13 May 2004

Narod Ad

Objavio: Anonymous
Kategorija(e) tekstova: 

I Adu (poslasmo)brata njihova Huda. "O narode moj," govorio je on,

"Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, vi samo neistine iznosite.
(Kur’an, sura Hud, ajet 50.)

        Narod Âd drevni je narod koji se spominje u Kur’anu. Zanimljivo je da postojanje ovoga naroda ne bilježi nijedna sveta knjiga drugih tradicija kao ni knjige opće povijesti. Po mnogim suvremenim znanstvenicima nemuslimanima, narod Âd ustvari je samo mit.

       Ovome narodu kao poslanik poslat je hazreti Hûd, alejhisselam. Ovaj poslanik spominje se sedam puta u Kur’anu: 7:65; 11:50,53,58,60,89; 26:124. Jedna kompletna kur’anska sura (poglavlje) nosi ime po njemu. Poslanik Muhammed, alejhisselam, rekao je: “Učite suru Hûd na dan džume!” (hadis bilježi ed-Dâremî, prenoseći ga od Abdullaha ibn Rebbâha)

       Narod Âd spominje se u Kur’anu devet puta, i to u surama: Fussilet, Ahkâf, ez-Zârijât, E‘râf, Hûd, Muminûn, Šûrâ, el-Kamer i el-Hâkka.

        Âd je ime jednog moćnog arapskog plemena. Novija otkrića pokazuju da je postojalo jedno moćno arapsko pleme koje se iz današnje Saudijske Arabije iselilo prema Siriji, Egiptu i Babilonu i tamo uspostavilo moćnu dinastiju. Razlika je u tome što ih Arapi nazivaju Umem Bâida (uništeni narodi) ili Areba Âriba (čisti Arapi), a njihova plemena nazivaju Âd, Semûd, Tesem i Jedîs. Orijentalisti ih nazivaju Umem Sâmija. Kur’an spominje “Prvi Âd”, kako bi objasnio da su Benû Sâm i Âd Ûlâ isti narod.

        Neki geografičari tvrde da da riječ “ ‘Areb” dolazi od riječi “ ‘areba”, što znači “pustinja”.

        Neki, opet, misle da riječ “ ‘arab” dolazi od riječi “garb” (sjever). Aramejski narodi žive sjeverno od Eufrata stoga su zvati “garb”, a ta se riječ vremenom izmijenila u ‘arab, budući da tada nije bilo dijakritičkih tačaka pa se umjesto korijena g-r-b, tačka iznad arapskoga “g” izgubila čime je ono postalo ain “a”.

        Na arapskome jeziku, riječ “Âd” znači “visok”, a na hebrejskome “slavan”.

 

        Neki su pogrešno narod Âd poistovjećivali sa starozavjetnim narodom Amalečanima.

        Narod Âd živjeo je otprilike 2000 godina prije života hazreti Isâa (Isusa), alejhisselam. Kur’an ih oslovljava nasljednicima hazreti Nûha (Noe), alejhisselam. Tako se može zaključiti da nakon što je današnja Sirija postala ponovno pogodna za naseljavanje život u njoj počinje sa Âdom.

        Središnji dio zemlje ovoga naroda jeste područje Ahkâf, sjeverno od Hadramevta. Na istoku je današnji Oman, a Rub‘ul Hâlî leži na sjeveru. Danas su tu samo pješčane dine.

        Neki historičari smatraju da im je glavni grad bio Jemen, u današnjoj državi Jemen.

        Nažalost, i pored Božijih blagodati naroda Âd bio je politeistički, mnogobožački. Prenosi se da su im glavna božanstva bila Vedd, Suvâ‘, Jegûs, Je‘ûk i Nesr (vidi suru Nûh, ajet 23.)

       Dragi Bog ih je počastvovao da bude Nuhovi, alejhisselam, nasljednici, praktično jedni od novih začetnika života na Zemlji. Ukoliko je tačno da su im gornjih pet božanstava bili glavni objekti obožavanja onda im je sigurno neko prenijeo njihova imena, možda neki od hazreti Nûhovih, alejhisselam, preživjelih sinova, želeći im istaći razlog uništenja čovječanstva Potopom. Ali umjesto pouke narod Âda krenuo je istim stopama neposlušnosti dragome Bogu.

       Hazreti Ibn Abbâs prenosi da su im se dva temeljna božanstva zvala Semûd i Hetâr.

       Dragi Bog podario im je ogromne moći, pa se prenosi da su bili u stanju jednom rukom iščupati veliko drvo. Bili su veoma jaki i nadnaravno visoki i razvijeni.

       Nakon što su zaboravili na velike Božije blagodati i nakon što počeše praviti i klanjati se kipovima, dragi Allah poslao im je hazreti Hûda, alejhisselam.

       Hazreti Hûd mnogo se trudio ali uzalud. Govorili su mu da je lud. Često bi im isticao frišak primjer naroda hazreti Nûha, alejhisselam, kao i činjenicu da je hazreti Nûh također došao iz naroda, dakle bijaše “običan čovjek”.

       Na koncu je narod Âd zatražio od hazreti Hûda da ih zadesi to uništenje o kojemu im toliko govori. Tako i bijaše.

       Allah silni poslao je strahovito nevrijeme koje je bjesnilo osam dana i sedam noći. Stanovnici Âda, fizički ogroman narod, ostao je ležati povaljan po zemlji poput balvana. Kako se u Kur’anu kaže – njihova snaga ništa im nije pomogla. Spaseni su samo hazreti Hûd i njegovi sljedbenici.

Šta se kasnije desilo sa hazreti Hûdom, alejhiselam, ne zna se sigurno.

       Po predaji hazreti Alije, mezar hazreti Hûda nalazi se u Hadramevtu, na crvenome brežuljku. Iznad glave nalazi se jedno drvo.

       Palestinci tvrde da je hazreti Hûd sahranjen u današnjoj Palestini. Obilježili su mu mezar (grob) i tu dolaze godišnje u znak počasti.

* * *

 Hazreti Ebu Bekr rekao je jednom Muhammedu, alejhisselam:

 “Allahov Poslaniče, posijedio si.”

 Muhammed, alejhisselam, reče:

 “Osijediše me sura Hûd i njene sestre.”

 * * *

 U drugoj predaji spominju se te “sestre”. Hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je:

 “Osijediše me sure Hûd, Vâki‘a, Murselât, Amme jetesâelûn (Nebe’) i Izeš-Šemsu kuvviret (Tekvîr).”

 (hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi Tirmizî, prenoseći ga od hazreti Ebu Bekra)

Ocjena: