Kategorija
1. Uvod
Jedan od mojih profesora na Postdiplomskome studiju naučavao je da mi, kao psihoterapeuti, moramo biti u stanju opisati ono što činimo. Rekao je da bismo trebali biti u stanju opisati našu filozofiju, psihologiju, teoriju psihoterapije i “ponašanje u ordinaciji’’, te da među njima treba vladati dosljednost. Smatram da bi ovo mogao biti koristan okvir unutar kojeg bismo mogli shvatiti šta bi “primjenjena psihologija sufizma” u suvremenom društvu Zapada mogla biti. Također bi nam to moglo pomoći objasniti u kakvom su međusobnom odnosu različite teorije i modeli intervencije, i osigurati nam uvjet za njihovu uvezanost.
U ovome članku kroz naredni okvir opisat ću kako ja pristupam fenomenu psihoterapije kao student sufizma. Ne smjeram ovim ponuditi zaokruženu cjelinu, već prije dati samo “radnu verziju”. Kako bih se osvrnuo na sve četiri kategorije pozabavit ću se svakom od njih pojedinačno. Članak koji slijedi može se i dalje produbljivati i pridružiti konkretnim primjerima.
2. Filozofija
Filozofija se bavi pitanjima kao što su “kakva je priroda bitka”, “kakvo je mjestoi ljudskoga bića u sveukupnosti egzistencije”, i “kakva je priroda spoznaje”. Kako je filozofija premala kategorija za obuhvatanje kompletne perspektive sufizma, a bivši i sama sadržana u sufizmu, postoji jedan blizak svjetopogled koji bi se možda mogao iskazati (imajući pritom na umu da same riječi niti obuhvataju niti nužno nadilaze značenje). Ovaj pogled mogao bi se jezgrovito izraziti kao “ničega nema, samo Bog jeste”.
Iz te perspektive osoba ne može biti shvaćena izvan cjeline, čija je priroda jedinstvenost. Tako, svaka opažena odvojenost između mene i moga pacijenta refleksija je ograničenja moje vlastite svjesnosti.
Spoznaja je također utemeljena na odnosu prema cjelini. A pritom se, u psihologiji Zapada, pretpostavlja da neko može spoznati svoga pacijenta na osnovu deriviranja iz informacija sakupljenih čulima; sufizam, s druge strane, poznaje drugačiji vid spoznaje, dobiven izravno iz Jedinstvenosti:
“On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi.”
(Kur’an, sura Krava, 255)
Ova objavljena spoznaja, na Zapadu poznata kao gnoza, a u sufizmu kao ‘irfan, izravno razumijevanje koje produbljava i pojašnjava spoznaju razuma.
3. Psihologija
Psihologija nastoji odgovoriti na pitanja kao što su: “Šta je sopstvo i šta je njegovo porijeklo”, “šta je priroda ljudskoga bića”, “kakvi su odnosi između sopstva, prirode i osobnosti”, “kakvo je najbolje unutarnje stanje zdravoga ljudskog bića”, “koji je uzrok unutarnjega stresa”. Za ovaj podnaslov osvrnut ćemo se samo na ideju “sopstva”.
Zapadna psihologija uglavnom je pod uticajem vjerovanja da je misao produkt mozga a da je “sopstvo” samo konstrukcija, organizirajući princip unutar subjektivnoga svijeta koji odražava potrebu za takmičenjem tijela i međusobno okruženje. Većina stavova “sopstvo” promatra kao središni sadržaj misli koja je sama samo produkt mozga. Stoga, iz ove perspektive, uglavnom nepoznat enitet “sopstvo” rezultat je fizičkih uzroka koji nastaju unutar i izvan.
Sufizam ovu sliku izvrće iznutra prema vani. “Sopstvo” je izuzetno velik entitet i uključuje sve drugo unutar sebe: “Misliš da si samo malehno tijelo, a unutar tebe egzistira kompletan univerzum.” (hazreti Alija). “Sopstvo” uzrokovano je samo uzrokom svega drugoga, izvornim uzrokom – Allahom.
Subjekt psiholoških stresova veoma dobro je istaknut u nedavno objavljenome članku “Toward an Understanding of Diagnosis in Sufism Psychology”, autora George Matchette. Kako on opisuje “psihopatologija” ustvari je posljedica razdvojenosti od Božanstvenosti. Ovo se također može shvatiti kao da je “psihopatologija” posljedica bivanja nesvjesnim vlastitoga identiteta. Bez ove svjenosti, sva shvatanja “sopstva” subjektivne su konstrukcije kojima nedostaje Zbilja.
4. Teorija psihoterapije
Stoga, zadatak je “sufijskoga psihoterapeuta” (stvarnoga lječitelja) pomaganje osobi da se sjeti svoga stvarnoga “ja”, i asistiranje osobi u shvatanju njenoga ili njegovoga odnosa prema cjelini. Ovo ovisi o samosvjesnosti samoga terapeuta i razumijevanja njegova odnosa prema cjelini. U ovome slučaju liječenje je rezultat magnetne rezonance (magnetnoga razlijeganja) između terapeuta i pacijenta. Ova rezonanca je proces i percepciej i utjecaja.
Oboje, i percepcija i utjecaj, temelje se na svjesnosti. Svjesnost doživljava se kao svjetlo u srcu. Ona raste približavanjem izvoru svjetlosti, Zbilji, tački Jedinstvenosti, gdje nema (stvarnoga) rastanka. U svome djelu “An Introduction to Religion” autor šejh Nazar Seyed Ali Kianfar tvrdi da: “Prema učiteljima sufizma, spoznaja je Božanska zraka koja ulazi u srce salika (duhovnoga putnika) koji se pripremio kroz praksu, ibadet (robovanje Bogu) i razmišljanje. Um također biva obasjan ovom spoznajom, i konačno ljudsko biće koje strijemi postat će manifestiranje te spoznaje.” (str. 51.).
Magnetna rezonanca pomaže liječenju pacijenta je svjesnost terapeuta odražava svjesnost pacijenta. Ova odražavajuća svjesnost nastaje unutar pacijentovoga sjećanja na nejgov ili njen stvarni identitet, Izvor egzistencije, i dalje raste po principu rasta biljke obasjavane sunčevim zrakama.
5. Ponašanje u ordinaciji
Značaj ove kategorije leži u razlikovanju da svaka teorija terapeuta nužno ne odgovara onome što oni stvarno rade. Dva različita stila iste teorije mogu polučiti veoma različite efekte u savjetovalištu, dočim, s druge strane, druga dva terapeuta koja doslovno “ratuju” svojim različitim stavovima u praksi mogu djelovati veoma slično. Sufijski psihoterapeut na raspolaganju ima kompletan korpus terapeutske kompetentnosti i tehnika koje okuplja. Te kompetentnosti dio su moći psihoterapije.
Ali, primjena ovih znanja može biti maštovita ili bezbojna. Neko može podučiti osobu aktivnome slušanju, ali da li ta osoba stvarno čuje? Ono što čini razliku, kako ja smatram, jeste kvalitet pažnje koju terapeut izdvaja u momentu slušanja. Nedavno sam saznao da korijen latinske riječi koja znači “terapija” znači “prisustvovati”. Ovaj kvalitet pažnje koji omogućava da čuje izvan ograničenja pacijentove subjektivnosti (a i njenoga ili njegovoga “sopstva”) baziran je na unutarnjoj izgrađenosti i usredotočenju. Ta izgrađenost ne počinje onda kada osoba uđe u savjetovalište.
Nedavno me je jedan kolega upitao: “Zašto ovo ograničiti na ponašanje u ordinaciji?” Ustvari, sposobnost slušanja počinje na sedžadi (prostirci za klanjanje) osobe. Čovjek mora pronaći mjesto svjesnosti unutar onoga što je iznad informacija sakupljenih čulima, iznad proračuna mozga. Na tome mjestu meditacije osoba može otkriti izvor svjetlosti. Ta svjetlost obasjat će sve što dođe na to polje.
U sufizmu vježbamo usredotočujući se srcem. Kao što postoji “oko srca” postoji i “uho srca”. Sa ovim unutarnjim uhom možemo čuti naše pacijente koji još nisu ni progovorili, čak možda ni sami sebi; možemo čuti šapat njihovoga stvarnoga “ja” koje želi biti saslušato usred buke izdijeljenosti njihove osobnosti.
Kako bismo mogli slušati ovim uhom, unutar sebe moramo biti tihi. Ta tišina izgrađena je staloženošću našega “ja”. Ako možemo biti tihi iznutra kompetentni smo sjediti na mjestu terapeuta.