22 Jun 2007

Fikhski problemi muslimanskih manjina na zapadu II DIO: Fikh za muslimanske manjine - ciljevi, specifičnosti i izvori

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Jusuf El-Karadavi; Sa arapskog preveo Ahmed Halilović.

 Kada sam objavio prvo izdanje knjige "Nemuslimani u muslimanskom društvu"  u kojoj sam tretirao - u svjetlu tekstova i nakana Šerijata - pitanje vjerskih neislamskih manjina koje žive u islamskom svijetu a predstavljaju autohtono stanovništvo koje su neki strani elementi počeli koristiti u cilju postavljanja prepreka pred pozivima za iznalaženje islamskog rješenja za muslimanske zemlje, uspostavu Šerijata i obnovu sveukupnog islamskog života tvrdeći da te manjine predstavljaju prepreku pred pozivima pobožnih muslimana za realizaciju islama i vraćanje islama na vodeće mjesto u društvu i životu, imao sam cilj da odgovorim na najvažnije dileme vezane za položaj nemuslimana - vjerskih manjina - u islamskom društvu i pod islamskom vlašću.

Dobro se sjećam i neću zaboraviti da su mi tada neka braća koja žive na Zapadu rekli: Čitali smo tvoju veoma važnu knjigu o nemuslimanima u islamskom društvu, bila nam je od koristi i namjeravamo je prevesti na engleski jezik ali bi voljeli da napišeš drugu knjigu pod naslovom "Muslimani u nemuslimanskom društvu", jer ako sa svojom prvom knjigom tretiraš nemuslimanske manjine u muslimanskim društvima nama je potreban drugi lijek, potreban nam je fikh koji će tretirati pitanje muslimanskih manjina u nemuslimanskim sredinama; na Zapadu i u drugim zemljama gdje većina stanovništva nisu muslimani.

Ove muslimanske manjine koje ne žive u daru-l-islamu, ili manjine daleko od muslimanskog društva imaju potrebu za posebnim fikhom koji će biti baziran na pravilnom šerijatskom idžtihadu koji vodi računa o mjestu, vremenu i posebnim okolnostima u kojima muslimanske manjine nemaju mogućnost da nametnu propise Šerijata društvu u kome žive, nego su prisiljene da se ponašaju u skladu sa propisima dotičnih društava i njihovih zakona, a neki od tih propisa i zakona su u suprotnosti sa vjerozakonom islama.

Ta potreba i ti razlozi su motivisali braću entuzijaste koji se bave pitanjima islama u Vijeću islamskih organizacija u Evropi na osnivanje naučne, fikhske islamske ustanove koja će popuniti tu prazninu i odgovoriti na potrebe i dileme muslimana tog područja. Tako je došlo do osnivanja Evropskog vijeća za fetve i istraživanja.

Činjenice vezane za fikh koji se odnosi na manjine:

Kada govorimo o Fikhu koji se odnosi na muslimanske manjine moramo konstatovati sljedeće činjenice:

Prvo: Muslimanska zajednica ne živi samo na osnovu propisa fikha:

 

Nije samo fikh taj po osnovu koga živi, jača i uzdiže se islamska zajednica, jer se fikh u svom utvrđenom terminološkom značenju bavi objašnjenjem propisa za vanjski život čovjeka i u osnovi se ne bavi njegovim unutarnjim životom: duhovnim životom - pitanjima imana i etike. Tim pitanjima se bavi učenje o vjerovanju (akaid), etika (ahlak) i sufizam. To čini osnovu pravilnog odnosa i sreće na ovom svijetu i spas i Allahovo zadovljstvo na Ahiretu.

Imam Gazalija u djelu "Ihjau ulumid-din" kaže da fikh spada u "dunjalučke znanosti / ulumud-dunja" i da ne spada u ahiretske znanosti, jer poznavanje fikha vodi do položaja kadije, muftije, nadzora nad vakufom, vođenju sporova i drugih odnosa zbog kojih on smatra da fikh ne spada u znanosti koje se bave pitanjima ahireta. Kada fikh razmatra pitanja obredoslovlja (ibadat) on vodi računa o formi / tekstu a ne duhu, o vanjskoj strani a ne o unutarnjoj i biti.

Stoga je islamskoj zajednici potreban određen broj onih koji će poznavati fikh i izdavati fetve a višestruko veći broj onih koji će pozivati i upućivati u vjeru, koji će odgajati i koji će učiti zajednicu "velikom fikhu", koji će je pročišćavati i učiti Knjizi i Mudrosti.

Drugo: Muslimanska manjina je dio svog muslimanskog ummeta i dio svoje društvene zajednice

Muslimanske manjine su dio islamskog ummeta koji obuhvata svakog muslimana u cijelom svijetu neovisno na njegov pol, boju, jezik, domovinu i društveni sloj sa jedne strane, i one su, sa druge strane, dio društva u kojem žive i kojem pripadaju. O obadvije ove strane se mora voditi računa i ne možemo jednu potcjenjivati na račun druge niti drugu napuhivati na račun prve.

Treće: Neophodno je postojanje posebnih fikhskih propisa u okviru opšteg fikha

Fikh koji se odnositi na manjine ne može izlaziti iz okvira "opšteg fikha" ali on ima svoje specifičnosti, područja i specifične probleme makar ih naši prethodnici u fikhu ne definisali na poseban način, jer svijet u prošlosti nije poznavao miješanja naroda jednih sa drugima, migracije jednih među druge i međusobno približavanje zemalja u tolikoj mjeri da je svijet postao jedno veliko selo, kako je to slučaj danas.

Ako danas imamo ono što možemo nazvati "medicinski fikh" koji tretira pitanja zdravlja, bolesti i liječenja bolesti i specifične probleme vezane za medicinu, njen razvoj i novonastale situacije,

ako imamo ono što se može nazvati "ekonomski fikh" koji tretira pitanja imovine, ekonomije, transakcija, banaka i druga pitanja čije je područje u našem vremenu prošireno i čija su istraživanja i studije veoma raznovrsne,

ako imamo ono što možemo nazvati "politički fikh" koji tretira pitanja izgradnje muslimanske države i njenih parlamentarnih, sudskih, izvršnih i vojnih institucija, pitanja odnosa te države prema demokratiji, pluralizmu nemuslimanima, miru i ratu i drugim pitanjima,

zašto ne bismo imali "Fikh za manjine", koji će se baviti pitanjima rješavanja njihovih problema i odgovora na njihove dileme, neovisno što sve ove vrste fikha imaju svoje korijene u našem islamskom fikhu, ali odgovori na pitanja nisu sistematizovani, nisu razrađeni, imaju nedostataka, nisu potpuni i ne odgovaraju vremenu i sredini. Takva je priroda fikha i nezamislivo je da je fikh iz prošlog stoljeće rješio pitanja ovog stoljeća koja još nisu bila ni nastala i nisu mogla biti na umu generacije u prošlom stoljeću.

Četvrto: Nužnost islamskog prisustva na Zapadu

Želim ovdje da skrenem pažnju na veoma važnu činjenicu koju mi kao muslimani ne smijemo smetnuti sa uma a to je da muslimani kao nosioci svjetske misije moraju imati svoje snažno prisustvo na Zapadu, jer Zapad danas vodi svijet i usmjerava njegovu politiku, ekonomiju i kulturu i tu činjenicu ne možemo negirati.

Da islam tamo nije prisutan muslimani bi imali kolektivnu obavezu da rade na njegovom uspostavljanju sa ciljem: očuvanja autohtonih muslimana koji tamo žive kako bi opstali u svojim kućama, pružanja moralne i duhovne podrške njihovom opstanku, vođenja brige o onima koji prime islam, prihvatanja muslimana koji dolaze sa strane i njihovom pravilnom usmjeravanju, upućivanju i kulturnom uzdizanju, uz širenje poziva u islam među nemuslimanima.

Nedopustivo je ovaj snažni i uticajni Zapad ostaviti jevrejskom djelovanju koga on eksploatiše i usmjerava za svoje ciljeve i interese kroz uticaj na njegovu politiku, kulturu i filozofiju na taj način ostavljajući na njemu svoje otiske, a da mi muslimani ostanemo po strani od svega što se dešava povučeni u svoje zemlje. Na taj način ostavljamo prostor za djelovanje drugima dok smo teoretski uvjereni da je islam upućen svim ljudima i svim svjetovima i dok čitamo u Knjizi našeg Gospodara:

"Mi smo te poslali samo kao milost svjetovima" (el-Enbija, 107)

i "Uzvišen je onaj koji je objavio Furkan / Kur'an (koji rastavlja isitinu od neistine, ono što je uredu od onoga što nije uredu) da bi svjetovima bio opomena." (el-Furkan, 1)

i hadis našeg poslanika, s.a.v.s., "Prije su poslanici slati samo svom narodu a ja sam poslat cijelom čovječanstvu" (pouzdan hadis koga prenosi Džabir).

Stoga nema mjesta pitanju da li je dozvoljeno da musliman boravi u nemuslimanskoj zemlji ili u "zemlji nevjerstva" kako to definišu učenjaci fikha, jer ako bi smo to zabranili - kako to zamišlja neka ulema - onda bi zatvorili vrata pozivu u islam i njegovom širenju u svijetu. Da su tako muslimani radili islam bi se davno sveo na Arapski poluotok i iz njega nebi izašao.

Ako studiozno čitamo istoriju ustanovt ćemo da se islam proširio u područja koje sada nazivamo: arapskim svjetom i islamskim svijetom zahvaljujući uticaju muslimana pojedinaca; trgovaca, derviških šejhova i drugih koji su iz svojih zemalja migrirali u Aziju i Afriku, miješali se stanovništvom tih područja, s njima se lijepo odnosili i svijet ih zavolio zbog njihovog lijepog ponašanja i predanosti, a kroz njih zavolio njihovu vjeru koja je u njih usadila ova dobre osobine i ušao u ovu vjeru i grupama i pojedinačno.

Čak i zemlje u koje su islamske vojske ušle kao osvajačke / oslobodilačke ušle su sa ciljem uklanjanja materijalnih prepreka pred islamom kako bi poziv u islam došao do različitih naroda i kako bi oni mogli odabrati vjeru koju žele. Mnogi narodi su dragovoljno odabrali ovu vjeru. Umejjevićki namjesnici u Egiptu su nametali džizju / glavarinu i onima koji su primali islam, obzirom da je bio veliki broj Egipćana koji su primali islam, sve dok tu praksu nije ukinuo Omer b. Abdulaziz izrekavši poznatu rečenicu svom namjesniku: "Allah je poslao Muhammeda da uputi a ne da ubira džizju."

Ciljevi fikha za manjine za koji se zalažemo    

Fikh za koji se zalažemo za muslimanske manjine diljem svijeta, a posebno za zapadni svijet, ima svoje ciljeve i svrhu koje nastoji ostvariti u životu ovih manjina u okviru šerijatskih propisa i principa.

Prvo: Da pomogne ovim muslimanskim manjinama - pojedincima, porodicama i zajednicama da žive po islamu životom koji je moguć, bez tjeskobe u vjeri i preopterećivanja na ovom svijetu..

Drugo: Da im pomogne da očuvaju "bit islamske ličnosti" koja se odlikuje po svojim uvjerenjima, obredima, vrijednostima, etikom, vaspitanjem i zajedničkim shvatanjima, tako da njeni odnosi, njeni obredi, njen život i smrt budu u ime Allaha, Gospodara svjetova i da može u tom duhu da odgaja svoj porod.

Treće: Da grupe muslimana budu u mogućnosti da obave svoju dužnost svjetske misije islama u sredinama u kojima žive na jeziku koji ta sredina razumije. Da toj sredini objasne i na prosvijećen način je pozovu u islam i da sa njima na najljepši način vode dijalog kako to kaže Uzvišeni Allah:

"Reci, ovo je moj put, ja pozivam Allahu na prosvijećen način (otvarajući oči), ja  i onaj ko mene slijedi." (Jusuf, 108).

Četvrto: Da im pomogne da budu elastični i otvoreni u okviru utvrđenih pravila a ne da se zatvaraju, povlače u sebe i izoluju od sredine. Muslimanske manjine moraju ostvariti pozitivnu komunikaciju i mudro i svjesno ponuditi svojim sredinama najbolje što imaju i preuzeti iz tih sredina ono što je najvrednije. Na taj način islamske skupine će riješiti tešku jednačinu: kao očuvati svoje bez zatvaranja, i kako se uklopiti bez gubljenja i nestajanja u novoj sredini.

Peto: Da pomogne u podučavanju i osvješćavanju ovih manjina kako bi sačuvale svoja prava i vjerske, kulturne, ekonomske i političke slobode koje im garantuju ustavi zemalja u kojima žive i upražnjavali svoja zakonska prava bez pritisaka i ustupaka.

Šesto: Da pomogne ovim muslimanskim grupama da izvršavaju svoje različite obaveze: vjerske, kulturne, društvene i druge bez prepreka  nastalih cjepidlačenjem u vjeri, otimačinom za ovaj svijet, bez činjenja propusta u onome na što ih Allah obavezuje ili činjenja onoga što im On zabranjuje. Na taj način vjera će za njih biti jak podsticaj i vodić koji će ih voditi, a ne okov na vratu ili lanac na nogama.

Sedmo: Da odgovori na postavljena pitanja rješavaju novonastale probleme u nemuslimanskoj sredini u i sredini koja ima svoja vjerovanja, vrijednosti, shvatanja, i posebnu tradiciju, u svjetlu novog šerijatskog idžtihada koji će za ovo vrijeme dati oni koji su za to osposobljeni.

Specifičnosti tog fikha

Ovaj fikh ima svoje specifičnosti o kojima se mora povesti računa kako bi od njega bilo koristi i kako bi ostvario svoje ciljeve a te specifičnosti se ogledaju u sljedećem:

1.    On mora jednim okom da gleda na islamsku fikhsku baštinu a drugim okom da gleda na okolnosti, tokove i probleme ovog vremena. Taj fikh ne može prašinom prekriti ogromnu ostavštinu koja je rezultat genijalnih mozgova nastalu tokom četrnaest stoljeća, niti se može udubiti u baštinu do te mjere da zaboravi svoje vrijeme, tokove i teoretske i praktične dileme koje je nophodno proučavati i imati bar djelimičan uvid u njegovu kulturu i glavne pravce. Šerijatsko je pravilo da ono bez čega se ne može izvršiti ono što je obaveza i samo postaje obaveza.

2.    Taj fikh mora povezati univerzalnost islama i realnost društava i liječiti društvo identifikujući bolesti društva kroz propisivanje odgovrajućeg lijeka iz tolerantne apoteke Šerijata. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je vodio računa o prirodi naroda i njihovim običajima i rekao je: "Ensarije vole zabavu" ili, dozvolio je Abesincima da plešu sa svojim kopljima u njegovoj džamiji.

3.    Da uspostavi ravnotežu između tekstova kojima se utvrđuju određeni šerijatski propisi i univerzalnih ciljeva Šerijata. Ovaj fikh ne može zanemariti jednu stranu na račun druge tako što će isključiti tekstove Kur'ana i Hadisa koji se odnose na pojedinačne slučajeve kako bi sačuvao duh islama i ciljeve Šerijata, niti može zanemariti univezalne nakane i opšte ciljeve Šerijata kada se radi o doslovnom pridržavanju određenih tekstova.

4.    Da se kada su u pitanju detalji pitanja uvijek vraćamo na osnove i pojedinačne stvari sagledavamo tako da gledamo koja je od dvije stvari korisnija ili koja je manje štetna, ili da sagledavamo koristi i štete od nečega radi uspostavljanja balansa i davanja prednosti onome što ima prioritet.

5.    Treba voditi računa o stavu koji su utvrdili istinski učenjaci ummeta koji se sastoji u tome da se fetva razlikuje od mjesta do mjesta, od vremena do vremena, od situacije do situacije i od shvatanja do shvatanja. Nijedno vrijeme u prošlosti se nije razlikovalo toliko koliko se naše vrijeme razlikuje od prethodnih vremena, niti je, kada je u pitanju mjesto, bilo veće razlike između mjesta / područja gdje se islam ustabilio i učvrstio, gdje su uspostavljeni obredi islama i izgrađene naseobine, i mjesta gdje danas živi islam, stran u sredini u kojoj se našao po svom vjerovanju, poimanjima, vrijednostima, obredima i tradiciji.

6.    Uvijek se mora voditi računa o tome kako naći mjeru u očuvanju specifičnosti muslimanske ličnosti pojedinca i društva i nastojanja da se uveže u sredinu koja ga okružuje, uklopi u nju i na nju utiče svojim ponašanjem i doprinosom.           

Izvori ovog fikha

Ovdje se može postaviti pitanje: Gdje su izvori za takav fikh? Ima li on izvore na drugom mjestu osim u izvorima opšteg fikha?

Ja kažem da su izvori "fikha za manjine" sami izvori opšteg fikha, ali kod nastajanja tog fikha treba imati novi pristup tim izvorima. Primjere kako se to radi naveli smo u prvom djelu naše knjige "Tejsirul-fikh lil-muslimil-muasir / Olakšavanje fikha za savremenog muslimana."

Najvažnije u čemu se ogleda taj novi pristup se sastoji u sljedećem:

Oslanjanju na osnovni izvor, izvor svih izvora i osnovu svih osnova a to je Kur'ani Kerim kod ustanovljivanja ovog fikha i postavljanja njegovih temelja tako da se sve drugo vraća na Kur'an pa čak i poslanikov sunnet se mora shvatati u svjetlu Kur'ani Kerima, - kako smo te detaljno objasnili u našoj knjizi "Kako se odnositi prema poslanikovom sunnetu?"

Kur'an je kao ustav po pitanju ustanovljivanja propisa i otac svih zakona i propisa i stoga on više pažnje posvećuje postavljanju temelja i opštih propisa a manje pojedinostima i detaljima, za razliku od Sunneta koji tretira trenutna pitanja, lična stanja i dunjalučka pitanja koja mogu da nemaju vezu sa vjerom kakav je hadis koga prenosi Muslima od Aiše, i Enesa, r.a.,: "Vi bolje znate vaše dunjalučke stvari".

Stoga ulema ummeta stoji na stavu: da u Sunnetu ima stvari koja se tiču uspostavljanja šerijatskih propisa, a ima i onih koja se ne tiču uspostavljanja šerijatskih propisa. Kada se radi o pitanjima vezanim za Šerijat jedan dio ima opšti značaj; odnosi se generalno na sve muslimane, a jedan dio se odnosi na posebne slučajeve. Ima pitanja koja imaju trajni karakter a ima ih koja važe za određeni vremenski period, ima hadisa koje je plemeniti poslanik izrekao kao fetvu i obavijest od Uzvišenog Allaha a ima ih koja je izrekao kao predvodnik i predsjedavajući države, kao što ima pitanja koja se odnose na pojedinačne ili lične slučajeve za koja ulema kaže: da su ograničena na određeno mjesto i da nemaju opšte značenje.

Ovdje je neophodno upozoriti da postoje neki hadisi čija vjerodostojnost nije potvrđena a na osnovu kojih neki grade propise, mada se svi slažu da se slab hadis ne može korisiti za izvođenje propisa, kakav je hadis: "Ja nemam ništa sa muslimanom koji boravi među mnogobošcima / mušricima"[1] i hadis "Onaj ko se slaže sa mnogobošcem / mušrikom i stanuje s njim je kao i on"[2], mada neka ulema kaže da je ovaj hadis hasenun ligajrihi (hadis koji nema svih uslova valjanog (hasen) hadisa, ali zbog višeg broja seneda penje se na stepen hasen hadisa). Kada se radi o hadisu koji je hasenun ligajrihi treba ga pažljivo preispitati jer po pitanju ovih hadisa postoji veliko razmimoilaženje među učenjacima hadisa. Tako neki učenjaci hadisa, kao što su šejh Elbani, smatra jedno vrijeme takav hadis dobrim u jednoj knjizi i stavlja ga na kraju a zatim mu se učini slabim ili obratno.

Uz gore navedeno hadis "Ja nemam ništa sa ..." se može i drugačije razumijevati od razumjevanja na koje na prvi pogled upućuje?[3]

Riječ mnogobožac u kur'anskoj terminologiji znači paganina koji se klanja kumirima a ne znači sljedbenika nebeske objave, jer je apsurdno da islam zabranjuje stanovanje sa sljedbenikom nebeske objave ako dozvoljava muslimanu da se oženi sa sljedbenicom nebeske objave koja je domaćica u njegovoj kući?

Postoje drugi hadisi koji su vjerodostojni, ali oni imaju svoje tumačenje jer su u očitoj suprotnosti sa Kur'anom kakav je hadis: "Ne počinjite razgovor sa Židovima i kršćanima sa nazivanjem selama, a ako ih na putu sretnete primorajte ih da idu najužim dijelom puta",[4] koji je u suprotnosti sa ajetom: "Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja ne izgone ..." (el-Mumtehane, 8) i opštim značenjem ajeta: "Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite, jer će Allah za sve obračun svidjeti." (en.Nisa, 86), kao i hadisom Vjerovjesnika, s.a.v.s., "Širite selam".[5]

Hadis "Ne počinjite razgovor sa Židovima i kršćanima sa nazivanjem selama, ..." se striktno odnosi na one koji su u ratnom stanju i neprijateljski nastrojeni prema muslimanima a ne na one koji su prema njima miroljubivi.

O tome smo govorili na drugim mjestima.[6]

Važno je, kada je u pitanju hadis, da se hadis uvijek usporedi sa Kur'anom (vidi šta o tome kaže Kur'an), da se hadisi usporede jedni sa drugima, da se hadisi shvaćaju u okolnostima pod kojima su izrečeni i namjeri šta je Vjerovjesnik, s.a.v.s., namjeravao da kaže, te da razlikujemo trajni cilj od promjenljivih sredstava.

Iza Kur'ana i Sunneta dolazi Idžma' (konsenzus uleme). Ovdje moramo skrenuti pažnju da o mnogim pitanjima za koja se kaže da postoji konsenzus uleme taj konsenzus ne postoji, nego suprotno od toga postoji razilaženje među ulemom. Sa druge strane, neke vrste idžma'a koje su postignute, postignute su na osnovu privremenog interesa ili su se okolnosti promijenile pa će se prema tome i Idžma' (konsenzus uleme) promijeniti sa promjenom okolnosti koje su dovele do prvotnog konsenzusa.

Ako je Idžma' (konsenzus uleme) baziran na tekstu koji se odnosi na određenu situaciju ili shvatanje (običajno pravo) i dođe do promjene shvatanja ili situacije, propis koji se bazira na njemu mora se promijeniti, o čemu sam pisao (na drugom mjestu) kada sam pisao o nisabima za zekat; nisabu za srebro i nisabu za zlato jer se oni veoma razlikuju. 

Nakon Idžma'a dolazi Kijas (analogija) sa svojim uslovima i normama jer Šerijat ne pravi razliku između dvije međusobno slične stvari / pitanja kao što ne poistovjećuje dvije različite stvari. Učenjak fikha u svakom stoljeću mora da se koristi Kijasom kada utvrdi da između novonastale situacije i onoga na osnovu čega vrši analogiju nem (suštinske) razlike.

Postoje i drugi izvori oko kojih postoji razmimoilaženje kao što su el-Istislah (postupanje po onome što se smatra korisnim u prenesenom smislu (el-Maslehatul-mursele), Istihsan (ono što se smatra da je dobro), Sedduz-zerai' (preventivno djelovanje kako se nebi desilo gore od onoga što se već desilo), nešto što je bilo propisano objavama prije naše, običajno pravo, Istishab (uz nešto još nešto), riječi ashaba ... itd.

Učenjak fikha u naše vrijeme mora koristiti sve ove izvore ili dokaze dajući svakome njegovo mjesto i dajući prednost jačem nad slabijim, kada među njima postoji proturječnost, po opšte poznatim mjerilima o proturječnosti i davanju prednosti nečemu nad nečim drugim. 

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...



[1] Hadis navodi Ebu Davud pod brojem 2645 od Džerira b. Abdullaha poslije koga kaže: Prenose Hešim, Muammer, Halid el-Vasiti i još neki ne navodeći Džerira. el-Munziri kaže da ovaj hadis prenose Tirmizija i Nisiaija. Ebu davud navodi da ga drugi prenose kao mursel hadis (hadis čiji lanac prenosilaca hadisa dopire samo do druge generacije nakon Muhammeda, s.a.v.s.) Tirmizija takođe kaže da je ovo najvjerovatnije mursel hadis. On takođe kaže da većina onih koji ga prenose od Ismaila, tj. Ibn Ebi Halida ne spominju Džerira. Buharija kaže da je ovaj hadis sahih mursel. Nisaija ovaj hadis prenosi jedino kao mursel hadis. Pogledaj:Muhtesaru suneni Ebi Davud od el-Munzirija (437/3 i 438) i broj: 2530 štampan u izdanju Mealimus-sunen od el-Hitabija i Tehzibus-sunen od Ibnul-Kajjima, pripremili šejh Šakir i šejh el-Fikhi. Uz to, hadis navodi i Elbani uSahihu suneni Ebi Davud pod brojem 2304.

[2] Prenosi Ebu Davud pod brojem 2787 od Semure b. Džendeba. Šejh Elbani u djelu el-Irva' kaže da je sened (lanac ljudi koji prenose ovaj hadis) slab. Hadis se prenosi i sa druge strane koja je još slabija a donosi ga el-Hakim (141 i 142/2), koji kaže da je hadis vjerodostojan po uslovima Buharije! Sa njim se slaže ez-Zehebi u djelu et-Telhis koji kaže "da je hadis vjerodostojan po uslovima Buharije i Muslima",  ali su oni u zabludi jer među prenosiocima hdisa se nalazi Ishak b. Idris koga optužuju da hoće slagati i o kome ez-Zehebi u el-Mizanugovori na najružniji način.

Elbani od el-Hakima prenosi ovaj hadis u drugoj verziji navodeći da u lancu prenosilaca hadisa ima prenosilac koji nije pouzdan. Pogledaj: Irvaul-galil (32 i 33/5),  hadis broj 1207, ali ga i pored toga u djelu Sahihu Suneni Ebi Davud, hadis broj 2420 navodi kao vjerodostojan hadis!

[3] Nemam ništa kada je u pitanju krvarina ako ga muslimani greškom ubiju jer boravi među mušricima koji se bore protiv islama, tako da se i na njega odnosi ono što se odnosi na njih i ako greškom bude ubijen ni poslanik a ni muslimani neće snositi za njega krvarinu.

[4] Prenosi Muslim od Ebu Hurejre, hadis broj: 2167

[5] Hadis kao vjerodostojan prenose Abdullah b. el-Haris, Ebu Hurejre, Ebu Musa, el-Bera, Ebu Derda, Ibn Omer, Abdullah b. Selam i drugi. Pogledaj Sahihul-džamis-sagir (1021 i 1989).

[6] Detaljnije smo o ovome govorili u knjizi "el-Džanibut-tešri'i fis-sunne / Zakonodavna strana sunneta" i knjizi "es-Sunnetu masderen lil-mearife vel-hadare / Sunnet kako izvor razumjevanja i civilizacije", izdanje Daru-š-šuruk, Kairo.

Ocjena: