10 Jul 2009

2. predavanje: Hadis-i šerif o sedam kategorija sretnika na ahiretu

Objavio: Samir Beglerović
Kategorija(e) tekstova: 

Prošli put govorili smo o vjeri, Božijemu daru svakome čovjeku, daru s kojim se svako rađa. Taj urođeni dar vidjeli smo da se oslovljava pojmom „fitra“ ili „fitret“.

Zaključili smo da je na osnovu njega, dôbro ono što se nalazi kao čovjekov temelj. No, u toku svoga odrastanja, na to svjetlo urođene vjere djeluje okolina u kojoj čovjek živi, a naročito njegovi bližnji. Stoga i od njih uveliko zavisi da li će čovjek ostati na pravome putu ili će, ne daj Bože, zalutati.

Svako od nas svojim ponašanjem utječe na drugoga, makar se s tim drugim susreli samo jednom. Dovoljan je samo jedan pogled da oraspoložimo nekoga ili da u njemu razbuktamo tugu.

Naredni hadisi šerif govori nam sada o onome što je izvan nas, o našemu životu i njegovoj stvarnosti. Naslov predavanja je: „Sretnici na ahiretu“.

 

2.1. Tekst hadisi šerifa

عَنْ أَبِي هُرَيْرَة، رَضِيَ اللهُ عَنْهُ، أَنَّ رَسُولَ اللهِ e قَالَ:

 

سَبْعَةٌ يَظِلُّهُمُ الله ُ فِي ظِلِّهِ يَوْمَ لاَ ظِلَّ إِلاَّ ظِلُّهُ:

·       إِمَامٌ عَادِلٌ.

·       وَ شَابٌ نَشَأَ فِي عِبَادَةِ رَبِّهِ.

·       وَ رَجُلٌ قَلْبُهُ مُعَلَّقٌ فِي الْمَسَاجِدِ.

·       وَ رَجُلاَنِ تَحَابَا فِي اللهِ، إِجْتَمَعَا عَلَيْهِ تَفَرَّقَا عَلَيْهِ.

·       وَ رَجُلٌ دَعَتْهُ امْرَأَةٌ ذَاتُ مَنْصَبٍ وَ جَمَالٍ، فَقَالَ: "إِنِّي أَخَافُ الله َ."

·       وَ رَجُلٌ تَصَدَّقَ بِصَدَقَةٍ فَاخْفَاهَا حَتَّي لاَ تَعْلَمُ شِمَالُهُ مَا تُنْفِقُ يَمِينُهُ.

·       وَ رَجُلٌ ذَكَرَ الله َ خَالِيًا فَفَاضَتْ عَيْنَاهُ.

Od hazreti Ebu Hurejre prenosi se da je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao:

Sedmero će Allah prekriti Svojom sjenom, na Dan kada neće biti druge sjene doli Njegove:

·        Pravednoga vladara.

·        Mladića koji je odrastao u ibadetu prema svome Gospodaru.

·        Čovjeka čije je srce vezano za džamije.

·        Dvoje koji se vole u ime Allaha, radi Njega se sastaju, i radi Njega se razilaze.

·        Čovjeka koga zovne žensko, lijepo i plemenitog porijekla, a on kaže: „Ja se bojim uzvišenoga Allaha.“

·        Čovjeka koji dijeli sadaku ali na način da sakrije to da dijeli, i to do te mjere da mu ljevica ne zna šta to dijeli desna ruka.

·        Čovjeka koji u osami spomene Allaha, pa mu iz očiju krenu suze.

(hadisi šerif bilježe Buharija i Muslim)

 

 

2.2. Opće značenje hadis-i šerifa

            Šta se ustvari želi reći pojmom, izrazom, „sjena“ (ظِلّ)? Uzvišeni Allah kaže u časnome Kur'anu:

 

أَ لَمْ تَرَ إِلىَ رَبِّكَ كَيْفَ مَدَّ الظِّلَ وَ لَوْ شَاءَ لَجَعَلَهُ سَاكِنًا ثُمَّ جَعَلْنَا الشَّمْسَ عَلَيْهِ دَليِلاً. ثُمَّ قَبَضْنَاهُ إِلَيْنَا قَبْضاً يَسِيرًا.

 Zar  ne vidiš Gospodara svoga?! Kako sjenu rasprostire – a da hoće, ostavio bi je da miruje –, a potom smo dali da Sunce bude njen dokaz. A potom je malo po malo Sebi privlačimo.

(sura el-Furkân, ajeti 45., 46.)

 

Ovim pojmom, kao da je opisana cijela egzistencija, cijeli Bîtak (el-vudžûd), i to, kako cjelokupno bîvanje tako i život svakoga pojedinca. Poput sjene, i naših života prvo nema, potom dođemo na ovaj svijet, živimo, jačamo, stagniramo, pa malo po malo slabimo, baš kao što se sjena postepeno gubi.

Potom nas više ne bude, nestane nas. Ostaje samo uzvišeni Allah, Vječno živi (el-Hajj), kao jedini izvor naših života, baš kao što nakon nestanka sjene ostane Sunce, njen jedini izvor, odnosno, kako je to u časnome Kur'anu rečeno: „a potom smo dali da Sunce bude njen dokaz.“

 

2.3. Život na ovome svijetu je kao sjena

Govoreći o ovome, hazreti Ibn Adžība daje jedan predivan primjer:

„Kompletna egzistencija, sve što postoji, u odnosu na naša osjetila, očevidna je, vidljiva (zâhir). Sjena je prolazna, para je promjenljiva svi oni nemaju svoju originalnu egzistenciju (ne žive sami po sebi).

Život (vudžûd) ima se po suštini iz Ezela, Oduvječnosti. Tako je život živih bića, svega što postoji, u odnosu na more ezelske stvarnosti, poput sjenâ stabala koje su vidljive na površini vode.

Sjene stabala odražene na vodi ne sprječavaju brodove u njihovoj plovidbi. Na isti način, sjene postojanja živih bića na ovome svijetu ne bi trebale priječiti lađe mislî u poniranju u more ezelske stvarnosti.“

To što vidimo da se ljudi stalno rađaju, da na svijetu kojim hodimo postoji bezbroj drugih živih bića, ne bi nas trebalo odvratiti od sjećanja na uzvišenoga Allaha, koji jedini ima originalnu, stvarnu, egzistenciju, a sve drugo, pa i naši životi, postoji samo jer On, Uzvišeni, tako hoće.

Zato je obaveza čovjeka nastojati ne vezati se u potpunosti za druga stvorenja – misliti samo na sebe, na svoju porodicu, svoje roditelje i djecu, ne vezati se samo za druge sjene, već uvijek ne prvome mjestu vezati se za „Sunce“ koje daje tim sjenama postojanje, vezati se za uzvišenoga Allaha, jedinoga izvora bilo kojega postojanja.

 

 

2.4. Čovjekov put prema dragome Gospodaru

Kada se čovjek odrekne vezanja isključivo za sjene, kao što je i on sâm, počinje njegov put ka dragome Gospodaru. na tome putu on prolazi kroz tri osnovne faze, tri mekâma: prvo uzvišenoga Allaha svjedoči kroz stvaranje i održavanje odnosno kroz Božije djelovanje na Zemlju i u kosmosu, potom dragoga Boga svjedoči kroz posmatranje ljepota Njegovih Lijepih Imena i Atributa, da bi, na kraju, uzvišenoga Boga, jedini izvor života, svjedočio kroz manifestiranje Njegove neprirecive Bîti na čovjekovo srce.

Osvrćući se na ovo, hazreti Ruzbihan Bakli Širazi kaže:

„Tri su (te) faze, mekâma: faza otkrivanja svjetlostî Božijega djelovanja, faza otkrivanja  svjetlostî Božijih Atributa, i faza otkrivanja  svjetlostî neprirecive Božije Bîti.

Pa kada nestane tame noći čovjekove prirode... i kada se raziđe magla koja dolazi od duše sklone zlu (nefsi emmâra), a zavlada nebo duha, zrak razuma i zemlja srca, čisti od bilo kakvih nedostataka i tminâ pohota, ali još uvijek nema sunca Božije Bîti niti svjetlostî Božijih Atributa, uzvišeni i slavljeni Gospodar tada pruži divote Njegovoga djelovanja na srce, shodno onome koliko to srce može primiti, koliko može podnijeti, tajnî. Pa kada tajne u srcu ojačaju uslijed svjetlosti Božijega djelovanja, zasjaju svjetlosti Atributa, a kada i dalje ojačaju svjetlošću Atributa, na srce se izliju svjetlosti Božije Bîti.

Tako dragi Bog odgaja čovjekovo srce, prvo, pružajući na njega sjenu Svoga djelovanja,, potom ga ojača svjetlošću Atributa, da bi mu na kraju otkrio veličanstvenosti sâme Bîti. Na taj način čovjek dolazi do bîti zbilje ('ajnul hakîka).“

 

 

2.5. Odgojni smisao hadis-i šerifa

Kako je samo poslaniku Muhammedu, alejhisselam, dato da se u potpunosti odrekne svih sjenâ a veže se samo za uzvišenoga Boga, dragi Allah je iz Svoje milosti nama omogućio da obavezu apsolutnoga odricanja ublažimo vezanjem za makar jednu od sedam općih kategorija življenja na ovome svijetu. Uspijemo li prihvatiti makar jednu od njih, na Sudnjem danu računat će nam se kao da smo se na ovome svijetu vezali samo za uzvišenoga Allaha, samo za Njegovu egzistenciju. A na Sudnjem danu svakome će biti jasno da jedino On, Uzvišeni, postoji. Sve drugo samo je sjena Njegova egzsitencije.

Tih sedam općih kategorija življenja su:

a) pravednost, umjerenost i odgovornost prema svemu čime čovjek zapovijeda, prema svemu za šta se čovjek stara, počevši od vlastite duše, preko svoje porodice, prijatelja, džematlija, pa do odgovornosti prema dogovorima i poslu koji radi.

b) samoodgoj kroz ibadet uzvišenom Allahu, jer samo čovjek koji je u svoju dušu naprosto ugradio sklonost prema robovanju dragome Gospodaru, samo on može i druge napućivati.

c) vezanost za džamije, za mesdžide, tekije, za sva mjesta koja su podignuta isključivao radi slavljenja uzvišenoga Allaha; analogno tome, i vezanost za Allahove poslanike, alejhimusselam, i evlije jer oni žive samo uz neizmjernu ljubav prema uzvišenom Gospodaru, i oni, kao i džamije, postoje samo radi slavljenja uzvišenoga Allaha.

d) voljenje i mržnje samo u ime i samo radi uzvišenoga Allaha; jedino su ta ljubav i prezir stvarni, postojani, suvisli.

e) uzdržavanje od razvrata i pohota, iz straha i ljubavi prema dragom Gospodaru; i „duša“ (nefs) ženskoga je roda, pa kao da se u hadisi šerifu skreće pažnja čovjeku da treba uvijek kontrirati svojoj niskoj, neodgojenoj, duši, ili barem u većini naročito bitnih stvari jer nema uspjeha ukoliko se čovjek odrekne velikoga broja manje bitnih stvari a i dalje ostane vezan za one krupne; većina će prihvatiti kupiti cipele malo oštećene kože ili bez pertli, doduše uz nižu cijenu, ali niko neće prihvatiti cipele šupljeg đona, izuzev ako ne postoji drugačiji izbor.

f) dijeljenje sadake, bez razmišljanja o količini onoga što je udijeljeno, već vodeći računa samo o tome da se u Božije ime nekome nešto od sebe dalo; da bi sadaka bila sadaka, čovjek treba dijeliti od onoga što i njemu treba jer jedino na taj način pokazuje da mu je stalo; u suprotnom, nije riječ o sadaci nego o pomoći; između ostaloga i zato je rečeno da je i osmijeh sadaka, jer ne samo da može oraspoložiti drugoga već je čovjeku nerijetko teško, uslijed vlastitih problema, nasmiješiti se drugome.

g) iskreno činjenje zikra, slavljenja i sjećanja na uzvišenoga Allaha; kaže se da postoje tri vrste zikra – jezikom, srcem i tajnom; zikr srca pokazuje da je riječ o iskrenoj osobi, a zikir tajne znak je da je riječ o evliji.

 

2.6. Zaključak

Autor ove zbirke časnih hadisa na koju se pozivamo, es-Sâbûnî, završava obradu predmetnoga hadisa kazujući:

 „U ovome časnom Poslanikovom, alejhisselam, hadisu, napravljena je jedna fina podjela, jedno jasno pojašnjenje – ko su ti sretni, ti prvaci, koji postigoše Božije počasti i vječnu sreću na vječnome svijetu, svijetu blagodati, a sve na račun dobrih djela koja su radili na dunjaluku i na račun svojstava kojima su se okitili.

Tako plemeniti Poslanik, neka je na njega najodabraniji salavat i selam, kazuje nam o obuhvatnosti božanske pažnje i gospodske milosti u sjeni podno Božijega Arša, koja je namijenjena svakome ko se okitio makar jednim od pobrojanih pohvalnih svojstava, dragih uzvišenome Allahu i Njegovome Poslaniku, alejhisselam. Ta svojstva hazreti Pejgamber, alejhisselam, izložio je na najljepši način, putem najjače metafore, kako bi se zapalile duše vjernikâ i rasplamtjeo duh truda, iskrenosti i činjenja dobrih djela. Na taj način vjernik može koračati ispravnim putem, orijentirati se prvacima, onim čistima među robovima uzvišenoga Allaha.

Tako Poslanik, alejhisselam, prvo poziva na pravednost (adl), na zalaganje svakoga čovjeka koji upravlja bilo kojom stvari muslimanâ u otklanjanju nepravde, bilo kojom njihovom potrebom, bez obzira bila to riječ o općoj vlasti ili nekoj manjega obima. Pravednost je Allahov Šerijat. Uzvišeni Allah mrzi nepravdu i nasilje, bez obzira ko ih činio. Tako Uzvišeni veli: O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta. (sura Sâd, ajet 26.)

Na drugome mjestu, plemeniti Poslanik, alejhisselam, ističe mladiće koji su prihvatili pokornost uzvišenom Allahu, robovanje samo Njemu, i to od početaka svojih života, kako bi postali ljudi budućnosti, oni o kojima islamska tradicija pjeva. Tako, naprimjer, časni Kur'an veliča mladiće iz pećine Kehf: To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili. (sura el-Kehf, ajet 13.) Konačno, mladi su oni u koje se drugi uzdaju, od kojih drugi mnogo očekuje, oni su oslonac budućnosti.

Treće svojstvo govori o dobrome čovjeku koji je srce izgradio kroz vjeru, te i svoje udove i srce vezao, kroz zikr, za čuvanje namaza, koji je stup vjere. Takvo srce naslađuje se ljubavlju zajedništva i jedinstva, jednakim safovima ummeta uspostavljenim u kućama uzvišenoga Allaha. Ovu vrstu ljudi dragi Allah hvali u časnome Kuranu: U džamijama koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i navečer, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepo nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa. (sura en-Nûr, ajeti 36.-38.)

Isticanjem četvrtog svojstva, hazreti Muhammed, alejhisselam, poziva na ljubav u ime uzvišenoga Allaha, uz želju samo za Njegovim plemenitim Licem, bez želje za bilo kojom dunjalučkom koristi, ili nekim privremenim interesom. A zar je vjera nešto drugo osim ljubavi u ime dragoga Allaha?! Sastajanja u Njegovo ime kako bi se radilo on što On voli, međusobno susretanje uslijed Allahovog, dželle šanuhu, poziva koji je dostavio hazreti Pejgamber, alejhisselam, kako bi ljubav bila čista, savršena, uzvišena i velika?!

Peto svojstvo otkriva možda najuzvišeniju osobinu kojom se čovjek može okititi. Osobinu koja otkriva čistotu duše, ljepotu vjere, koja štiti čovjeka od posrnuća. Radi se o primjeru mladića kojega žena, lijepa i plemenitog porijekla, pozove k sebi navodeći ga na razvratne stvari, no, on se odrekne svega toga iz straha prema uzvišenom Allahu.

Šesta osobina pojašnjena nam je na najbolji način, kroz ličnost finoga čovjeka koji dijeli sadaku ali da to niko do ljudi ne vidi, a sve želeći Allahovo zadovoljstvo. Tako krije dijeljenje sadake i od onoga što mu je najbliže – od svoje lijeve ruke, pa možemo samo zamisliti kako to izgleda kada čovjek nešto daje desnom rukom a da za to ne zna njegova lijeva ruka.

Na kraju, Alejhiselam završava svoj plemeniti govor kazivanjem o vrijednosti plača iz straha od uzvišenoga Allaha.

Allahom se kunem, da je najbolja uputa koju je donio hazreti Muhammed, alejhisselam. Kako je samo lijepa mudrost koja u njoj leži!“

Ocjena: