7 Apr 2007

Post „bijelih dana“

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Muhjiddin ibn 'Arebi; Preveo: Kenan Čemo
Kategorija(e) tekstova: 

 En-Nesā’ī u svojoj zbirci hadisa bilježi hadis od Džābir ibn ’Abdillāha, r.a., kako je hzr. Poslanik rekao: „Post tri dana od svakog mjeseca je post Dehra (Vremena, Vječnosti), a to je post bijelih dana, trinaestog, četrnaestog i petnaestog (u mjesecu).“

Ovim postom izražava se manifestiranje Istinitog u stvorenome svijetu, na način kao što se Sunce manifestira preko Mjeseca u noćima punog Mjeseca, tj. u tzv. „bijelim danima (el-ejjāmul-bīd)“.[1] Prozvani su bijelim jer je njihova noć, od početka pa do njezina kraja, osvijetljena preko punog Mjeseca koji razgoni mrak svojstven jednoj noći. To su noći u kojima njegova svjetlost čini vidljivim ono što je inače pod plaštom noći zakriveno.

Dan (en-nehār), iako je dijete noći, njegov je neprijatelj, budući je stalno odgoni. Uzvišeni kaže: „Među ženama vašim i djecom vašom, doista, imate neprijatelja, pa ih se pričuvajte!“ (Kur’ān, sura et-Tegābun, ajet 14.)...

Manifestacija Sunca u ogledalu Mjeseca je manifestacija Istinitog u stvorenjima, Hakka u halku, budući je en-Nūr (Svjetlost) jedno od Imena uzvišenog Allaha. Tako se On Svojim Imenom en-Nūr manifestira kroz pojavu Mjeseca. Kaže Uzvišeni: „I na njima Mjesec svijetlim (nūren) dao.“ (Kur’ān, sura Nūh, ajet 16.), koji je ustvari očitovanje (medžlā) Sunčeva nūra: „A Sunce svjetiljkom (sirādžen) dao.“ (Kur’ān, sura Nūh, ajet 16.).

Nūr, to je Istiniti, neka je uzvišen! On je taj Koji Svoju Svjetlost (en-nūrijje) proteže i daje svim ostalima izvoditeljima svjetlosti (munevvir).

Što se tiče sirādža (izvorna Sunčeva svjetlost), to je svjetlost proizvedena „uljem“, koje joj osigurava njegovu trajnost. Stoga je Sunce i prozvanom sirādžom. Iz istog razloga je Uzvišeni i svoga Pejgambera Muhammeda, a.s., prozvao sirādžom koji pruža svjetlost,[2] čije „ulje“ je svjetlost Božanske Objave kroz njegov poziv Božijih robova ka dragome Allahu... To „ka“ podrazumijeva ulaganje vlastitoga truda, htijenja i hoda ka Allahu od strane onog koji se zove. Takva osoba ukoliko bude hodila u mraku, neće opažati opasna mjesta na kojima bi mogla stradati na tom putu. Između nje i stizanja (vusūl) dragome Bogu priječe se razne jame i bunarevi u koje može upasti, drveće i zidovi od koje glavom može udariti, što je onemogući od stizanja svome Cilju ili čak i skrene s puta koji Njemu vodi, jednostvano zaluta budući ne razaznaje nikakve znakove na tom putu. Sve je to poput šubhi koje čovjeka zavode kada hoće približiti se dragom Allahu samo snagom svoga znanja koje rezultat je njegova razuma, a siromah je one svjetlosti koja treba da mu otkrije ono što ga koči na tom putu ka Željenome i priječi od visāla Njemu.

Tom svjetlošću koja obasjava i rasvjetljava Allah, dž.š., je učino Svoj Šerijat (Zakon), kojim taj put za duhovnoga putnika postaje osvijetljen i raspoznatljiv... Tom svjetlošću njemu se pokazuje sve ono što ga ometa na tom putu, te se onda toga i kloni snagom besīreta (nutarnjeg, srčanog vida),[3] kao što Uzvišeni kaže: „Ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze (snagom besīreta), ja, i svaki onaj koji me slijedi.“ (Kur’ān, sura Jūsuf, ajet 108.). Ovim nam On pokazuje kako je i nama darovan dio onoga što je Svome Pejgamberu, a.s., darovao, tj. duhovna luča kao svjetlost podržana Božanskim imdādom (duhovnom podrškom) a ne onim razumskim.

Nadalje, pošto je jedno od Imenâ Uzvišenog i ed-Dehr (Vrijeme, Vječnost), kao što Alejhisselam kaže: „Ne psujte vrijeme (ed-dehr), jer Dehr pa to je Allah!“... Time  dehr postaje polisemnom riječju, isto kao što je i harfovima data svojevrsna svetost i transcendencija (tenzīh) budući se njima piše i izražava Božiji Govor. Uzvišeni kaže: „Ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi.“ (Kur’ān, sura et-evbe, ajet 6.). Isto tako nam je Alejhisselam zabranio da sa mushafom putujemo u dušmansku zemlju, premda slušatelj ne sluša doli glasove i harfove. No pošto ih je On učinio Svojim govorom, u obavezu nam se stavlja da ih poštujemo i veličamo. Tako nam hzr. Poslanik u hadisu: „Post bijelih dana je post Dehra,“ ustvari veli: „To nije vaš post!,“ budući ga priričeDehru, a Uzvišeni i kaže: „Post je Moj.“

S obzirom da je taj post učinio postom Dehra, a ti te dane postiš, Dehr u tom slučaju biva poput Sunca kad se manifestira u Mjesecu, Mjesec biva poput čovjeka postača, a Mjesečeva svjetlost poput postačeva posta, jer čovjek je to mjesto, lokus očitovanja (medžlāDehra uzvišenoga. Drugim riječima, to je post Istinitog u liku i formi stvorenog, kao što On preko jezika Svoga roba (u namazu) kaže: Semi’allāhu li-men hamideh – „Čuo Allah onog ko Ga hvali!“ Govornik je Allah, dok je slušanje (semā’) vezano uz čovjekov izričaj, pa je to, ustvari, Božanski govor iskazan preko jezika Njegovih stvorenja...

Ovaj post tako je post „na mjesto“ Istinitog (en-nijābe ’anil-Hakk). Po tome tebi pripada i nagrada Istinitog a ne tvoja osobna nagrada koja samo tebi odgovara, iako u suštini sve samo Njemu i pripada. Nema nikog ko bi mogao zamijeniti njegovo mjesto i biti Njegovom nagradom. Isto je i s osobom koja posti „bijele dane“, koja svjesna je toga. Ona je u ibadetu kojem nema ravna, upravo na način Božanskog zastupništva i očitovanja Božijega Imena ed-Dehr, a Njemu sve pripada kao što je i dehr sud i posuda svake stvari... Zato Uzvišeni i kaže: „Ja za njega (post) nagrađujem,“ tj. Ja sam mu nagrada...

Eto, podučio sam te kako da postiš „bijele dane“ i na kakvom hudūru da budeš kad ih htjedneš zapostiti. Oni su svojstvo savršenstva čovjekova u uzimanju od dragog Allaha, isto kao što se i Mjesec u tim danima opisuje savršenstvom i potpunošću kroz prihvatanje Sunčeve svjetlosti, i to preko Njegova Imena ez-Zāhir (Pojavni) koje se manifestira Njegovim stvorenjima. Konačno, on ima i onaj drugi vid savršenstva, od Njegova Imena el-Bātin (Skriveni), što očituje se u posljednjoj noći lunarnoga mjeseca.....

 


 

[1] Jednina je el-jevmul-ebjed (bijeli dan). U arapskom jeziku jevm je oznaka za vremenski interval od 24 sahata. Dan u smislu perioda od izlaska do zalaska Sunca zove se nehār.

[2] Usp. Kur’ān, sura el-Ahzāb, ajet 46.

[3] A ne besara (pojavnog, naših izvanjskih očiju).

Ocjena: