15 May 2014

O odnosu cjeline i dijela

Objavio: znaci
Napomena: 
(predavanje za Lejlei regâib)
Kategorija(e) tekstova: 

S Božijom odredbom dočekali smo blagoslovljeni mjesec redžep. Njegovim nastupom danas s akšamom počinju ućajluci – tri blagoslovljena mjeseca: redžep, šaban i mubarek ramazan.

Prva noć mjeseca redžepa poznata je pod imenom: „Lejletur-regâib“ („Lejlei regâib“) – „Noć želja“. Po predajama, na ovu noć je blagoslovljena Amina osjetila da je noseća, da će uskoro roditi hazreti Pejgambera, alejhisselam. Sve najljepše i najpotrebnije želje koje čovjek može imati sabrane su u činu rođenja blagoslovljenoga Muhammeda.

U povodu nastupa Lejlei regâiba uobičajeno je da se klanja dobrovoljni, nafila-namaz: „Salâtu Lejletir-regâib“, i to odmah nakon klanjanja akšama, prije jacije. Predaje u kojima se preporučuje i objašnjava način klanjanja ovog predivnog namaza ne nalaze su u najautentičnijim zbirkama hadisa (kutubu sitte), međutim, hazreti imam Gazali u svom poznatom djelu: „Oživljenje vjerskih znanosti“ (Ihjâu ulûmid-dîn) navodi da je klanjanje ovoga namaza Lejlei regâiba stari običaj muslimana Kudsa, Jerusalema.

Najstariji rukopis u našoj Gazi Husrev-begovoj biblioteci je prijepis upravo spomenutog djela imama Gazalija: „Ihja“, pa se može zaključiti da je praktično od „službenog“ dolaska islama u Bosnu običaj da se redovno prve noći mjeseca redžepa nakon akšama klanja namaz Lejlei regâiba. Na ovaj način, a da mnogi od nas toga i nisu svjesni, muslimani Bosne od samoga su početka posebno vezani za muslimane svetoga Kudsa. Dva dijela ovim se običajem povezuju u jedinstvenu cjelinu.

Naznačili smo posebno dvije stvari: čovjekove želje (ragba), i značaj povezivanja dijelova u jednu cjelinu. Na svome putu približavanja dragome Bogu (sejri suluk), vjerniku će, nakon određenoga vremena, biti rečeno da je došlo vrijeme da svoje dove (molbe) koje upućuje uzvišenome Gospodaru, stavi na drugo mjesto, da ih podredi moljenju dragoga Boga za dobro svih vjernika. Često, to vjerniku ne bude jasno, ali svi, uglavnom, poslušaju, sjećajući se brojnih predaja u kojima je hazreti Muhammed, alejhisselam, svoje potrebe podredio potrebama drugih, željama svih vjernika.

Ali, u čemu se ogleda mudrost te naredbe? Hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi u svome djelu: „Mesnevija“, taj razlog povezuje s praksom dobrih ljudi – evlija, koji su uvijek moljeli dragoga Boga za dobro drugih, te da im dragi Allah podari da se uvijek susreću i s drugim Njegovim iskrenim robovima. Razlog ovog njihovog ponašanja je slijeđenje primjera hazreti Muhammeda, alejhisselam, koji je jedne prilike svoju ljubav prema vjernicima objasnio na slijedeći način:

إِنَّمَا أَنَا لَكُمْ بِمَنْزِلَةِ الْوَالِدِ أُعَلِّمُكُمْ.

„Ja sam za vas poput oca, podučavam vas.“

(hadis bilježe imami Ahmed, Ebu Davud, Nesai, i Bejheki, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)

Jer za razliku od biloških roditelja, Poslanik, alejhisselam, stvoren je da se brine i za naše duše, za naš spas na drugom, vječnom svijetu. Iz toga razloga, po svojoj naravi, on je preči svakome vjerniku negoli je taj vjernik preči sâmome sebi. Zato se u časnome Kur'anu kaže:

„Vjesnik je vjernicima preči negoli su oni sâmima sebi, a njegove supruge – majke su njihove.“ (33:6)

Poslanik Muhammed, alejhisselam, sve vjernike osjeća kao dio sebe, pa, zašto bi vjernik raskidao te veze: sa blagoslovljenim Poslanikom, i sa svojom braćom?! Kada se dio odvoji od cjeline, tada je bezvrijedan, mrtav je, sve dok se ne vrati svojoj osnovnoj svrsi.

Ta bliskost s drugim vjernicima, i povezanost s blagoslovljenim poslanikom Muhammedom, to je stvarna duša, život za čovjeka. Zato je nemoguće da vjernik bude istovremeno i povezan sa cjelinom, a i odvojen od nje. Razlog dolaska u stanje odvojenosti i razjedinjenosti samo je pouka, i ukaz na nužnost međusobnoga povezivanja, i vezanja za hazreti Muhammeda, alejhisselam.

Jedan derviš kojega Mevlana oslovljava imenom Dekûkî, kada je upitan zbog čega i pored iskrene ljubavi prema dragome Bogu i dalje čezne za susretom s drugim ljudima i za upoznavanjem i drugih iskrenih Božijih robova, ovako je odgovorio:

„Bože moj, Poznavaoče svega skrivenoga, Ti si Taj koji je u mome srcu stvorio tu želju!“

(jer sve bîva samo kako dragi Bog podari, a veličina je svoje zadovoljstvo usaglasiti s Božijom odredbom.)

„Da mi u srce ubaciš želju za morem, žudio bih za vodom koja je u vrču. Ja sam poput Davuda, alejhisselam: Imam devedeset i devet ovaca, ali mi u srcu vrije želja i za onom jednom ovcom koju ima moj brat.“

(Zato što si podario da smo svi jedinstvena, međusobno snažno povezana cjelina pa čeznemo jedni za drugima,) „želja i žudnja iz ljubavi prema Tebi, uzvišeni Allahu, zapravo je ponos i čast. A želja i žudnja iz ljubavi prema nekom ili nečem drugom osim Tebe, zapravo je ispraznost i propast.

Strast i čežnja za zrele vjernike znače potpunost, dočim su u slučaju neiskrenih samo ispraznost i loš put.“

Svaka osoba je putnik (musâfir), putuje ovim svijetom, a konačni cilj je drugi, vječni svijet. To je konačno odredište za svakoga, i onoga ko to prihvata, i onoga ko to odbija. Neko na to odredište dođe ranije, neko kasnije.

Neki putnici, koji su svjesni toga putovanja, više razmišljaju o tom konačnom odredištu, dočim se drugi više koncentriraju na svoje postupke, svoja djela. Ima i oniih koji i razmišljaju, a i čine dobra djela. Svi su oni na ispravnom putu, a vrhunac svoga truda na ovome svijetu osjetit će kroz „miradž vjernika“ – duhovno uznesenje svojih duša još na ovome svijetu, kada im se ukažu brojni predivni prizori koje ranije vidjeli nisu, a koji upućuju na jedinost dragoga Boga, i pečatnost poslanstva hazreti Muhammeda, alejhisselam.

Insisitiranje na zajedništvu, uz sve razlike i nedostatke koje svako ima, te na ljubavi prema blagoslovljenom poslaniku Muhammedu, alejhisselam, iziskuje veliku ustrajnost. A jedne prilike je Muhammed, alejhisselam, rekao:

إِسْتَقِيمُوا وَلَنْ تَحُصُّوا وَاعْلَمُوا أَنَّ خَيْرَ أَعَمَالِكُمُ الصَّلاَةُ، وَلاَ يُحَافَظُ عَلىَ الْوُضُوءِ إِلاَّ مُؤْمِنٌ.

„Budite ustrajni, a nemojte kalkulirati! I znajte, za vas je najbolje djelo – namaz. A samo vjernik pazi na svoj abdest.“

(hadis bilježe: imami Ahmed, Bejheki, i Hakim, prenoseći ga od hazreti Sevbana; potom Ibn Madže od hazreti Sâlema; Taberan od Seleme ibn el-Akve'a; te Taberani i Bejheki od hazreti Ibn Amra ibnul Âsa)

Uvijek je prvi korak ka Božijoj blizini – namaz, a poznato je da je obavezni namaz obavljen u zajednici vredniji od obaveznog namaza obavljenog nasamo. Zato su vjerski učenjaci i rekli da je namaz miradž vjernika.

Kod nas je uobičajeno zajedno proučiti i zikir nakon namaza (dati tespih), a potom zajedno proučiti i dovu. Nakon toga, svako može zamoliti dragoga Boga za nešto konkretno svoje (na murad). To stalno podsticanje na zajedništvo i nedijeljenje odražava se i na kvalitet društva: Tamo gdje se vjernici međusobno obilaze i paze, makar se i ne slagali u svemu, makar bili različiti, tu su i zdrave porodice, i čestita omladina.

Nije dobra praksa, kod nas, nažalost, sve prisutnija, da se razilazimo odmah nakon sklanjanih farza i kada nemamo posebnih obaveza. Kako smo vidjeli, nije bezrazložno insistirano stoljećima da, prvo, klanjamo u zajednici, a, potom, da zajedno proučimo i zikir i zajedničku dovu. Svako od nas dio je jedinstvene cjeline, a najbolji upućivaći na to jedinstvo kao odraz jedinosti dragoga Boga, jesu Njegovi iskreni robovi.

رَبِّ قَدْ آتَيْتَنِى مِنَ الْمُلْكِ وَعَلَّمْتَنِى مِنْ تَأْوِيلِ اْلأَحَادِيثِ. فَاطِرَ السَّمَاوَاتِ وَاْْلأَرْضِ أَنْتَ وَلِيِّى فِى الدُنْيَا وَاْلآخِرَةِ. تَوَفَّنِى مُسْلِمًا وَأَلْحِقْنِى بِالصَّالِحِينَ.

„Gospodaru moj, Ti si mi dao vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovom i na onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!“ (12:101)

Subhane Rabbike Rabbil izzeti amma jesifun, ve selamun alel murselin, vel hamdu lillahi Rabbil alemin.

(el-Fatiha!)

Ocjena: