15 May 2009

Hazreti Mevlana – rođenje, duhovno zrenje i preseljenje – I dio

Objavio: Samir Beglerović
Kategorija(e) tekstova: 

1. Rođenje

Hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi rođen je u vremenu velikih političkih i društvenih nemira. S jedne strane, do tada najjača islamska država – Država Seldžuka, sve više biva umorena neprestanom unutarnjom borbom pojedinih muslimanskih vladara za prevlast. Utjecaj halife, koji je davno odustao od političko-vojnih moći a zadržao isključivo duhovno-moralni autoritet, nikada nije bio slabiji. S druge strane, krajem tog XII stoljeća, i kršćanski zapad doživljava daljnju unutarnju podjelu. Pored toga, stalni upadi Mongola već odavno prestali su biti incidenti, uzimajući sve jasnije oblik klasičnoga osvajačkog pohoda.

Godine 1190. umire Frederik Riđobradi za vrijeme krstaškog pohoda. Uskoro poslije toga čitava se Evropa opredjeljuje za Papu ili za cara. Krajem XIII stoljeća, na Istoku se gubi hrišćanska dominacija, a Salahuddin Ejubi je malo po malo odbacio Franke prema moru, koji su poslije gubitke Edese bili ograničeni samo na Jerusalemsko kraljevstvo, grofoviju Tripolija i kneževinu Antioš. U isto vrijeme Perzija (dio u kojem je rođen Dželaluddin) doživljava ponovno nasilje invazije. Osvajači, ovaj put, ne dolaze iz Arabije kao u osmom stoljeću, već sa dalekog Istoka. Carstvo Havarzma, gdje je rođen Mevlana je pokoreno. Iran se ruši razdiran neopisivim nevoljama, istočna Azija je pregažena, ukida se bagdadski halifat i osvajači nadiru prema centralnoj Evropi. „Epoha je to haosa i nesigurnosti“.[1]

U takvome vremenu, u tridesetome danu mjeseca septembra 1207. godine (6. rebiulevvel 604. godine po Hidžri) rođen je hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi.[2] Rođen je u gradu Belhu, u današnjemu Afganistanu. Belh osvojili su Arapi 31. godine po Hidžri, za vrijeme vladavine hazreti Osmana. Prvih pet stotina godina bio je u sastavu jedinstvene islamske države, a oko stotinu godina bio je prijestolnica sultana iz dinastije Sebuktegin.

Godine 617. po Hidžretu (1220. po Miladu), osvojio ga je i porušio Džingis-han, vođa Mongola, a 771. (1369.) izabrao ga je Timur-lenk za svoju prijestolnicu. Nakon provale Mongola grad je počeo opadati i nikada se više nije uzdigao do svog nekadašnjeg sjaja. Danas je to omanje mjesto, kao jedna provincijska kasaba, koja broji jedva desetak hiljada stanovnika! Eto, taj grad je rodno mjesto velikog islamskog učenjaka i mislioca, Dželaluddina Rumije, autora „Mesnevije“.[3]

1.1. Opći biografski podaci

Hazreti Mevlanino rođeno ime glasi Muhammed. Jedan od pradjedova imao je arapsko porijeklo, vezujući se krvno za hazreti Ebu Bekra.[4] Otac mu je bio poznati islamski učenjak, hazreti Behauddin Veled, oslovljavan još od svoje mladosti kao „Sulñānul 'ulemā'“ – Car učenih ljudi.[5] Uslijed velikoga ugleda koji je imao među narodom, probudila se sumnja kod vladara, havarzemskog sultana Muhammeda, da bi mu hazreti Behauddin mogao oteti državu. Stoga mu je naredio da se, sa cjelokupnom familijom, iseli iz Belha. Hazreti Behauddin morao je to učiniti, pa je tako hazreti Mevlana već u svojoj petoj godini naučio šta znači izgonstvo.[6] Prije odlaska, stanovništvo se pobunilo protiv ovakve sultanove odluke, te je na kraju i sâm sultan molio hazreti Behauddina da mu oprosti. No, hazreti Behauddin Veled nije se želio pomiriti, te je samo prije svoga odlaska rekao:

Odlazim... Iza mene će se tatarski vojnici raširiti svud po svijetu i osvojiti zemlju Horasan. Možda će se Bog sažaliti na ljude Belha što će okusiti gorčinu smrti.[7]

Prije definitivnoga skrašavanja, hazreti Behauddinova porodica prošla je mnoga mjesta i gradove, među kojima Nišapur, Kufu i Bagdad.[8] Dok su prolazili kroz Nišapur susreli su velikoga mutesavvufa i pjesnika hazreti Feriduddina Attara. Hazreti Attar odmah je prepoznao u hazreti Mevlani velikoga čovjeka, te mu je poklonio svoje poznato djelo „Asrār Nāme“ – Knjiga tajni.[9] Bio je oduševljen hazreti Mevlanom, te se nije mogao suzdržati pred hazreti Behauddinom:

Ovaj tvoj sin je određen da pali mnoga srca u svijetu.[10]

A kada su krenuli dalje na put, hazreti Attar ih je pogledao i u zanosu rekao:

Kakav zadivljujući znak! Rijeka teče vukući snažni okean iza sebe...[11]

Došli su u Bagdad i u njemu ostali oko pola godine, a zatim se uputiše u časnu Mekku kako bi obavili hadž. Nakon obavljenoga hadža, svraćaju u Damask i tu se susreću sa drugim velikim mutesavvifom hazreti Šejhul Ekberom Ibn Arebijem. I on je u hazreti Rumiju prepoznao velikoga čovjeka.[12] Kada je ugledao hazreti Behauddina kako ide ulicom a za njim korača hazreti Mevlana, uzviknuo je:

Slavljen da je Allah! Jedan okean ide iza jezera![13]

Iz Damaska produžili su za grad Larend u kojemu su ostali sedam godina.[14] U tome periodu desila su se dva velika događaja.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

 

[1] Eva de Vitray – Meyerovitch, Rumi i sufizam, Sarajevo, Kaderijsko-Bedeviska tekija u Čeljugovićima, 1995., str. 6.

[2] Vidi: Hadži hafiz Halid Hadžimulić, „Hazreti Mevlana – život i rad (u najkraćim crtama)“, Šebi-Arus, Sarajevo, Izdavač: Fejzullah Hadžibajrić, 1974., str. 8.; Eva de Vitray – Meyerovitch, Rumi i sufizam, str. 7.; „Mevlana i derviši koji se okreću“, bez autora, prijevod: R. i H. Misirlić, Šebi Arus, Sarajevo, Tarikatski centar, 1988., str. 55. Ovaj rad preveden je još jednom, kasnije, i objavljen pod naslovom „Mevlana i njegov put ljubavi“, Sarajevo, „Merhamet“, 1992. Navedeno je da je autor knjige Mehmet Önder, te da je knjigu napisao na turskome jeziku a potom je i preveo na engleski jezik. Ne navodi se ko je knjigu preveo na bosanski jezik. Nesumnjivo je riječ o identičnom djelu, samo su dva različita prijevoda. Premda ovaj rad predstavlja jednu od, kako smo rekli, rijetkih studija na našem jeziku o životu hazreti Mevlane, makar bilo riječ i o prijevodu, te mada je rad uistinu pisan s ljubavlju, treba naglasiti da u pojedinim dijelovima postoje grješke. Radi vremenskoga prethođenja, uglavnom ćemo se držati verzije objavljene u Šebi Arusu objavljene pod naslovom „Mevlana i derviši koji se okreću“, s tim da ćemo u fusnotama navoditi i ime autora, služeći se tim podatkom iz spomenute druge verzije. Lahko će biti razlikovati na koju se verziju gdje pozivamo, budući da, kao što smo rekli, rad u obje verzije nosi različit naslov.

[3] Hadži hafiz Halid Hadžimulić, Hazreti Mevlana – život i rad (u najkraćim crtama), str. 8., 9.

[4] Reynold A. Nicholson, Rūmī – Poet and Mystic (1207-1273), Pakistan, Suhail Academy Lahore, 2000., str. 17.

[5] Hadži hafiz Halid Hadžimulić, Hazreti Mevlana – život i rad (u najkraćim crtama), str. 9.

[6] Ovako je navedeno u tekstu hadži hafiza Hadžimulića (vidi str. 9.). U tekstu Eve de-Vitray Meyerovitch, kaže se da je hazreti Behauddin pobjegao s porodicom pred najezdom Mongola te da je to bilo 1219. godine, dakle kada je hazreti Rumi imao dvanaest godina (vidi: str. 7.). Verziju hadži hafiza Hadžimulića podržava esej „Mevlana i derviši koji se okreću“ budući da se tu još navodi i konkretan razlog. Naime, isprovociran suhoparnim racionalnim pristupom islamu, hazreti Behauddin često se verbalno sučeljavao sa poznatim Fahruddinom Razijem čije je ideje podržava sultan Muhammed. Na jednome predavanju, uputio je Fahruddinu, sultanu i njegovim sljedbenicima slijedeće riječi: „Oh Fahri Razi! Oh Harezmšah! O, njegovi sljedbenici! Vi ste se odrekli srca napunjenih mirom i duhovnim otkrićima, vi ste sahranjeni u tami. Vi težite jezeru izmišljotina mašte. Ovi snovi dopuštaju porobljavanje vašeg tijela. Zatvorili ste oči vašoj duši i postala je slijepa na istinu. Ovim putem štetite i sebi i drugima. Vaše sumnje i prazni snovi rađaju deformisane i izopačene ideje.“ Nakon ovoga, Fahruddin se požalio sultanu, nakon čega je ovaj protjerao hazreti Behauddina. (Vidi: Mehmet Önder, Mevlana i derviši koji se okreću, str. 43., 44.) No, u ovome radu navedena je samo godina ulaska Džingis Hanovih vojski u Belh – 1214., a samo je rečeno: „Ubrzo nakon Behauddin Veledovog odlaska iz Belha“. (Vidi: str. 45.) Tako bismo mogli zaključiti da je godina navedena u Hadži Hafizovom tekstu ispravna.

[7] Mehmet Önder, Mevlana i derviši koji se okreću, str. 45.

[8] Hadži hafiz Halid Hadžimulić, Hazreti Mevlana – život i rad (u najkraćim crtama), str. 9.

[9] Vidi: Eva de Vitray – Meyerovitch, Rumi i sufizam, str. 7.

[10] Mehmet Önder, Mevlana i derviši koji se okreću, str. 46. Profesor Samir Krluč skrenuo mi je pažnju da ova rečenica zvuči mnogo jasnije u verziji Eve de Vitray – Meyerovitch, gdje se kaže: „Feriduddin Attar ... proreče da će Dželaluddin uskoro upaliti vatru u svakom srcu, zaljubljenom u duhovnu nauku.“ Eva de Vitray – Meyerovitch, Rumi i sufizam, str. 8.

[11] Mehmet Önder, Mevlana i njegov put ljubavi, str. 18.

[12] Vidi: Hadži hafiz Halid Hadžimulić, Hazreti Mevlana – život i rad (u najkraćim crtama), str. 9.

[13] Eva de Vitray – Meyerovitch, Rumi i sufizam, str. 9.

[14] Vidi: Hadži hafiz Halid Hadžimulić, Hazreti Mevlana – život i rad (u najkraćim crtama), str. 9.

Ocjena: