Crtice o Rene Guenonu

Napomena
Autor: Frithjof Schuon - Ovo je kompletan prijevod rada

 

1. Put ili inicijacija

Postavilo se pitanje: "Zašto Guenon izabrā 'islamski put' a ne neki drugi?" "Materijalni odgovor" bio bi da ne imaše izbora budući nije prihvaćao narav inicijacije kršćanskih sakramenata; inicijacija hindiuizma bijaše mu bliska zbog kastâ; također, budizam je doživljavao kao heterodoksiju. Stvar je u tome da Guenon tragaše za inicijacijom i ničim drugim. Islam mu to ponudi zajedno sa svim bitnim i manje važnim elementima koji uz to idu. Ponovo, nije sigurno da bi Guenon primio islam da se nije skrasio u islamskoj zemlji. Već je prošao kroz inicijaciju islama, u Francuskoj preko 'Abdul Hadija, i nije ni sanjao da će (i) prakticirati religiju muslimana. Stoga, prihvatanje šazilijske inicijacije, to bijaše inicijacija koju Rene prihvati, a ne "put".         Osim toga, izraz "izabrati put" kada se upotrijebi za nekoga kao što je Guenon predstavlja nešto neadekvatno, neugodno i nezgrapno. Jer Guenon iznutra bijaše "pneumatik", ili "gnostik", ili "jñâni"; zato se ne mogaše postaviti pitanje "puta" ili, ako bi se ono ipak postavilo, bilo bi preinačeno a sam izraz postao bi varka. 
 

2. Guenon kao pneumatik

Bijaše pneumatik u smislu svojevrsne "inkarnacije" duhovnoga arhetipa, što znači da se rodio s takvim stupnjem spoznaje koji za druge osobe predtsvalja krajnji domet. Pneumatik ne ide "dalje" ka nečemu drugome osim sebi. Ostaje gdje jeste kako bi u potpunosti postao ono što jeste - tj. njegov arhetip - skidajući sa sebe jedan po jedan veo ili izvanjskost, okove koje poluči okolina ili možda nasljedstvo. Oslobodio ih se ritualnim potporama - "sakramentim", neko bi rekao - ne zaboravljajući meditaciju i molitvu. Ali njegov slučaj (ipak) nije ništa drugačiji od primjera običnoga čovjeka, makar i onoga izvanredno nadarenoga. S druge strane, mora se uvidjeti da je rođeni gnostik samom svojom naravi više ili manje nezavistan, ne samo zahvaljujući 2slvu" već i "zakonu". Ovo nipošto ne čini njegov odnos prema okolini jednostavnijim, bilo psihološki bilo društveno.

          Trebamo obratiti pažnju na slijedeće: "Zar 'put' svakoga čovjeka ne predstavlja oslobađanje od opsjena i postajanje 'sebe'? I da i ne, tj., s metafizičke tačke gledaišta to je tako, ali ne i iz ljudske perspektive, jer, ponavljam, pneumatik "spoznaje" ili "aktualizira" ono što on jeste, dočim nepneumatik spoznaje ono što on "mora postati". Ovo je razlika istodobno i "konačna" i "relativna", o njoj se može beskonačno raspravljati.

          Druga primjedba, ili pitanje, jeste slijedeće: kako objašnjavamo nesavršenosti i praznine, premda iznenađujuće, u Guenonovim pisanjima, uzmemo li u obzir autorovu narav? Spomenute praznine nisu ni u kome slučaju nešto suprotno autorovome kvalitetu. One su, neko bi rekao, "akcidentalne" i "neizbježno nametnute", i sigurno nema ničega pasionalnoga ili zemaljskoga u njima. Djelomično su rezultat traume, pojačane nedostatkom nadoknađujućih faktora u duši i u okruženju.

          Neko se može upitati, makar to i bilo tako, zašto je Volja Predodrediteljica dozvolila nedostatak u Guenonovim djelima, što je čudno u odnosu na istančanost karaktera autora. Odgovor je da Volja Predodredilteljica ne bi dopustila, ovo trezveno tvrdimo, (nastanak) Guenonovoga korpusa djelâ ako on ne bi imao pozitivnih posljedica. Mislimo na njegov utjecaj u najrazličitim krugovima. Guenon bijaše žrtva određenoga slijeđenja nametnutoga sudbinom, ali njegova djela ne bijahu uzaludna i to je ono bitno.

          Guenon bijaše poput personifikacije, ne u potpunosti duhovne, intelektualne uvjerenosti u ispravnost vlastitoga mišljenja; ili metafizičke samouvjernosti u matematički oblik, i to objašnjava sadržaj njegovoga učenja, učenja koje je apstraktno i matematici nalično, kao i, indirektno a i uslijed nedostatka kompenzacije, određene crte njegova karaktera. Bez sumnje, imao je právo biti "jednostran", ali je ta konstitucija narušena s otvorenošću toka njegove misije, ili onoga za šta vjerovaše da mu je misija. Ne bijaše niti psiholog niti estet, u doslovnome značenju tih riječi, što će reći da je potcjenjivao i estetske i moralne vrijednosti, naročito u odnosu na njihov duhovni smisao. Imao je urođeni nedostatak ukusa za sve što je ljudsko i "individualno", te postoje odrđeni momenti kada ovo pogađa i njegovu metafiziku, kada, na primjer, bìva prinuđen negirati da je "ljudski stupanj" "privilegirana pozicija", ili da "um", čiji je bīt razum, predstavlja privilegiju za čovjeka. U stvarnosti, upravo postojanje snage razuma dokauje "središnju" i "potpunu" narav "ljudskoga stupnja", koji ne bi bez tih naravi postojao, a to je njegov raison d’être.

    Kako bilo, bitno je, uviđajući mahane ove vrste, ne zanemariti dvije stvari: nezamjenljivu vrijednost srži Guenonovih djelâ, i autorovu gnostičnost odnosno pneumatičnost. 
 

3. "Fenomenološki" i "stvarni" ezoterizam

Guenon je bio u pravu izjavivši da su Vedante najizravniji izraz čiste metafizike i, u određenim aspektima, najprihvatljiviji. Vezanost za bilo koju ne-hindu tradiciju ne obavezuje nas na ignoriranje spomenute činjenice ili pretvaranje da je ignoriramo. U monoteističkim semitskim religijama, postoji "fenomenološki" ezoterizam i "stvarni" ezoterizam.

Ovaj posljednji, bilo da predstavlja "ezoterizam kao takav" ili ne, odgovara mudrosti Vedanta. Fenomenološki ezoterizam, de facto ezoterizam, jeste ezoterizam nastao na osnovu onoga što je viđeno ili napisano, sastavljen od vela i nebtnosti kako ih već izuskuje određeni okvir teologije i, nadasve, određena religijska upâya. Stvarni ezoterizam, de jure ezoterizam, nesumnjivo predstavlčja ono na šta su mislili kabalisti kada izjaviše da ako bi sveukupna ezoterijska tradicija bila izgubljena, mudraci bi bili u stanju obnoviti je.

          Nekoliko puta imah priliku ukazati da ezoterizam iskazuje dva aspekta, jedan je proširenje egzoterizma, a drugi je toliko stran ovome prvome da mu je nekada i suprotstavljen. Jer, ako je tačno da je forma "je" u određenome smislu esencija, esencija, naprotiv, nikako ne može biti forma. kaplja je voda, ali voda nije kaplja. "Sama grješka proslijeđena je dalje", reče Laotzu.

Slično, i Guenon nije oklijevao reći u magazinu "La Gnose" da su historijske religije jedan "izuzetno velik broj hereza", uporede li se sa "primordijalnom i sveopćom Tradicijom". U "Le Roi du Monde", on izjavljuje da je: "istinski ezoterizam nešto potpuno suprotno izvanjskoj religiji, te da ako ima neku vezu s njom onda je to samo dok u religijskoj formi pronalazi modele simboličkoga iskazivanja. Pri tome, nije toliko bitno da li ti oblici pripadaju ovoj ili onoj religiji..." Guenon govori o "istinskome ezoterizmu", a to znači priznavanje postojanja modificiranoga ezoterizma, a to je ono što ja oslovljavam u nekim svojim knjigama "prosječni sufizam", pomalo neodređen izraz ali u praksi adekvatan.

          Vratimo se sada na pitanje "pneumatičnosti", bez dovođenja u vezu s nekom ličnom upotrebom toga termina: kvalitet rođenoga gnostika uključuje ne samo modele već i stupnjeve. Posotji razlika između jnãni i bhakta, s jedne strane, i s druge strane postoje razlike unutar mnoštva dahova odnosno manifestiranja arhetipa.

U svim slučajevima, "preumatik" prebiva, po svojoj prirodi, na vertikalnome i bezvremenome polu - gdje ne postoji niti "prije" niti "poslije" - tako da arhetip kojega on personificira ili "inkarnira", i koji je istinski "on" ili "on kao takav", može u svakome trenu probiti se kroz kontingentnu, individualnu ljusku. Stoga je stvarno "on" onaj koji govori. Istnski gnostik sebi ne pridružuje niti jedno "stanje" jer on nema ambicija niti hvalisanja. On prije ima tendenciju, putem "instikta zadržavanja", zakrinkati vlastitu narav u onoj mjeri u kojoj posjeduje svijest o "kosmičkoj igri" (lila), i teško mu je uzeti svjetovne i ovozemne ljude za ozbiljno, dakle "horizontalna bića" puna samopouzdanja i koja ostaju "ljudskim".

          Ono za čim rođeni gnostik traga, motreno u dimenziji "ozbiljenja", manje je "put", više "okvir" - tradicionalni, sakramentalni i liturgijski okvir koji će mu omogućiti da bude još autentičniji "on", tj. partikularni arhetip nebeske "ikonostazije".

Ovo nam u sjećanje priziva svetu umjetnost Indije i dalekoga Istoka koji na natprirodni način demonstriraju nebeske modele zemaljske duhovnosti. Tu leži raison d’être takve umjetnosti koja je istodobno i "matematska" i "muzička", i koja je izgrađena na principu darsana, vizualne i intuitivne asimilacije simbola-sakramenata. Štaviše, simbol ne spada samo u umjetnost već se apriorno uzdiže iz žive i nežive prirode uslijed sveopće ljepote, svojstva oslobađanja i, na koncu, spašavanja. To nam omogućava izgovoriti ezoterijsku frazu: "Onaj koji ima oči za gledanje - pustite ga da gleda!"

4. Zaključak

"Spoznaj sebe", napisano je iznad ulaza u hram u Delfima. To znači, spoznaj svoju besmrtnu esenciju ali također i spoznaj svoj arhetip. Ovo se bez sumnje u osnovi odnosi na svaku osobu, ali naročito na "pneumatika", u smislu da je osoba "pneumatik" svjesna svoga nebeskoga modela unatoč mahanama koje proizvéde zemaljska ljuska u kontaktu sa izuzetno neprikladnom okolinom.

Paradoks dio je ekonomije donjega svijeta budući neograničenost Univerzalne Možnosti nužno podrazumijeva neočekivanu, ako ne i neshvatljivu, kombinaciju stvari. Fenomen može biti ono što one jesu, ali vincit omnia veritas.