27 Oct 2009

Musa, alejhisselam (II dio)

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

Dolina Tuva

Nakon što je Musa, alejhisselam, u Medjenu proveo onoliko godina koliko je, još u praiskonu, Allahovom voljom određeno i zapisano u Lehvi-mahfuzu (Ploči pomno čuvanoj na kojoj su zapisane Allahove Odredbe o svim stvarima), došlo je vrijeme da on spozna istinu o sebi i sudbini svojoj, odnosno o zadaći koju je imao da obavi.

Sve je počelo njegovim odlaskom, zajedno sa svojom čeljadi, od svoga punca. Koji je konkretan razlog njegovog odlaska iz Medjena bio i kuda se bio zaputio nije nam poznato, a to i nije naročito bitno. Uglavnom, on i njegova porodica su bili na putu kada se jedne noći desilo da su zalutali. Pošto je shvatio da su se izgubili, Musa, alejhisselam, je, najvjerovatnije, odlučio da zastanu i da sačekaju zoru kako bi pronašli put po danu. U jednom trenutku Musa, alejhisselam, je u mrkloj noći uočio svjetlo jedne vatre koja je gorjela nedaleko od mjesta na kome su se nalazili. Odlučio je da ode do vatre u nadi da će od onih koji tamo konače dobiti informacije o putu, kao i zapaljenu granu kojom bi zapalio vatru u svome bivaku. Ženi i djeci je rekao da ostanu na tom mjestu gdje su bili dok se on ne vrati nazad. Krenuo je ka vatri, nesvjestan da time započinje jedan sasvim novi život za njega lično, i jedno od najznačajnih zbivanja u cjelokupnoj historiji ljudske civilizacije općenito. Kur'an Časni nas pomno informiše o tom veličanstvenom događaju:

A da li je do tebe doprla vijest o Musau, kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: "Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekoga ko će mi put pokazati." A kad do nje dođe, neko ga zovnu:

"O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj, da bih ti uvijek na umu bio! Čas oživljenja će sigurno doći, od svakog ga tajim, kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti. I neka te zato nikako ne odvrati od vjerovanja u nj onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen. A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?"

"Ovo je moj štap", odgovori on, "kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe."

"Baci ga, o Musa!", reče On. I on ga baci, kad on zmija koja mili. "Uzmi je i ne boj se", reče On, "Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije. I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna; i eto znamenje drugo, da ti pokažemo neka od Naših velikih čuda. Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!"

"Gospodaru moj," reče Musa, "učini prostranim prsa moja, i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga, da bi razumjeli govor moj, i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Haruna, brata mog; osnaži me njime, i učini drugom u zadatku mome, da bismo Te mnogo hvalili, i da bismo Te mnogo spominjali. Ti, uistinu, znaš za nas."

"Udovoljeno je molbi tvojoj, o Musa!"; reče On, "a ukazali smo ti milost Svoju još jednom, kada smo majku tvoju nadahnuli onim što se samo nadahnućem stječe: 'Metni ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa će ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.' I Ja sam učinio da te svako voli i da rasteš pod okom mojim. Kada je sestra tvoja otišla i rekla: 'Hoćete li da vam pokažem onu koja će se o njemu brinuti?'; Mi smo te majci tvojoj povratili da se raduje i da više ne tuguje. A ti si ubio jednog čovjeka, pa smo te Mi brige oslobodili i iz raznih nevolja te spasili. I ti si ostao godinama medu stanovnicima Medjena, zatim si, o Musa, u pravo vrijeme došao; i Ja sam te za Sebe izabrao.

Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti, idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!"

"Gospodaru naš," rekoše oni, "bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači."

"Ne bojte se!"; reče On, "Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim. Idite k njemu i recite: 'Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi put slijedi! (20:9-47)

Odnosno, na drugom mjestu:

I kad Musa ispuni ugovoreni rok i krenu sa čeljadi svojom, on ugleda vatru na jednoj strani brda. "Pričekajte!"; reče čeljadi svojoj, "vidio sam vatru, možda ću vam od nje kakvu vijest donijeti, ili zapaljenu glavnju, da se ogrijete."

A kad dođe do vatre, neko ga zovnu s desne strane doline, iz stabla, u blagoslovljenom kraju: "O Musa, Ja sam Allah, Gospodar svjetova! Baci štap svoj!" I kad vidje da se poput hitre zmije kreće, on uzmače i ne vrati se. "O Musa, priđi i ne boj se, sigurno ti se nikakvo zlo dogoditi neće! Uvuci svoju ruku u njedra svoja, pojaviće se bijela, a bez mahane, i priberi se tako od straha! To su dva dokaza od Gospodara tvoga faraonu i glavešinama njegovim; oni su, zaista, narod raskalašeni."

"Gospodaru moj," reče, "ja sam ubio jednog njihovog čovjeka, pa se bojim da i oni mene ne ubiju. A moj brat Harun je rječitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao pomoćnika da potvrduje riječi moje, jer se bojim da me ne nazovu lašcem.

"Pomoći ćemo te bratom tvojim", reče On, "i obojici ćemo vlast dati, pa vam se oni neće usuditi prići; s Našim znamenjima vas dvojica i oni koji vas budu slijedili postaćete pobjednici." (28:29-35)

Osim u navedenim, ajetima, ovaj je veličanstveni događaj opisan i na drugim mjestima u Kur'anu, a mi smo se, ovom prilikom, zadržali na ovome. Iz sadržaja svih kur'anskih ajeta koji o ovome govore moglo bi se zaključiti da je ovo bila prva Objava koju je primio Musa, alejhisselam. Te večeri, u toj blagoslovljenoj dolini Tuva, Musa, alejhisselam, je, stojeći pored žbuna u kojem je gorjela vatra, a da ga nimalo nije sagorijevala (to je bilo Čudo koje je privuklo njegovu pažnju), po prvi put slušao uzvišeni govor dragog Allaha, Gospodara i Stvoritelja svih svjetova, i od Njega dobio emanet, čast i odgovornost Vjerovjesništva i Poslanstva, emanet koji je do kraja svoga, ovosvjetskoga, života vjerno čuvao, ostajući do kraja iskren i dosljedan u ispunjenju zadaće koja mu je tada data u obavezu. Tom prilikom, kako se jasno vidi iz naprijed navedenih ajeta, Vjerovjesništvo je, uz njega, dobio i njegov stariji brat Harun, alejhisselam, čime se objelodanila još jedna veličanstvena i plemenita mudrost dragog Allaha, svjetova svih Stvoritelja i Gospodara.

Naime, očevidno je da je govorna mahana, koja je bila kušnja Musaova, alejhisselam, i koja ga je pratila za svo vrijeme dunjalučkoga života, bila sevep (uzrok) da i Harun, alejhisselam, od dragog Allaha dobije emanet Vjerovjesništva kako bi on svojom rječitošću mogao pomoći mlađem bratu u njegovoj zadaći. Odavde se jasno vidi koliko čovjek griješi kada nestrpljivo, pa i bezobrazno, svome Gospodaru postavlja pitanje: ''Zašto baš meni kušnja, šta sam ja sagriješio!?'' Musa, alejhisselam, jedan od Allahu najdražih i najvoljenijih stvorenja, morao je prihvatiti govornu mahanu kao svoju sudbinu u ovosvjetskom životu, a ne znajući razlog toga dugo vremena, tačnije sve dok nije, bez toga da je i pitao, saznao dvije plemenite i prelijepe dragocijenosti koje su time neposredno bile uzrokovane: njegov život je bio spašen i njegov brat je dobio status Allahovog Vjerovjesnika. I ovo je jedan od mnogobrojnih slučajeva iz kojih čovjek treba da izvuče pouku da nikad ne treba da nestrpljivo sudi o Allahovim kušnjama jer ono što On, Jedan, Jedini odredi to je uvijek, bez izuzetka, dobro bez imalo zla, pravda bez imalo nepravde, savršenstvo bez imalo manjkavosti.

Nakon ove digresije vraćamo se opisu života Musaova, alejhisselam.


 

Musa, alejhisselam, i Faraon

 

Nakon što se povratio svojoj porodici i upoznao ih sa svim onim što mu se desilo, oni su, ujutro, nastavili putovanje, ali ne više kao izgubljeni putnici u noći, jer Musa, alejhisselam, nije više bio izgubljen, sada je, Allahovom milošću, tačno znao kuda da ide i u fizičkom smislu (uputio se ka Misiru), i u duhovnom smislu (uputio se ka izvršenju od dragog Allaha mu postavljene zadaće i čitav svoj daljnji život tomu posvetio). Stigao je u Misir i sastao se sa svojim bratom Harunom, alejhisselam, koji je, najvjerovatnije, već i sam bio dobio od dragog Allaha Objavu i tako saznao o zadaći koju su imali obaviti. Nakon što se smjestio sa svojom čeljadi u Misiru, među svojim narodom, Benu Israilom, trajno vezavši, Allahovom Voljom, svoju dunjalučku sudbinu sa njihovom, stiglo je vrijeme da njih dvojica odu do Faraona.

Izgleda da su osjećali izvjesnu dozu straha, jer je nasilje Faraona bilo općepoznato, ali im je Objava izbacila taj strah iz prsa i osnažila ih istinskim tevekulom (oslanjanjem na dragog Allaha): 

Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti, idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!" "Gospodaru naš," rekoše oni, "bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači." "Ne bojte se!"; reče On, "Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim. Idite k njemu i recite: 'Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi put slijedi! Nama se objavljuje da će, sigurno, stići kazna onoga koji ne povjeruje i glavu okrene.'" (20:42-48)

Stigli su na Faraonov dvor i po službenom protokolu prijavili se za susret sa njim. Naravno, po Allahovoj volji, koja je još davno odredila da se sastanu sa Faraonom i kažu mu ono što treba, nikako nisu mogli biti odbijeni, pa su se Musa i Harun, alejhimesselam, u zakazano vrijeme našli ispred Faraona i njegove svite u dvorskoj prijestolnoj dvorani.

Rekli su mu, kako je i navedeno u naprijed navedenim ajetima, da su oni poslati od Allaha, Boga, Jednog, i Jedinog, koji je Gospodar svih svjetova, pa tako i Misira. Rekli su mu i to da mu je od Boga naređeno da oslobodi od ropstva Israilćane i pusti ih da izađu iz Misira kako bi oni tako započeli put povratka u blagoslovljenu zemlju Ken'an, odnosno u Palestinu kako je mi danas zovemo.

I ovom prilikom se potvrdila drevna mudrost da riječi istine direktno pogađaju sujetu svakog tiranina i nasilnika, pa je Faraon ove riječi shvatio kao višestruku uvredu. Pun oholosti i inata prvo je Musau, alejhisselam, prigovorio na dobročinstvu koje mu je ranije bilo pruženo u njegovoj kući:

"Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?"; reče faraon, "i uradio si nedjelo koje si uradio i još si nezahvalnik?" "Ja sam onda ono uradio nehotice", reče, "a od vas sam pobjegao zato što sam se vas bojao, pa mi je Gospodar moj mudrost darovao i poslanikom me učinio. A dobročinstvo koje mi prebacuješ, da nije to što si sinove Israilove robljem učinio?" (26:18-22)

 Musa, alejhisselam, se nije ustručavao da pokuša Faraonu objasniti razloge davnoga ubistva i njegova bijega iz Misira, jer je, svakako, osjećao zahvalnost, ljubav i poštovanje prema Faraonovoj ženi koja ga je prihvatila i ljubavlju obasula kao dijete. Međutim, te riječi objašnjenja nisu dotakle Faraonovo srce, jer ih je on, kako mi mislimo, izrekao tek onako, usput. Pravi razlog njegove srdžbe bio je taj što mu je u lice rečeno da ima neko ko je iznad njega, ko je Gospodar njegov, Bog koga on treba da obožava; kao i to što mu je javno bilo izdato naređenje da ga izvrši. Naviknut da mu se svi klanjaju i slijepo, bez ijedne riječi neposluha, izvršavaju njegova naređenja, kao i da ga čak, neuzubillah, i bogom zovu; smatrao je najvećom drskošću da mu se kazuje kako ima neko iznad njega i da mu se izdaju naređenja. Zbog toga se suprostavio Musau i Harunu, alejhimesselam, i započeo verbalni duel sa njima. Tu rasprava je ovjekovječena kroz Kur'an Časni:

"A ko je Gospodar svjetova?"; upita faraon. "Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, ako vjerujete", odgovori on. "Čujete li ?"; reče onima oko sebe faraon. "Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih predaka", reče Musa. "Poslanik koji vam je poslan, uistinu, je lud", reče faraon. "Gospodar istoka i zapada i onoga što je između njih, ako pameti imate", reče Musa. A faraon reče: "Ako budeš kao boga nekog drugog osim mene priznavao, sigurno ću te u tamnicu baciti!" "Zar i onda kad ti budem očigledan dokaz donio?"; upita on. "Pa daj ga, ako istinu govoriš!"; reče faraon. I Musa baci štap svoj, kad on, zmija prava, a onda izvadi ruku iz njedara, kad ona, onima koji su gledali, bijela. "Ovaj je zaista vješt čarobnjak", reče glavešinama oko sebe faraon, "hoće da vas čarolijom svojom iz zemlje vaše izvede. Pa šta savjetujete?" "Ostavi njega i brata njegova!", rekoše, "a u gradove pošalji da sakupljaju, sve čarobnjake vješte će ti dovesti." (26:23-37)

"Pa ko je Gospodar vaš, o Musa?"; upita faraon. "Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo." "A šta je sa narodima davnašnjim?"; upita on. "O njima zna sve Gospodar moj, u Knjizi je, Gospodaru mome ništa nije skriveno i On ništa ne zaboravlja. On je za vas Zemlju posteljom učinio i po njoj vam prolaze utro, i On spušta s neba kišu!"

Samo Mi dajemo da uz njenu pomoć u parovima niče bilje raznovrsno. Jedite i napasajte stoku svoju! To su dokazi za one koji pameti imaju. Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.

I Mi smo faraonu sve dokaze Naše pokazali, ali je on ipak porekao i da povjeruje odbio. "Zar si došao da nas pomoću vradžbine svoje iz zemlje naše izvedeš, o Musa?"; upitao je. "I mi ćemo tebi vradžbinu sličnu ovoj doista pripremiti! Zakaži nam ročište koga ćemo se i mi i ti pridržavati, onako kako odgovara i nama i tebi!" "Neka ročište bude za praznik", reče Musa, "i nek se narod izjutra sakupi." (20:49-59)

Iz navedenih ajeta jasno se vidi još jedna mudrost drevna, u Kur'anu Časnome na više mjestâ ovjekovječena, koja kazuje da oni koji neće da vjeruju u Gospodara svoga, uvijek mu'džize kojima su svjedoci smatraju običnim čarobnjaštvom i opsjenom, odnosno sihrom, odbijajući da pouku prihvate i dragom Allahu se predaju i pokore. Tako je i Faraon, vidjevši kako se pred njegovim očima Musaov, alejhisselam, drveni štap bačen na pod u živu zmiju pretvara; odnosno kako mubarek ruka njegova bijela postaje svaki put kada je on iz njedara izvuče, odbio da u tome vidi veliko i istinsko Čudo Gospodara i Stvoritelja svoga i jasan znak Njegov. Naprotiv, sve je to ležerno prokomentarisao kao obično čarobnjaštvo. Otišao je i dalje od toga i poželio da Musau, alejhisselam, pokaže kako i kod njega ima ljudi koji su u stanju da štapove i konopce u zmije pretvaraju. Zbog toga je odlučio da sakupi sve poznate čarobnjake koji su u Misiru obitavali da oni javno pokažu isto što i Musa, alejhisselam, kako bi tako potpuno obezvrijedio njegovu poruku. Sa druge strane i Musau, alejhisselam, je odgovaralo da se to sve odvija u javnosti, pred što je moguće većim brojem ljudi, kako bi svi oni čuli poziv Gospodara njihova, pa je predložio vrijeme predstojećeg misirskog praznika kada se uobičajeno u prijestonici sakupljalo dosta Egipćana iz svih krajeva zemlje. Faraon je taj prijedlog prihvatio. Kako se tog prazničkog dana odvijao ovaj neobični dvoboj Kur'an Časni nam, na više mjesta, jasno kazuje:

I čarobnjaci se u određeno vrijeme i označenog dana sabraše, a narodu bi rečeno: "Hoćete li se iskupiti, da budemo uz čarobnjake, ako oni budu pobjednici!" A kad dođoše, čarobnjaci faraona upitaše: "Da li će nama, doista, pripasti nagrada ako mi budemo pobjednici?" "Hoće'', odgovori on, "bićete tada sigurno meni najbliži." Musa im reče: "Bacite ono što želite baciti!" I oni pobacaše konope svoje i štapove svoje i rekoše: "Tako nam dostojanstva faraonova, mi ćemo svakako pobijediti!" Zatim Musa baci svoj štap, koji, odjednom, proguta ono što su oni lažno izveli. Čarobnjaci se onda na tle baciše i rekoše: "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova, Gospodara Musaova i Harunova!" "Da povjerujete njemu prije dopuštenja moga!"; viknu faraon. "On je vaš učitelj, on vas je čarobnjaštvu naučio, a vi ćete zapamtiti; poodsijecaću vam ruke i noge vaše unakrst i sve ću vas porazapinjati!" "Ništa strašno!"; rekoše oni, "mi ćemo se Gospodaru svome vratiti. Mi se nadamo da će nam Gospodar naš grijehe naše oprostiti zato što smo prvi vjernici." (26:38-51)

I faraonu čarobnjaci dođoše. "Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?"; upitaše. "Da"; reče, "i bićete mi, zaista, bliski." "O Musa"; rekoše onda, "hoćeš li ti ili ćemo mi baciti?" "Bacite vi"; reče on. I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše. I Mi naredismo Musau: "Baci štap svoj!"; i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli. I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili, i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi, a čarobnjaci se licem na tle baciše. "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova", povikaše, "Gospodara Musaova i Harunova!" "Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!"; viknu faraon. "Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtićete vi! Izodsijecaću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda će vas sve razapeti!" A oni rekoše: "Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti! Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kada su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!" (7:113-126)

I faraon ode, sakupi čarobnjake svoje i poslije dođe. "Teško vama!"; reče im Musa. "Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi; a, sigurno, neće uspjeti onaj koji laži iznosi!" I oni se, tiho šapćući, stadoše o svome poslu između sebe raspravljati. "Ova dvojica su čarobnjaci", rekoše jedni drugima, "hoće vas vradžbinama svojim iz zemlje vaše izvesti i uništiti vjeru vašu prelijepu; zato lukavstvo svoje pametno pripremite, a onda u red stanite. Ko danas pobijedi, sigurno će postići šta želi!" "O Musa," rekoše oni, "hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?" "Bacite vi!"; reče on, i odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću, i Musa u sebi osjeti zebnju. "Ne boj se!"; rekosmo Mi, "ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutaće ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti." I čarobnjaci se baciše licem na tle govoreći: "Mi vjerujemo u Musaova i Harunova Gospodara!" "Vi ste mu povjerovali", viknu faraon, "prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i istrajniji." "Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio!"; odgovoriše oni, "pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu! Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije." Onoga koji pred Gospodara svoga kao nevjernik iziđe čeka Džehennem, u njemu neće ni umrijeti ni živjeti; a one koji pred Njega iziđu kao vjernici, a koji su dobra djela činili, njih sve čekaju visoki stepeni, edenski vrtovi kroz koje će rijeke teći, u njima će oni vječno ostati, i to će biti nagrada za one koji se budu od grijeha očistili (20:60-76).

Vidimo kako je tog prazničnog dana, pred očima mnogih okupljenih stanovnika Egipta, istina nadjačala laž i prevaru. To je bio još jedan, kristalno jasan, Allahov Znak Faraonu, jer je upravo on bio taj koji je inicirao taj duel. Ono što su njegovi čarobnjaci učinili, u prvi mah je prestrašilo sve prisutne ljude (oči su im bile obmanute pa su, vjerovatno, vidjeli da se njihovi konopi i štapovi pretvaraju u zmije koje se hitro kreću, baš onako kako su čarobnjaci željeli da vide, a što se istinski nije dešavalo, a dragi Allah najbolje zna kako je bilo), pa i Musaâ, alejhisselam, koji je u jednom trenu osjetio zebnju. Međutim, čim je on, po naredbi Allahovoj koju je upravo tog momenta primio, svoj štap bacio, on se, kao i uvijek, u veliku zmiju istinski pretvorio i ona je progutala sve ono što su čarobnjaci bili bacili. Tako se očevidno pokazalo kako je Musa, alejhisselam, iz tog duela izašao kao pobjednik, što niko od prisutnih nije mogao osporiti. Međutim, čarobnjaci su vidjeli, Allahovom milošću, i više od toga. Naime, oni, koji su dobro znali šta su vradžbine istinski, u svojoj bῑti, i kako se one pripremaju, bez imalo sumnje su se osvjedočili da ono što je uradio Musa, alejhisselam, uopće nije bila vradžbina, već nešto što se istinski, bez ikakve obmane, desilo. Tako su shvatili da je to Čudo (mu'džiza) koje je došlo od Boga, Allaha, Gospodara svih svjetova kao Njegovo jasno znamenje ljudima, pa su istoga momenta javno posvjedočili tu istinu koju su spoznali prihvativši Vjeru (islam) kojoj je Musa, alejhisselam, pozivao.

Njihov postupak bio je dodatni šamar Faraonu, koji je doživio da javno bude poražen u duelu sa Musaom, alejhisselam, i, šta više, da njegovi ''borci'' u tom duelu pred svima kažu kako je njegov ''protivnik'' bio u pravu. Sve je to kod njega izazvalo veliki bijes koji se okomio na čarobnjake i učinio ih istinskim šehidima (poznata je izjava Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da je najveći džihad reći istinu ravno u lice nepravednom vladaru), jer je on, gotovo bez i najmanje sumnje u to, svoju prijetnju i ostvario, pa su čarobnjaci, najvjerovatnije, bili mučeni i ubijeni od strane njegovih dželata, ali su na ahiret preselili sa osjećajem istinske sreće i slasti zbog svojega šehadeta. Zbog toga se može reći da je upravo Faraon bio najveća žrtva svoga vlastitoga bijesa, oholosti i inata, jer ga je to još više zaslijepilo, pa nije mogao da spozna ključnu poruku tog cjelokupnog događaja, a to je da su baš čarobnjaci, vješti majstori vradžbina, potvrdili da Mūsā, alejhisselam, nije čarobnjak i da on govori istinu koju treba slijediti. Na isti način su bili zaslijepljeni i velikaši iz Faraonove svite. Svi su se oni, zajedno, zainatili istrajavajući u oholosti, negiranju Musaove i Harunove, alejhimesselam, poruke i odbijanju da puste Benu Israil iz Misira. Čak šta više, odlučili su da još više otežaju položaj Israilćana navođenjem Faraona da ponovo uvede monstruoznu, neko vrijeme prije toga napuštenu, praksu ubijanja muške novorođenčadi Benu Israila:

A glavešine naroda faraonova rekoše: "Zar ćeš ostaviti Musaâ i narod njegov da nered u zemlji pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?" On reče: "Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima." (7:127)

Tako je narod Benu Israila ponovo zapao u najtežu fazu njihove kušnje u Misiru, ali ovog puta, Allahovom milošću, po posljednji put. Kada su se oni požalili Musau, alejhisselam, na to, on im je preporučio strpljenje i ohrabrio ih skorom budućom pobjedom i izbavljenjem iz Misira:

Musa reče narodu svome: "Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, Zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali." "Zlostavljani smo", rekoše oni, "prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!" A Musa reče: "Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati (7:128,129).


 

Allahovih devet Čuda opomene i pouke Egipćanima

 

Idućih nekoliko godina Mūsā i Harun, alejhimesselam, su, zajedno sa narodom Benu Israila, proveli u Egiptu strpljivo podnoseći nanovo zaoštrenu kušnju, a za to im je snagu davala vječna mudrost dragog Allaha koja kazuje da niko od Njegovih odanih robova neće osjetiti čak niti bol od uboda trna, a da mu On za to neće oprostiti grijehe i pripremiti adekvatnu ahiretsku nagradu i najljepšu nadoknadu.

Ova vremenska odgoda ujedno bi i poseban iskaz milosti Er Rahmana (Svemilosnog koji milost daje svima, i vjernicima i nevjernicima) prema Faraonu i njegovom narodu, jer su oni u tom periodu primali opomene od dragog Allaha, periodično, sve jednu iza druge, ne bi li se opametili, pokajali i popravili, i tako se spasili od propasti. Te Znakove su im konkretno donosili Musa i Harun, alejhimesselam, u vidu velikih Allahovih Čuda, svaki put ih opominjući na njihovu obavezu da se predaju i pokore dragom Allahu i da puste Israil po Njegovoj naredbi. Kur'an Časni nam navodi da je tih Znakova (Čuda) bilo devet:

Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: "Ja mislim, o Musa, da si ti doista opčinjen" (17:101).

Kada Musa reče čeljadi svojoj: "Vidio sam vatru, donijeću vam otuda vijest kakvu ili ću vam donijeti razgorjelu glavnju da biste se ogrijali", neko ga, kada joj se približi, zovnu: "Neka su blagoslovljeni oni koji se nalaze na mjestu na kojem je vatra i oni oko nje, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova! O Musa, Ja sam Allah, Silni i Mudri! Baci svoj štap!" Pa kad ga vidje da se, kao da je hitra zmija, kreće, on uzmače i ne vrati se. "O Musa, ne boj se! Poslanici se kod Mene ne trebaju ničega bojati; a onome koji grijeh počini, a onda zlo dobrim djelom zamijeni Ja ću, uistinu, oprostiti i samilostan biti. Uvuci ruku svoju u njedra svoja, pojaviće se bijela, ali neće biti bolesna, biće to jedno od devet čuda faraonu i narodu njegovu; oni su, doista, narod nevjernički (27:7-12).

Iz naprijed navedenih ajeta jasno je da su u ta Allahova Čuda spadale mu'džize pretvaranja štapa u zmiju i bijele ruke kad se izvuče iz njedara, koje su inače date Musau, alejhisselam, kao posebna Allahova milost i jasno znamenje njegova i Harunova, alejhisselam, poslanstva. Nije nam sasvim jasno da li su ovo dva od devet Allahovih Čuda ili se, zajedno, smatraju jednim od devet Čuda. Naše je mišljenje da su to dva od devet Čuda, a samo Allah dragi istinu o svemu zna. Što se ostalih Allahovih Čuda tiče, Kur'an spominje još šest u sljedećim ajetima:

I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili. I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: "Ovo smo zaslužili", a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih nije znala! I govorili su: "Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!" Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv, sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovački su bili. I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: "O Musa, moli se, u naše ime, Gospodaru svome, onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodiš nevolje, mi ćemo zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove, sigurno, poslati." I pošto bismo ih nevolje oslobodili, do vremena do kojeg im je bilo određeno da je podnose, oni bi, odjednom, obećanje prekršili. Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša poricali i prema njima ravnodušni bili (7:130-136).

Kako se da zaključiti iz ovih ajeta jedno od tih Čuda su bile gladne, odnosno nerodne godine. Vjerovatno su Musa i Harun, alejhimesselam, upozoravali Faraona da će suša i uništenje usjeva dovesti Misir do gladi ako se ne pokori Allahovoj naredbi, ali je on odbio, pa se zaista i desilo da su usjevi u nekoliko narednih godina propali i Egipat u tim vremenima gladovao, dok su usjevi Israilćana davali dobar prinos kako bi poruka bila što jasnija. Isto tako vidimo da je bilo nastupilo vrijeme velikih poplava, čime su ih, prije nego su se desile, opominjali Musa i Harun, alejhimesselam. Zatim se dalje spominju najezde skakavaca, krpelja i žaba koji su se u izuzetno velikom, čak neizrecivo velikom, broju pojavili u čitavom Egiptu. Svuda ih je bilo, i vani i unutar kuća njihovih, i u odjeći njihovoj, i u posuđu njihovom, i u posteljama njihovim. Praktično su bili prekriveni tim životinjicama pa od njih nisu mogli normalno niti jesti niti piti (prenosi se da su im žabe i u usta uskakale kada bi ih otvorili da nešto pojedu i popiju), niti raditi bilo kakve poslove. Sve ih je to jako uznemiravalo i skoro do ludila dovodilo. Osim ovog nerviranja imali su i praktične štete jer su milijarde skakavaca uništavali njihove usjeve, a milijarde krpelja su sisale krv i njima i njihovoj stoci. Sve su ovo bili više nego jasni Znaci, pogotovo zbog toga što se ništa od ovoga nije dešavalo niti jednom od pripadnika Benu Israila.

Posebno je upečatljivo bilo Čudo pretvaranja vode u krv. Naime, kako se prenosi, jedne prilike su Musa i Harun, alejhimesselam, otišli do Faraona, dok se on nalazio na obali Nila, zajedno sa svojom dvorskom svitom i slugama. Ponovo su ga pozvali da se pokori i preda Allahu, istinskom Gospodaru svega postojećeg, ali je on, kao i uvijek, odbio poziv. Tada je Musa, alejhisselam, po Objavi dragog Allaha, udario svojim štapom u vode Nila, koje su se, na užas čitavog Egipta, pretvorile u krv. Nije samo u koritu Nila krv tekla, već su se u krv pretvorile sve vode u Misiru. Iz svih izvora misirskih izvirala je krv, iz svih bunareva crpila se krv, čak se i sva voda natočena u posudama u krv pretvorila. To je bilo izuzetno veliko Čudo da je svakome, bez izuzetka, moglo biti sasvim jasno da je to od Boga istinskoga, Allaha Znak i opomena, ali su oni i dalje sve to riječima i postupcima svojim tvrdoglavo negirali, poricali i običnim čarobnjaštvom smatrali, iako su, u dubini srca svojih, znali da je sve to sušta istina:

I kad im očito dođoše znamenja Naša, oni rekoše: "Ovo je prava čarolija!" I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (27:13,14)

Dakle, jasno je da su u osnovi takvog ponašanja Faraona i glavešina Misira bili oholost i inat, kao i želja da po svaku cijenu zadrže robovsku radnu snagu. Prosto je nevjerovatna veličina njihovog prkosa i poricanja istine. Bili su svjedoci tako velikih i očevidnih Allahovih Čuda, ali su ih glatko negirali. Trpjeli su bolne, i duhovne i tjelesne, patnje, toliko bolne da su se svaki put obraćali Musau, alejhisselam, da on moli Gospodara svoga da ih te patnje oslobodi, davajući čvrsto obećanje da će nakon olakšanja pravim putem krenuti, ali uvijek su svoje obećanje iznevjerili čim bi vrijeme određeno za kušnju isteklo. Umjesto da je raslo njihovo zdravo i iskreno razmišljanje i preispitivanje samih sebe, samo su rasli njihov inat i prkos. Na kraju je Faraon svojom govorničkom vještinom potpuno zaveo cjelokupan egipatski narod pa su, svi zajedno, zapali u Allahovu srdžbu i kasnije bili, za primjer i kaznu, u Crvenom moru potopljeni, a uz sve to, na budućem svijetu ih čeka žestoka i užasna džehennemska vatra:

Još davno Mi smo poslali Musaâ sa znamenjima Našim faraonu i glavešinama njegovim, i on je rekao: "Ja sam, doista, Gospodara svjetova poslanik!" I pošto im je donio znamenja Naša, oni su ih, odjednom, počeli ismijavati. I Mi smo im dokaze pokazivali, sve jedan veći od drugog, i na muke smo ih stavljali ne bi li se dozvali. "O ti čarobnjače!"; govorili su oni, "zamoli Gospodara svoga, u naše ime, na temelju tebi datog obećanja, mi ćemo, sigurno, Pravim putem poći!" A čim bismo ih nevolje oslobodili, začas bi obavezu prekršili. I faraon obznani narodu svome: "O narode moj," reče on, "zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li? I zar nisam ja bolji od ovog bijednika koji jedva umije govoriti? Zašto mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zašto zajedno sa njim nisu došli meleki?" I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod griješni. A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, i učinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim. (43:46-56)

I kada im Musa donese Naše jasne dokaze, oni povikaše: "Ovo je samo smišljena čarolija; nismo čuli da se ovako nešto dešavalo u doba predaka naših!" "Gospodar moj dobro zna onoga koji donosi uputstvo od njega", reče Musa, "onoga koji će na kraju pobijediti, a nevjernici, doista neće uspjeti!" "O velikaši," reče faraon, "ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jer ja mislim da je on, zaista, lažac!" A on i vojske njegove bijahu se bez ikakva osnova ponijeli na Zemlji i mislili su da Nam neće biti vraćeni, pa Mi dohvatismo i njega i vojske njegove i u more ih bacismo; pogledaj kako su skončali nevjernici! A bili smo ih učinili vođama koji su pozivali u ono zbog čega se ide u vatru, a na Sudnjem danu niko im neće pomoći, i popratismo ih prokletstvom na ovome svijetu, a na onome svijetu biće od svakog dobra udaljeni. (28:36-42)


 

Dva primjera pouke

 

Osim naprijed navedenih čuda, od Allaha dragoga poslanih kao jasan Njegov znak, posebnu su pouku predstavljali slučajevi dvojice ljudi koji su u to drevno doba živjeli u Misiru. Jedan od njih je bio po svome porijeklu Israilćanin poznat po imenu Karun, a drugi Egipćanin, čak šta više, rođak Faraonov (prenosi se da mu je bio amidžić).

Karun je, iako je bio pripadnik Benu Israila (i za njega se prenosi da je čak bio amidžić Musaov i Harunov, alejhimesselam, a samo dragi Allah zna da li je tako), sarađivao sa Egipćanima i bio u Faraonovoj službi, tako da je aktivno sudjelovao u nemilosrdnom tlačenju vlastitoga naroda. Bilo mu je dato ogromno materijalno bogatstvo koje je mamilo uzdahe iz prsa i usta svih onih Israilćana kod kojih vjera nije bila čvrsta baš onako kako bi trebalo. Zato su njegova ličnost i njegova sudbina bili kušnja, ali i velika  pouka svim ljudima i Israilćanima i Egipćanima:

Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. "Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!"; govorili su mu ljudi iz naroda njegova, ''i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine." "Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim", govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili, a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. "Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!"; govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, "on je, uistinu, presretan." "Teško vama!"; govorili su učeni, "onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena." I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: "Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?" Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj. (28:76-83)

Iz navedenih ajeta vidi se da je Karun, zbog svoga nevjerstva, zuluma i oholosti, kažnjen na ovom svijetu tako što se jedne prilike na mjestu gdje se nalazio njegov dvorac, na užas svih očevidaca, otvorila zemlja, pa je njegov dvorac, zajedno sa njim i njegovim riznicama nestao u tom bezdanu kome se nije vidjelo kraja. I ovo je bilo još jedno veliko Čudo Allahovo, kojemu su bili svjedoci stanovnici Misira koji su živjeli u to vrijeme. Osim toga, ovaj slučaj je, s obzirom na to da je ovjekovječen Kur'anom Časnim, ujedno i velika pouka svim generacijama ljudi, sve do Sudnjeg Dana kakva je i kolika je kušnja materijalno bogatstvo i moć na ovom svijetu, i koliko su ljudi skloni iskvarenosti i oholosti kada ga posjeduju. Blago li se onome kome Allah dragi bogatstvo dadne na dunjaluku pa ga on troši na Njegovu putu, a teško li se takvome ako se on oholi, uzobijesti i smatra neovisnim o svome Gospodaru. Ova konstatacija jedna je od najvećih mudrosti koje su iznjedrile predaje (hadisi) koje se prenose od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

Drugi primjer, veličanstven je po svojoj ljepoti. Riječ je o Faraonovom amidžiću, dakle jednom od plemića Misira, pripadniku vladarske kuće, koji je bio vjernik, musliman, ali je svoje vjerovanje krio od okoline. Pošto je boravio u dvoru i kretao se u Faraonovom društvu, bio je svjedok svih poziva i opomena koje su Musa i Harun, alejhimesselam, u ime dragog Allaha, Gospodara i Stvoritelja svih svjetova, upućivali Faraonu. On je bio prisutan jedne prilike kada su Musa i Harun, alejhisselam, opominjali Faraona, a kojom prilikom je taj zločinac čak zatražio od misirskih velikaša da ga podrže u ubistvu Musaâ i Haruna, alejhimesselam: 

Mi smo poslali Musaâ sa znamenjima Našim i dokazom jasnim faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: "Čarobnjak i lažov!" A kada im je on donio Istinu od Nas, rekli su: "Ubijajte opet mušku djecu onih koji vjeruju u ono što on govori, a ostavljajte u životu njihovu žensku djecu!" Ali, lukavstva nevjernika su uvijek uzaludna. "Pustite vi meni", reče faraon, "da ubijem Musaâ, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmjeni ili da u zemlji nered ne izazove. "Musa reče: "Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!" (40:23-27)

Odgovor dragog Allaha na dovu miljenika Svoga bila je intervencija ovog misirskog plemića, koji više nije mogao ostati po strani s obzirom da je uvidio da su sada životi Musaâ i Haruna, alejhimesselam, došli u opasnost. Odlučio je da se javno suprostavi Faraonu i velikašima Misira, stajući u zaštitu Musaâ i Haruna, alejhimesselam, i da, isto tako javno, pokuša opomenuti vlastiti narod i pozvati ih na pravi put:

A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče: "Zar da ubijete čovjeka zato što govori: 'Gospodar moj je Allah!', onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže. O narode moj, danas vama pripada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko će nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?"

A faraon reče: "Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti."

A onda onaj vjernik reče: "O narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo narode koji su se protiv poslanika bili urotili, kao što je to bilo sa Nuhovim narodom i Adom i Semudom i onima poslije njih, a Allah nije nepravedan robovima Svojim. O narode moj, plašim se šta će biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti. Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: 'Allah više neće poslije njega poslati poslanika!' Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja, one koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa izazivaju jos veću Allahovu mržnju i mržnju vjernika. Tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog."

"O Hamane," reče faraon, "sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao do staza, staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on, zaista, lažac." I eto tako su se faraonu njegova ružna djela učinila lijepim i on je bio odvraćen od Pravog puta, a lukavstvo faraonovo se završilo na njegovu štetu.

I onda onaj vjernik reče: "O narode moj, ugledajte se u mene, ja ću vam na Pravi put ukazati! O narode moj, život na ovome svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna. Ko učini zlo, biće prema njemu kažnjen, a ko učini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, u Džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa (40:28-40).

Ali narod Egipta nije slušao ove riječi istine i pouke, već su se okrenuli njegovom zlom rođaku, Faraonu i njemu povjerovali. U tom smislu su istrajavali na svojoj mušričkoj vjeri i tradiciji, naslijeđenoj od njihovih predaka, a ovoga čestitog plemića su pozivali da se i on ''osvijesti'' i povrati ''svome'' narodu i ''svojoj'' tradiciji, tako da je konačno razilaženje njega od svoje rodbine i svoga naroda postalo neizbježno:

O narode moj, šta je ovo, ja vas pozivam da vas spasim, a vi mene pozivate u vatru: pozivate me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o kome baš ništa ne znam, a ja vas pozivam Silnome, Onome koji mnogo prašta. Nema nimalo sumnje u to da se oni kojima me pozivate neće nikome ni na ovome ni na onome svijetu odazvati i da ćemo se Allahu vratiti i da će mnogobošci stanovnici u ognju biti. Tada ćete se sigurno mojih riječi sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi." I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni snovali, a faraonove ljude zla kob zadesi. Oni će se ujutro i navečer u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: "Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!" (40:41-46)

Iz ovih ajeta je vidljivo da su Egipćani zamrzili ovoga vjernika, pa je on izgubio svoj plemićki status u njihovoj zajednici, čak su Faraon i njegova svita, pravili planove i da ga odstrane iz svoje sredine ili čak i ubiju, ali ga je dragi Allah sačuvao od njih i njihova zuluma i spletki. Koliko nam je poznato on je, kada je po Allahovoj Odredbi došlo vrijeme za to, zajedno sa Musaom i Harunom, alejhimesselam, zauvijek napustio Misir i, najvjerovatnije, sve do kraja svoga dunjalučkoga života, bio jedan od njihovih odanih drugova i sljedbenika, a dragi Allah najbolje zna.

Ocjena: