2 Apr 2004

Četiri mubarek rijeke i njihovi simbolizmi

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 ormu tekuće vode koja protiče koritima nazivamo rijekom. Velike civilizacije i kulture nastajale su oko velikih rijeka. Bilo je i plodnijih krajeva na Zemaljskoj kugli, pogodnijih za život, ali velike kulture tamo nisu nastajale. Samo oko velikih rijeka na jednom mjestu mogao se okupiti velik broj ljudi. One su bile magnet koji je omogućavao stvaranje kolektivne svijesti, razmjenu iskustava na jednome mjestu, stvaranje civilizacije. One su čovjeka uvijek privlačile. Vremenom, nekim rijekama ljudi daju atribut svetosti, kao primjerice rijeci Ganges kod hindusa.

Konstitutivna tradicija islama (Qur’an i Sunnet) ne poznaje pojam svetog (muqaddes) koji bi bio prirečen nekoj od rijeka na Zemaljskoj kugli. Ipak, poznati i priznati tefsiri (qur’anska egzegeza) nude nam govor o rijekama koje u sebi nose jednu posebnu vrstu bereketa (blagoslova), i koje stoga možemo osloviti pojmom mubarek. Osnov leži u 15. ajetu sure Muhammed:

''Primjer Dženneta koji je obećan muttekijama (bogobojaznim), u njemu su rijeke od vode neustajale, i rijeke od mlijeka kojem se ukus ne mijenja, i rijeke od vina, prijatna onima koji ga piju, i rijeke od meda procijeđenog, ...'' (sura Muhammed, 15.)

U qur’anskom opisu Dženneta na mnogo mjesta spominju se rijeke koje teku kroz njegove perivoje. No samo na jednom mjestu njihova ''narav'' se konkretno precizira.

Tekst koji slijedi komentar je gore navedenog qur’anskog ajeta (stavka) prema poznatim mufessirima (tumačima, egzegetama) Qur’ana, s posebnim naglaskom na tesawwufsko (unutarnje, ezoterijsko) tumačenje.

U jednom hadisu kojeg prenosi Ibn Ketīr stoji kako je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike rekao:

''U Džennetu ima more mlijeka, more vode, more meda i more vina. Iz njih se dalje granaju rijeke.'' (hadishasen sahīh – autentičan).

O posebnosti broja četiri Najveći šejh, Muhyiddīn Ibn ‘Arebī, u svom Futūhātu kaže kako su najuzvišenije riječilā ilāhe illā Allāh, a njih je četiri; osnov (stvorenog) svijeta jesu četiri ilāhiyyeta, tj. Atributa (Život, Znanje, Volja i Moć/Govor); osnov tjelesnih pojavnosti (el-edžsām) su četiri prirode (toplota, hladnoća, suhoća i vlažnost); osnov bitka ''proizvedenih'' stvari (el-muwelledāt) su četiri elementa (zemlja, zrak, vatra/eter i voda); itd.

Na jednom drugom mjestu, konkretno o četiri džennetske rijeke Ibn ‘Arebī kaže: ''... i ugleda (Poslanik, s.a.v.s.) kako iz njegova osnova (Sidreta – Lotosa) ističu četiri rijeke, dvije očitovane (zāhirān) i dvije skrivene (bātinān). Džibrīl ga tad obavijesti kako su dvije očitovane rijeke Nil i Eufrat, dok su dvije skrivene/nutarnje rijeke one koje idu ka Džennetu, a i da će se prve dvije, Nil i Eufrat, na Kijametskom danu vratiti u Džennet, a one nisu doli rijeke meda i mlijeka. ... Ko pije s ovih rijeka zadobiva raznovrsna znanja kojih se može biti svjestan samo putem izravnog kušanja. ...''

Poznati sufijski mufessir Ismā‘īl Haqqī u svom Rūhu-l-beyānu za ove četiri rijeke između ostalog kaže kako je prva od vode koja i pored dugovječna stajanja ne poprima svojstva dunjalučke ustajale vode. Sve vode, dodaje on, na dunjaluku teku ispod Stijene (es-Sahre) u Mesdžidu-l-Aqsāu (Jerusalem), tako da su sve vode u osnovi jedna (voda), pitka i osvježavajuća za one koji je piju, dok se izmjene (u boji, okusu i mirisu) javljaju porad korīta kojima one prolaze i koja iskrivljuju njihovu temeljnu narav. Njihov primjer je u znanostima (el-‘ulūm) koje kad prođu kroz iskrivljene naravi mijenjaju se u odnosu na svoje počelo i padaju tada pod sud neznanja (el-džehl). U takvom smislu su i sve zabludjele frakcije, inovatori u vjeri, itd. Za rijeku od mlijeka Ismā‘īl Haqqī kaže kako je to mlijeko koje po sebi ne mijenja svoj okus od osnova svoje stvorenosti, dok za vino veli kako je ono slatko za one koji ga piju, a ne gorko, oporo i odvratna mirisa kao što je vino ovosvjetsko. Konačno, za med procijeđeni (musaffā) kaže kako to musaffā  znači bez da se miješa s voskom i ostalim ostacima od pčela.

Ismā‘īl Haqqī navodi i predaju od Ka‘b el-Ahbāra koji kaže kako je Tigris džennetska rijeka vode, Eufrat mlijeka, Nil vina, a Sir-Darja (Seyhān) meda, i sve četiri izviru iz Kewtera. U istom tefsiru čitamo i to kako se sapijencijalno očitovanje (et-tedžellī el-‘ilmī) javlja samo kroz četiri forme, formu vode, mlijeka, vina i meda, pa ko se napije vode zadobiva božansko znanje (‘ilm ledunnī), ko se napije mlijeka zadobiva znanje vezano za šerijatska pitanja, ko se napije vina zadobiva znanje savršenstva (el-kemāl), a ko se napije meda zadobiva znanje putem objave (izravno).

Šejhu-l-Ekber Muhyi-d-dīn ibn ‘Arebī u svom tefsiru nam otkriva još neke detalje. U komentaru predmetnog ajeta čitamo sljedeće:

''(Primjer Dženneta) tj. apsolutni opis Dženneta koji obuhvata sve ostale džennete (koji je obećan muttekijama) ... (u njemu su rijeke od vode neustajale) tj. razne znanosti i haqīqatske spoznaje kojima srca žive i napajaju se (iskonske) prirode, kao što se vodom zemlja oživljava i živi napajaju, vodom neustajalom (gayr āsin), tj. nepromjenjivom krnjavošću iluzija, sumnji, razlikom krivih vjerovanja i običaja. Te rijeke su za muttekije koji se čuvaju nefsanskih svojstava, za one koji su stigli na meqām (stepen) srca. (I rijeke od mlijeka kojem se ukus ne mijenja) tj. od korisnih znanjā koja se tiču djelovanjā i ahlaka (ćudorednosti, morala), a rezervisana su za 'krnjave', (ipak) spremnē, podobne za (duhovne) vježbe i koračanje (sulūk) kroz postaje duše (menāzilu-n-nefs) prije stizanja na stupanj srca, i to čišćenjem od grijeha i nevaljalština poput šerijatskih znanosti (preko njih) i praktičke mudrosti koje su poput mlijeka kojeg mala, nepotpuna djeca sisaju. Njegov okus ne mijenja se hirovima, novotarijama, mezhebskim razmimoilaženjima i sektaškim fanatizmima. (I rijeke od vina) tj. razne vrste ljubavi (mahabbeta) Svojstava i Biti. (Prijatna) tj. sladokusna (onima koji ga piju), tj. kāmilima (savršenim), onima koji su dostigli meqām osvjedočenja (mušāhede) ljepote očitovanja (tedželliyāt) Svojstava (Sifāta) i motrenja (šuhūd) Ljepote Biti. To su ašici (zaljubljeni) koji čeznu za Apsolutnom Ljepotom na meqāmuDuha (Rūh) i utonuća u izvor džem‘a (zajedništva), ašici od muttekija (koji se boje i čuvaju) svojih svojstava i svojih biti. (I rijeke od meda) tj. slatkoće svetih wāridāta (nadolazećih otkrovenja), svjetlosnih iskrica i užitaka nutarnjih osjećaja u govorima i meqāmima duhovnika putnika i onih koji su osjetili izravna kušanja (ezwāq), i muridima usmjerenim ka savršenstvu (el-kemāl) prije stizanja na meqām ljubavi (el-mahabbe) od onih koji se boje i čuvaju nasrtanja/prekoračenja. Kušatelja meda više je od pijanica vina, i nije svaki onaj koji je kušao slatkoću meda kušao i lezzet (slast) vina, pored meda.''

Ovaj simbolički govor Ibn ‘Arebīja, k.s., otkriva nam da mlijeko simbolizira prvu stepenicu u duhovnom životu, kao kod dojenčeta, prvu istinsku hranu koju kuša naša duša i kojom se odvaja od pelena natopljenih nedžasetom (nečist) nefsanskih prohtjeva. Ona to postiže stalnim ibadetima (bogoslužjem) svoga tijela i zamjenom loših moralnih osobina za dobre. Kao što malo dijete mlijeko sisa od svoje majke, tako i čovjek na ovom stepenu to duhovno mlijeko dobiva od muršidi-kāmila (savršenog učitelja, vodiča), bilo izravno od živog šejha ili putem himmeta (duhovne energije) nekog od Pejgamberovih, s.a.v.s., wārisa (duhovnih nasljednika). Zato i kaže Ibn ‘Arebī kako je ovakav čovjek, iako ''krnjav'', spreman stupiti na stazu seyri-sulūka. Rahmetli šejh Fejzullah Hadžibajrić kaže kako je to drugi od sedam stupnjeva duše, poznat kao nefs lewwāme (duša koja sebe kori).

Dalje iz Ibn ‘Arebījeva govora vidimo kako su na sljedećoj razini oni koji se poje vodom. To zaključujemo iz njegovih riječi kako su oni stigli na stepen srca, dok oni prvi, koji se poje mlijekom, to još uvijek nisu. To je voda koja u potpunosti oživljava njihova srca.

Idući dalje ljestvicom napredovanja slijede oni koji se poje medom, a to su oni koji vjerske istine i njihovu medonosnu slast počinju doživljavati zewqan (izravnim kušanjem). To je stepen na kojem rob počinje doživljavati kešfove (otkrovenja).

Konačno, ovaj simbolički govor Ibn ‘Arebīja, k.s., otkriva nam da je stepen ljubavi najuzvišeniji, da je ljubav konačni cilj svakog sālika, da ona pokreče i ravna univerzumom i da je van svakog zakona kojom bi je ljudski um pojmio. Njena tajna krije se u duhovnom vinu koje u potpunosti opija božanskom ljubavlju u kojoj gubimo svijest za sve osim dragog Allaha. Da je vino uzvišenije od meda svjedoče i njegove riječi kako je kušatelja meda više nego kušatelja vina, što će reći da će na obalama rijeke od vina sjediti samo oni najodabraniji Božiji robovi.

Ovakav način hijerarhizacije u skladu je i sa onim što kaže Ismā‘īl Haqqī u Rūhu-l-beyānu. Prema njemu, mlijeko je simbol za šerijatske znanosti, propise kojih se svaki musliman i muslimanka trebaju pridržavati u svome životu, osnov bez kojeg je nemoguće daljnje napredovanje. Za vodu Ismā‘īl Haqqī kaže da označava ‘ilm ledunnī (iskonsko, božansko znanje), tj. stepen na kojem se srcem počinju doživljavati vjerske istine. Dalje, vidjeli smo da za med kaže kako on nosi tajnu izravnog dobivanja znanja, putem objave, ili preciznije, kako kaže Ibn ‘Arebī, putem wāridāta i zewqan. Ljudi ili muridi ove skupine, najbliži su savršenstvu, ili kako kaže Ibn ‘Arebī, njemu su usmjereni. Konačno, rijeka vina je ta koja u sebi krije tajnu savršenstva (el-kemāl) koju Ibn ‘Arebī identificira sa apsolutnom ljubavlju.

A Allah najbolje zna!

Ocjena: