdaju oni koji se pouzdavaju.'“

(Kur'an, sura Zumer/Skupovi, ajet 38.)

Lijepo Božije Ime „Onaj koji se stara i brine“, pored svega drugoga, posebno sa sobom nosi dva sasvim specifična značenja. I jedan i drugi smisao uglavnom je zanemaren u svakdonevnom životu vjernika.

Na jednome mjestu u časnome Kur'anu, uzvišeni Allah kaže da:

„I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici (mu'minûn)!“

(Kur'an, sura Âlu Imrân/Porodica Imranova, ajet 173.)

Često osobe koje nisu religiozne, čiji je životni stil djelimično ili, čak, potpuno drugačiji u odnosu na Božije zapovijedi, s vremena na vrijeme, naročito kada su u nekoj životnoj nevolji, nakon što dadnu sve što mogu od sebe kako bi taj problem razriješili, kažu da se predaju volji uzvišenoga Boga. S obzirom na citirani ajet, svaka ta osoba – vjernik je.

Iako je ovo krajnje jasno, ipak, religiozne osobe često to zanemare pa umjesto pohvale takvoga izbora, radije ističu nedostatke tih ljudi nego da se obraduju njihovim svjedočenjem vlastitoga vjerovanja. Može zvučati, kako neki kažu: „prelagano“, da neko na ovaj način zadobije status vjernika, nakon konstantnoga iskazivanja nepokornosti dragome Bogu. Međutim, takav zakon odredio je dragi Bog, ne verificiraju ga, ne potvrđuju ljudi. Božije ljubav prema svemu stvorenom nema granica, i dragi Bog kao da konstantno „iščekuje“ povratak svake osobe Njemu. Iskreni vjernik trebao bi taj Božiji odnos oponašati, i drugima se radovati. Makar neko i bio otvoreni griješnik, svaki put kada odluku iskreno preda uzvišenome Gospodaru, to je znak njegove, makar i ograničene, uslovljene vjernosti.

I drugo, pitanje oslanjanja u svakodnevnome životu na dragoga Boga (tevekkul) izravno podrazumijeva tretiranja smisla i odnosa prema mnoštvu uzroka preko kojih se događaji na ovome svijetu dešavaju. Ne postoji ništa a da mu nešto drugo ne prethodi, ali i ne postoji nijedan uzrok a da nije izravna posljedica Božijega djelovanja, jedinoga koje ne podliježe nikakavim zakonima.

Smiještanjem čovjekove duše u fizičko tijelo i životom na ovome pojavnome svijetu, uzročno-posljedično događanja shvata se kao priroda svijeta, i njegovo razumijevanje postaje krajnje važno za svakoga čovjeka.

Umnožavanjem stvorenja i svih segmenata njihovoga međusobnoga odnosa, te njihovih pojedinačnih odnosa prema dragome Bogu i sâmima sebi, prouzročuje povećanje broja i uzroka i posljedica, a s protokom vremena, svaka osoba živi doslovno u jednoj mreži nepreglednih uzrokâ. Ukoliko bi čovjek nastojao doslovno svaku posljedicu spoznati preko njenoga uzroka, ne bi mu bilo dovoljno ni hiljadu života.

Iz toga razloga, od djetinjstva čovjek se podučava razlikovanju temeljnih, primarnih uzroka, u odnosu na one nešto manje važnije. Tako znatan dio svoga života svako živi oponašajući druge, naročito starije i učitelje, te usvaja različit odnos prema stvarima koje ga okružuju i s kojima dolazi svakodnevno u dodir: neke shvata kao izuzetno važne, one od presudnoga značaja, a na neke se uopće i ne osvrće.

No, ovako realiziran život, koji je prilično čest u zajednicima, umrtvljuje čovjekovu duhovnost, naprosto ga tjera da se posveti pitanjima koja, makar se njemu činila važna, ipak uopće nisu relevantna za njegov duhovni odgoj odnosno putovanje, kretanje prema Božijoj blizini. Zato uzvišeni Gospodar i upućuje čovjeka na jedan od Svojih velikih darova – oslanjanje izravno na Njega, spoznavanje i potvrđivanje svjesnosti o predodređenju svih stvari. No, ovo je izuzetno složeno pitanje budući da uporedo sa predodređenjem stvari uzvišeni Bog svaku osobu upućuje i na sposobnost slobodnoga promišljanja.

Sve rečeno dostatno govori da oslanjanje na dragoga Boga (tevekkul) ne može biti identičan kod svih ljudi. Većina vjernika (avâm) oslanja se u životu na dragoga Boga na način izražavanja zahvalnosti za sve što im podari, a strpljivoga podnošenja svega što im bude uskraćeno. Oni koji su sazreli u svome vjerovanju (havâs), u životu se na dragoga Boga oslanjaju također kroz strpljivo podnošenje ukoliko im je uskraćeno nešto u životu, međutim, nasuprot tome, kada im je nešto dato to daruju drugima, dajući im prednosti u odnosu na sâme sebe.

Moguće je govriti o tri velika stepena, tri dimenzije oslanjanja na uzvišenoga Gospodara u svakodnevnome životu.

Prvi stepen je zadovoljstvo (kanâ'a), kada vjernik bîva zadovoljan sa onime što ima, ne traži više od toga, i u takvome stanju srce mu je u potpunosti mirno, zadovoljno.

Drugi stepen je predanost (teslim), a riječ je o stepenu kada je vjernik istinski uvjeren da uzvišeni Gospodar zna njegovo stanje (hâl), zna sve što mu je potrebno, pa u takvoj spoznaji nastavi raditi sve ono što dragi Bog naređuje, odnosno suzdržavati se od svega što dragi Bog zabaranjuje.

Konačno, treći stepen je prepuštanje (tefvîd), kada rob apsolutno sve svoje potrebe prepusti uzvišenome Bogu, niti moljenjem, niti stanjem moljenja, niti na bilo koji drugi način ništa od dragoga Boga ne traži. Potpuno mu je svejedno u kakvoj mreži uzrokâ živi, šta je to što je prouzročilo neko stanje u kojemu se nalazi. Jednostavno, on je u vlasti jednoga istinskog Vladara (Melik), a uzvišeni Gospodar bliži je i preći Svome robu negoli je taj rob preči sâmome sebi!

Prenosi se da kada je hazreti Ahmedu ibn Hadrevejhu bio na samrtnoj postleji, okupili su se vjerovnici oko njega, jer je imao dug od sedamdeset hiljada dirhema. Hazreti Hadrevejh reče:

„Allahu moj, moja duša je zalog u Tvojim rukama. Pa, ako je želiš uzeti, podari ovima njihova prava.“

Tada neki čovjek pokuca na vrata i reče:

„Neka iziđu njegovi vjerovnici!“

Izišli su van pa im ono što su posudili bî vraćeno, a hazreti Ahmed ibn Hadrevejh ispusti svoju dušu.

Svaka osoba ima slobodu prihvatiti nekoga drugoga čovjeka za oslonac u svome životu, međutim, ne postoji nijedno biće koje u stanju konstantno se o sebi a kamoli o drugim brinuti. Jedini ko je uvijek blizu, ko je uvijek, bez obzira na sve, spreman pružiti oslonac posrnulom i griješnom, jeste uzvišeni Allaha.

On je uvijek tu, uvijek iščekuje Svoga roba, pa ukoliko bi bilo moguće ovo Lijepo Božije Ime simboliki predstaviti, bilo bi to u slici viđenja ruke ispružene prema čovjeku.

Vezanje za Lijepo Božije Ime „Onaj koji se stara i brine“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu dragi Bog podari sklonost da jedino Njega, uzvišenoga Gospodara, prihvatio kao svoj oslonac.

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Onaj koji se stara i brine“ (et-tehakkuk) podrazumijeva takav stepen spoznaje na kojemu osobi postaje jasno da je jedini oslonac On, uzvišeni Allah, te da je svaki uzrok istovremeno i posljedica nekoga drugog uzrok pa čovjek jasno vidi da svakim uzrokom upravlja dragi Bog, pa je prihvatanje uzvišenoga Gospodara kao oslonca, zapravo, nužnost: „Gospodar istoka i zapada, nema božanstva već samo On, pa Ga uzmi za oslonac!“ (Kur'an, sura Muzzemmil/Umotani, ajet 9.)

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Onaj koji se stara i brine“ (et-tehalluk) odnosi se na stanje u kojemu čovjek pouzdano zna da je jedini oslonac uzvišeni Allah, te sve što čovjek može posjedovati na ovome svijetu: imetak, potomstvo, bogatstvo i sl., sve je, zapravo, Božiji dar, pa onaj ko se usitinu okitio odrazima svojstava ovoga Lijepog Božijega Imena, zadovojan je i miran, ne osjeća ama baš nikakvu potrebu za bilo čime što se nalazi kod nekog drugog. Sve što ljudi posjeduju, Božiji je dar, a vjernik ozbiljen u djelovanju Imena „Onaj koji se stara i brine“, Božijje rob i Njegov zastupnik na Zemlji, te sve drugim prepušta.

Osoba odgajanja pod djelovanjem ovoga Lijepog Božijeg Imena, u svemu što se događa na ovome svijetu jasno vidi Božiju ruku koja to djeli, i šta god da drugim bude dodjeljeno, ona je zadovoljna i sretna.

Hazreti Omer je jedne prilike čuo blagoslovljenoga poslanika Muhammeda da kaže:

„Kada biste se vi oslanjali na Allaha, ali istinski oslanjali, opskrbio bi vas kao što opskrbljuje i ptice: osvanu gladne, o počinu site.“

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe Tirmizi, Ibn Madže, Ibn Hibbân, i hazreti Ahmed ibn Hanbel)

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

„Ovo Ime ko zikir (čini, uči), osjetit će zevk (duhovni užitak, doživjet će duhovni ushit). U prirodi ovim Ismom (Imenom) odbijaju se vjetrovi i grmljavine.“

Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:

„Ko uči ovo Ime, uzvišeni Gospodar spustit će mu smiraj u srce, sve dok stvari prepušta Njemu.

Još potpunije je uz ovo učiti i Lijepo Ime 'Mudri'.“

A Allah dragi, opet, najbolje zna.