26 Oct 2004

Ramazanska druženja 2004. (dvanaesti dan)

Objavio: znaci
Napomena: 
Priredio: S.B.
Kategorija(e) tekstova: 

U jednome hadisi-šerifu se kaže da je hazreti Pejgamber, alejhisselam:

Zabranio ubijanje slijedeće četiri vrste životinja:

mrava (nemla), pčele (nahla), pupavca (hudhud) i sureda (također vrsta ptice).

 

(hadis prenosi hazreti Ibn Abbas, a bilježe Ahmed, Ebu Davud i Bejheki)

 

Hudhud je veoma čudna i neobična ptica. Sve što je uzvišeni Kur'an spomenuo ima svoju posebnu vrijednost, bilo pozitivnu bilo negativnu.

Pa kada Kur'an spomene hudhuda, i to imenom, daje nam znak o izuzetno velikoj vrijednosti te mubarek ptice. Isto važi i za pauka, mrava, pčelu, kravu, psa i druge životinje.

S druge strane, kada spomene jednoga faraona, Ebu Leheba i Kārūna jasno nam ističe jedne od Allahovih najvećih neprijatelja. Ne mogu oni biti neprijatelji Njemu, samo mogu ometati Njegove iskrene robove, kivni što nemaju nikakve vlasti nad njima, kao što je Uzvišeni poručio prokletome Iblisu:

“I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja – a šejtan ih samo obmanjuje -,

 

ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti na robovima Mojima!”

A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!

 

(Kur’an, Noćno putovanje, 64., 65.)

 

Pupavac je malešna ptica. Na glavi joj se nalazi krijesta koju spušta i podiže, ovisno o situaciji: da li je zadovoljan, da li vreba opasnost i slično.

Noge su mu malehne i teške, a na njima se naročito ističu veome moćne pandže.

Ima veoma lijep glas, a pjeva melodijom veliike ugodnosti. Donekle podsjeća na kumru za koju naš narod kaže da pjeva “ku-pūj-kruh”. Slično je i oglašavanje hudhuda, kratkim melodijama koje naglo prekidaju jer, zanimljivo, čim zapjeva hudhud, odmah po završetku posljednjega tona, kljun zabija u zemlju.

Kao što je već spomenuto, kljun pupavca veoma je bitan jer njime je naš hudhud udarao o zemlju kada bi hazreti Sulejmanu, alejhisselam, pronalazio vodu. To je bio znak da se na tome mjestu, pod tlom, nalazi voda.

Hudhud prosto zapanjuje nekim svojim ponašanjima, bolje rečeno, gledajući hudhuda gledamo jednog iskrenog vjernika, naši stari bi rekli “pravog derviša”.

Većina ptica leti. To je njihov dar koji im je uzvišeni Allah podario. Svaka ptica tlo koristi za odmor i za prehranu. Izuzev toga, vrijeme provodi u zraku. E, a hudhud radi suprotno.

Premda su mu data krila hudhud, kao u inat drugima, uglavnom hoda. Haman neće da leti. Štaviše, tako je brz da svoj plijen doslovno “ganja”, a što drugima djeluje čudno naročito što hudhud ima kratke noge.

Većina ptica savija gnijezda, uglavnom u krošnjama drveća. Time svoje potomke štite od grabežljivaca a i same prebivaju na mjestu s kojega mogu lakše omatrati okolinu.

Pupavac, opet, radi suprotno. On skoro da uopće ne savija gnijezda. Kao da ga to ne interesira. Kada baš mora, hudhud gnijezdo pravi u već gotovim, korišćenim, dupljama u drvetu ili rupama u stijenama. Kao da nam poručuje da je Ovaj svijet prolazan pa tako ni ne vrijedi plaho se mučiti da izgradimo kuću, kad-tad ćemo je napustiti. Pored toga, ako budemo i stavljeni na kušnju gubljenjem doma, lakše je preboljeti “skroman” dom negoli onaj u koga smo uložili sav naš trud i novac. A kako ga tek uređuje?

Za razliku od drugih ptica, pupavac se uopće ne trudi “urediti” svoje gnijezdo. Kao kakav derviš iz priča, u svoj dom hudhud dovlači osušene grančice i dijelove tkanine, ako ih nađe, pa kao da svoj dom ukrašava starim ćilimima i krpama. Čini se da ne voli ništa što je novo.

Većina ptica žive u ugodnoj atmosferi svoga gnijezda. Ali hudhud ne bi bio hudhud da i to ne radi suprotno. Pored osušenih pupavac u gnijezdo dovlači i truhle grančice. Vremenom, zadah ispuni njegovo “gnijezdo” tako da nijednoj ptica nije privlačno doći i boraviti u hudhudovome domu.

Čak, dok su mladi hudhuda u gnijezdu, uslijed lučenja jedne od žlijezda i tijelo im širi strašan zadah. Tako nijedna životinja skoro da hudhuda i ne primjeti kada se rodi. Kao da prije nije bio tu, odjednom se pojavi ptica prelijepih boja, preksrasne krijeste i više nego milnoga glasa.

Veliki broj ljudi vratio se u ratu vjeri, a do tada je bio kao mladi hudhuda: ni namaza, ni “vjerničkog” porijekla, ništa, Niko nije za njih znao. A onda, kada dragi Bog dade da duhovno odrastoše, razviše se u prekrsne ptice koje sada u jatima pune Božije kuće.

Većina životinja, i živih bića uopće, voli društvo. U društvu se lakše osjeća, s drugima dijele svoje unutarnje svjetlosti i miruhe. A šta ako neko ne nađe nekoga da mu, što bi mi rekli, “leži”? Ostaje sâm.

Hudhud se rijetko viđa u jatu. Uglavnom je sâm, hoda zemljom namjesto da leti, trči za crvima, i, uprkos tome da nema pošteno ni doma, ni druge, on – pjeva! Briga ga. Svojom pjesmom slavi dragoga Boga i s čuđenjem gleda druge oko sebe kako lete tamo-vamo ne bi li svoj dom još ljepše ukrasili, što ljepšega bračnoga druga izabrali, sebe što više nakitili.

Ipak, pokadkad se može vidjeti kako leti sa svojom drugom, non-stop uz nju. Pjesmom joj ašk (ljubav) svoj iskazuje. Ali se ponovo “smiri” i vrati životu usamljenika, lutalice na Allahovome putu.

A tek smrt. Svakome živome biću Allah navještava smrt i ponovni povratak Njemu, jedinome stvarnom ali predivnome Izvoru:

Svaka duša smrt će okusiti, i Nama ćete se poslije vratiti.

 

(Kur’an, Pauk, 57.)

 

Svako bi trebao iskreno jedva čekati smrt, povratak dragome Allahu. Ali kao kušnju naš Gospodar dao nam je obavezu življenja na Ovome svijetu a zabranu samoubistva. Dakle, treba živjeti dok nam ne dođe edžel (vrijeme).

Tako živeći, čovjek u sebi rađa jednu osobinu skrivene čežnje za dunjalukom (Ovim svijetom) jer nastoji što manje trpiti. Potrebno je sebi maksimalno olakšati ali gdje je granica između potrebnoga i naših jakih želja za pretjerivanjem?

Tako, lahko zaboravimo na smrt, i umjesto da nam opomena budu preseljenja naših najbližih i najdražih na Drugi svijet, da to korsitimo kao priliku za provjeru vlastite vjere (imana), smrti drugih najčešće nas prepadnu pa stoga nismo baš ni voljni otići na dženazu (sahranu) ili na greblje. Svaki put to nas podsjeća na sigurnu smrt koja i nama dolazi pa je radije izbjegavamo.

U onome umjerenome življenju, između čežnje za povratkom našemu Gospodaru i lagodnome životu koji nam omogućava što češće i iskrenije robovanje dragome Bogu, u jednom takvom zdravom životu dragi Bog je svim živim bićima dao instikt koji im služi kao zaštita od onih koji ih napadaju, kako bi to naši stari rekli, koji im kidišu na život.

Zbog toga je propisana i borba na Božijemu putu, borba koja je prije svega borba za zaštitu slabih, nemoćnih i siromašnih; malobrojnih a ugnjetavanih. Samo takvu borbu Gospodar voli i opravdava.

Svako od nas kada je ugrožen slijedi taj instikt za preživljavanje kojim nastoji otjerati opasnost koja mu izravno ili neizravno prijeti. I svaka ptica tako postupa. A hudhud?

Zvuči nevjerovatno, a, što je najsmješnije, pupavcu njegovo ponašanje ustvari spašava život.

Kada neka ptica grabljivica krene napasti hudhuda, on, kao da ga baš briga, jednostavno legne na zemlju, ispruži krila i noge, kljun skroz prema gore podigne i tako ostane ležati. Kao da veli:

“Ma evo, ubij me, šta je?”

Vjerovatno i garbljivica pomisli:

“A budale… Bolje je s ovim se ne petljati.”

Kada grabljivica ode, hudhud ustane i nastavi sa pjesmom, slavljenjem jedinoga Boga.

S Božijom pomoći, o ovoj mubarek ptici red bi bio još nešto reći.

Ocjena: