18 Aug 2005

Fetve Vijeća za fetve BiH (4)

Objavio: znaci
Napomena: 
Preporod, 12/806, 15. juni 2005.; na pitanja odgovara dr. Enes Ljevaković

 Pitanje: Enver Husnić, imam MIZ Mostar, u svom pitanju kaže: Imam sam u džamiji Tabačici na području Medžlisa IZ Mostar. Nedavno se nisam složio sa jednom odlukom predsjednika Medžlisa. Naime, dozvolio je da se u sklopu već spomenute džamije otvori suvenirnica. Taj dio džamije koji je predviđen za suvenirnicu nalazi se odmah iza mahfila, ali je definitivno dio džamije predviđen za ženski dio džemata. Koliko sam ja upoznat, trgovine u džamiji nema i ne treba da bude. Možete li mi reći da li je ova odluka ispravna i smatra li se halalom? Najgore je što nekim mojim džematlijama ne mogu da objasnim ovakvu odluku (mada je ni ja ne smatram ispravnom) i onda dolazi do ogovaranja predsjednika Medžlisa u samoj džamiji od strane džematlija.

Odgovor: Imam i džematlije navedene džamije su u pravu kada reagiraju na pogrješnu odluku da se dio džamije koji je predviđen za klanjanje (unutar same džamije) pretvara u trgovački prostor. Trgovina unutar džamije nije dozvoljena, budući da ona dekoncentriše klanjače, odvraća im pažnju, a nerijetko je i izvor prjevara, nesporazuma i svađa. Džamijski prostor treba biti takav da osigurava optimaIne uvjete za vršenje ibadeta kojima se vjernici približavaju Uzvišenome Allahu, dž. š., potiskujući dunjalučke probleme u drugi plan. Predsjednik Medžlisa je vjerovatno imao dobru namjeru - pribavljanje neophodnih finansijskih sredstava za nesmetano funkcioniranje spomenute džamije ili Medžlisa IZ -, što jeste legitimna namjera i cilj ali je sredstvo za njeno ostvarenje neprihvatljivo. Princip je u Šerijatu da cilj ne opravdava sredstvo. I jedno i drugo moraju biti u skladu sa Šerijatom. Suvenirnica i slične radnje mogu se otvarati uz džamiju, ako to ne remeti vanjski izgled džamije, i uz odobrenje nadležnih organa, ili u nekim nus-prostorijama, tako da se trgovina odvija van prostora u kome se klanja. Umjesto što ogovaraju predsjednika, džematlije se trebaju pobrinuti da pomognu Medžlisu IZ i njegovom predsjedniku kako bi osigurali neophodna sredstva za aktivnosti i funkcioniranje Medžlisa i ostalih organa i ustanova IZ. To je svakako teže od ogovaranja, ali je zato mnogo korisnije i svrsishodnije.

Pitanje: Muslija ef. Čeliković u svome dopisu, koji sadrži dva pitanja, kaže: Tokom agresije na našu zemlju Rijaset IZ-e u BiH je donio odluku da vjerski službenici, u prvom redu imami, mogu izvršiti šerijatsko sklapanje braka samo ako je on sklopljen pred nadležnim državnim organom (u općinama). Odluka je donesena iz Vama poznatih razloga, tj. mnoge sestre koje su bile samo šerijatski vjenčane sa stranim državljanima su ostale hudovice iz raznih razloga: pogibija, talak (razvod braka)..., a nisu mogle ostvariti nikakva zakonska prava. Kako je odluka još na snazi, imami se susreću sa slijedećim problemom, što je i pitanje ovog dopisa: 1. Da li je moguće šerijatski vjenčati hudovicu koja je u vrijeme agresije ostala bez muža, a koja se ne želi vjenčati pred organima vlasti kako ne bi ostala bez stečenih prava pogibijom svoga muža? 2. Kako šerijatski vjenčati osobu čiji se muž vodi kao nestali u vrijeme agresije, a potraga za njim nije završena, te ko je nadležan da nestalu osobu proglasi umrlom?

Odgovor: 1. Službenik Islamske zajednice, odnosno imam, ne može obaviti šerijatsko vjenčanje žene sa takvim statusom budući da ga gore navedena odluka Rijaseta IZ-e kao i pozitivni zakonski propisi obavezuju da poštuje redoslijed i proceduru prilikom vjenčanja, da se prvo obavi vjenčanje pred matičarem, a potom pred imamom. Tajno vjenčanje nije u duhu islamske tradicije, koja nalaže oglašavanje sklapanja braka, izaziva konfuziju, nered i smutnju u društvu, čini prava tajno vjenčanih osoba, posebno žene, apsolutno nezaštićenim, a naslijeđivanje potpuno neizvjesnim. Da bi sačuvala jedno stečeno pravo žena u tajno sklopljenom braku rizikuje, ili preciznije, žrtvuje mnoga prava koja brak inače podrazumijeva. Tajno sklopljeni brak podrazumijeva i obmanu nadležnih organa u cilju zadržavanja stečenog prava po osnovu pogibije muža, a koje se gubi novom udajom, pa se i iz tog razloga ne može odobriti.

2. Za proglašenje nestale osobe umrlom nadležan je sud. Prema imam-i Maliku i Ahmedu sudija ima pravo raskinuti brak izmedu nestalog muža i njegove supruge, na njen zahtjev, nakon proteka četiri godine od momenta nestalosti, te nakon raskida braka i isteka iddeta (postbračnog pričeka), koji u slučaju smrti traje četiri mjeseca i deset dana, žena može zasnovati novu bračnu zajednicu ukoliko to želi. Prema hanefijskim i šafiijskim pravnicima nestalost nije razlog za raskid braka. Mišljenje malikija i hanbelija je prihvatljivije u ovom pitanju i na tragu je veće zaštite prava žene. Prema tome, supruga nestalog muža ima pravo tražiti od suda proglašenje nestale osobe umrlom nakon što proteknu četiri godine od momenta nestanka, čime se gasi i njihov brak, te nakon toga po proteku perioda iddeta od četiri mjeseca i deset dana žena ima pravo sklopiti novi brak.

Ocjena: