13 Mar 2011

Kazivanje o Ejjubu, alejhisselam

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

 

Najljepši primjer sabura
 
 
Objava dragoga Allaha, u svim svojim pojavnim oblicima i manifestacijama, uvijek je ljude upozoravala da je život na ovome svijetu prolazan, da su sve njegove ljepote i užici koje nudi varljivi, dok je budući život koji ih očekuje nakon smrti vječan. Odatle, istinska vjera nas je oduvijek i tome učila, iskreni vjernik ne može očekivati, a ni težiti tome, da na dunjaluku ostvari samo sreću i uživa samo blagodati jer dobro zna da je ovaj svijet samo ahiretska njiva – samo poligon gdje on prolazeći kroz najrazličitija iskušenja de facto zarađuje svoju onosvjetsku platu i osigurava svoju tamošnju vječnu poziciju i ugled.
U tome smislu uzvišena volja dragoga Allaha je odredila da Njegovi iskreni robovi ovaj svijet provode u trudu, naporu i borbi na Njegovom putu, u stalnome proživljavanju najrazličitijih kušnji, čime grade svoju sreću u vječnosti. Vjernicima tako na ovome svijetu životni cilj nikako ne smije biti užitak i zadovoljstvo, već to mora biti iskrena ljubav prema dragom Allahu i istinska želja da što više usavrše svoju vjeru, poprave svoj moral i očiste svoja srca. Oni, dakako, ne bježe ni od užitaka u granicama dopuštenog, ali su svjesni da je to samo iskušenje - da se vidi hoće li na tim blagodatima biti zahvalni dragom Allahu.
I dobro i zlo, i radost i tuga, i sreća i nesreća, i zdravlje i bolest, i obilje i oskudica – sve su to samo iskušenja kojima se vjernici čeliče, te kroz zahvalnost dragome Allahu u onome što im prija i strpljivost u onome što im ne prija, Njemu se približavaju i umiljavaju.
A kako je volja dragoga Allaha takva da su najvećim kušnjama iskušavani oni koji su Njemu najbliži a onim slabijim oni koji su na nižim deredžama, to znači da su nam prije svih drugih Allahovi vjerovjesnici i poslanici najbolji primjeri u podnošenju iskušenja. Svi su oni bili kušani i onim što im je prijalo da bi bili zahvalni i onim što im nije prijalo da bi bili strpljivi. Ali, kada je strpljivost na musibetima i nedaćama u pitanju, jedno ime se do te mjere ističe da je ono sve do Sudnjeg Dana ostalo najljepši primjer sabura,strpljivosti koja prevazilazi sve granice našega uobičajenoga poimanja – Ejjub, alejhisselam.
Postoje različita mišljenja o Ejjubovu, alejhisselam, porijeklu i rodoslovu, ali se sva slažu u tome da je on potomak Ibrahimov, alejhisselam, obzirom da to Kur'an časni jasno kaže:
 
To su dokazi naši koje dadosmo Ibrahimu za narod njegov. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hoćemo. Gospodar tvoj je, uistinu, Mudri i Sveznajući. I Mi mu poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo - a Nuha smo još prije uputili - i od potomaka njegovih (Ibrahimovih) Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jūsufa, i Mūsāa, i Haruna - eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine - i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isāa, i Iljasa - svi su oni bili dobri - i Ismaila i El-jese'a i Junusa i Luta - i svima smo prednost nad svijetom ostalim dali - i neke pretke njihove i potomke njihove i braću njihovu - njih smo odabrali i na Pravi put im ukazali. (6:83-87)
 
Mišljenja se slažu i u tome da je Ejjub, alejhisselam, potomak Ishakov, alejhisselam, i to ne po lozi Jakuba, Israila, alejhisselam, već po lozi njegovog starijeg brata El Ajsa.[1]
Međutim, nema jedinstvenog stava u pogledu Ejjubovog, alejhisselam, rodoslova, jer se u izvorima navodi različit broj generacija između El Ajsa i Ejjuba, alejisselam. Tako neki kažu da je Ejjub, alejhisselam, sin El Ajsov,[2] drugi pak kažu da mu je on praunuk,[3] a treći dodaju još jednu generaciju između njih i kažu da mu je on praunukov sin.[4] Dragi Allah najbolje zna.
Majka mu je poticala iz Lūtove, alejhisselam, loze, a supruga Rahma iz Jūsufove, alejhisselam, loze.[5]
Po nekim mišljenjima Ejjub, alejhisselam, je živio u Siriji, a po drugim u Arabiji.[6] Dragi Allah najbolje zna.
Prvi dio njegovog mubarek života na Zemlji protekao je u sreći i blagostanju. Bio je obdaren svim onim što čovjek na dunjaluku poželjeti može. Dragi Allah mu je dao brojno i čestito potomstvo. Imao je mnogo plodne zemlje – vrtova, voćnjaka, oranica i pašnjaka, kao i mnoštvo sitne i krupne stoke, tako da mu se imetak sa svih strana obilno množio. Uživali su i on i njegova porodica blagodat zdravlja i sreće sa svih strana.
Ali, Ejjub, alejhisselam, nijednog trena nije sebi dopustio da se uznese i da zaboravi na dragoga Allaha Koji ga je svim tim blagodatima obdario. Nije dopustio da ga blagodati i životna sreća okrenu od njegovog Gospodara. Naprotiv, i dalje je puno spominjao svoga Gospodara, odano Mu i smjerno ibadet činio i zahvaljivao, i Njemu se potpuno predavao i pokoravao. Uz sve to je, naravno, najveći dio svoga bogatstva dijelio sa svima kojima je to bilo potrebno – i kroz sadaku i kroz finansiranje svih drugih dobročinstava koje imućan čovjek može za ljubav dragoga Allaha činiti.
Jasno je da su jednoga tako dobrog i milostivog čovjeka ljudi voljeli, tako da su i on i njegova porodica bili omiljeni u čitavom regionu – vjerovatno da nije bilo čovjeka koji ih nije voljeo ili barem jako poštovao.
Svakako, vrhunac blagodati kojima je dragi Allah obdario Ejjuba, alejhisselam, bio je emanet Objave – On ga je, hvaljen i slavljen vječno neka je, odabrao za jednog od Svojih poslanika.
 
Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima nakon njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur. (4:163)
 
Do kraja vjeran preuzetom emanetu od dragog Allaha, Ejjub, alejhisselam, je čitavog svog mubarek života pozivao svoj narod na pravi put. Nije nam poznato koliko su mu se oni odazivali, ali se, obzirom na njegovu izuzetnu popularnost u regionu, doima logičnim da je imao dosta sljedbenika. Dragi Allah najbolje zna.
Tako je Ejjubov, alejhisselam, život na Zemlji proticao u sreći i blagostanju sve dok ne dođe vrijeme velike kušnje koja mu je oduvijek u Levhi mahfuzu bila zapisana.
 
 
Ti si od milostivih najmilostiviji
 
 
Ejjub, alejhisselam, je, kako vidjesmo, u prvoj etapi svoga ovosvjetskoga života na najljepši način pokazao kako jedan istinski odan Allahov rob treba da Njemu zahvaljuje na svim blagodatima koje su mu darovane. Zasigurno je on i u tome jedan od najljepših primjera svim vjernicima do Sudnjeg Dana, ali je dragi Allah njemu odredio da prije svega bude primjer strpljivosti u nevoljama i belajima svake vrste. Kur'an časni jasno kaže da je on odabran za jednu tako izuzetno tešku, ali i veoma odgovornu, zadaću zato što je dragi Allah oduvijek znao da je Ejjub, alejhisselam, jako izdržljiv i da sve to može podnijeti.
 
Mi smo znali da je on izdržljiv; divan je rob on bio i mnogo se kajao! (38:44)
 
Doista, dragi Allah nikoga ne opterećuje više nego što taj može podnijeti.
 
Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi.(2:286)
 
Prvi udar koji je pogodio Ejjuba, alejhisselam, bi gubitak imetka. U kratkom vremenu on je ostao bez čitavog imetka. Svi usjevi su mu bili uništeni, voda se nepovratno izgubila sa svih njegovih posjeda i oni su ostali suhi i sasvim neplodni, sva stoka mu je stradala ili je postala plijenom pljačkaša. Lišen svih izvora nove zarade nije mogao dugo ni očuvati novac koji je imao u rezervi, jer je taj iznos zbog njegove velike darežljivosti ionako bio malehan. Tako je Ejjub, alejhisselam, godinama najbogatiji čovjek u čitavome regionu haman preko noći postao puki siromašak.
Ali, bez obzira na sve to on je ostao vjeran i odan dragome Allahu. Nije niti jedne jedine riječi ljutnje, prigovora ili velike žalosti zbog toga izgovorio. Samo je ponavljao da je sve to ionako bilo samo dar dragoga Allaha i da je On Koji je to dao sad i oduzeo, i nastavljao je sa strpljivim i istrajnim životom u ibadetu i pokornosti dragome Allahu.
Naredni udar bio je još teži – toliko težak da bi se vjerovatno najveći broj ljudi pred njim skršio u očaju tuge, malodušnosti i revolta. Jednoga dana srušio se krov Ejjubove, alejhisselam, kuće i pod njim su izginula sva njegova djeca – od prvoga do posljednjeg. Čovjeku zaista nedostaje riječi kojima bi se dočarala sva ta silina boli i tuge roditeljskoga srca koje se suočilo sa smrću čitavog svog brojnog potomstva u jednome jedinom trenu. Teško se to da i zamisliti. Vjerovatno se mnogi od nas slažu da bi se pred jednom takvom tragedijom u moru tuge, očaja i srdita revolta prema ''nepravednoj sudbini'' (neuzubillah) utopila srca najvećeg broja ljudi – ali ne i srce takvoga duhovnoga kolosa kakav je Ejjub, alejhisselam. On i u tim trenucima najveće tuge i boli nijednoga trena nije zaboravljao da smrt nije ništa drugo nego prelaz ka drugome i vječnome životu, i dobro je znao da su njegova čedna, čestita i dragome Allahu odana djeca u stvari šehidi koji su već zakoračili u novu etapu života, u svijet vječne milosti i blizine dragoga Allaha.
 
I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi to ne znate! (2:154)
 
Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati; radovaće se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici. (3:169-171)
 
Ova istina ohrabrila je i učvrstila Ejjubovo, alejhisselam, srce i srce njegove mubarek supruge. Ali, tuga zbog toga što više neće moći vidjeti svoju dječicu prije Sudnjega Dana svakako je bilo teško breme koje je valjalo podnositi. Srce je tugovalo, suze tekle iz očiju, ali snaga strpljivosti u podnošenju i ovoga udarca nije ni za trenutak jenjavala. Ejjub, alejhisselam, je tako i ovaj udarac podnosio junački – bez i jedne jedine pritužbe dragom Allahu. I dalje je spominjao, slavio i veličao dragoga Allaha kao da se ništa nije desilo.
Nakon nekoga vremena dođe i treći udarac koji mu je oduzeo i ono zadnje što mu je od dunjalučkih blagodati bilo preostalo – zdravlje. Ejjuba, alejhisselam, je napala teška bolest. Čitavo tijelo su mu prekrili veliki čirevi koji su pucali i oslobađali gnoj koji je jako zaudarao. Izgledalo je da mu meso bukvalno na živu tijelu truhne i od njega kroz zadah i gnoj otpada. Prizor je bio toliko težak za vidjeti da su Ejjuba, alejhisselam, iz straha da se ne zaraze opakom i misterioznom bolesti, napustili svi – i bliža i dalja rodbina, i komšije, i prijatelji, i poznanici, ... svi osim jedne osobe – njegove mubarek supruge hazreti Rahme. Samo ga ona nije napustila, već je ostala uz njega i u tim najtežim trenucima ga hizmetila i još je uz to zarađivala hljeb za njih oboje budući da on zbog bolesti nije mogao raditi.
Međutim, ni tu nije bio kraj iskušenjima jer je strah ljudi od Ejjubove, alejhisselam, bolesti bio toliki da su ga praktično istjerali iz grada. Prvo ga prisiliše da napusti svoj dom i smjesti se u neku kućicu na krajnjoj periferiji grada, da bi ga nakon izvijesnog vremena i odatle otjerali. Utočište je na kraju pronašao u nekoj kolibici ili pećini[7] van grada. Tu je Ejjub, alejhisselam, u samoći bolovao, ali i strpljivo podnosio sve nedaće uz istrajno slavljenje i veličanje dragog Allaha srcem svojim i jezikom svojim, kao i uz ibadet onoliko koliko su mu to mogućnosti dozvoljavale.
Jedino društvo mu je bila vjerna supruga hazreti Rahma. Danju je odlazila do grada i tamo radila razne poslove kako bi zaradila koju halal paricu. Njome bi kupila nešto malo hrane i najosnovnijih drugih potrepština koje je nosila svome mužu. Noći bi provodila uz njega, pazeći ga i hizmeteći mu.
Ovakvo stanje je potrajalo godinama. Koliko tačno nije pouzdano poznato, jer se pominju različite cifre – od tri do čak osamnaest godina. Dragi Allah najbolje zna. No, čak i da je ovo iskušenje trajalo ''samo'' tri godine i to je, obzirom na njegovu težinu, iznimno dugačak period.
A, Ejjubova, alejhisselam, strpljivost za sav taj period nijednom nije popustila. Samo je istrajno slavio i veličao dragoga Allaha i na svaki način na koji je to mogao ibadet Mu odano činio.
Iskušenje je kulminiralo kratko prije nego što se okončalo. Naime, desilo se da je narod počeo zazirati i od hazreti Rahme jer su se pobojali da će im ona prenijeti opaku bolest od svoga muža. Tako ona više nije mogla pronaći bilo kakva posla, niti je vidjela bilo kakve mogućnosti da zaradi koju paru. Zadnje što je uspjela zaraditi bio je novac koji je dobila od žena kojima je prodala svoje dvije bujne i lijepe pletenice koje su godinama bile ukras njene lijepe glave. A, kada je i taj novac potrošila, izgledalo joj je da će i ona i njezin mubarek muž na kraju i bukvalno umrijeti od gladi. U tim trenucima, na samome vrhuncu dugogodišnje patnje, desio se jedini nesporazum između hazreti Rahme i Ejjuba, alejhisselam. Postoje različita mišljenja o tome šta se tada tačno među njima zbilo,[8] ali je sigurno to da se Ejjub, alejhisselam, tom prilikom Allahovim Imenom zakleo da će joj, ako ikada ozdravi, udariti stotinu udaraca šibom.
Na krajnjim granicama ljudske izdržljivosti, puno dalje nego što bi ogromna većina ljudi ikada mogla podnijeti, konačno se ispunila plemenita odredba dragoga Allaha i Ejjub, alejhisselam, je istinski postao primjer i pouka izdržljivosti svim vjernicima sve do samog Sudnjeg Dana.[9] Tek tada iz srca odanoga roba potekoše dove dragome Allahu.
 
I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: "Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!"; odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju. (21:83,84)
 
I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: "šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uljeva!" "Udri nogom o zemlju - eto hladne vode za kupanje i piće!"; i Mi smo mu iz milosti Naše čeljad njegovu darovali i još toliko uz njih, da bude pouka za one koji imaju pameti. (38:41-43)
 
Ejjubove, alejhisselam, dove su, kako vidimo, odmah bile uslišane i objavljeno mu je da udari nogom u zemlju tu na mjestu gdje je i ležao. Udarcem njegove mubarek noge na tome je mjestu odmah provrio izvor ljekovite vode. Slijedeći uputu koja mu bi objavljena, Ejjub, alejhisselam, se napio te mubarek vode i ona mu je u trenu izliječila sve unutarnje bolesti. Odmah potom se istom vodom i okupao, čime su mu, opet u trenu, izliječene sve vanjske bolesti. Ustao je pucajući od zdravlja, do kraja vraćene snage i vitalnosti, te kože zdrave kao u novorođenčeta.[10]
Ejjubovo, alejhisselam, čudesno ozdravljenje desilo se danju dok je hazreti Rahma bila u gradu u potrazi za nafakom. Kada se ona vratila veoma se začudila jer u prvi mah nije mogla da u vedrom, zdravom i čilom čovjeku koga je zatekla prepozna svoga muža. Sa stidom koji čestita žena osjeća pred nepoznatim muškarcem upitala ga je gdje se nalazi bolesnik koji je tu ležao. Tek kad se Ejjub, alejhisselam, nasmijao i predstavio se, shvatila je da je to njezin mubarek muž koji je Allahovom milošću potpuno ozdravio. On joj reče da se obilno napije mubarek ljekovite vode, pa je tako i ona u trenu dobila izgled, zdravlje, ljepotu i životnu energiju znatno mlađe žene.
Osim zdravlja dragi je Allah ponovo darovao Ejjubu, alejhisselam, i njegovoj vjernoj supruzi i sve ostalo što im je u teškim godinama patnje bilo oduzeto – i to u većoj mjeri nego što je bilo prije.
Tako je Ejjub, alejhisselam, odmah dobio dosta zlata,[11] a u kratkom vremenu nakon toga i puno drugog imetka – i jedno i drugo znatno više nego što je ikad do tada imao, pa je ponovo postao daleko najbogatiji čovjek u čitavom regionu.
Isto tako, on i njegova vjerna supruga hazreti Rahma, oboje sevepom mubarek vode znatno podmlađeni, ponovo su dobili djecu i to više nego što su ih ranije imali.[12] Dragi Allah zna najbolje da li je uz hazreti Rahmu Ejjub, alejhisselam, imao i drugih žena,[13] ali je neosporna činjenica da je on nakon iskušenja dobio više djece nego ih je ranije imao jer je u ajetima Kur'ana jasno rečeno: ''I Mi smo mu iz milosti Naše čeljad njegovu darovali i još toliko uz njih, da bude pouka za one koji imaju pameti.'';[14] kao i: ''... i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.''[15] Mi ove ajete razumijemo u smislu da jasno kažu da su im sva ranije izginula djeca bila oživljena, a da su još izrodili isto toliko i druge djece. Dragi Allah najbolje zna.
Nakon što su minuli prvotni osjećaji olakšanja i sreće zbog prestanka dugogodišnje patnje, Ejjub, alejhisselam, je sve više počeo osjećati breme odgovornosti zbog svoje, kako je najverovatnije tada osjećao – nesmotrene, zakletve. Dobro je znao da zakletva u ime dragoga Allaha predstavlja neizrecivo veliku odgovornost, ali je dobro znao i to da je stotinu udaraca šibom izuzetno bolna kazna, teška i ponižavajuća, pogotovu za hazreti Rahmu koja je skupa s njim izdržala sav teret dugih godina kušnje i koja ga ni u najtežim trenucima nije ostavila. Prolazilo je vrijeme, a Ejjub, alejhisselam, i dalje nije znao šta da čini – niti je mogao, a ni smio, da tek tako pogazi zakletvu Allahovim Imenom, niti je mogao da takvom kaznom kazni svoju voljenu i vjernu ženu.
I onda se ponovo spustila velika milost dragog Allaha na njih dvoje kroz Objavu koju je Ejjub, alejhisselam, uskoro dobio:
 
I uzmi rukom svojom snop i njime udari, samo zakletvu ne prekrši! (38:44)
 
Ejjub, alejhisselam, je nabrao stotinu grančica, uvezao ih sve zajedno u jedan snop i tim snopom onda lagano i oprezno udario svoju voljenu Rahmu samo jedanput. Tako je zakletva njegova bila ispunjena a da hazreti Rahma zbog toga nije pretrpila nikakve niti fizičke niti duševne boli.
Ejjub, alejhisselam, je nakon svega ovoga, kako se prenosi, živio još dugo godina[16] i više nije iskušavan patnjama i boli. Svo vrijeme do smrti proveo je u sreći i blagostanju. Naravno, dobro je znao da je i to opet iskušenje dragoga Allaha, samo druge prirode, pa je, isto kao i prije, istrajno zahvaljivao dragome Allahu i bogatstvo u velikoj mjeri na mnoga dobra djela u Njegovo ime i za Njegovu ljubav trošio.
Naravno, postavši očevicem velike mu'džize Ejjubova, alejhisselam, ozdravljenja, narod njegov se pokajao zbog svoga odnosa prema njemu onda kada mu je bilo najteže i, najvjerovatnije, ponovo su ga uvažavali i slijedili. A, on im je oprostio, dragoga Allaha za oprost njima molio i, svakako, vjerno im prenosio poslanice Gospodara svih svjetova kao Njegov poslanik koji im bijaše upućen.
Nakon Ejjubova, alejhisselam, preseljenja na ahiret u vodstvu naroda naslijedio ga je, kako se prenosi, njegov sin Bišr, samo nije baš jasno da li je i on bio Allahov poslanik tome narodu ili samo njihov vladar. Postoje i predaje da je Bišr, Ejjubov, alejhisselam, sin u stvari Zulkifl, alejhisselam. Ali, postoje i drugačije predaje koje Zulkifla, alejhisselam, smještaju u sasvim drugi period mubarek povijesti, tako da u to ne možemo biti sasvim sigurni. Dragi Allah najbolje zna.
Život Ejjuba, alejhisselam, kako ranije rekosmo, ostaje najljepši primjer strpljivosti za ljubav dragoga Allaha i trajna pouka svim vjernicima da se bez obzira kakva ih nevolja zadesi trebaju truditi da osaburaju, i da citiraju mubarek ajet Kur'ana: ''Inna lillahi ve inna ilejhi radži'ūn (Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo).'' Takvima je dragi Allah obećao oprost i Svoju milost kojoj kraja nema:
 
... One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: "Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!" Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravome putu! (2:156,157)
 
[1] Obzirom na predanje koje bilježi Uzunoglu (''History of The Prophets'', str. 79) koje prenosi da je El Ajs oženio Ismailovu, alejhisselam, kćerku Sabihu, moguće je da Ejjub, alejhisselam, pripada ujedno i lozi Ismailovih, alejhisselam, potomaka. Dragi Allah najbolje zna.
[2] Uzunoglu (''History of The Prophets'', str. 105) prenosi da je Ejjub, alejhisselam, El Ajsov sin. Doduše, moguće je i to da se pod izrazom ''sin'' ne misli na rođeno dijete, već na potomka, ali se doima da je mišljenje koje Uzunoglu prenosi upravo to da je Ejjub, alejhisselam, rođeni El Ajsov sin. Dragi Allah najbolje zna.
[3] Ibn Kesir (''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str. 284) bilježi sljedeće: ''Ibn Ishak kaže da je on bio Bizantijac (pod tim se najverovatnije misli na žitelja Sirije jer je Sirija bila provincija Bizanta prije nego što je došla pod islamsku vlast, prim. autora) i da je Ejjub bio sin Mewsa, sina Raziha, sina el-Ajsa, sina Ishakovog, a on je sin Ibrahimov, alejhisselam. Drugi kažu da je on Ejjub, sin Mewsa, sina Ra'wila, sina el-Ajsa, sina Ishakova.''
[4] Muhammed Seid Serdarević (''Kratka povijest islama'', str. 47, 48) navodi sljedeći rodoslov: Ejjub (alejhisselam) je sin Emusov, unuk Zaredžov (a po Sâlebiji Tasehov), praunuk Rumov, koji bijaše sin Isov, a unuk Ishak pejgamberov, alejhisselam.
[5] Uzunoglu (''History of The Prophets'', str. 105) kaže da je Ejjubova, alejhisselam, mati Lūtova, alejhisselam, kći, a supruga Rahmet kći Zulejhe i Jūsufa, alejhisselam, (ili Jakubova, alejhisselam, kći ?). Serdarević (''Kratka povijest islama'', str. 47, 48) kaže da je Ejjubova, alejhisselam, mati bila ''od loze Lut pejgamberove alejhisselam'', a na str. 49 navodi za Ejjubovu, alejhisselam, ženu da je ona ''Rahmet, kći Efrajimova, sina Jusuf pejgambera alejhisselam''.Ibn Kesir (''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str. 284) bilježi mišljenje Ibn Asakira koji kaže da Ejjubova, alejhisselam, mati bila Lūtova, alejhisselam, kćerka, a otac jedan od Ibrahimovih, alejhisselam, sljedbenika koji je povjerovao kad je vidio mu'džizu njegova preživljavanja u lomači. Kako vidimo, sva se navedena mišljenja, i pored svih međusobnih razlika, slažu u jednome – majka Ejjubova, alejhisselam, je iz Lūtove, alejhisselam, loze, a supruga Rahma iz Jūsufove, alejhisselam, loze.
[6]Atlas Kur'ana, (Libris, Sarajevo, 2008, str. 108) navodi da je jedna moguća lokacija Ejjubova, alejhisselam, mjesta življenja Arabija– oblast 'Evsa pokraj brda Sa'ir, ili oblast Adum jugozapadno od Mrtvog mora, a sjeverno od Akabskog zaljeva; a druga je moguća lokacija Sirija – u području Besenijja između Damaska i Ezru'ata, ili na periferiji samog Damaska.Drugo mišljenje prenosi i Serdarević (''Kratka povijest islama'', str. 48) navodeći kako je Ejjub, alejhisselam, ''stanovao u Besnijji gradu havranskog (avraniniskog) vilajeta u Šamu (Siriji)''. Prema tome, može se kazati da postoje dvije grupe mišljenja u pogledu Ejjubovoga, alejhisselam, zavičaja – jedna koja kaže da je to Sirija (područje nedaleko od Damaska) i druga da je to područje sjeverne Arabije nedaleko od Akabskog zaljeva. Dragi Allah najbolje zna.
[7] Nije sasvim jasno gdje je Ejjub, alejisselam, bolovao kada je konačno bio otjeran podalje od grada. Negdje se govori da je živio u provizornoj kolibici koju je hazreti Rahma svojim rukama za njih dvoje napravila, dok se drugdje pominje pećina. Ovo i jesu dvije mogućnosti koje se doimaju logički najprihvatljivijim jer je jasno da su morali biti zaštićeni od kiše i hladnoće tokom zime, pa smo ih obje naveli. Dragi Allah najbolje zna.
[8] Po nekim mišljenjima Ejjub, alejhisselam, je, vidjevši da su joj odrezane pletenice, pomislio da nije možda učinila neko nemoralno djelo (rezanje kose ženi bilo je izgleda u to doba znak njenog nemorala) pa se zato zakleo. Po drugim mišljenjima hazreti Rahma, koja nije imala toliku duhovnu snagu kao njen muž, tada je, na samom vrhuncu kušnje, u jednom trenu nepažnje bila obmanuta od prokletoga Iblisa i predložila Ejjubu, alejhisselam, nešto što je doista bilo blasfemično pa se on onda zakleo da će joj kad ozdravi udariti stotinu udaraca šibom. Ako je ovako i bilo, ne sumnjamo da je dragi Allah to oprostio plemenitoj ženi, na što izgleda upućuje i ajet Kur'ana (38:44), a On hvaljen i slavljen neka je najbolje zna. Izgleda da ima i drugačijih mišljenja o tome šta se među njima desilo, ali kako god da je bilo ubijeđeni smo da nije u pitanju ništa što bi moglo ozbiljnije narušiti deredžu hazreti Rahme kod dragoga Allaha, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.
[9] Postoje predanja da će na Sudnjem Danu Jūsuf, alejhisselam, biti doveden kao svjedok protiv svih ljepotana koji su se odavali bludu; Sulejman, alejhisselam, kao svjedok protiv svih bogataša koji su se zbog bogatstva oholili i nisu ga trošili na Allahovom putu; i Ejjub, alejhisselam, protiv svih onih koji su svoja iskušenja uzeli za razlog griješnog ponašanja. Dragi Allah najbolje zna.
[10] I ozdravljene Ejjuba, alejhisselam, poput raznih drugih mubarek događaja (vidjeti u kazivanju o Nūhu, alejhisselam o tome), po predanjima se desilo desetog muharrema – na Dan Ašure. Dragi Allah najbolje zna.
[11] U vrelima nalazimo zabilježen u više verzija Hadis u kome se kaže da je milošću dragog Allaha, Ejjubu, alejhisselam, stigao roj od nepreglednog broja zlatnih skakavaca. Dragi Allah najbolje zna da li je ''skakavac sa ljušturom od čistoga zlata'' jedini valjan prevod/tumačenje (kiraet) arapskog izraza koji je izrečen u ovim hadisima. Neka opet predanja govore o oblacima iz kojih su padali grumenčići zlata i srebra poput kiše. Dragi Allah najbolje zna kako je bilo, a ono što je značajno jeste to da je Ejjub, alejhisselam, odmah dobio prilične količine zlata koje su ga u trenu učinile bogatim čovjekom.
[12] Vidjeli smo da je mubarek voda podmladila i Ejjuba, alejhisselam, i hazreti Rahmu, tako da su imali svu potrebnu životnu energiju, snagu i zdravlje da ponovo izrode znatan broj djece i odgoje ih. No, ne može se isključiti ni mogućnost da su njih dvoje ionako još uvijek bili u ranome zrelom dobu – da su oboje bili mlađi od četrdeset godina u vrijeme kad se kušnja konačno okončala. To bi bilo sasvim moguće u slučaju da je iskušenje počelo u vrijeme kada su oni imali nešto preko trideset godina starosti i da je trajalo, naprimjer, oko 5-6 godina. Da bi ovo moglo biti zaista tako upućuje i činjenica da su hazreti Rahmine pletenice još uvijek bile na znatnoj cijeni kada ih je ona u vrijeme pred sami kraj iskušenja odlučila prodati za hranu. Obzirom da je teško pomisliti kako bi ijedna od žena koje hoće uljepšavati vlastitu frizuru tuđom kosom htjela kupiti prosijede pletenice žene na kojoj su godine već ostavile dosta vidljivoga traga, to jasno upućuje da je hazreti Rahma tada još uvijek bila u značajnoj mjeri i lijepa i mlada. Dragi Allah najbolje zna.
[13] Prema nekim izvorima, Ejjub, alejhisselam, je i prije kušnje imao još žena zajedno sa hazreti Rahmom, ali su ga u vremenima patnje sve one napustile. Dragi Allah najbolje zna da li je ovako bilo i da li se Ejjub, alejhisselam, nakon iskušenja ženio drugim ženama – bilo da je oprostio onim koje su ga u patnji napustile i ponovo ih oženio, bilo da je uzeo neke druge.
[14] 38:43.
[15] 21:84.
[16] U izvorima se uglavnom kaže da je Ejjub, alejhisselam, na ovome svijetu živio devedeset i tri godine. Izgleda da ima predaja koje kažu i da je duže živio. Dragi Allah najbolje zna.

 

Ocjena: