15 Jun 2006

U posjeti dobrim ljudima Istočne Bosne

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 Najgori neposluh koji osoba može prema Bogu dragome učiniti jeste pridružiti Mu druga, vjerovati da postoji još jedan ili, pak, više božanstava (širk). O tome Allah dragi u Kur'anu veli:

"Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan."

 (Kur'an, sura Žene, ajet 116.)

 Najčešće se ova opasnost prepoznaje kao otvoreno klanjanje nekome drugome mimo Allaha, bilo da je riječ o doslovnome klanjanju (što nalazimo npr. u hinduističkim religijama) ili postavljanju u isti ravan Božijih Knjigâ i nebožanskih propisâ. Možda je u današnje vrijeme najopasniji vid, možda nesvjesnoga, činjenja širkanetrezveno slijeđenje nekoga autoriteta (ili autoritetâ) koje veoma često ide izravno u suprotnost poštivanja Šerijata (dakle i osnova fikha, islamskoga prava, i osnova akaida, islamskoga vjerovanja). Često čovjek je slab, za muslimana sigurno u ovim slučajevima preslab, oduprijeti se jačem, moćnijem, bogatijem te tako nastoji pomiriti ono što je nepomirljivo.

S druge strane, ti moćniji, bogatiji odnosno "ljudi na položaju" bîvaju toliko opijeni sobom da druge ni ne vide osim kao vlastite pijune, kao vlastitu svojinu. Maksimalno ih iskorištavaju i nikako ne prepoznaju u drugima trag Božijega stvaranja ali ni u sebi čovječnost koja ih ne samo treba činiti otvorenim i pristupačnim za druge već i podsjećati na vlastitu slabost i nepostojanost a božansku, gospodsku i jedinost Imenâ i svojstava.

Hazreti Ibrahim, alejhisselam, poznat je po stalnoj borbi protiv širka. Mada su svi Božiji poslanici, alejhimusselam, ovu borbu stavljali u prvi plan, hazreti Ibrahim, alejhisselam, ima jednu rekao bih naročitu ulogu u toj oblasti.

Jedan od najjednostavnijih pristupa hazreti Halila tome problemu jeste upravo isticanje Božije postojanosti a ljudske prolaznosti. Ovo se jasno ogleda u upoznavanju s drugim civilizacijama i kulturama, narodima koji su nekada bili a sada ih više nema. Stoga, preporuka onima koji su u mogućnosti je putovanje:

 "Zar ovi ne vide kako Allah sve iz ničega stvara? On će to opet učiniti; Allahu je to, zaista, lahko.

 Reci: 'Putujte po svijetu da vidite šta je On iz ničega stvorio. I, Allah će to, poslije, po drugi put stvoriti. Allah, zaista, sve može;' "

 (Kur'an, sura Pauk, ajeti 19., 20.)

 Ta kur'anska poruka bila je ideja vodilja našoj malehnoj “ekskurziji” koja se ovaj put odlučila posjetiti neka mjesta Istočne Bosne. Tačnije, već odavno, barem kod mene, postoji želja za obilaskom turbetâ rahmetliHamza-dede Orlovića u Novoj Kasabi - Konjević Polje i Hasana Kaimi-babe u Kuli - Zvornik. Pored toga, kada smo čuli da je i turbe dvojice sejjida (potomaka Muhammeda, alejhisselam) u Diviču obnovljeno, punim novčanim i fizičkim zalaganjem Asidina Gutića - Sude i njegove porodice, odlučili smo s Božijom pomoći krenuti u obilazak toga dijela Istočne Bosne. Sa Sudom me je upoznao Šerif ef. Suljić.

Posjetu mezarima preporučio je, nakon što ju je prije toga zabranio, sâm Muhammed, alejhisselam. Što se tiče turbetâ zna se da je Muhammed, alejhisselam, zabranio podizanje zdanjâ nad grobovima. Različiti muslimanski učenjici ta “zdanja” različito tumače. O tome bi mogao nešto reći nekom drugom prilikom.

Običaj posjećivanja mezarja naročito održavaju derviši. Time se odaje počast velikanima islama koji su preseljeli na Drugi Svijet (umrli) i čovjek se stalno podsjeća da će svako “živo biće smrt okusiti”. Posjeta mezarjima ima svoj propis i običaj. Osnivač derviškoga reda kaderija (kadirija) hazreti Abdul Kadir Gejlani (Džîlânî) u svome djelu “Kitabul Gunjâ”, tom I, str. 91. o tim propisima i običajima piše slijedeće:

"Mekruh (pokuđeno) je obući nanule prilikom posjete (zijareta) mezarjima. Mustehab (pohvalno) je onima koji ulaze u mezarje proučiti:

 ‘Allâhumme, Rabbe hâzihil edžsâdil bâlijeti, vel ‘izâmin-nâhireti, elletî haredžet min dârid-dunjâ ve hije biKe mu'minetun, salli ‘alâ Muhammedin ve  ‘alâ Âli Muhammed ve enzil ‘alejhim rûhan minKe ve selâmen minnî’,

 (Allahu moj, Gospodaru ovih raspadnutih tijela i istruhlih kostiju koje napustiše dunjaluk (Ovaj Svijet) a vjerovaše Tebe, spasi Muhammeda, alejhisselam, i Muhammedovu porodicu, spusti im Duha od Tebe i selam (pozdrav) od mene)

 ‘a potom reći:

 Esselamu ‘alejkum dâre kavmin mu’minine ve innâ in šâ’ Allâhu bikum lâhikûne’,

 (Mir neka je na vas, postojbino naroda koji vjeruje, ako Bog da mi ćemo vam se pridružiti)

jer se tako prenosi (od Muhammeda, alejhisselam).

Kada posjeti mezar ne smije na njega staviti svoju ruku, niti ga smije poljubiti, to je običaj Jevrejâ (jevrejâ). Ne smije na njemu sjediti, na njega se oslanjati niti ga gaziti izuzev ako nije na sve ovo primoran. Kod mezara (neke osobe) treba stajati kao što bi stajao da je ta osoba živa, iskazati mu poštovanje kao što bi toj osobi iskazao poštovanje da je živa. Treba proučiti 11 putâ suru ihlas (Kul Huvallâhu Ehad) ili nešto drugo iz Kur’ana, te zatražiti od Boga da sevapi (koristi) od toga učenja pripadnu osobi koja je u tome mezaru učeći:

 ‘Allâhumme, in kunTe kad esbettenî ‘alâ kirâeti hâzihis-sûreti, fe innî kad ehdejtu  sevâbehâ li sâhibi hâzel kabri’.

 (Allahu moj, kako si me učvrstio u učenju ove sure tako ja poklanjam sevape od učenja osobi koja je u ovome mezaru)

Potom može zaiskati od Allaha na tome mjestu zadovoljenje neke potrebe koju ima.”

U Novoj Kasabi

Kao i svaki put, prije polaska otišao sam do profesora Ismeta Bušatlića po informacije i savjet. Dao mi je nekoliko brošurâ i tekstovâ koji govore o turbetima koja želimo obići, ljudima koji su u njima pokopani, njihovome značenju te toku i vremenu izgradnje.

Upravo nam je Nova Kasaba predstavljala problem jer nismo znali da li su se nekadašnji stanovnici vratili. Jedino smo imali podatak da turbe nije srušeno, štaviše, doseljeni Srbi plašili su se mogućega oštećenja turbeta pa su na njega maksimalno pazili. O ovome je jedan tekst donijeo sarajevski list Oslobođenje ali toj informaciji vratit ćemo se, ako Bog da, poslije.

Profesor Ismet Bušatlić rekao mi je da odem do Gazi Husrev-begove medrese i potražim jednoga profesora koji je rodom iz Nove Kasabe. Ipak, toliko smo malo vremena imali da je bilo nemoguće to ispuniti. Odlučili smo krenuti za Divič a neki drugi put otići u Konjević Polje.

Dvojica saputnika nisu mogli sa nama poći tako da smo krenuli po trojica u dva automobila - Mirza NikšićEdin Kadić i Kenan Čemo te hadžija Haris Čengić, hadžija Omer Bajramović i ja.

Vozeći se kroz Vlasenicu nismo mogli prestati misliti na Konjević Polje. Ušli smo u ovo mjestašce ali to nismo uvidjeli budući da ne postoji nikakva tabla - niti na ulazu niti na izlazu. Prolazeći pored jednoga granapa i nekakvoga stovarišta vidjeli smo tablice na kojima je napisan naziv firme te mjesto odakle je firma - Konjević Polje. Prošli smo pored džamije u izgradnji. Vozili smo se i odlučili stati i posavjetovati se među se da li da se odvezemo do džamije i raspitamo o nekadašnjemu stanovništvu ili ne. Nedugo zatim okrenuli smo vozila, došli do džamije i izašli iz kolâ.

Raspitali smo se u dvije obližnje kuće i saznali da je riječ o povratnicima u Konjević Polje. Nakon jedno tri minute prišao nam je jedan mladić i jedan čovjek srednjih godinâ. Predstavio se kao Mustafa Muminović. Kada smo rekli da dolazimo iz Sarajeva reče: “Pa moj brat predaje tamo u Gazi Husrev-begovoj medresi.”

Kako smo od njega saznali, u Konjević Polje vratilo se svo preživjelo prijeratno stanovništvo. Od okupatora je ostala samo zloupotreba i nakaradno predstavljanje učenja pravoslavlja - crkva izgrađena u avliji jedne naše nane, na raskrsnici prema Bratuncu. Napravljena je mada prije agresije u Konjević Polju uopće nije bilo pravoslavnoga stanovništva. Od u ratu doseljenoga pravoslavnoga stanovništva ostala je samo jedna prodavačica u trafici na spomenutoj raskrsnici. Crkvu niko ne održava, samo služi, kako nam stanovništvoKonjević Polja reče, za obilježavanje “vječne srpske zemlje”.

Sa Mustafom smo otišli do turbetara Adema kako bismo uzeli ključ od turbeta, posjetili Hamza-dedu i proučili suru JasinAdema nismo zatekli te počesmo smišljati dali da odemo do turbeta ili da se vratimo do džamije, pažljivije je razgledamo i potom opet odemo do turbeta Hamzi-dede. Dok raspravljasmo Mustafa reče: “Kad’ ste s autima, hajdemo do Potočara.” Zanijemismo. Uopće nismo shvatili da su Potočari svega oko 25 kilometara udaljeni od Nove Kasabe. Bez razmišljanja sjedosmo i odvezosmo se do Potočara.

U Potočarima

Na putu do PotočaraMustafa nam ispriča šta se događalo s njim i njegovima nakon ulaska četničkih jedinicâ uSrebrenicu. Sinovi, zet i on pošli su u šumu prema Kalesiji a kćerke su krenule autobusom ka Tuzli. Dok nam o tome priča glas mu drhti a suza kreće. Bogu jedinome hvala nije se nikome ništa desilo ali teško stanjeMustafe dok nam o tome govori dovoljno nam posvjedočuje o svom užasu koji se desio.

        Kćerkama je dao po kišobran a vrhove žica na njemu naoštrio. Rekao im je: “Kćeri moje, babo vam neće halaliti ako vas neko pokuša napastvovati a vi ga barem ovim šiljcima ne izbodete!” Bogu dragome hvala, nikome se nije ništa desilo. Mustafa je među rijetkim srećnicima.

        Na putu do Bratunca kazuje nam o svakome iole po užasu poznatijemu mjestu. Prolazimo ulicom koja nam je poznata iz snimka na kojemu otac doziva sina i nagovara ga da se preda jer mu četnici “neće ništa”. Nakon toga Mustafa nam objašnjava gdje je sve pretrčavao snajperima i granatama “pokriven” put kako bi obilazio naše nikako naoružane i veoma slabo nahranjene borce. Prolazimo pored fabrike u koju su okupatori zatvorili muslimansko stanovništvo a potom ih gađali granatama iz osâ i zoljâ. “Troje je preživjelo i sada svjedoče u Hagu”, kaže Mustafa.

        Dolazimo do Memorijalnoga centra Potočari koji se faktički nalazi odmah na izlazu iz Bratunca. Preko puta Centra nalazi se fabrika u kojoj su muslimani prvotno bili zatvoreni. Ispred fabrike, preko puta ulaza uMemorijalni centar, sjedi policajac u uniformi policije drugoga entiteta. Nismo sigurni da li policajac osigurava “fabriku” ili Memorijalni centar. Prolazimo kroz kapiju. Lijevo od ulaza nalazi se “podij” na koji se tabuti (mrtvački sanduci) stavljaju prije klanjanja dženaze. “Podij” je natkriven. Na desnoj strani od ulaza nalazi se spomen-soba. Spušta se jedan sprat pod zemlju. Tu je smještena jedna soba koja predstavlja središte toga dijela Centra sa stolom u sredini i stolicama poredanim oko njega. Na zidovima se nalaze fotografije koje simbolički opisuju užas koji se tu desio. Pored te velike nalaze se još dvije manje prostorije a njihova namjena nije mi poznata.

        Kada se sa izvanjske strane prođe spomen-soba na desnu stranu ide se ka mezarima. Prije toga, ponovno na desno ovaj put od popločanoga puteljka, nalaze se dva toaleta i mjesta za uzimanje abdesta. S obzirom da smo musafiri (putnici) shvatili smo stvarno genijalnost zamisli ovoga dijela Centra.

        Vidjevši mezare (kao što je poznato to nije ni izbliza broj koji se očekuje nakon pronalaska i iskopavanja svih masovnih grobnicâ stradalnika sa područja Srebrenice) čovjeku se čini da je tu pokopan jedan manji gradić. Humke s drvenim nišanima (zaslonima), na nekima piše n.n. (ne zna se ko tu počiva); između njih je ostavljen prostor ukoliko bi se pronašao neki srodnik (što je uglavnom čest slučaj) da se tu pokopa. Mustafanam pokazuje neke mezare ljudî koje je znao i o njima priča. Ispred nas hodaju mati i sin i nešto traže. Niko nije imao hrabrosti obratiti se tim ljudima. Mustafa reče da ta žena očekuje jednoga sina i muža. Svako malo žena i momak zastanu i prouče nešto; sin nastavlja dalje nalazeći odnekud snagu a mati kraj svakoga mezara ispusti suzu. Čini se nestvarnim. A ovo joj nije prvi put da dolazi. Primjetili smo i veliki broj stranaca. Sâm Centar osiguravaju dvojica akreditiranih muškaraca. Sve je isuviše tegobno da bi čovjek mogao reći šta osjeća. Jednostavno svi šute.

        Napravili smo jedan krug oko kaburova (rakâ) i krenuli ka izlazu. Prošli smo pored ploče na kojoj je, na tri jezika, napisana jedna misao iz govora reisul uleme dr. Mustafe Cerića. Mada ova misao itekako ima svoju težinu mislim da bi bilo bolje da su navedeni neki kur’anski ajet i hadis. Kur’an i hadis su nepromijenljivi, ljudi su prolazni, a i odjek njihovih mislî mijenja se shodno promjenama zahtjevâ vremena.

        Mustafa nam reče da su u fabriku u koju bijaše sakupljeno muslimansko stanovništvo četnici doveli i jednoga katolika. Njega su poštedjeli. Danas ga često pitaju zašto ne ide u crkvu na molitve. On im odgovara: “Kada sam vidjeo šta su ‘onî’ radili ‘u ime krsta’ više mi se u nju ne ide.”

        Dok smo se čekali na ulazu u Memorijalni centar Potočari, hadžija Omer reče: “Subhanallah, kao da nas je Uzvišeni okrenuo ovamo. Sve se otvori. Ko zna, možda je u naše doba prioritet upravo zijaretiti ovo mjesto.”

        Sjeli smo u auta i odvezli se nazad ka Konjević Polju. Sada je Mustafa sjeo u drugo auto kako bi i njima ispričao ono što se dešavalo. Napustivši Bratunac udaljavamo se od stratišta u Potočarima. I dalje šutimo. Razmišljamo o silovanjima i klanjima koja su se tu ne tako davno desila. A mi se sada tim dijelovima vozimo sigurni. Na pješačkoj stazi pored puta stoji znak koji nas upozorava da dodatno pazimo kako ne bismo pregazili neku od šumskih životinja.

Turbe Hamza-dede Orlovića

Po povratku u Konjević Polje ponovno odlazimo do Adema ne bismo li dobili ključ od turbeta. Adem je “u polju”, ne znaju kada će se vratiti. Sa sobom je odnijeo ključ od turbeta. Čini se da nam nije suđeno ući u turbe. Odvozimo se do turbeta, makar u njega i ne ušli.

        Turbe se nalazi na uzvišici iznad već nekoliko puta spominjate raskrsnice prema Bratuncu. Ograđeno je žičanom ogradom sa željeznim nosačima. Unutar ograde nalaze se mezarovi, uglavnom porodicâ Orlović i Mehmedović. Iz harema uzdižu se stepenice koje dovode na plato na kome je smješteno turbe. Krov turbeta bijaše pokriven crijepom ali je uslijed agresije i granatiranja ovoga mjesta crijep bio poprilično polomljen. Prilikom obnove fasade turbeta stanovnici Konjević Polja skinuli su ostatke crijepova a krov pokrili nekom modernom vrstom šindre, načinjene na bazi ljepenke i katrana. Kao što sam na početku spomenuo, srpski doseljenici nisu smjeli dirati turbe. List Oslobođenje prenijelo je jedno ratno kazivanje koje govori kako je neko od četnikâ krenuo minirati turbe. Kada je došao do vrata udario je u njih nogom. Umjesto da slomije vrata slomio je vlastitu nogu i to tako teško da su ga njegovi morali odnijeti. Ovo nije jedini keramet (moć koju Bog uzvišeni dariva svojim iskrenim robovima) koji se veže ze mubarek Hamzi-dedu.

        Kako bilježi Muhamed Hadžijahić (POF, svezak X-XI, '60.-'61., str. 193.-203.), 1519. godine u seluOrlovići, u nahiji Kušlat, kadiluk SrebrenicaHamza-dedo sagradio je tekiju. Za njene potrebe uvakufio je i okolno zemljište. Ovaj vakuf (zemljište) Hamzi-deda dobio je nakon susreta s jednim od turskih sultanâ (narodna predaja kaže da je riječ o sultanu Sulejmanu, ali je logičnije da je riječ o sultanu Selimu; neke predaje spominju čak i sultana Fatiha).

Sultan je s vojskom pošao u Zvornik i svratio na konak u Konjević PoljeHamzi-dedo baš tada oraše njivu. Sultan ga ukori rekavši mu zašto ore tako sijede brade, i zašto je okasnio, što nije uranio. Hamzi-deda mu odgovori: “Uranio sam ali mi Bog nije dao.”

Poslije, kada se spustio u selo, sultan ponovno naleti na Hamzi-dedu te ga, nakon klanjanja jacije namaza, upita da li bi znao operutati gusku. Hamza-deda mu odgovori da bi je znao i u torbu metnuti samo kada bi je imao.

Za posebno odabrane Allahove robove veže se i jedan fenomen naročitoga međusobnoga komuniciranja. Najčešće taj razgovor drugi ne razumiju. Tako bi spomenuti dijalozi sultana i Hamzi-dede značili slijedeće; sultan je Hamzi-dedu ukorio zašto se nije oženio pa da mu supruga podari djecu koja bi sada umjesto njega orala. Hamzi-deda odgovori da se rano oženio ali mu Bog dragi nije odredio da mu dijete sada pomaže. Guska predstavlja hranu i odmorište koje se nudi musafirima (putnicima). Hamzi-deda reče da bi rado hizmetio (služio) putnicima kada bi imao sredstva odnosno kakav vakuf na raspolaganju.

        Slijedećega jutra, kada je raspremao posteljinu na kojoj je sultan spavao, Hamzi-deda ispod jastuka pronađe berat (pravno rješenje) o gradnji tekije i musafirhane i o oproštaju od poreza i daća.

        Druga predaja veže se za Hamzi-dedino slanje sina za sultanom u vojnu za Zvornik. Prije nego ga je odaslao savjetovaše ga da sav hljeb na koji usput naiđe pokupi i stavi ga u bisage. Sin tako i uradi te doZvornika napuni pune bisage hljeba. Pošto je bitka za Zvornik bila duga i teška zavlada nestašica hrane pa vojska počeše osjećati glad. Hamzi-dedin sin, koji se, po predaji, zvao Mustafa, sjeti se očevoga savjeta, na sakupljeni hljeb bio je potpuno zaboravio, uze bisage i podijeli vojsci hljeb.

        U toku sâme bitke Mustafa pade u ropstvo. Kada se izbavio i vratio kući, a na upit oca kako se sve završilo, reče: “Oče, da ne bî tebe s vilama i vojska i ja potpuno bi zaglavili.” Naime, prenosi se da je Mustafausred bitke vidio Hamzi-dedu kako maše vilama. Istodobno, ljudi u Konjević Polju vidjeli su Hamzi-dedu kako na svojoj njivi raspuštene kose (nosio je dugu kosu zbog čega neki smatraju da je bio pripadnik derviškoga reda rufâija/rifâija) maše oko sebe vilama. Zato mnogi rekoše: “Eno Hamzi-deda poludjeo!”

        Nije sigurno kojemu derviškome redu Hamzi-deda pripadaše. Neki mišljaše da je rufâija, neki da je on osnivač hamzevija dočim Muhamed Hadžijahić smatra da je bio bajramija-melamija odnosno sljedbenikMuhammeda Birgilija (pîr Ali el-Birkevî, 1523.-1573.). Ovu tvrdnju potkrijepljuje slijedećim:

1)      nepostojanje semahane u tekiji, derviških zikrova a i šejh je bio nepoznat;

2)      u duhu Birgilijeva učenja je zabrana udaranja u def ili proizvođenja bilo kakve muzike;

3)      Birgili je bio ideolog kadizadelijâ kojima su naročito privrženi bili kršćanski otpadnici, a među njimabosanski patareni

Unutar turbeta nalaze se dva mezara. Za drugi mezar kaže se da pripada Mustafi Orloviću. Po svemu sudeći nije riječ o spomenutome Hamzi-dedinom sinu jer ovi nišani datiraju iz druge polovine XVII vijeka. OvajMustafa suvremenik je Hamza-dede Bošnjaka, osnivača hamzevijâ kojega je ulema osudila za nevjerstvo. O ovome “pokretu” pisano je dosta u POF, naročito su o tome pisali spomenuti Muhamed Hadžijahić i Adem Handžić ali je moj stav da nije ni približno razriješena dilema da li je stvarno riječ o heretičkome pokretu ili se jednostavno radi o tome da su hamzevije predstavljali opasnost za vlast i dio tadašnje uleme pa su jednostavno bili smaknuti (što kroz povijest nije, nažalost, ništa novo). Ovome naročito doprinosi činjenica da je Hamza-dede Bošnjak optužen za ubistvo Mehmed-paše Sokolovića, 11. oktobra 1579. godine. Urota između jednoga dijela uleme, vlasti i bogatašâ ponovit će se, između ostaloga, i u XVII stoljeću a cilj joj je bio, između ostaloga, kažnjavanje Hasana Kaimi-babe. Dakle mezar u turbetu nije mezar ovoga Hamzi-dede Bošnjaka, koji je također Orlović, već njegova pretka.

        Mustafa Orlović bio je vojnik-junak. Muhamed Hadžijahić navodi da 21. pjesma zbirke Koste Hoermananosi naslov “Lički Mustaj-beg i Orlanović Mujo”. S druge strane, Krauss u jednoj svojoj knjizi bilježi pjesmu od pjevača Hasana Šašića u kojoj se slavi junaštvo Orlovića iz Gjulije (Gyula na erdeljskoj granici). Ove dvije pjesme su sadržajno dosta identične ali Kraussova pjesma sadrži više detaljâ. Tako Hadžijahić zaključuje da je riječ o junaku Orlović Muji odnosno Mustafi, a to je osoba pokopana u turbetu sa Hamzi-dedom.

        Nakon što smo proučili Fatihu i razgledali turbe i okolinu vratili smo se do džamije, mjesta odakle je ovaj dio našega puta i krenuo.

        Džamija u Konjević Polju, kao što je to, uostalom, slučaj sa cjelokupnom islamskom arhitekturom, nalazi se u samome središtu naselja. Poravnata je sa zemljom u toku agresije. Povratnici su je ponovno podigli. Riječ je o potkupolnoj džamiji sa velikim brojem prostorijâ s tim što se sve prostorije nalaze unutar džamije, dakle da bi se u njih ušlo osoba mora prethodno ući u džamiju. Kupola nije pokrivena niti izolacionim materijalom niti bakrom. Betonski kalup nije mogao biti idealno napravljen tako da džamija sada kisne.

        Mustafa kaže da kako god povratnicima treba novac za izgradnju kućâ i uspostavljanju radovâ još i više bi volio da dobiju novac za izradnju munare. Kako kaže: “Vidim da se u Sarajevu i drugim mjestima u BiHgrade i renoviraju džamije. Bogu dragome hvala, drago mi je. Ali ova naša džamija prioritet je svega. Ona bi nam dala podstrek za ostanak. A pogotovo što su agresori ovdje sagradili crkvu koje tu nikada nije bilo. Niko je sada ne održava. Samo im služi da je pokažu nekim delegatima koje dovedu. Kada ovi još vide da džamije nema lakše im je prihvatiti velikosrpsku tezu o ‘vječnoj srpskoj zemlji’, mada se zna da Srbâ ovdje nikada nije bilo.”

        Na rastanku, Senad Muminović nam je na insistiranje Edina dao broj svoga mobitela u slučaju da se nađe neki donator spreman dati novac i za izgradnju džamije i za pomoć povratnicima. Telefon je 065 963 726.

U Diviču

   

Divič se nalazi nedaleko od Konjević Polja. Putujući iz toga pravca mora se proći kroz ovo mjesto. Na samome ulazu, sa desne strane, dočeka vas hotel i odmah pored njega turbe.

        Kako je napisao Hifzija Suljkić, prvobitno turbe bilo je jednostavna građevina zidana od kamena, ćerpiča i drveta, pokrivena crijepom. Objekat je imao pregradu. Trube se sastojalo od dvije prostorije. Prva je predstavljala praznu prostoriju čija je namjena bila da pruži mjesto na kome se musafiri (putnici) mogu odmoriti. U drugoj prostoriji nalazili su se mezarovi, drvene kubure, dvojice velikana. Osnovica turbeta iznosila je 11 X 5,50 metara.

        To staro turbe je dotrajalo pa je Šaćir Hasanović iz Pobuđa, općina Bratunac, samoinicijativno ponudio novac za rekonstrukciju turbeta. Turbe je iz temelja napravljeno od tvrdoga materijala. Postavljena su dva kubeta i pokrivena bakrom. Uvedeni su voda i struja. Turbe je u ovakvome stanju dočekalo agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Pod okupacijom do temelja je srušeno.

        U Diviču je prije rata živjelo skoro isključivo muslimansko stanovništvo. Dvije pravoslavke bijahu udate za muslimane i one predstavljaše jedino nemuslimansko stanovništvo. U toku okupacije, džamija je srušena a na njenom mjestu izgrađena je pravoslavna crkva. Ponovno zloupotreba pravoslavlja. Veliki broj stanovništva je pobijen i odveden u logore. Nakon rata, preživjelo stanovništvo se vratilo te je veliki broj u ratu doseljenihSrbâ otišao. Dom za ljudska prava (?) donijeo je odluku da se crkva ne dira a da se džamija izmjesti/podigne na drugo mjesto! Šokantno.

        Kako doći u Divič, gdje otići i kako šta naći objasnio nam je Enes Hadžiefendić, prijatelj hadžije Harisa. On je rođen u Diviču i nije jedini Divičanin koji nam je bio na usluzi na ovome putu. Kako je nastupilo vrijeme podne-namaza, otišli smo do mesdžida koji se nalazi odmah pored negdašnje džamije sada pravoslavne crkve. Mesdžid je bio zaključan pa smo se obratili susjednoj kući. Jusuf Nurić otključao nam je mesdžid, toalet i abdesthanu.

        Toalet i abdesthana nalaze se u prizemlju. Mesdžid je smješten na spratu. Nakon ulaska u malehan hodnik skreće se lijevo i ulazi u glavni dio koji, uvjetno rečeno, može biti podijeljen na dva dijela. Klanjali smo podne i uputili se prema turbetu.

        Kada se dolazi autom iz pravca Konjević Polja, kao što sam rekao, na desnoj strani dočeka vas turbe. Odmah pored turbeta postoji put koji vodi desno nizbrdo i završava se tačno pred džamijom. Kada smo mi dolazili na tome putu bio je parkiran jedan automobil pa smo se morali odvesti do izlaza iz Diviča a potom skrenuti desno nizbrdo i zaustaviti se ispod brdašca na kojemu se nalazi mesdžid/nekada džamija.

        Došli smo do turbeta koje je bilo zaključano. U drugoj kući pored turbeta potražili smo Saliha Pašića koji drži ključeve. Nisam siguran da li je on turbetar. Sa vanjske strane turbe je završeno, po opisu Hifzije Suljkićarekli bismo identično kao što je i bilo prije miniranja. Nažalost, unutarnji dio još nije potpuno završen. Nije prostrto i nisu postavljene kubure nad mezarima. Ovu rekonstrukciju turbeta novčano je omogućio Asidin Gutić - Sudo, vlasnik firme Big Best Company, i njegova porodica. Ponovno su podignuta kubeta, uvedeni voda i struja. Proučili smo Fatihu i izašli iz turbeta.

        Po predaji, u turbetu su sahranjena dvojica braće, dvojica sejjida (potomaka Muhammeda, alejhisselam) koji su ovdje došli kao vojnici sultana Fatiha. Nakon što su bitke dobivene njih dvojica se vraćaše u mjesto. Tu ih sačeka zasjeda i obojicu ubi. Bijahu porijeklom iz Perzije. Zvali su se emir Ahmed i emir Alija a tvrdi se da im je Tatar-han bio daidža (ujak). Po Tihomiru Đorđeviću ("Naš narodni život", svezak VIII, str. 51.-52.) njihova imena su bila Evlija i Mevlija. Turbe im je obilazilo i muslimansko i kršćansko stanovništvo i ostavljalo u njemu novac i različite darove.

        Ono što je naročito zanimljivo, kako piše Hifzija Suljkić, jeste da su ovo turbe redovno zijaretili (posjećivali) derviši i šejhovi iz BuhareHiveSamarkandaTaškentaTeherana i Konje.

        Nakon obilaska vratili smo se do mesdžida, promijenili abdest i klanjali ikindiju. Ikindiju je predvodio mladi efendija Vahid Kapidžić. Nakon namaza razgovarali smo s džematlijama. Većina ih je bila za vrijeme agresije u Sarajevu. Kako kažu kivni su što im se ne posvećuje više pažnje. Voljeli bi da ih mnogo češće obilaze ljudi iz Islamske zajednice i vlasti ali bi im dobro došla i dodatna humanitarna i ljekarska pomoć. Jednome džematliji žena je šećeraš zbog toga mora odlaziti u Zvornik. Kako je rekao niko ga ništa ne ometa ali misli da bi bilo dobro da takvu vrstu zdravstvene zaštite imaju i u Diviču.

        Došlo je vrijeme da se od njih rastanemo a budući da ne znamo put za Kulu imam Vahid ponudio se da nas tamo odvede i pokaže nam neke znamenitosti.

U Kuli

Enes Hadžiefendić objasnio nam je jedan put koji vodi do Zvornika, potom se skrene kod bolnice. Vjerovatno želeći nas prije dovesti do željenoga mjesta, Vahid nas provede drugim putem kojega nisam upamtio. Nakon penjanja vidjeli smo prve kuće na Kuli. Svo preživjelo muslimansko predratno stanovništvo se vratilo. Vozeći se ulicom koja kao da se provlači između kućâ u trenu smo fascinirani uzviknuli: “Subhanallah, šta je ono?” Zaustavili smo se ispod jednoga brežuljka na čijemu se vrhu nalazila džamija kao iz snova. Premda nevelika, što joj sigurno daje još veću čar, ova džamija ima pet munara. Prekrivena je s dvije boje - bijelom i zelenom. Pored zgrade džamije smještena je jedna okrugla zgrada. Njenu namjenu, kao ni untrašnjost sâme džamije, nismo mogli saznati budući da je bila zaključana. Oko džamije nalazi se ograda.

        Džamijica je smještena na privatnome posjedu i, na našu veliku žalost, istaknuta je tabla na kojoj piše da je zabranjeno fotografiranje. Najbolje bi bilo fotografirati je te pokazati fotografiju i dio čarolije postao bi svima vidljiv. Ali upozorenje je više nego jasno. S druge strane brda na kojemu je džamija pruža se nevjerovatan pogled na Zvornik i okolinu. Vidi se i rijeka DrinaDivič, i iz rata po zlu poznati Mali Zvornik. Pogledali smo na susjedno brdo i Vahid efendija nam pokaza turbe Hasana Kaimi-babe. Zdanjem dominira tirkizna boja. Budući da je padala kiša, nebom se prostrije dûga. Jedan krak joj padaše baš na turbe Hasana Kaimi-babe. Sjeli smo u auta i odvezli se tamo.

Ulica prolazi ispod turbeta i vodi dalje kroz mjesno mezarje (greblje) i dalje prema kulama oko Kula-grada. Krenuli smo do turbeta. Obuzeo me je neki čudan osjećaj strahopoštovanja. Turbe je bilo zaključano pa seVahid ponudio da ode do najbliže kuće i upita za ključ.

Nije prošlo mnogo vremena, vidjesmo jednu ženu kako se žurno kreće ka turbetu. Došla je do nas i nazvala nam selam. Bila je to jedna starija žena, snaha od Šehmehmedovića, nakšibendijskih dervišâ koji su se starali o turbetu. Dvije kuće odmah do turbeta, sada zgarišta, pripadale su ovoj porodici. Turbetarka, djevojačko joj je prezime Hadžić, pružila nam je ključeve i ponudila nas da otvorimo.

S bismilom smo ušli prethodno izuvši obuću. Dočekala nas je jedna prostorija koja je služila, kao ona uDivičkome turbetu, za odmor putnikâ. Odijeljena je drvenom ogradom od susjedne prostorije u kojoj je smješten mezar Hasana Kaimi-babe. Pod turbeta prostrt je ćilimom i serdžadama. Na zidu druge prostorije nasuprotnome ulazu nalaze se stalaže sa peškirima. U lijevome ćošku iste odaje nalazi se kao u prozor uramljena dva oružja iz osmanskoga vremena. Kako nam je turbetarka rekla, jedan čovjek se ponudio i obećao izraditi koplje poput onoga koje se koristilo u osmanskome periodu. Primjerak toga koplja nalazio se u turbetu prije uništenja. Od stvarî koje su tu bile prije agresije još nedostaje veliki zeleni bajrak.

“Kada smo došli sve je bilo pretvoreno u zgarište. Sve bijaše uništeno. Mezar nisu dirali. Počeli smo čistiti ruševine. Kada smo došli do mezarja usred sveg pepela izvirila su oba nišana, gornji i donji, zelena boja na njima ne bijaše nimalo oštećena. Zelenjeli su se kao da su tek ofarbani”, priča nam Šehmehmedović hanuma.

Sjeli smo oko mezara, neki od nas izašli su van. Počeli smo redom učiti suru Jasin. Pemda nismo tako planirali,Ebu Hanifa smatra ženski glas avretom (stvari koja se mora od muškarca sakriti), turbetarka prouči Fatihu i Elif lam mim “na svoju inicijativu”. Nismo je htjeli prekidati mada nam ne bî drago. Dovu je proučio Kenan Čemo.

Nakon toga jedan dio naše ekskurzije otišao je u obilazak Kula-grada a drugi dio je ostao u turbetu da uživa u društvu hazreti Hasana Kaimi-babe. Kada je pisao o kvalitetima šejha, rahmetli hadži šejh Fejzullah efendija Hadžibajrić između ostaloga naveo je i da istinski šejh mora posjedovati takvo svojstvo da kada sjediš s njim osjećaš se maksimalno opušteno, bezbrižno i sigurno. Eto baš takav je bio osjećaj šutjeti i sjediti u društvuKaimi-babe. Takav šejh zrači dobrotom i odaje punu iskrenost prema uzvišenome Gospodaru (ihlâs) a zikrkojega vodi ostavlja dubok trag na srcima prisutnih.

Hazreti Hasan KaimijaKaimi-baba, živjeo je u XVII stoljeću (umro je 1691./1692. godine). Rođen je u Sarajevugdje je i završio početno obrazovanje. Nakon toga odlazi u Sofiju i tu provodi dosta vremena uz šejhaMuslihuddina Užičanina, šejha derviškoga reda halvetijâ. Na kraju, šejh Muslihuddin daje mu idžazet na iršad(dozvolu da ljude predvodi na duhovnome putu). Pored havetijskoga, šejh Hasan Kaimija bijaše i šejhkaderijskoga derviškoga reda mada ne znam ko mu je dao idžazet na iršad po usulu (pravilu) ovoga reda. U svome pjesničkome djelu “Dîvân” često koristi izraz kao: “Naš pîr (šejh) Abdul Kadir”.

Ubrzo po povratku u Sarajevo bîva postavjen za šejha kaderijske tekije Silahdar Mustafa-paša poznatije kaoHadži Sinanova. Pored ove, i svoju kuću blizu Ćumurije mosta u Ajs-pašinoj mahali pretvara u tekiju te tako bîva šejh dvije tekije. Na polju tesavvufa (sufizma) dao je dosta – i činjenjem iršada i teoretskim pisanjem izloženim u nekim svojim djelima. S druge strane, bijaše veoma aktivan i na socijalnome i sociološkome polju.

U vremenu koje je prethodilo dugogodišnjemu ratu Turske protiv Austrije i Mletaka (1683.-1699.) došlo je do velike nestašice hrane u Sarajevu. Trgovci željni bogatstva nađu suradnike među vlastima i dijelom uleme te se među se dogovore povući hranu sa tržišta a narod nagovarati na strpljenje, a sve kako bi vremenom cijene još više skočile. Uočivši tu silnu nepravdu Hasan Kaimija stavi se na čelo fukare (siromahâ) i otpoče javna pobuna. Nekolicina gladnih provali u prostorije kadije (sudije) te ga ubiše kao i njegovoga zamjenika. Odmah izIstanbula bijaše poslat poseban inspektor koji nakon “uviđaja” pogubi 12 ljudi a 56 zatvori. Neki su poslati u progonstvo među kojima bî i Hasan Kaimi-baba.

Prenosi se kako ga je na odlasku jedna žena čula da uči dovu u kojoj moli Boga dragoga da učini daSarajlijama nikada više vjerski poglavar ne bude iz Sarajeva. Također, kivan na pasivan odnos svojih sugrađana, šejh Kaimi-baba zamoli Boga dragoga da mu nikada niti jedan Sarajlija ne dođe na mezar. Prenosi se da od tada nijedan Sarajlija, a koji bi imao neku ružnu namjeru, nije uspjeo posjetiti Šejhov mezar. Onima iskrenim može se desiti da na putu ka turbetu dožive nešto čudno. Slušao sam neke starije od mene koji su kazivali da uspješe posjetiti turbe Hasana Kaimije ali prethodno ih uvijek nešto lakše zadesi.

Nakon dolaska u Zvornik Kaimi-baba posta imam (hodža) Namazđah džamije u Zvorniku. Stanovao je u Čukuri(mahala Fetija), kako piše Hifzija Suljkić, predratnoj Bolničkoj. Često bi odlazio na mjesto gdje će mu poslije biti podignuto turbe. Dan pred preseljenje na Drugi Svijet (smrt) obavijestio je svoje prijatelje da će umrijeti. Ujutro su ga našli prekrivrenog njegovom hrkom (derviškim prslukom).

U predratnome turbetu Kaimi-babe postojala je jedna drvena pregrada izrađena, kako bilježi Mehmed Mujezinović (“Islamska epigrafika BiH”, tom II, str. 128.-130.), od uklapane bukove daske (šindre). Na njoj bi ispisivali stihove mnogi posjetioci turbeta urezivanjem harfova (arapskih slovâ). Premda smo pretpostavljali da te drvene pregrade više nema, ponijeli smo sa sobom nožić za urezivanje. U obnovljenome turbetu nismo se usudili ništa urezivati pa odlučismo neke na putu spjevane stihove napisati na papir i, u dogovoru s turbetarkama (ima ih dvije ali ime druge nisam saznao), ostaviti ih pored kubure. Na prijedlog turbetarke stihove smo zadili za Kaimi-babin turban. Ti stihovi glase:

  

جئناك يا ولي الله                                        مباشرةً من بلدك القديم

ترانا مثالثا مثالثا                                      لنذهب عنك ذكراك الدميم

مرادنا مجلسك الحقيقي                                 و إنك لنا المخلص العليم

أيها الشيخ الخلوتي القادري               أبعد الله منك في الآخرة العذاب الأليم

Dođosmo ti prijatelju Allahov,

izravno iz negdašnjega tvoga grada,

redoslijedom troje po troje,

da odganamo sjećanje ružno koje tobom vlada.

 Druženje iskreno želimo s tobom,

učitelju naš, iskrenosti prem’ Allahu duha rada,

o ti halvetijski i kaderijski šejhu,

Svijet Drugi - daleko od kazne bolne nek’ si tada.

 

Posjeta Kalesiji na povratku kući

Kako se bližilo vrijeme akšam-namaza nerado ostavismo šejha Kaimi-babu i krenusmo na akšam u mjesnu džamiju. Džamija se još uvijek renovira ali je donji sprat osposobljen za namaz. Nakon klanjanja namaza Mirzanas počasti jelom kojega je spremila njegova supruga Sabina hanuma. Tek tada smo shvatili da praktično cijeli dan nismo ništa jeli. Snaga koju proizvede posjeta tako velikim mjestima i tako velikim ljudima, i umrlim ali i živim, učinila je da želja za hranom nestane. Potom krenusmo ka Kalesiji.

Stigli smo taman na vrijeme da promijenimo abdest i klanjamo jaciju. Namaz je predvodio imam kalesijske džamije Bilal efendija Husić. Veoma smireno i lagahno predvodio je namaz, taman u duhu zijareta. Nakon namaza odmah nam je prišao i ponudio se da nam pokaže čaršiju. Džamija u Kalesiji još nije dovršena. Napravljena je od betona a ima i jedan sprat pod zemljom. Prvo upitasmo zašto je od toga materijala sagrađena i zašto im je bitan dio pod zemljom. Sjetismo se da je Kalesija bila okružena sa tri strane agresorom te nam odmah sve posta jasno – ljudi se boje eventualnoga novog rata. Teške riječi ali istinite. Mislim da danas mnogi u Bosni i Hercegovini osjećaju isto.

Bilal efendija proveo nas je kroz središte grada. Razgovarali smo o svemu; agresiji, postratnome periodu, mladima, vjeri... Bilal je svršenik Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Izuzetno dobro vlada osjećanjima i našim jezikom. Uvijek govori smireno. Bio je pravi užitak slušati ga.

Poselamili smo se i krenuli za Sarajevo. Puni utisaka. Još dugo se neće sleći. Možda i nikako.

Ocjena: