15 Sep 2006

Pitanja i odgovori (55): Zekat na nekretnine, akcije, zlato i nakit

Objavio: znaci
Na pitanje odgovara: 
Kenan Čemo

Selam alejk!
Moje pitanje se odnosi na zekat. Čitala sam da se na vrijednosne papire ne daje zekat (akcije). Mi se nalazimo u prilično zbunjujućoj situaciji. Imamo kredit od 450.000 CHF za kuću kod banke. Kod iste te banke smo založili akcije u vrjednosti od oko 100.000 CHF. Osim toga ja posjeduje nakit u vrjednositi od možda 3-4000. Posjedujemo auto koje koristimo i možda dvadesetak hiljada novca koji ne stoji nego je manje više u obrtaju. Kako da sada obračunamo naš zekat? Da li smo dužni na ove založene „papire“ platiti zekat? Kako platiti zekat na novac iako nije baš sav pregodinio? Kako obračunati zekat na zlato, kad je njegova prodajna vrijednost naravno znatno manja od kupovne? Nadam se da ćete mi odgovoriti na ova moja pitanja, jer nikako ne mogu rahat da dam zekat bez da se pitam da li je ispravno?
Molim Allaha da nas sve na pravi put uputi i želim vam mubarek nastupajuće dane ramazana! 

Mahsuz selam!

Odgovor: 

Ve alejkumusselam!

Prije svega, vrlo lijepo je ćuti kako naši ljudi u inostranstvu drže do uzvišenih principa islama. Konkretno, po pitanju obaveze davanja zekata danas je postalo pohvalno i milo kada čujete kako neko na ime zekata izdvaja i onako „od oka“. Vaš slučaj, gdje želite da to bude tačno i precizno, vrlo raduje. Da vas dragi Allah nagradi!

E sad, kao prvo, zekat na kola, kuću i ostale nekretnine koje čovjek korisiti, ma koliko ih imao, ne daje se zekat. Izuzetak su kuće koje se izdaju i od toga ubire novac.

Drugo, prema hanefijskom fikhu, zekat se ne daje ni na bisere i dragulje, osim ako su za trgovinu.

Treće, za vrijednosne papire, po logici, trebao bi se davati zekat ukoliko se oni mogu unovčiti, tim više što je pravilo da se zekat daje na onu imovinu koja raste i razvija se, a koliko je meni poznato, vrijednosni papiri uvijek su u opticaju i uglavnom imaju tendenciju rasta svoje vrijednosti. Tu je pravilo da se zekat daje na tržišnu vrijednost vaših vrijednosnih papira a ne na njihovu nominalnu vrijednost. Primjerice, ako vaši vrijednosni papiri nominalno vrijede 10.000 eura a možete ih trenutno unovčiti tek za 2.000 eura, onda ćete zekat davati na 2.000 eura.

Četvrto, ukoliko je prodajna vrijednost zlata manja od kupovne, onda, opet po logici, u vašem slučaju gledaće se prodajna vrijednost, s obzirom da vi zlato ne kupujete, niste zlatar. No zlatar, koji se bavi tim poslom, morao bi obračunavati po kupovnoj vrijednosti, a dragi Allah najbolje zna. No ako hoćete da izbjegnete svaki vid sumnje, onda je najbolje, ukoliko ste u mogućnosti, zekat na zlato dati u zlatu a ne u njegovoj protuvrijednosti, onako kako se to nekad radilo.

Peto, što se tiče vašeg kredita, vi tu potpadate pod sud dužnika, što će reći da na novac kojim vraćate dug ne dajete zekat.

Konačno, zekat se daje samo na onu imovinu koja je pregodinila, tj. imate je u posjedu godinu dana, makar u toku te godine opadala i rasla. Primjerice, ako od 1. ramazana 2005. godine pa do početka ovog sad ramazana, kada npr. želite dati zekat, skupite10.000 eura viška imovine, u novcu, zlatu i sl., izdvojit ćete 2,5 % od tog iznosa, tj. 250 eura.

Po pitanju akcija koksultovao sam se i sa jednim svojim prijateljem, po profesiji ekonomistom, koji kaže sljedeće, bar što se tiče akcija:

Akcije svome vlasniku donose dva osnovna prava:

Pravo vlasništva nad firmom čije su akcije kupljene. Svaka akcija nosi jedan broj glasova u upravljanju. Ako neki pojedinac kupi akcije u vrijednosti 51% ukupnog kapitala neke firme, on automatski postaje njen većinski vlasnik i njegova riječ je konačna u upravljanju tom firmom. Dakle, ono što je značajno jeste da akcije nisu samo vrijednosni papiri, već i dokumenti o vlasništvu nad nekom firmom, ali to dolazi do izražaja samo za one koji imaju visoke procente kupljenih akcija: onaj ko ima 51% i više akcija neke firme (odnosno od vrijednosti njenog kapitala na koji se uvijek računaju procenti o kojima je ovdje riječ), on je de facto njezin vlasnik i za njega bi se, rekao bih, moglo reći da je u pitanju zekat na firmu u vlasništvu; onaj ko ima 49% ili manje od toga, ali ipak u značajnom procentu (15,20,25,30,40 ...%) njega bi se možda moglo tretirati kao suvlasnika (partnera) i tu bi se, možda, opet mogao uzeti u obzir vlasnički odnos kad je u pitanju zekat (djelimično vlasništvo – kao u slučaju ortaka koji u zajedničkom vlasništvu imaju jednu firmu – koliko su obavezni na njenu vrijednost dati zekat). Međutim, ovo se odnosi na krupne kapitaliste koji na ovaj način upravljaju velikim kompanijama, a kad su u pitanju „obični“ ljudi, oni koji ulažu svoj novac u akcije velikih firmi u očekivanju da dobiju dividendu (dio dobiti na koju imaju pravo) veću nego li kamata koju bi dobili ako bi to uložili u banku - i oni teoretski imaju neko učešće u vlasništvu, ali je to samo simbolično i u praksi neostvarivo (šta može uraditi neki obični čovjek sa svojih npr 0,01% glasa u upravljanju nekom velikom korporacijom). Tako, kada su ovakvi u pitanju čini mi se da je kod njihovih akcija pretežno u pitanju svojstvo vrijednosnih papira, a ne vlasništva i da je kod njih ipak riječ o tome da su to unovčivi vrijednosni papiri.

Drugo pravo koje akcija donosi svome vlasniku jeste pravo na dividendu. Dividenda je dio od ukupne dobiti koju firma prikaže po svome završnom računu na koju individualni vlasnik akcija ima pravo. Dakle, to je dio od ukupnog godišnjeg profita firme. S obzirom da je taj dio izražen u fiksnoj stopi (npr. svaka akcija ima recimo 2% od vrijednosti godišnjeg profita firme) stvarna vrijednost koju akcionar može dobiti raste ili pada sa kretanjem ostvarenog godišnjeg profita firme. Ako firma dobro posluje, tada njezin godišnji profit raste i njezini akcionari mogu dobiti više novca po osnovu dividende (to je više od kamate koju mogu dobiti ako novac ulože u banku na štednju i to je najčešći motiv „običnim“ ljudima da kupuju akcije umjesto da štede). U ovom slučaju raste vrijednost i samih akcija firme na berzi (pijaci akcija) tako da vlasnici tih akcija mogu ih prodati po većoj cijeni (dakle poraste vrijednost akcija, u ovom svojstvu unovčivih vrijednosnih papira). Dakako, u slučaju da je kompanija u problemima svi tokovi su suprotni: dividende su manje i opada realna vrijednost akcija na berzi. Dakle, ono što je bitno – kada akcije promatramo u njihovom svojstvu unovčivih vrijednosnih papira – jeste to da njihova vrijednost može i rasti i opadati. Isto tako bi, čini mi se, moglo biti bitno i to da se akcije mogu unovčiti ne direktno (da čovjek ode na berzu i tamo proda svoje akcije), već indirektno (čovjek mora da odabere jednog od ovlaštenih „pijačara“ tj. brokera – ljudi koji su ovlašteni da stalno trguju na berzi za račun onih koji ih „unajme“ pri čemu uzimaju proviziju na vrijednost koju obrnu – da taj broker u svoje ime a za njegov račun proda njegove akcije i isplati mu novac, pri čemu za sebe uzima jedan dio po osnovu provizije).

Da pokušam zaključiti: Čini mi se da bi se u slučaju velikih procenata kupljenih akcija od ukupnog kapitala firme (pogotovu preko 51%) te akcije prije svega mogle tretirati kao vlasnički dokumenti i pitanje obaveze zekata tretirati kao pitanje da li je vlasnik ili suvlasnik kompanije obavezan dati zekat na vrijednost kapitala te kompanije. Međutim, ako su u pitanju obični ljudi koji imaju sasvim male procente učešća u ukupnom kapitalu kompanije, njihovo učešće u vlasništvu nad kompanijom je u praksi neizvodivo i čini mi se da njihove akcije prije svega treba tretirati kao vrijednosne papire koje one mogu na berzi unovčiti kada to požele i to po trenutnoj njihovoj cijeni (koja je kao i svaka cijena na pijaci promjenjljiva) s tim da moraju angažirati brokera koji uzima dio po osnovu provizije. Iako im cijena na berzi može i rasti i opadati, s obzirom da su u pitanju ipak unovčivi vrijednosni papiri, mislim da ih se može tretirati kao blago, tj. kao finansijsku vrijednost i ja lično bih i na njih davao 2,5% zekata, na onu njihovu prosječnu realnu vrijednost (prema stanju na berzi) koja je kod mene ostala duže od godinu dana.

No, ima još jedna značajna stvar u ovom konkretnome slučaju: ako su akcije, kao u konkretnom slučaju, date kao zalog banci za kredit koji je uzet, čini mi se, da bi ih u tom slučaju trebalo tretirati kao zalog.